Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3990/18 (Z.H.-S., M.Ć., Š.J., N.P. i V.H.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Otpremnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3990/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-3990/18, rješavajući apelaciju Z.H.-S., M.Ć., Š.J., N.P. i V.H., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Z.H.- S., M.Ć., Š.J., N.P. i V.H. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 029409 15 Rev od 5. travnja 2018.

godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 029409 14 Rsž od 23. listopada 2014. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 53 0 Rs 029409 13 Rs od 21. ožujka 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.H.-S., M.Ć., Š.J., N.P. i V.H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 17. srpnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 029409 15 Rev od 5. travnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Rs 029409 14 Rsž od 23. listopada 2014. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 53 0 Rs 029409 13 Rs od 21. ožujka 2014. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba apelantice V. H. i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo pravosuđa uprave i lokalne samouprave) obvezan da apelantici V. H. na ime otpremnine zbog odlaska u mirovinu isplati određeni iznos (stavak I. izreke). U ostalom dijelu žalba tužiteljice V.H, kao i žalbe ostalih apelanata su odbijene i prvostupanjska presuda potvrđena (tj. u dijelu kojim je odbijen zahtjev za povećanje plaća po osnovu godina radnog staža) (stavak II. izreke). Žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u odnosu na troškove parničnog postupka (stavak III. izreke).

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, da je iz prvostupanjskog spisa vidljivo da su apelanti svoj zahtjev za isplatu razlike plaća za određeni period temeljili na tvrdnji da im je plaća po osnovu radnog staža trebala biti svake godine povećana za 0,6% sukladno Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) a ne po 0,5% kako je isplaćivano. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 5. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) propisano da se osnovna plaća svakog suca uvećava za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, a najviše do 40 godina. S obzirom da je navedeno pravo regulirano Zakonom o plaćama i naknadama, kao posebnim zakonom, Kantonalni sud je zaključio nema mjesta primjeni Općeg kolektivnog ugovora.

4. Presudom Vrhovnog suda revizija tuženog je usvojena i nižestupanjske presude su preinačene tako što su odbijeni kao neosnovani zahtjevi apelanata Z.H.-S., M.Ć., Š.J. i N.P za isplatu dijela plaće zbog smanjenja plaće ispod zagarantirane (dio tužbenog zahtjeva apelanata koji je usvojen prvostupanjskom odlukom), te je drugostupanjska presuda je preinačena u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantice V. H. za isplatu otpremnine, ako što je žalba apelantice V. H. odbijena i prvostupanjska presuda u odnosu na nju je potvrđena. Revizija apelanata je odbačena, te je odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu troškova parničnog postupka.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija apelanata protiv presude Kantonalnog suda nije dopuštena s obzirom da nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvijeta dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i da nema osnove za izuzetno odlučivanje o revizijama apelanata u smislu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP-a. Nadalje, razmatrajući reviziju tuženog protiv presude Kantonalnog suda (u pogledu zahtjeva apelanata za isplatu dijela plaće zbog smanjenja plaće ispod zagarantirane plaće), Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi ocijenili da Zakon o porezu na dohodak nije u skladu sa Ustavom FBiH (Amandman LX i Amandman CVI), zbog čega su zahtjeve apelanata ocjenili kao osnovane, što je u suprotnosti sa stanovištem Ustavnog suda izraženim u odluci AP- 2840/13 od 12. veljače 2014. godine. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je prema Zakonu o porezu na dohodak e svaki zaposlenik obveznik poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti (članak 27. stavak 2), a da ni Ustavom Federacije BiH, niti navedenim zakonom nije propisano da su suci oslobođeni obaveze plaćanja poreza na dohodak, te da tuženi nije obračunavanjem poreza na dohodak apelantima obračunao plaće u manjim iznosima od propisanih. Nadalje, razmatrajući reviziju tuženog protiv presude Kantonalnog suda (u pogledu zahtjeva apelanata V. H. za isplatu razlike otpremnine zbog odlaska u mirovinu), Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizilazi da je apelantici V.H. prilikom odlaska u mirovinu 1. rujna 2011. godine, isplaćena otpremnina u visini jedne osnovne plaće suca kantonalnog suda u skladu sa važećim zakonom (Zakon o plaćama i naknadama). Naime, Vrhovni sud je ukazao da je tek odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-28/11 od 24. siječanja 2012. godine, utvrđeno da Zakon o plaćama i naknadama u dijelu koji se odnosi na naknade sudaca, tužitelja i stučnih suradnika nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije BiH (između ostalog u dijelu koji se odnosi na pravo na otpremninu prilikom odlaska u mirovinu). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primjenio relevantne odredbe materijalnog prava kad je ocjenio da apelantica nema pravo na razliku otpremnine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na osnovu odredbe članka 397. stavak 1. u vezi sa člankom 383. i 396. stavak 1. ZPP, budući da su apelanti ovu parnicu u cijelosti izgubili, a tuženi nije postavio zahtjev za naknadu troškova postupka.

6. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 96/15 od 26. veljače 2015. godine, u odnosu na predmet broj AP 125/15, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 029409 14 Rsž od 23. listopada 2014. godine. Imajući u vidu da je osporenom presudom Vrhovnog suda revizija apelanata protiv navedene presude odbačena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda (u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za povećanje plaća po osnovu godina radnog staža) konačna odluka. Ustavni sud konstatira da je u odnosu na zahtjev apelanata za isplatu dijela plaće zbog smanjenja plaće ispod zagarantirane plaće, u odnosu na tužbeni zahtjev apelantice V. H. za isplatu otpremnine zbog odlaska u mirovinu, te u odnosu na zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, konačna odluka presuda Vrhovnog suda.

Apelacioni navodi

7. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su istakli da je Ustavom Federacije BiH propisano da se sucima za vrijeme obavljanja sudačke funkcije ne može umanjiti plaća, zbog čega tuženi nije mogao umanjiti plaću pozivajući se na zakon, tj. na hijerarhjski niži pravni propis. Također, apelanti navode da Kantonalni sud nije obrazložio zašto se u odnosu na povećanje plaće po osnovu godina radnog staža, kao minimum prava apelanta, ne može primijeniti Opći kolektivni ugovor. Osim toga, apelanti su naveli da je Vrhovni sud pogriješio kad je odbio tužbeni zahtjev apelantice V.H. i ocijenio da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje, apelanti smatraju da su sudovi donijeli pogrešnu odluku kad apelantima nisu priznali troškove poreza na dodatnu vrijednost punomoćnika apelanata, troškove za zastupanje na ročištima, te troškove prijevoza i odsustva iz kancelarije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4044/15 od 27. veljače 2018. godine zaključio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, „kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili utvrdio činjenice kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je obavezivanjem apelanata na plaćanje poreza na dohodak došlo do smanjenja plaća apelanata (sudija) suprotno odredbama Amandmana CVI na Ustav FBiH i da obveže tuženog da im plaće iskazuje u bruto iznosima“ (stavak 37. Odluke). Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3990/18 (Z.H.-S., M.Ć., Š.J., N.P. i V.H.) | Sudska praksa | Aktio