Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6151/18 ("Prominvest" d.o.o. Konjic)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6151/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6151/18, rješavajući apelaciju "Prominvest" d.o.o. Konjic, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Prominvest" d.o.o. Konjic protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 112759 15 Rev od 11. septembra 2018.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 112759 13 Pž od 16. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 112759 12 Ps od 5. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Prominvest" d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 112759 15 Rev od 11. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 112759 13 Pž od 16. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 112759 12 Ps od 5. aprila 2013. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru od 16. decembra 2014. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Mostaru od 5. aprila 2013. godine. Navedenom prvostepenom presudom utvrđena je osnovanost potraživanja apelanta u iznosu od 23.748,53 KM (stav I izreke), utvrđena je osnovanost potraživanja tuženog (BOSSIN d.o.o. Mostar) u iznosu od 37.382,33 KM (stav II izreke), te su utvrđena potraživanja apelanta i tuženog stavljena u prijeboj, te je apelant obavezan da isplati tuženom iznos od 13.534,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko utvrđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi na ime neizmirenih obaveza iz Ugovora o građenju od 8. maja 2009. godine isplati iznos od 29.456,74 KM, te protivužbeni zahtjev tuženog da mu apelant na ime ugovorne kazne i uplaćenog a neiskorištenog avansa iz ugovora o građenju od 1. septembra 2011. godine isplati iznos od 37.382,33 KM, te naveo da je predložena kompenzacija potraživanja. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je tuženi priznao svoju obavezu prema apelantu u iznosu utvrđenom vještačenjem, zato što je tuženi u odgovoru na tužbu prigovorio da njegove obaveze prema apelantu iznose 23.748,33 KM, da se tuženi izjasnio u skladu s nalazom vještaka kojim su potvrđeni njegovi navodi iz odgovora na tužbu, te naglasio da su sudovi imali to u vidu prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja (član 125. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov prigovor da drugostepeni sud nije otklonio povredu člana 155. Zakona o parničnom postupku budući da je prvostepeni sud dopustio da vještak ekonomske struke utvrđuje i činjenice koje stranke nisu predložile (obaveze iz ugovora od 8. maja 2009. godine). Naime, Vrhovni sud je ukazao da su sudovi o osnovanosti tužbenog i protivtužbenog zahtjeva odlučili na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, te da drugostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka kada je prihvatio nalaz vještaka koji je utvrđivao činjenice tako što je posmatrao poslovni odnos stranaka kao cjelinu, s obzirom da to u konkretnom slučaju nije bilo od uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud odlučio u vezi s prigovorom ocjene dokaza koji nije izveden na glavnoj raspravi (izjava o kompenzaciji), zato što se iz obrazloženja drugostepene odluke vidi da bi ista odluka bila donesena i bez ocjene ovog dokaza. Vrhovni sud je naveo da je zaključak nižestepenih sudova da je apelant (izvođač radova) dužan tuženom na ime ugovorne kazne isplatiti iznos od 13.534,00 KM rezultat pravilne primjene materijalnog prava, zato što apelant nije ispunio svoju obavezu u ugovorenom roku, a nije dokazao da su postojali nepredviđeni događaji, dok je članom 17. ugovora od 1. septembra 2011. godine bilo predviđeno plaćanje ugovorne kazne zbog neizvršenja ugovorenih radova u roku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 125. Zakona o parničnom postupku, budući da tuženi tokom postupka nije porekao svoju izjavu o priznanju tužbenog zahtjeva apelanta u cjelosti iz podnesaka od 21. decembra 2012. godine. Također, apelant navodi da su redovni sudovi prihvatili finansijsko vještačenje u kojem je vještak proširio predmet vještačenja određen rješenjem suda. Apelant navodi da je prvostepeni sud proveo dokaz (izjava o kompenzaciji) koji nije predložen na pripremnom ročištu. Osim toga, apelant navodi da je Vrhovni sud, suprotno svom stavu u predmetu 17 0 Ps 002693 12 Rev, naveo da revidentovim navodima nije doveden u pitanje zaključak nižestepnih sudova da je apelant dužan tuženom na ime ugovorne kazne isplatiti određeni novčani iznos.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavnis ud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U pogledu navoda apelanta da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata.Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6151/18 ("Prominvest" d.o.o. Konjic) | Sudska praksa | Aktio