Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1298/19 (K. G.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1298/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1298/19, rješavajući apelaciju Kate Glamuzina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Kata Glamuzina protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 032592 18 Gž od 15. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kata Glamuzina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnijela je 20. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 032592 18 Gž od 15. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ju je tuženi (Z.J.) ometao u zadnjem mirnom i faktičnom suposjedu određene nekretnine na način što je izvodio građevinske radove (rušenje svinjca), prekopao kanale te probio čatrnju (bunar), pri čemu je ostavio otpadni građevinski materijal na predmetnoj nekretnini, promijenio bravu zajedničke garaže, ključanjem i blokiranjem vrata garaže apelantici onemogućio slobodan ulaz u garažu i preuzimanje stvari koje se nalaze u garaži, te joj tako onemogućio da mimo vrši svoj suposjed na predmetnoj nekretnini. Zatim da se naloži tuženom da uspostavi posjedovno stanje kakvo je bilo prije navedenog smetanja, kao i da deblokira vrata od garaže i preda ključ apelantici, da mu se zabrani takvo ili slično smetanje apelantičinog suposjeda ubuduće i to pod prijetnjom izricanja novčane kazne u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 333. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da je svaki suposjednik ovlašten štiti suposjed od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili su mu bitno ograničila dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti. Kantonalni sud je nadalje naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno, a što žalbom nije ni osporavano, da su ostavitelj (P.J.) i njegova supruga (apelantičini roditelji, a djed i baba tuženog) živjeli u prizemlju predmetne kuće do svoje smrti, dok tuženi koristi stan na spratu predmetne porodične kuće, te da su prizemlje kuće i sprat priključeni na gradski vodovod odvojeno, s tim da je prizemlje priključeno od 2015. godine. Kantonalni sud je ukazao da na nasljednika prelazi samo posjed koji je ostavitelj imao u pogledu predmeta ostavine, te da posjed traje dok traje posjednikova faktična vlast u pogledu stvari (član 328. stav 1. ZSP) i prestaje kad prestane posjednikova faktična vlast na stvari (član 336. stav 1. ZSP). S tim u vezi je istakao da iz apelantičinog iskaza proizilazi da su predmetnu čatrnju, koju je tuženi prenamijenio u kotlovnicu za centralno grijanje, koristile njena majka i ona do 2015. godine, a svinjac je korišten do 2014. godine, te slijedom navedenog zaključio da su bez utjecaja sva suprotna razlaganja u žalbi. Takođe je istakao da se otpadni građevinski materijal (gomila kamenja) nalazi uz ulaz na sprat predmetne obiteljske kuće koji koristi tuženi, te da se unutar predmetne garaže nalazi samo motorno vozilo i polica s alatom, a apelantica nije dokazala da su ostavitelji posjedovali niti vozilo, niti garažu. Slijedom navedenog Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije dokazala činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe, a što je bila dužna shodno odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (udaljnjem tekstu: ZPP), te je zaključio da su te činjenice nedokazane, shodno odredbi člana 126. ZPP. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je sud selektivno cijenio dokaze, da nije raspravio bitno pitanje potpunog isključenja, odnosno bitnog ograničavanja apelantičinog dosadašnjeg izvršavanja faktičke vlasti, za koje smatra da ih je u toku postupka dokazala, te ističe da je sud pogrešno primijenio odredbu člana
126. ZPP.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZSP i ZPP u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević