Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-820/17 (A. V.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-820/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 820/17, rješavajući apelaciju A. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. V. podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 012506 16 Krž od 1.
decembra 2016. godine i S1 1 K 012506 15 Kri od 16. marta 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant A. V. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 012506 16 Krž od 1. decembra 2016. godine i S1 1 K 012506 15 Kri od 16. marta 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 16. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 25. januara 2019. godine, a Tužiteljstvo 1. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 012506 15 Kri od 16. marta 2016. godine apelant i optuženi B. M. (u daljnjem tekstu: suoptuženik) proglašeni su krivim da su radnjama opisanim u izreci presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), u vezi sa članom 22. istog zakona, pa ih je sud za navedeno krivično djelo, na osnovu člana 285. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), uz primjenu čl. 33, 38. i 41. KZSFRJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od po sedam godina. Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP, u vezi sa članom 200. i članom 206. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelant i suoptuženik su obavezani oštećenoj „D-1“ na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti iznos od 28.000,00 KM koji se odnosi na pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, dok je u odnosu na preostali dio imovinskopravnog zahtjeva oštećena „D-1“ upućena na parnični postupak.
6. Naime, prvostepeni sud je apelanta i suoptuženika proglasilo krivima što su za vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, tako što su noću 1. na 2. maj 1994. godine, nakon što su prethodno te večeri skupa sa J. D., I. H. i Dž. H., oko 22.00 sata u Bihaću, prema Bori Borčiću, oštećenoj „D-1“ i njenom sinu, u njihovim porodičnim kućama izvršili krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 204. stav 2. KZRBiH, a Z. H. (poginuo 1994. godine) i krivično djelo razbojništvo iz člana 150. KZRBiH na štetu „D-1“, za koja krivična djela su Presudom Okružnog vojnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Vojni sud) broj IK 225/94 od 8. juna 1994. godine (u daljnjem tekstu: presuda iz 1994. godine) pravosnažno osuđeni na kazne zatvora [...] oštećenu „D-1“ i Boru Borčića poveli iz njihovih kuća na poljanu zvanu Ceravci, udaljenu oko 500 metara, gdje su, na način opisan u izreci presude, izvršili silovanje oštećene „D-1“ [...], pa kako se tada u blizini pojavila policija s rotacionim svjetlima apelant i ostale osobe su pobjegli s mjesta događaja, a Boro Borčić je oštećenu „D-1“ uspio dovesti do kuće, odakle ju je policija prevezla u bolnicu u Bihaću.
7. Navedeno je da su, u smislu člana 273. stav 2. ZKP, na glavnom pretresu pročitani iskazi svjedoka Bore Borčića iz faze istrage, i to zapisnici od 6. septembra 2011. i 26. aprila 2012. godine, kao i zapisnik o saslušanju svjedoka Mirka Hajdukovića od 10. jula 2012. godine, koji su zatim uvršteni u dokazni materijal optužbe jer je utvrđeno da su svjedoci preminuli. Nakon čitanja iskaza ovih svjedoka, apelant je sudu dostavio pitanja koja bi postavio u slučaju da su svjedoci neposredno saslušani na glavnom pretresu. Pri tome je, prilikom ocjene iskaza ovih svjedoka, prvostepeno vijeće imalo u vidu i da se presuda u odlučujućem ili pretežnom dijelu ne može zasnivati na takvim izjavama svjedoka, pa je navedene iskaze dovelo u vezu sa svim drugim provedenim dokazima. Dalje, u presudi je navedeno da je u spis ovog krivičnog predmeta prethodno uvršten spis Vojnog suda, pred kojim je vođen postupak protiv apelanta i suoptuženika, u okviru kojeg se i nalazi presuda iz 1994. godine, donesena nakon okončanja tog postupka protiv optuženih i drugih lica, u kojoj su izložene činjenice i okolnosti na osnovu kojih je ona donesena, kao i provedeni dokazi u toku tog postupka.
