Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-997/17 (P. Đ. i M. P.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Šta se smatra imovinom
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-997/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 997/17, rješavajući apelaciju Pante Đukića i Mejre Pajić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. travnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Pante Đukića i Mejre Pajić podnesena protiv Rješenja Apelacijskog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003378 16 Gž 2 od 11. siječnja 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Panto Đukić i Mejra Pajić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Slavica Ristić, odvjetnica iz Brčkog, podnijeli su 15. ožujka 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacijskog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj 96 0 P 003378 16 Gž 2 od 11. siječnja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), zatraženo je 8. siječnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacijski sud, Osnovni sud i tuženi odgovor na apelaciju dostavili su u razdoblju od 18. do 24. siječnja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te sadržaja spisa predmeta broj AP 2916/14 (u kojem je Ustavni sud odlučivao o apelantovoj apelaciji podnesenoj protiv presuda redovitih sudova u dijelu koji se odnosio na glavno potraživanje te predmetnu apelaciju Odlukom o dopustivosti broj AP 3185/13 od 14. svibnja 2015. godine odbacio kao prima facie neutemeljenu) mogu se sažeti na sljedeći način.

a)Uvodne napomene

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 003378 07 P od 24. siječnja 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata i tužitelja I. Đ. i A. Đ. kojim su tražili da se utvrdi da su vlasnici i posjednici nekretnina u Brčkom preciznije označenih u izreci presude, te da se tuženi obveže da im za sporne nekretnine isplati naknadu štete u ukupnom iznosu od 1.710.550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stavak 1. izreke presude). Također, navedenom presudom obvezani su apelanti i tužitelji I. Đ. i A. Đ. da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 210.190,00 KM (stavak 2. izreke presude).

6. Presudom Apelacijskog suda broj 96 0 P 003378 13 Gž od 10. siječnja 2014. godine potvrđena je prvostupanjska presuda u stavku 1. izreke, a u odnosu na stavak 2. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka žalba apelanata i tužitelja I. Đ. i A. Đ. djelomično je uvažena i prvostupanjska presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

7. Presudom Apelacijskog suda broj 09 0 P 003378 14 Rev od 8. travnja 2014. godine odbijena je revizija apelanata, te I. Đ. i A. Đ.

8. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3185/13 od 14. svibnja 2015. godine, između ostalih, odbacio apelaciju apelanata, te tužitelja I. Đ. i A. Đ. broj AP 2916/14 podnesenu protiv Presude Apelacijskog suda broj 96 0 P 003378 14 Rev od 8. travnja 2014. godine zbog toga što je prima facie neutemeljena.

b)Pobijana rješenja o troškovima postupka

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 P 003378 15 P 2 od 26. kolovoza 2016. godine, donesenim u ponovnom postupku vezano za utvrđivanje troškova predmetnog parničnog postupka, apelanti su zajedno sa I. Đ. i Đ. A. obvezani da tuženom nadoknade troškove postupka u iznosu od 181.789,50 KM u roku od 30 dana od pravomoćnosti, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

10. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je odluku o troškovima postupka donio vodeći računa o visini tužbenog zahtjeva i uspjehu stranaka u sporu u skladu s odredbama čl. 120., 128. i

129. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPPBD). Imajući u vidu da su tužitelji izgubili parnicu, oni su, shodno odredbama članka 119. stavak 1. u svezi sa člankom 126. stavak 1. i člankom 160. stavak 1. točka 1. ZPPBD, kao materijalni suparničari dužni tuženom naknaditi troškove postupka na jednake dijelove. Dalje, Osnovni sud je naveo za koje radnje se tuženom određuje nagrada za troškove postupka i iznose koji mu pripadaju, te da ti iznosi predstavljaju aritmetički presjek po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Tarifa FBiH) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Republici Srpskoj od 18. prosinca 1999. godine (u daljnjem tekstu: Tarifa RS) u skladu sa člankom 11. Zakona o pravobraniteljstvu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o pravobraniteljstvu DB) te članku 128. ZPPBD.

11. Rješenjem Apelacijskog suda broj 96 0 P 003378 16 Gž 2 od 11. siječnja 2017. godine odbijena je žalba apelanata i tužitelja I. Đ. i Đ. A. i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

12. Apelacijski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je nalogom supervizora o usuglašavanju i zamjeni novih entitetskih zakona u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine od 16. srpnja 2003. godine (u daljnjem tekstu: nalog supervizora 2003.), između ostalog, određeno da se nijedan novi entitetski zakon, uključujući izmjene postojećih entitetskih zakona, neće više primjenjivati u Distriktu Brčko ukoliko ih Skupština Distrikta Brčko ne usvoji kao zakon Distrikta Brčko u skladu s konačnom odlukom i statutom. Sudovi u Distriktu su taj nalog supervizora 2003. tumačili na način da se odnosi i na podzakonske akte iz entiteta koji bi se mogli primjenjivati samo ako su posebno odobreni, što se odnosilo i na primjenu odvjetničkih tarifa koje su u entitetima donesene nakon naloga supervizora 2003., budući da su odvjetnici iz Distrikta Brčko članovi ili Odvjetničke komore Federacije Bosne i Hercegovine ili Advokatske komore Republike Srpske. U svezi s tim, Apelacijski sud je naveo da je takav stav podržan i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1365/05 od 29. rujna 2006. godine ocjenom da primjena tarifa koje su važile do donošenja naloga supervizora 2003. nije proizvoljna. Nadalje, Apelacijski sud je naveo da takav stav sudovi Distrikta primjenjuju i nakon donošenja naloga supervizora kojim se ukidaju entitetski zakoni na području Distrikta Brčko i proglašava prestanak pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu od 4. kolovoza 2006. godine (u daljnjem tekstu: nalog supervizora 2006.), s obzirom na to da odvjetničke tarife donesene u Federaciji Bosne i Hercegovine ili Republici Srpskoj nakon naloga supervizora 2003. nije odobrila Skupština Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, niti bilo koji nadležni organ. U skladu s tim i odvjetnici iz Distrikta Brčko, ovisno o tome jesu li članovi Odvjetničke komore Federacije Bosne i Hercegovine ili članovi komore Republike Srpske, zahtjev za naknadu troškova postupka opredjeljuju ili u skladu s Tarifom FBiH ili Tarifom RS. To znači da sudovi ne dovode stranke u neravnopravan položaj kada primjenjuju navedene tarife, pa je zbog toga neutemeljen žalbeni prigovor da su tužitelji uspjeli sa zahtjevom, da bi visina troškova koju bi bio dužan naknaditi tuženi bila u manjem iznosu. Također, Apelacijski sud je naveo da je i punomoćnik tužitelja zahtjev za naknadu troškova opredijelio u skladu sa Tarifom RS.

13. Apelacijski sud je dalje naveo da troškove postupka određuje vrijednost spora određena u tužbenom zahtjevu (u konkretnom predmetu to je iznos od 1.857.900,00 KM, kako su tužitelji označili u tužbi, koji je tijekom postupka smanjen na iznos 1.710.550,00 KM), pa su u skladu s važećim propisima tužitelji dužni nadoknaditi troškove postupka, jer ni ZPPBD kojim se reguliraju troškovi postupka, a niti bilo koji drugi materijalni propis ne poznaju pravičnost kao mjerilo prilikom odlučivanja o parničnim troškovima. Stoga nisu utemeljeni navodi da je donošenjem prvostupanjskog rješenja povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka l. Protokola broj l uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) kada je prvostupanjsko rješenje doneseno na temelju i u skladu s propisima koje je trebalo primijeniti. Najzad, Apelacijski sud je istaknuo da je pri tome cijenio i stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 579/12 od 27. studenog 2015. godine, ali je zaključio da se on ne može primijeniti na konkretan slučaj. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti tvrde da su redoviti sudovi pogrešno odlučili o troškovima postupka kada su utvrđujući aritmetičku sredinu dvije tarife iz članka 11. Zakona o pravobraniteljstvu DB primijenili Tarifu FBiH i Tarifu RS koje su stavljene izvan snage nalogom supervizora 2006. godine. U svezi s time, apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1365/05 od 29. rujna 2006. godine budući da je u tom predmetu pobijana presuda donesena prije stupanja na snagu naloga supervizora 2006. godine. Također, apelanti su ukazali na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 529/12 od 27. studenog 2015. godine u kojem je, prema ocjeni apelanata, Ustavni sud zauzeo stajalište o nerazmjernosti troškova postupka, te su istaknuli da odluka suda da apelante obveže da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 181.789,50 KM predstavlja pretjeran i neprimjeren teret za njih zbog kojeg je narušen balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavom pravila o troškovima postupka i prava tužitelja da zatraže sudsku zaštitu. U tom pogledu, apelanti su istaknuli da u ovom parničnom postupku vrijednost radnje punomoćnika apelanata koja je upisana u Advokatsku komoru RS vrijedi 400,00 KM, a s druge strane nagrada Pravobraniteljstva za istu radnju iznosi 11.393,00 KM. Imajući u vidu navedeno, apelanti su predložili da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine pobijana rješenja i predmet vrati na ponovni postupak.

