Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-976/17 (B. Z. i J. Z.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje u imovinu
  • Naknada štete
  • Izvršenje
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-976/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 976/17, rješavajući apelaciju Begzete Zelanjaković i Jusufa Zelenjakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju su podnijeli Begzeta Zelanjaković i Jusuf Zelenjaković.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 200420 14 I od 1. decembra 2014. godine i 30. marta 2015. godine, odnosno Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 200420 15 Gž od 23. decembra 2016. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu Republike Srpske uvrsti u plan isplate i isplati potraživanje apelanata utvrđeno Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 200420 14 I od 1. decembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Begzete Zelanjaković i Jusufa Zelenjakovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 200420 15 Gž od 23. decembra 2016. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Begzeta Zelanjaković i Jusuf Zelenjaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 14. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 200420 15 Gž od 23. decembra 2016. godine, te zbog neprovođenja Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 200420 14 I od 1. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) i Osnovnog suda zatraženo je u periodu od 28. aprila 2017. godine do 24. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelacije.

3. Vlada RS (Ministarstvo finansija) i Osnovni sud su u periodu od 8. maja 2017. godine do 13. marta 2019. godine dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 048179 12 P od 15. aprila 2013. godine obavezana je tužena (Republika Srpska – Vojska RS i MUPRS) da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskih srodnika isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

6. Apelanti su 25. septembra 2014. godine podnijeli Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje predmetne presude. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 200420 14 I od 1. decembra 2014. godine kojim je odredio predloženo izvršenje radi namirenja novčanog potraživanja apelanata.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 200420 14 I od 30. marta 2015. godine djelimično je usvojen prigovor izvršenika (Republike Srpske – Vlade RS) izjavljen na rješenje o izvršenju od 1. decembra 2014. godine i određeno izvršenje na način da se izmirenje cjelokupnog evidentiranog iznosa treba izvršiti u periodu od najmanje 20 godina u skladu s odredbama člana 14.a Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske. U obrazloženju rješenja navedeno je da se predmetno potraživanje odnosi na potraživanja naknade nematerijalne štete nastale u ratnom periodu, da se potraživanje smatra unutrašnjim dugom, te da je Zakonom o unutrašnjem dugu propisan postupak naplate predmetnog potraživanja. Dalje je navedeno da Zakon o unutrašnjem dugu predstavlja lex specialis propis u skladu s kojim se vrši isplata potraživanja naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, koja su priznata pravosnažnim sudskim odlukama. Istaknuto je da je tim zakonom uređen postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske prema fizičkim i pravnim licima i određeno da se izmirenje unutrašnjeg duga vrši u skladu s odredbama tog zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.

8. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 200420 15 Gž od 23. decembra 2016. godine djelimično je usvojena žalba apelanata i preinačeno Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 I 200420 14 I od 30. marta 2015. godine u dijelu kojim je određeno izvršenje radi naplate troškova parničnog i izvršnog postupka tako što je održano na snazi rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 1. decembra 2014. godine u pogledu naplate troškova postupka. Istim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba apelanata u ostalom dijelu i potvrđeno je prvostepeno rješenje u preostalom dijelu kojim je djelimično usvojen prigovor izvršenika. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanata koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava zasnovani na tvrdnji da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zakona o unutrašnjem dugu, kao i tvrdnji da je pobijano rješenje nepravilno i nezakonito u smislu Odluke Ustavnog suda broj AP 1211/06 od 28. januara 2008. godine. U vezi s tim je istaknuto da je navedenim zakonom, koji je stupio na snagu 23. jula 2004. godine i predstavlja lex specialis propis, uređen postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske prema fizičkim i pravnim licima, te da se pod unutrašnjim dugom podrazumijevaju i obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja. S obzirom na to da predmetna potraživanja apelanata predstavljaju potraživanja naknade nematerijalne štete iz navedenog perioda, pravilan je zaključak prvostepenog suda kojim je taj sud odredio da će se predmetna potraživanja izmiriti u skladu sa članom 14.a Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske. Okružni sud je istakao da Zakon o unutrašnjem dugu kao lex specialis propis određuje način izmirenja obaveza Republike Srpske po osnovu ratne štete, dok je odlukom Ustavnog suda, na koju se pozivaju apelanti u žalbi, potvrđen i odobren legitimni cilj Republike Srpske za donošenje ovog zakona i da je taj cilj od javnog interesa kada se radi o miješanju u prava pojedinca na imovinu. S druge strane, Okružni sud je naveo da se isplata troškova parničnog postupka (zajedno sa kamatama) i troškova postupka izvršenja vrši u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) saglasno odredbi člana 22.a stav 2. Zakona o unutrašnjem dugu, zbog čega je žalbu apelanata djelimično uvažio i odlučio kao u izreci predmetnog rješenja.