8. Prvostepeno vijeće je istaklo da je uvjerenje o krivnji optuženih za silovanje oštećene „D-1“, na način kako je to činjenično opisano u izreci presude, zasnovano prvenstveno na iskazu oštećene. Njen je iskaz prvostepeno vijeće našlo detaljnim i uvjerljivim, te je utvrdilo da je potkrijepljen iskazima svjedoka Bore Borčića u pogledu odlučnih činjenica, kao i posredno iskazom svjedoka Mirka Hajdukovića, te medicinskom dokumentacijom. Ukazano je da manje razlike u iskazima oštećene, koje je apelant potencirao tokom postupka, prvostepeno vijeće nije našlo odlučnim za donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju s obzirom na to da se ne radi o odlučnim činjenicama. U tom smislu, svjedokinja „D-1“ je prilikom neposrednog saslušanja pred prvostepenim vijećem na iskren i uvjerljiv način opisala događaj silovanja koje su izvršili optuženi na poljani Ceravci, koji je uslijedio nakon što su optuženi i druge osobe oštećenu, zajedno sa svjedokom Borom Borčićem, izveli iz njene porodične kuće u kojoj su prethodno optuženi, zajedno sa J. D., I. H. i Dž. H., na štetu oštećene izvršili krivična djela, za koja su presudom iz 1994. godine pravosnažno i osuđeni, te su im izrečene kazne zatvora.
9. Dalje, istaknuto je da se, imajući u vidu da je oštećena u iskazu iz istrage od 26. oktobra 2010. godine na sveobuhvatniji način objasnila detalje nakon dolaska na poljanu, a prije poduzetog silovanja, u tom smislu oslonilo na taj iskaz oštećene, što potvrđuje tezu da je oštećena konzistentna u iskazima u pogledu odlučnih činjenica vezanih za ovo krivično djelo. Oštećena je u iskazu dalje utvrdila da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju o prijemu u bolnicu te prilike. Potvrdu istinitosti kazivanja oštećene, odnosno činjenično utvrđenje da je noću 1. na 2. maj 1994. godine primljena u bolnicu u Bihaću potvrđuje i medicinska dokumentacija Kantonalne bolnice „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću, odnosno izvod iz prijemnog protokola u kome je pod rednim brojem 1940 2. maja 1994. godine evidentirana oštećena, pri čemu je u koloni naznačeno da ju je pretukla grupa „vojnika“, kao i da ju je silovala ista grupa, te je dalje naznačena dijagnoza oštećene i napomena: „a. d. ginekologu 203001, 216003“. Nadalje, u istom dokumentu su pod rednim brojevima 2942 i 2943 evidentirani i sin oštećene, te svjedok Boro Borčić, što potvrđuje navode ovog svjedoka da je te večeri odvezen u bolnicu s oštećenom.
10. Naime, iz protokola Hirurške prijemne ambulante od 20. februara do 25. jula 1994. godine, protokol ležećih pacijenata Odjela hirurgije za 1993, 1994, 1995. godinu i protokol ležećih pacijenata Ginekologije i rodilišta za 1993–1996. godinu, Sud BiH je zaključio da je oštećena 2. maja 1994. godine evidentirana u tom protokolu, te da je upućena ginekologu nakon prijema, što je i sama potvrdila. Dodatno, na istinitost i konzistentnost kazivanja oštećene, osim naprijed navedenog, ukazuje i činjenica da je ona odmah nakon izvršenja krivičnog djela u iskazu od 2. maja 1994. godine tvrdila da su je na poljani Ceravci silovale osobe koje su prethodno poduzele protivpravne radnje u njenoj kući, a nakon što je razdvojena od Bore Borčića, koji je s njom bio poveden na livadu, što je on i potvrdio u svom iskazu. Pored toga, ne može se zanemariti ni činjenica da je oštećena ovaj iskaz davala u ratu kada se bojala za vlastitu sigurnost, kao i sigurnost svog djeteta, a posebno imajući u vidu da je isti iskaz dat pred ovlaštenim službenim licem vojne policije, odnosno sačinio ga je 5. korpus bataljona vojne policije ARBiH, dakle dat je pred pripadnicima istog korpusa ARBiH kome su i optuženi pripadali u to vrijeme, čega je oštećena zasigurno bilo svjesna prilikom davanja tog iskaza.
11. Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 1 K 012506 16 Krž od 1. decembra 2016. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepene presude, dok je žalbu Tužiteljstva uvažilo, te prvostepenu presudu preinačilo u pogledu odluke o kazni, tako što je apelanta osudilo na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdilo.
12. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je navelo da je apelant žalbu protiv prvostepene presude podnio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnopravnoj sankciji.
13. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove žalbene navode da iz originalnog spisa Vojnog suda nedostaju ključni dokumenti (medicinska dokumentacija oštećene „D-1“ na osnovu koje je vještak Miroslav Rakočević izvršio vještačenje, potvrda ljekara – ginekologa koji je izvršio pregled oštećene 3. maja 1994. godine, zapisnik o saslušanju vještaka dr. Miroslava Rakočevića, specijaliste patologa i sudske medicine, sačinjenog u predmetu broj Ki-920/94 od 11. maja 1994. godine i izjava svjedokinje – oštećene „D-1“ od 13. maja 1994. godine), te da o tome ne postoji evidencija Tužiteljstva (službena zabilješka o prispijeću spisa Vojnog suda i popisu njegovog sadržaja). Naime, apelaciono vijeće je nakon uvida u dokazni materijal u cijelosti prihvatilo kao valjane navode iz osporene prvostepene presude da iz indeksa – popisa spisa Vojnog suda proizlazi da je u tom spisu ukupno 29 dokumenata, koji su taksativno pobrojani. Njihovi originali su dostavljeni u omotu spisa, ali među njima, ni na popisu, niti u spisu nema dokumenata za koje se u žalbi tvrdi da nedostaju. Prema popisu spisa, oni nisu ni bili sastavni dio „K“ spisa Vojnog suda, ali se spominju u zapisnicima kao dokumenti koji su predočeni vještaku Rakočeviću i drugima na pretresu, iz čega se da zaključiti da su oni bili dio „Ki“ (istražnog) spisa. Međutim, s obzirom na predmet optuženja u postupku pred Vojnim sudom (nasilničko ponašanje i razbojništvo), oni su bez posebnog značaja u ovom predmetu koji se odnosi na silovanje jer nikakvo silovanje nije ni bilo predmet optužnice u tom predmetu, zbog čega o silovanju na Ceravcima nije ni raspravljano pred Vojnim sudom, niti se prema sadržaju zapisnika sa pretresa i same Presude Vojnog suda broj IK-225/94 od 8. juna 1994. godine vještak Rakočević o tome uopće izjašnjavao.
14. Dalje, ocijenjen je neosnovanim apelantov prigovor da je nepribavljanje dokaza – ginekološkog nalaza za oštećenu „D-1“ dovelo do bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Naime, pored navoda odbrane da se radi o ključnom dokazu, odbrana ničim nije potkrijepila svoje tvrdnje da bi pribavljanje tog dokaza dovelo do drugačijeg stanja stvari, niti je samoj odbrani bio poznat sadržaj tog dokaza. Pored toga, ukazano je da iz podataka spisa proizlazi da se Tužiteljstvo tokom istrage obraćalo mnogim organima s ciljem pribavljanja relevantne dokumentacije, koju mogućnost je imala i odbrana, zbog čega ne stoji prigovor odbrane da je povrijeđeno načelo jednakosti u postupanju iz člana 14. ZKPBiH.