b)Odgovori na apelaciju

15. Apelacijski sud je naveo da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje niti pravo na imovinu jer su troškovi odmjereni u skladu sa člankom 11. Zakona o pravobraniteljstvu DB i važećim tarifama koje su bile u primjeni pred sudovima Distrikta u vrijeme kada su donesena pobijana rješenja, s tim da su sudovi kod odmjeravanja visine troškova morali uzeti u izračun vrijednost predmeta spora.

16. Osnovni sud je naveo da nisu utemeljene tvrdnje apelanata iz apelacije i da nije došlo do povrede prava na koja se pozivaju.

17. Tuženi je naveo da je odvjetnik bio dužan upozoriti apelante o procjeni troškova parničnog postupka i o mogućnosti obvezivanja apelanata na tu naknadu troškova, što očito nije učinio pa sada nastoji paušalnim i neutemeljenim argumentima ukazati da je odluka redovitih sudova o troškovima parničnog postupka „pretjerano-neprimjeren teret“ za njih. Imajući u vidu navedeno, tuženi je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BDBiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

XIII. TROŠKOVI POSTUPKA

1. Parnični troškovi Članak 116.

(1) Parnične troškove čine izdatci učinjeni tijekom ili povodom postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Članak 119. stavak (1) (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Članak 120.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi.

Članak 128.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobraniteljstvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

19. Zakon o Pravobraniteljstvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BDBiH“ br. 28/06, 19/07, 17/08, 20/10, 15/15 i 28/18).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o Pravobraniteljstvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BDBiH“ br. 28/06, 19/07, 17/08 i 20/10). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Članak 11.

(Naknada) (1) Pravobraniteljstvo ima pravo na naknadu troškova postupka sukladno sa važećim odvjetničkim tarifama. U slučaju da tarife nisu ujednačene, Pravobraniteljstvo će obračunavati i potraživati iznos koji predstavlja aritmetički prosjek dvije tarife.

(2) Naknada iz stavka (1) ovog članka predstavlja proračunske prihode Distrikta.

20. Tarifa o nagradama i naknadama troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 45/00). Propis je objavljen na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

Član 1.

[…] Tarifni broj 2 Za zastupanje u svim postupcima, pred sudovima i drugim organima, u procenjivim stvarima, zavisno od vrednosti predmeta spora u konkretnom postupku advokatu pripada nagrada:

[….] Član 14. stav (2) Vrednost boda iznosi 2,00 KM.

21. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH (,,Službene novine FBiH“ broj 67/02). Propis je objavljen na bosanskom jeziku i latiničnom pismu.

II - PARNIČNI POSTUPAK

Sastavljanje tužbi i podnesaka Član 7. stav (2).

Ako vrijednost spornog predmeta prelazi iznos od 5.000,00 KM, advokat pored nagrade od 50 bodova ima pravo na dodatnu nagradu od 1 boda na svakih započetih 250,00 KM.

Član 50. stav (1) Vrijednost boda iznosi 3 KM.

22. Nalog supervizora o usuglašavanju i zamjeni novih entitetskih Zakona u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine 16. 7. 2003. („Službeni glasnik BDBiH“ broj 16/03) u relevantnom dijelu glasi:

[…] Ovim nalažem sljedeće:

1. da se od sada nijedan novi entitetski zakon, uključivši izmjene postojećih entitetskih zakona, neće više primjenjivati u Brčko Distriktu ukoliko ih Skupština Brčko Distrikta ne usvoji kao zakon Brčko Distrikta sukladno Konačnoj odluci i Statutu. […] 3. da se ovlašćuju Vlada Brčko Distrikta i druge vladine organizacije i tijela da u svom djelokrugu rada donesu podzakonske akte i propise koji su potrebni za provedbu entitetskih zakona koji se još uvijek primjenjuju u Brčko Distriktu.[…]

23. Nalog supervizora kojim se ukidaju entitetski zakoni na području Brčko distrikta i proglašava prestanak pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu 4. 8. 2006. („Službeni glasnik BDBiH“ broj 23/06) u relevantnom dijelu glasi:

[…] Ovim nalažem sljedeće:

1. Ovisno o onome što slijedi u narednim stavcima ovog naloga, svi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske („entiteta”), i svih institucija koje su sastavni dio bilo kog entiteta, odmah prestaju imati pravno djelovanje u bilo kom dijelu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. U mjeri u kojoj su isti na snazi u Brčko Distriktu, svi takvi zakoni se ukidaju danom izdavanja ovog naloga supervizora.[…]

4. Stavci 1 i 3 ovog naloga supervizora imaju trajno dejstvo. Ovi stavci ne mogu biti izmijenjeni, ukinuti ili na drugi način modificirani, osim nalogom Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u Brčko Distriktu ili novim nalogom supervizora, čak ni nakon prestanka supervizije ili nadležnosti Tribunala.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelanti apelacijom pobijaju Rješenje Apelacijskog suda broj 96 0 P 003378 16 Gž 2 od 11. siječnja 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je pobijano rješenje punomoćniku apelanata dostavljeno 26. siječnja 2017. godine, a da su apelanti podnijeli apelaciju 15. ožujka 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti smatraju da im je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

29. Ustavni sud, polazeći od navoda apelanata, smatra da je prvenstveno neophodno razmotriti pitanje povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a)Pravo na imovinu

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(k) Pravo na imovinu.

31. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. Prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste imaju li apelanti „imovinu“ koja uživa zaštitu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stajalište da troškovi postupka uživaju garancije prava na imovinu, odnosno da odluke sudova o troškovima postupka bez obzira na to je li apelant bio tužitelj ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili pobijao dosuđene troškove, rezultiraju miješanjem u ovo pravo (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/09 od 14. veljače 2013. godine, stavak 31., s daljnjom praksom navedenom u citiranoj točki, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da i u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od zauzetih stajališta, tj. da se odluka o troškovima postupka u konkretnom slučaju tiče „imovine“ u smislu prava iz članka 1. Protokola broj 1, te da ona predstavlja miješanje u ovo pravo apelanata.

33. Sljedeća pitanja na koja Ustavni sud mora odgovoriti jesu je li miješanje u pravo apelanata u neometano uživanje imovine bilo predviđeno zakonom, pa ako jeste, je li bilo u javnom ili općem interesu i je li bilo razmjerno (proporcionalno), tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa ili im je tim miješanjem nametnut nerazmjeran pojedinačni teret.

34. Također, prije nego što krene u razmatranje navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. ožujka 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje usklađenosti odredaba članka 395. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske u dijelu koji se odnosi na Pravobraniteljstvo, kao i članka

395. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojima je propisno da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobraniteljstvo. Ustavni sud je utvrdio da su navedene odredbe u skladu sa člankom I/2. i I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije i člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s pravom na imovinu, Ustavni sud je istaknuo da navedene odredbe reguliraju da se troškovi postupka odnose i na stranke koje zastupa pravobraniteljstvo, a kao osnova se koristi odvjetnička tarifa, te da se tom odredbom ne pokreće pitanje prava na imovinu. Navedena pobijana odredba samo daje pravo pravobraniteljstvu, odnosno strankama koje zastupa, da troškove zastupanja traži i obračuna po osnovi odvjetničke tarife, međutim, kada će do toga doći, tko će biti obvezan i u kolikom iznosu, sve su eventualna buduća pitanja koja bi mogla pokrenuti pitanje prava na imovinu, ali opet u pojedinačnim i konkretnim slučajevima.

Zakonitost miješanja

35. Kod ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Europskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stavak članka 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine „donošenjem zakona“. Načelo pravne sigurnosti je prisutno u čitavoj Europskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju temeljne zahtjeve pojma „zakon“ (vidi Europski sud za ljudska prava [u daljnjem tekstu: Europski sud], Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-II., točka 58.). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

36. Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi odluku o troškovima postupka u pobijanim odlukama utemeljili na relevantnim odredbama ZPPDB, te da je ukupan iznos troškova određen odgovarajućom primjenom Zakona o Pravobraniteljstvu DB i entitetskih tarifa koje se, prema praksi redovitih sudova, primjenjuju u skladu s nalogom supervizora 2003., kao propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka.

37. Razmatrajući navode apelanata kojima pobijaju zakonitost primjene Tarife FBiH i Tarife RS, Ustavni sud uočava da je točno da je nalogom supervizora 2006. određeno da danom izdavanja toga naloga supervizora svi entitetski zakoni prestaju imati pravno djelovanje u bilo kojem dijelu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, pa iz sadržaja takve odredbe proizlazi da bi se moglo smatrati i da je i važenje Tarife FBiH i Tarife RS stavljeno izvan pravne snage. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odredbom članka 128. ZPPDB propisano da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa javno pravobraniteljstvo, a da u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta slijedi da je punomoćnik apelanata, koji je kako apelanti navode upisan u imenik Advokatske komore RS, postavio zahtjev za naknadu troškova postupka u skladu sa Tarifom RS. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz predmeta sa sličnim činjeničnim stanjem proizlazi da se pred sudovima u Distriktu prilikom utvrđivanja troškova postupka za zastupanje odvjetnika na odgovarajući način primjenjuju Tarifa FBiH i Tarifa RS (vidjeti, npr. Odluka o dopustivosti broj AP 3462/16 od 15. rujna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), a to je naveo i Apelacijski sud ističući da sudovi Distrikta Tarifu FBiH i Tarifu RS primjenjuju i nakon donošenja naloga supervizora 2006. godine. Također, člankom 11. Zakona o Pravobraniteljstvu DB, koji nesporno jeste zakon Distrikata Brčko a ne entiteta, propisano je da pravobraniteljstvo ima pravo na naknadu troškova postupka u skladu s važećim odvjetničkim tarifama, a u slučaju da tarife nisu ujednačene, pravobraniteljstvo će obračunavati i potraživati iznos koji predstavlja aritmetički prosjek dvije tarife.

38. U svezi s time, Ustavni sud ponavlja da je načelo pravne sigurnosti prisutno u čitavoj Europskoj konvenciji i mora biti poštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju temeljne zahtjeve pojma „zakon“. Prema tome, Ustavni sud zapaža da bi tumačenje navedenih odredaba kako to apelanti čine u apelacijskim navodima dovelo do toga da punomoćniku apelanata i drugim odvjetnicima ne bi bilo moguće obračunati troškove zastupanja u postupcima pred sudovima i drugim organima u Distriktu Brčko, što bi dovelo do kršenja njihovih konvencijskih prava. Stoga, imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredaba ZPPDB i Zakona o Pravobraniteljstvu DB, dakle zakona koje je donio Distrikt Brčko a ne entiteti, činjenicu da je punomoćnik apelanata podnio troškovnik prema Tarifi RS, te obrazloženje redovitih sudova iz kojega proizlazi da se u Distriktu Brčko BiH na obračun troškova na jedinstven način primjenjuju odredbe entitetskih tarifa koje su važile prije stupanja na snagu naloga supervizora 2003., Ustavni sud nije mogao zaključiti da miješanje u pravo apelanata na imovinu nije bilo „zakonito“ na način kako to zahtijeva odredba članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su navedeni zakoni javno objavljeni, kao i odvjetničke tarife, da su relevantne odredbe dovoljno jasne i precizne u smislu da svaki sudionik parničnog postupka može ocijeniti kakve će biti posljedice u slučaju da uspije s tužbenim zahtjevom ili da njegov tužbeni zahtjev bude odbijen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo apelanta na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom. Postojanje legitimnog cilja

39. Sljedeće pitanje jeste da li je miješanje u mirno uživanje imovine apelanata imalo legitiman cilj. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredba članka 119. stavak 1. ZPPDB sadrži opće pravilo da onaj tko izgubi parnicu plaća troškove, tj. da neuspješna strana mora platiti troškove uspješnoj strani. Osim toga, prema članku 128. pravilo se primjenjuje i u slučaju kada stranku zastupa Pravobraniteljstvo, a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

40. Ustavni sud ukazuje da je Europski sud u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (vidi Europski sud, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152/13, presuda od 6. prosinca 2016. godine, točka 96.) ukazao da se načelo na kojem počiva pravilo da „gubitnik plaća“ temelji na izbjegavanju neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili podnošenja previsokih tužbenih zahtjeva, bez snošenja posljedica. Europski sud je zaključio da ovakva pravila „općenito teže legitimnom cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih“ i da se takvo pravilo per se ne može smatrati protivnim članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, Europski sud je također naglasio da takav zaključak ne mijenja činjenica „da se navedena pravila također primjenjuju na građanskopravne postupke u kojima je stranka država, čime joj se omogućava da od neuspješne stranke naplati troškove zastupanja. Ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neosnovanih parnica“.

41. Imajući u vidu ova stajališta Europskog suda, Ustavni sud smatra da je nalog apelantima za plaćanje troškova postupka u konkretnom slučaju imao legitiman cilj, pa će nastaviti ispitivanje ključnog pitanja – je li postignuta „pravična ravnoteža“ između općeg interesa i prava apelanata iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Proporcionalnost između miješanja u pravo na imovinu i legitimnog cilja

42. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u nečiju imovinu mora postići „pravičnu ravnotežu“ između zahtjeva javnog interesa (legitimnog cilja) koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Europski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A, broj 98., st. 46. i 50.). Procjenjujući usklađenost sa člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Europski sud je naglasio da se moraju sveukupno razmotriti razni interesi koji su u pitanju, imajući u vidu načelo da je Europska konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i učinkovita“. To dalje znači da sud „mora razmotriti šta stoji iza forme i ispitati realnost situacije na koju se podnositelji zahtjeva žale“ (op. cit., Cindrić i dr., točka 98. s daljnjim referencama).

43. Ustavni sud podsjeća da je pitanje proporcionalnosti miješanja u pravo na imovinu kod određivanja troškova postupka u slučaju kada je tužena strana bio organ javne vlasti kojeg je zastupalo Pravobraniteljstvo razmatrao u predmetima br. AP 579/12 i AP 1101/17 (vidi odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 579/12 od 27. studenog 2015. godine i AP 1101/17 od 22. ožujka 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da je prilikom donošenja tih odluka imao u vidu specifične okolnosti tih predmeta. Naime, u predmetu broj AP 579/12, na koji se i apelanti pozivaju, radilo se o postupku utvrđivanja prava na naknadu štete zbog trajnog oštećenja zdravlja u kojem je pred redovitim sudovima nesporno utvrđeno da je postojao propust javne vlasti (vidi naprijed citiran AP 579/12, stavak 118.), a da je u predmetu broj AP 1101/17 Ustavni sud imao u vidu da je apelantica podnijela tužbu u kojoj je istaknula tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpjela kao žrtva ratnog zločina (vidi naprijed citiran AP 1101/17, stavak 45.), pa je prema tome ispitivao cijenio je li se vođenje postupka moglo smatrati neopravdanim parničenjem, zatim je li visina tužbenog zahtjeva o kojoj ovisi određivanje troškova postupka bila određena previsoko, te konačno je li pravobraniteljstvo imalo dodatne troškove zbog činjenice da su apelanti postavili previsok tužbeni zahtjev. Međutim, Ustavni sud uočava da u predmetnom parničnom postupku ne postoje takve okolnosti koje bi opravdavale ocjenu navedenih okolnosti u konkretnom slučaju.

44. Naime, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su apelanti tužbom tražili da se utvrdi da su vlasnici i posjednici sporne nekretnine, te su zahtijevali naknadu štete prvobitno u iznosu 1.857.900,00 KM, a koji je tijekom postupka smanjen na iznos 1.710.550,00 KM. Ustavni sud dalje zapaža da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o visini troškova postupka imali u vidu relevantne odredbe tarifa kojima je propisano da troškovi postupka ovise o visini vrijednosti spora. Prema tome, Ustavni sud zapaža da kada apelanti ukazuju da odluka redovitih sudova kojom su obvezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u spornom iznosu predstavlja pretjeran-neprimjeren teret, u biti, osporavaju odredbe važećih tarifa kojima je propisano da troškovi postupka ovise o visini vrijednosti spora i njihovu primjenu u slučaju kada stranku u postupku zastupa pravobraniteljstvo.