9. Prema stanju konkretnog predmeta, predmetno rješenje o izvršenju nije provedeno, odnosno Ministarstvo finansija RS nije evidentiralo predmetno rješenje u bazu podataka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem Okružnog suda, kao i zbog nemogućnosti da se izvrši pravosnažna sudska presuda koja se odnosi na naknadu nematerijalne ratne štete u Republici Srpskoj, odnosno zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 200420 14 I od 1. decembra 2014. godine povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored navedenog, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, odnosno osporavaju način na koji je preinačeno rješenje o izvršenju u skladu s odredbama Zakona o unutrašnjem dugu RS. Također, apelanti navode da su njihova potraživanja utvrđena u fiksnim iznosima pravosnažnom sudskom presudom, te da izvršni sudovi nisu ovlašteni da donose rješenja koja nisu u skladu s izvršnim ispravama, niti su ovlašteni da mijenjaju predmet i sredstvo izvršenja bez saglasnosti apelanata. U vezi s tim, apelanti smatraju da se donošenjem Zakona o unutrašnjem dugu ukazuje na namjeru da se onemogući apelantima da na bilo koji način naplate dosuđenu naknadu, odnosno apelanti smatraju da im je uskraćena zakonska zatezna kamata koja je prema Zakonu o unutrašnjem dugu ograničena na iznos glavnog duga. Apelanti su se pozvali na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 1211/06, kao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Čolić protiv BiH i Arnautalić protiv BiH. Pored toga, apelanti ukazuju da pravosnažnu presudu na osnovu koje su pokrenuli izvršni postupak izvršenik nije dobrovoljno proveo, niti prinudno u izvršnom postupku, te kako ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi im omogućilo da izjave žalbu zbog neizvršenja pravosnažne presude, zbog čega smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu.

b) Odgovori na apelaciju

11. Vlada RS (Ministarstvo finansija) dostavila je odgovore u kojima je navela da predmetno rješenje o izvršenju nije evidentirano u bazi podataka Ministarstva finansija RS. Naime, u odgovorima Vlade RS (Ministarstva finansija) navedeno je da Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 200420 14 I od 1. decembra 2014. godine nije evidentirano u bazi podataka Ministarstva finansija RS, te da bi ono bilo evidentirano neophodno je da ga zaprime relevantni sudovi u skladu sa članom

12. Zakona o unutrašnjem dugu, odnosno da nadležni sud dostavi Ministarstvu finansija pravosnažnu presudu i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu koja je nastala u periodu ratnih djelovanja.

12. Osnovni sud je, između ostalog, naveo hronološki tok predmetnog postupka, te da je predmetno rješenje o izvršenju, kao i rješenje po prigovoru i žalbi proslijedio Ministarstvu finansija na daljnje postupanje. Naime, iz odgovora Osnovnog suda proizlazi da je rješenje o izvršenju od 1. decembra 2014. godine dostavljeno 4. decembra 2014. godine Ministarstvu finansija RS – Trezoru na nadležno postupanje. Osim toga, rješenje Osnovnog suda od 30. marta 2015. godine (kojim je odlučeno o prigovoru izvršenika) i rješenje Okružnog suda od 23. decembra 2016. godine (kojim je odlučeno o žalbi apelanata) dostavljena su 28. februara 2017. godine Ministarstvu finansija RS – Trezoru na nadležno postupanje. Također, proizlazi da je Ministarstvo finansija RS dopisom od 10. maja 2017. godine dostavilo informaciju Osnovnom sudu da je uredno zaprimilo rješenje o izvršenju od 1. decembra 2014. godine, kao i rješenja koja je sud dostavio 28. februara 2017. godine, da je ono postalo pravosnažno i izvršno, te da će po rješenju postupiti u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu RS, odnosno članom 14.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu RS.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1)Ovim zakonom uređuje se postupak po kojem sudovi u Republici Srpskoj sprovode prinudno ostvarenje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava (u daljem tekstu: izvršni postupak) ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

(2)Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na postupke izvršenja propisane posebnim zakonom.