15. U pogledu apelantovih žalbenih navoda o povredi načela in dubio pro reo zbog toga što je psihofizičko stanje oštećene prilikom ocjene dokaza cijenjeno na apelantovu štetu, te o tome da je u prvostepenoj presudi utvrđeno da su na livadi Ceravci prisiljavali svjedoka Boru Borčića na seksualni odnos sa oštećenom, iako to oštećena nije izjavila, apelaciono vijeće je stava da je prvostepeno vijeće ocijenilo svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te je na osnovu takve ocjene izvelo pravilan zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica i apelantovoj krivnji van razumne sumnje. Stoga je, formalnopravno, prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu sa zakonskim obavezama iz člana 281. stav (2) ZKPBiH. Navode da je sud psihofizičko stanje optužene prilikom ocjene iskaza svjedoka cijenio na apelantovu štetu, apelaciono vijeće smatra neosnovanim jer je sud detaljno analizirao sve iskaze oštećene i cijenio ih zajedno s drugim iskazima u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, dajući odgovor na svaki prigovor odbrane. Povreda načela in dubio pro reo bi bila da sud nije uzeo u obzir teze apelantove odbrane, niti cijenio dokaze odbrane prilikom donošenja odluke, odnosno da nije dao adekvatno obrazloženje za neprihvaćanje teza odbrane, ili ih potpuno ignorirao bez ikakvog obrazloženja.
16. Ocijenjen je neosnovanim navod iz žalbe da je prvostepeni sud zaključak o apelantovoj krivnji zasnovao isključivo na iskazu oštećene budući da je Tužiteljstvo, vezano za predmetne okolnosti, uvelo i dokaz pod brojem T-10. Radi se o izvodu iz protokola Hirurške prijemne ambulante za dan 2. maj 1994. godine, gdje se navodi da su u bolnicu primljeni oštećena, sin oštećene i svjedok Boro Borčić. U rubrici koja se odnosi na oštećenu u knjizi protokola upisano je da je osobu pretukla grupa „vojnika“ i da su je isti vojnici silovali, dok je u rubrici koja se odnosi na dijagnozu upisano da se upućuje na Ginekologiju. Pored toga, na navedene okolnosti je svjedočio i svjedok Boro Borčić koji je potvrdio navode oštećene.
17. U vezi s apelantovim navodima iz žalbe o nesaglasnostima i proturječnostima u iskazima svjedoka Bore Boričića, gdje je posebno ukazano na sadržaj iskaza ovog svjedoka iz 1994. godine, apelaciono vijeće je podsjetilo da je okom prvostepenog postupka donesena odluka da se iskazi svjedoka Bore Borčića od 2. maja 1994. godine neće cijeniti zbog činjenice da se radi o zapisniku o obavljenom informativnom razgovoru o događaju koji se desio 2. maja 1992. godine, da svjedok nije poučen o svojim pravima, kao i činjenice da nije poštovana zakonska procedura u ovom krivičnom postupku za korištenje ovog zapisnika u smislu člana 273. stav 2. ZKP. Dalje, istaknuto je da je odbrana propustila predložiti čitanje zapisnika na glavnom pretresu, imajući u vidu da je svjedok preminuo. Apelaciono vijeće smatra ispravnim stav prvostepenog vijeća da za utvrđivanje odlučnih činjenica u konkretnom predmetu koristi iskaze svjedoka Bore Borčića od 6. septembra 2011. i 26. aprila 2012. godine, koji su (na prijedlog Tužiteljstva) pročitani u toku dokaznog postupka, u kojima je taj svjedok prethodno poučen o svojim pravima i obavezama.
18. Apelaciono vijeće je u kazalo da je prvostepeno vijeće dalo detaljno i prihvatljivo obrazloženje zbog čega je prihvatilo iskaz svjedoka Bore Boričića u dijelu vezanom za prepoznavanje apelanta. Iako su postojale određene nelogičnosti u iskazu svjedoka (u pogledu toga jesu li apelant i svjedok išli u isti razred, ili je svjedok nešto stariji od apelanta pa su išli u istu školu ali ne i u isti razred), apelaciono vijeće je istaklo da sama ta činjenica ne dovodi u pitanje istinitost kazivanja svjedoka Bore Borčića, kao ni zaključke u pogledu identifikacije apelanta kao izvršitelja djela, posebno imajući u vidu sve ostale detalje koje je ovaj svjedok iznio u svojim iskazima u pogledu identiteta apelanta, kao i saglasnost iskaza ovog svjedoka sa iskazom oštećene, kome je Vijeće poklonilo vjeru.
19. U pogledu navoda iz žalbe gdje se odbrana referira na iskaz svjedoka oštećene „D-1“ od 2. maja 1994. godine, apelaciono vijeće je prihvatilo argumentaciju iz osporene prvostepene presude, da je predmetni zapisnik zbog procesnih nedostataka i činjenice da je izjava načinjena u vezi sa obavljenim informativnim razgovorom, te da oštećena nije bila upoznata sa pravima i obavezama, imalo u vidu prilikom odlučivanja, ali je veći značaj pri utvrđivanju odlučnih činjenica dalo neposrednom kazivanju oštećene na pretresu, kao i iskazima oštećene u kojima je ona poučena o svojim pravima i obavezama, a koji iskazi su načinjeni u Tužiteljstvu. Vezano za prigovore odbrane na iskaz oštećene koji se odnosi na tačnu identifikaciju osoba koje su je silovale i kojim redoslijedom, apelaciono vijeće je istaklo da je ispravan stav iz prvostepene presude da je oštećena u svim iskazima navela da su je silovale tri osobe, među kojima je svaki put navela optužene, dok se nesaglasnost javlja u pogledu identiteta treće osobe, što ne dovodi u pitanje istinitost njenog kazivanja niti ispunjenost odlučnih činjenica u konkretnom predmetu u odnosu na ovu inkriminaciju i optužene u ovom predmetu. Iako je apelant osporavao istinitost kazivanja oštećene, navodeći, između ostalog, da je oštećena bila nedosljedna u pogledu identificiranja osobe koja je bila iznad njene glave u trenutku kad je silovana, apelaciono vijeće je istaklo da taj detalj nije opisan potvrđenom optužnicom, zbog čega se ne radi o odlučnoj činjenici u konkretnom predmetu, ali i pored toga konstatira da kao istinito prihvata ono što je oštećena izjavila u toku glavnog pretresa, pojašnjavajući razlike time što joj se i danas vraćaju neka sjećanja na taj događaj koja su bila izgubljena.
20. Apelant je, dalje, osporavao iskaz oštećene „D-1“ navodeći da ona uslijed vanjskih faktora – mraka i kiše i njenog lošeg stanja, nije mogla prepoznati osobe koje su je silovale. Apelaciono vijeće je istaklo da je oštećena još tokom istrage prepoznala optužene na predočenim fotografijama kao počinitelje, osim toga utvrđeno je da je oštećena uslijed blizine osoba koje su je silovale na poljani bila u mogućnosti da ih identificira, što je i učinila na pretresu, posebno imajući u vidu da ih je i prije poznavala. Osim toga, ocijenjeno je da se radi o detaljima koji su se oštećenoj očigledno „urezali“ u pamćenje, odnosno da je u tom trenutku bila posebno zainteresirana da prepozna osobe koje su nad njom vršile silovanje, imajući u vidu i njeno iznenađenje zašto dojučerašnji susjedi, s kojima je bila u korektnim odnosima, poduzimaju takve brutalne radnje prema njoj. Vezano za apelantove navode da je upitan kredibilitet svjedokinje zbog toga što je i prije događaja na koji se odnosi optužnica prijavljivala silovanje, ali da se radilo o teškim tjelesnim povredama, a ne i silovanju, zbog čega postoji mogućnost da je i u ovom konkretnom slučaju slična situacija, apelaciono vijeće je podržalo stav iz prvostepene presude da informacije o eventualnom silovanju oštećene u drugom događaju ne utječu na ispunjenost odlučnih činjenica u ovom predmetu.