45. U svezi s time, Ustavni sud zapaža da se, prema entitetskim tarifama o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u parničnim postupcima nagrade načelno izračunavaju u odnosu na vrijednost predmeta spora. Nadalje, u skladu sa ZPPDB, u slučajevima kada tužitelj traži isplatu novčanog iznosa, vrijednost predmeta spora odgovara iznosu ovako označenih potraživanja. Zbog toga, što tužitelj potražuje veći iznos veća će biti nagrada odvjetnika tuženog, što u konačnici znači da će tužitelj, bilo da parnicu izgubi u cjelini ili da u njoj djelomično uspije, morati platiti troškove tuženog (uključujući odvjetničke nagrade) u skladu sa postotkom zahtjeva koji je odbijen. Ova pravila, a u skladu sa Zakonom o Pravobraniteljstvu DB, primjenjuju se i u slučaju kada je tužena javna vlast koju u postupku zastupa Pravobraniteljstvo, koje je uspostavljeno kako bi štitilo imovinske interese javne vlasti, za čiji se rad sredstva osiguravaju u proračunu Distrikta Brčko BiH, a naknada troškova postupka u tom slučaju predstavlja prihod proračuna. Poslovi zastupanja pred sudovima koje vrši Pravobraniteljstvo (u korist stranaka za koje je zakon propisao da ih u imovinskim i vlasničkim sporovima i drugim zastupa pravobraniteljstvo) identični su poslovima zastupanja koje pred sudovima vrše odvjetnici za stranke koje su ih angažirale davanjem punomoći. U tom kontekstu, Ustavni sud naročito ukazuje da bilo koji pokrenuti postupak nosi rizik konačnog uspjeha, a time i troškova nastalih povodom postupka. U protivnom, kada sporne odredbe ne bi postojale, to bi bio poticaj pokretanja parnica protiv organa javne vlasti samo zato što ih ne zastupaju odvjetnici nego pravobraniteljstvo, čak i kada stranke ne bi imale kredibilan tužbeni zahtjev, što bi u konačnici narušilo načelo da visina troškova postupka ovisi o vrijednosti spora.

46. Dovodeći navedeno u svezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su apelanti, koje je tijekom postupka zastupao punomoćnik, podnošenjem tužbenog zahtjeva koji je bio određen u iznosu 1.857.900,00 KM, a koji je tijekom postupka smanjen na iznos 1.710.550,00 KM, očito bili svjesni koristi koju bi imali da je usvojen njihov tužbeni zahtjev, pa su shodno tome bili svjesni rizika od konačnog odlučenja redovitih sudova u smislu obveze da snose troškove parničnog postupka koji se određuju prema vrijednosti spora. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da se radi o propisima koji su opći i primjenjuje se prema svima. Također, Ustavni sud zapaža da iz okolnosti predmeta ne proizlazi da su troškovi postupka u spornom iznosu određeni samo zbog činjenice da je tuženu stranku zastupalo Pravobraniteljstvo. Naime, troškovi postupka u ovisnosti o visini vrijednosti spora se određuju i kada stranku zastupa odvjetnik upisan u entitetske odvjetničke komore, pa bi shodno tome rizik od snošenja troškova parničnog postupka u ovisnosti o visini vrijednosti spora kako je određen u konkretnom slučaju postojao i u slučaju da tuženi nije organ javne vlasti kojeg zastupa Pravobraniteljstvo. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da obvezivanje apelanata da u jednakim iznosima s drugim tužiteljima plate sporni iznos troškova postupka koji je određen u skladu s vrijednosti spora predstavlja pretjeran teret za apelante, odnosno da je pobijanim rješenjima narušen balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavom pravila o naknadi troškova postupka u skladu s vrijednosti spora i prava apelanata da zatraže sudsku zaštitu.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

b)Pravo na pravično suđenje

48. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. U svezi s time, Ustavni sud zapaža da se navodi o povredi prava na pravično suđenje u biti svode na pobijanje zakonitosti primjene Tarife FBiH i Tarife RS, što je Ustavni sud razmotrio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na imovinu, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje neutemeljeni.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su apelanti obvezani platiti troškove postupka tuženom kojeg je zastupalo Pravobraniteljstvo jer obvezivanje apelanata da u jednakim iznosima s drugim tužiteljima plate sporni iznos troškova postupka koji je određen u skladu s vrijednosti spora ne predstavlja pretjeran teret za apelante, odnosno pobijanim rješenjima se ne narušava balans između javnog interesa koji se želi postići uspostavom pravila o naknadi troškova postupka i prava apelanata da zatraže sudsku zaštitu.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada se navodi o kršenju tog prava temelje na razlozima koji su razmotreni u svezi s pravom na imovinu, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-997/17 (P. Đ. i M. P.) | Sudska praksa | Aktio