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (3)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

14. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantne odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 22a.

[...] Iznosi troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka utvrđenih pravosnažnom sudskom odlukom i pravo na kamatu ostvaruje se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 59/03, 85/03 i 64/05).

15. Zakon o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/12, 28/13, 59/13 i 44/14).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/12, 28/13, 59/13 i 44/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 11.

(1)Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20.

maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600.000.000 KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09).

(2)Pravo na naknadu štete priznato pravosnažnim sudskim odlukama, izvršnim rješenjima ili vansudskim poravnanjima, u kojima je, pored Republike Srpske, solidarni dužnik jedinica lokalne samouprave, predstavlja unutrašnji dug Republike Srpske i izvršava se u skladu sa ovim zakonom.

Član 14a.

(1)Pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima obaveze propisane članom 11. ovog zakona izmiruju se zajedno sa ostalim potraživanjima u gotovini.

(2)Prilikom utvrđivanja dinamike izvršavanja obaveza iz stava 1. ovog člana primjenjuju se opći kriteriji:

a)redoslijed prijema i evidentiranja u bazu podataka Ministarstva finansija i b)potpunost i kompletnost potrebne dokumentacije.

(3)Plan isplate obaveza iz stava 1. ovog člana donosi ministar finansija u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(4)Obaveze iz stava 1. ovog člana izmiruju se u obimu definiranom u budžetu Republike Srpske za ovu namjenu u skladu sa propisima o izvršenju budžeta za pojedinačne godine, a izmirenja cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršit će se u periodu od najmanje 20 godina.

(5)Izuzetno od stava 1. ovog člana, obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, propisane članom 11. ovog zakona, mogu biti izmirene u obveznicama ako pravna i fizička lica kojima je priznato pravo pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima izjave svoju saglasnost o tome. VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 200420 15 Gž od 23. decembra 2016. godine doneseno u postupku izvršenja pravosnažne sudske presude koja se odnosi na naknadu nematerijalne ratne štete u Republici Srpskoj, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku punomoćnik apelanata primio je 2. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

19. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti navode da im je osporenim rješenjem Okružnog suda, kao i zbog nemogućnosti da se izvrši pravosnažna sudska presuda koja se odnosi na naknadu nematerijalne ratne štete u Republici Srpskoj, odnosno zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 1. decembra 2014. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

22. S obzirom na sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud smatra svrsishodnim razmotriti osporeno rješenje Okružnog suda u kontekstu apelantovih tvrdnji o povredi prava garantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, dok će navode o nemogućnosti izvršenja pravosnažne sudske presude koja se odnosi na naknadu nematerijalne ratne štete u Republici Srpskoj, odnosno zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 1. decembra 2014. godine razmotriti u kontekstu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem su apelanti kao tražioci izvršenja pokrenuli postupak izvršenja protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja na ime naknade nematerijalne štete, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne naravi, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

26. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi (odlučujući o prigovoru izvršenika, odnosno žalbi apelanata protiv odluke o prigovoru) proizvoljno primijenili odredbe ZIP-a kada su usvojili prigovor izvršenika i odredili predmetno izvršenje u skladu s odredbama Zakona o unutrašnjem dugu, odnosno problematiziraju modalitet osporenog rješenja u dijelu kojim je predmetno izvršenje određeno u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu.

27. U vezi s navodima apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

29. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud osporenim rješenjem potvrdio prvostepeno rješenje kojim je djelimično usvojen prigovor izvršenika i predmetno izvršenje apelanata radi naplate nematerijalne štete određeno isplatom iz budžeta Republike Srpske za ove namjene u skladu sa odredbama Zakona o unutrašnjem dugu, dok je preinačio prvostepeno rješenje u pogledu naplate troškova parničnog i izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku obrazložio i zasnovao na odredbama Zakona o unutrašnjem dugu, odnosno da je Okružni sud pojasnio zašto se u konkretnom slučaju na potraživanje apelanata primjenjuje navedeni zakon. Naime, Okružni sud je obrazložio da se u okolnostima konkretnog slučaja na potraživanja apelanata, koja predstavljaju potraživanje nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja, primjenjuje Zakon o unutrašnjem dugu kao lex specialis propis u skladu s kojim se vrši isplata potraživanja naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 1. stav 2. ZIP-a propisano da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na postupke izvršenja propisane posebnim zakonom, kao što je slučaj u konkretnom predmetu gdje je postupak izvršenja za ratna potraživanja propisan odredbama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud potvrdio odluku prvostepenog suda istakavši da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno usvojio prigovor izvršenika i odredio predmetno izvršenje u skladu s odredbom člana 14.a Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske, dok je prvostepenu odluku u pogledu naplate troškova parničnog i izvršnog postupka preinačio u skladu s odredbama člana 22.a stav 2. Zakona o unutrašnjem dugu.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, detaljno ispitao sve navode apelanata koje oni ponavljaju u apelaciji i dao jasno i precizno obrazloženje da se u konkretnom slučaju na potraživanja apelanata primjenjuju odredbe Zakona o unutrašnjem dugu kao lex specialis zakon u konkretnom slučaju. Također, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud smatra da osporena odluka u pogledu obrazloženja zadovoljava standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasno i argumentirano obrazloženje na osnovu kojeg je zaključio da je neosnovana žalba apelanata u dijelu u kojem je problematiziran način izmirenja duga (shodno članu 14.a Zakona o unutrašnjem dugu). S obzirom na to, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost Okružnog suda u primjeni materijalnog i procesnog prava prilikom donošenja osporene odluke koja bi u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnog suda, zbog čega su neosnovani navodi apelanata o primjeni materijalnog i procesnog prava.

31. Također, Ustavni sud zapaža da su neosnovani navodi apelanata u kojima se pozivaju na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda (AP 1211/06 i predmet Čolić protiv BiH), koja je u međuvremenu promijenjena, s obzirom na to da je Republika Srpska postupila u skladu s nalozima iz navedenih odluka, odnosno da je donijela novi plan izmirenja za isplatu ratne štete na predviđeni rok od 13 godina kako bi implementirala generalne mjere naznačene u presudi Đurić i drugi. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je nakon navedene presude (Đurić i drugi protiv BiH) Evropski sud u predmetu Knežević i drugi protiv BiH, u kojem su kao i u konkretnom slučaju razmatrane aplikacije podnesene zbog neizvršenja pravosnažnih presuda domaćih sudova kojima je aplikantima dosuđena naknada materijalne i nematerijalne štete, odlučio izbrisati aplikaciju s liste predmeta. U navedenoj odluci Evropski sud, podsjećajući da je u presudi Đurić i drugi pohvalio plan izmirenja iz oktobra 2012. godine koji je predvidio vremenski okvir izvršenja u trajanju od 13 godina, smatra da se novim planom izmirenja od 15. septembra 2016. godine Republika Srpska vratila tom prijedlogu. Nadalje, Evropski sud je mišljenja da je tužena država implementirala generalne mjere naznačene u presudi Đurić i drugi u skladu s Konvencijom, što je također i mišljenje Odbora ministara koji je smatrao da „revidirani plan izmirenja pruža globalno rješenje problema neizvršavanja odluka domaćih sudova koje se odnose na ratnu štetu“. Evropski sud smatra da će se konačna presuda u korist aplikanata izvršiti prema novom planu izmirenja, što je u skladu sa članom 6. stav 1. Konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Također, neosnovani su navodi apelanata u kojima se pozivaju na predmet Evropskog suda Arnautalić protiv BiH s obzirom na to da je navedeni predmet brisan s liste predmeta jer su aplikanti postigli nagodbu s Vladom BiH.

32. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjem Okružnog suda, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je djelimično usvojen prigovor izvršenika te preinačeno prvostepeno rješenje u pogledu naplate troškova parničnog i izvršnog postupka, nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(k) Pravo na imovinu. [...]

34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

35. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji zauzeo stav da pojam „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01). U tom smislu, u konkretnom slučaju je nesporno da se radi o „imovini“ koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se apelanti žale na nemogućnost naplate novčanog potraživanja na ime naknade nematerijalne štete koja im je dosuđena pravosnažnom i izvršnom presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 048179 12 P od 15. aprila 2013. godine (određena rješenjem o izvršenju Osnovnog suda od 1. decembra 2014. godine).

36. Dalje, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52. stav 61). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je nesporno da (osporena odluka Okružnog suda) neprovođenje rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 1. decembra 2014. godine predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da miješanje u imovinu apelanata treba razmotriti kao pitanje općeg principa mirnog uživanja imovine, te da u tom smislu treba analizirati da li je to miješanje bilo opravdano u svjetlu primjenjivih principa, odnosno: a) principa zakonitosti; b) principa legitimnog cilja u javnom interesu; i c) principa pravične ravnoteže.

37. Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uslovima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine „donošenjem zakona“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su apelanti na osnovu pravosnažne presude podnijeli Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje koje je sud odredio svojim rješenjem od 1. decembra 2014. godine, dok je u nastavku postupka doneseno rješenje po prigovoru i rješenje po žalbi (30. marta 2015. godine i 23. decembra 2016. godine). Također, Ustavni sud zapaža da je navedena rješenja Osnovni sud (4. decembra 2014. godine i 28. februara 2017. godine) dostavio Ministarstvu finansija RS – Trezoru na nadležno postupanje, kao i da je Ministarstvo finansija RS obavijestilo Osnovni sud da je uredno zaprimilo navedeno rješenje(a) i da će po rješenju postupiti u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu RS, odnosno članom 14.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu RS. Međutim, iz odgovora Vlade RS (Ministarstva finansija) proizlazi da predmetno rješenje o izvršenju nije evidentirano u bazi podataka Ministarstva finansija RS u skladu s navedenim članom Zakona o unutrašnjem dugu, odnosno da u vezi s izvršenjem predmetnog rješenja nisu, u skladu sa dotadašnjom praksom Vlade RS kada su u pitanju predmeti koji se tiču izvršenja u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu (ratna šteta), dostavljeni podaci o realizaciji predmetnog potraživanja u skladu s planom izmirenja za isplatu ratne štete (broj pod kojim je evidentirano predmetno rješenje u bazi podataka i godina za kada je planirana isplata potraživanja). Naime, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim sličnim predmetima u kojima je odlučivao o neizvršavanju predmeta ratne štete, odnosno povrede prava povjerilaca zbog neizvršavanja sudskih odluka, zaključio da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Ovo iz razloga što je evidentno da će apelanti, u skladu s preduzetim mjerama, moći naplatiti svoja potraživanja prema planu od 15. septembra 2016. godine (predviđeno izvršenje konačnih presuda isplatom ratne štete u gotovini u periodu od 13 godina), koji u smislu navedene prakse (implementacije generalne mjere naznačene u presudi Đurić i drugi) pruža globalno rješenje problema neizvršavanja odluka domaćih sudova koje se odnose na ratnu štetu. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Vlada RS nije postupila u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu i uvrstila predmetno rješenje o izvršenju apelanata u naprijed navedeni plan izmirenja. Osim toga, u svom odgovoru Vlada RS (Ministarstvo finansija) navela je da predmetno rješenje o izvršenju nije evidentirano u bazi podataka Ministarstva finansija RS, dok je u svom dopisu od 10. maja 2017. godine obavijestila Osnovni sud da je uredno zaprimila predmetno rješenje o izvršenju (kao i rješenje po prigovoru i rješenje po žalbi) i da će po rješenju postupiti u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu RS, odnosno članom 14.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu RS. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je proizvoljnim postupanjem Vlade RS (Ministarstva finansija) došlo do nezakonitog miješanja u pravo apelanata na imovinu.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Vlada RS (Ministarstvo finansija) propustila da uvrsti predmetno rješenje o izvršenju u plan isplate ratne štete, odnosno zanemarila odredbu člana 14.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu RS, zbog čega se ne može smatrati da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo „zakonito“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog ovakvog zaključka Ustavnog suda, ostali aspekti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu relevantni, pa ih Ustavni sud neće razmatrati.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju zbog nepostupanja Vlade RS (Ministarstva finansija) prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

40. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

41. U vezi s navodima apelanata da im je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud te navode apelanata neće razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka od dopustivosti i meritumu broj AP 1471/13 od 26. oktobra 2016. godine, tačka 76, dostupna na www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada miješanje u to pravo ne zadovoljava princip „zakonitosti“ zato što je Vlada RS (Ministarstvo finansija) propustila da postupi u skladu s odredbom člana 14.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu RS, odnosno da uvrsti predmetno rješenje o izvršenju u plan isplate ratne štete čime je onemogućila apelante da u konačnici naplate svoja potraživanja koja su im dosuđena pravosnažnom i izvršnom presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 048179 12 P od 15. aprila 2013. godine.

43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada je redovni sud u svojoj odluci naveo razloge zašto je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odredio predmetno izvršenje u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu kao lex specialis zakonom u konkretnom slučaju.

44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-976/17 (B. Z. i J. Z.) | Sudska praksa | Aktio