21. Apelant je žalbom osporio odluku prvostepenog suda o imovinskopravnom zahtjevu oštećene zato što je taj zahtjev postavljen i preciziran u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra prof. dr. Omera Ćemalovića, koji je apelant osporio kao irelevantan za ovaj predmet. Apelant smatra da nisu isključivo on i suoptuženik doprinijeli fizičkim i psihičkim bolovima oštećene i umanjenju njenih fizičkih aktivnosti (budući da je oštećena i ranije bila fizički zlostavljana), te se od njih ne može tražiti cjelokupan iznos naknade postavljen na osnovu nalaza neuropsihijatra koji te okolnosti nije cijenio pojedinačno i nije utvrdio pojedinačni doprinos optuženih. Apelaciono vijeće smatra neosnovanim apelantov prigovor da je nalaz vještaka neuropsihijatra irelevantan jer je naredba Tužiteljstva, između ostalog, rađena na okolnost utvrđivanja da li je kod oštećene kao posljedica inkriminiranog događaja koji je predmet optužnice došlo do umanjenja životne sposobnosti, da li je preživjela duševnu bol, i ako jeste, koji stepen duševne boli, ali i da se navede sve relevantno u pogledu preživjelih patnji. Prvostepeni sud je osporenoj presudi dao odgovor na prigovor da umanjenje životne sposobnosti oštećene nije isključivo izazvano aktuelnim događajem, ali da smatra istinitim i pouzdanim tvrdnje vještaka da je oštećena upravo uslijed navedenog događaja kao osoba potpuno uništena. Činjenica da oštećena nije vještaku prilikom pregleda spominjala druge događaje koji su joj se prije silovanja za koje se optuženi terete događali upravo govori o dubini njene psihičke traume uslijed navedenog događaja, odnosno činjenici da su drugi događaji u njenoj svijesti u određenoj mjeri „bagatelizirani". Također i sama naredba tužitelja za vještačenje koje je vršio dr. Ćemalović je glasila na utvrđivanje da li je došlo do umanjenja životne sposobnosti, a naročito kao posljedica ovog inkriminiranog događaja, i ako jeste, u kojoj mjeri, tako da je potpuno jasno da je riječ o posljedicama uzrokovanim isključivo radnjama optuženih, a ne i drugih, niti posljedicama ranijih napada na oštećenu. Osim toga, apelaciono vijeće je našlo neosnovanim apelantove navode da kod donošenja odluke po imovinskopravnom zahtjevu oštećene sud nije vodio računa o doprinosu ostalih učesnika predmetnog događaja, s obzirom na to da je prvostepeni sud u osporenoj presudi utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da je u izvršenju silovanja nad oštećenom osim optuženih sudjelovala i treća osoba koja nije obuhvaćena optužnicom, zbog čega je donesena odluka da optuženi u ovom postupku imaju, u skladu sa odredbom člana 206 stav 1 ZOO-a, solidarno snositi 2/3 od ukupnog iznosa potraživane nematerijalne štete od 42.000,00 KM, kako je to naznačeno u preciziranom imovinskopravnom zahtjevu oštećene, odnosno optuženi su ovom presudom obavezani da oštećenoj isplate solidarno iznos od 28.000,00 KM.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
23. Apelant smatra da je Sud BiH uslijed pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje, te načelo presumpcije nevinosti i načelo in dubio pro reo jer je stav o njegovoj krivnji zasnovao na osnovu dokaza iz kojih nije bilo moguće van razumne sumnje utvrditi apelantovu krivnju za krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret optužnicom, pa je, umjesto da situacije u kojima se javlja i najmanja sumnja u vezi s apelantovom krivnjom cijeni u njegovu korist, Sud BiH ih je cijenio u korist utvrđivanja krivnje. Apelant smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je apelant kriv, odnosno da se nije, van razumne sumnje, mogla utvrditi njegova odgovornost i krivnja, zbog čega smatra da je Sud BiH trebao donijeti oslobađajuću presudu.
24. Osim toga, apelant je istakao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je Sud BiH, protivno odredbama ZKPBiH, svoju odluku o imovinskopravnom zahtjevu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, iako je odbrana u više navrata osporavala kategoričan zaključak vještaka da je utvrđeno stanje oštećene isključivo posljedica događaja koji je predmet optužnice, s obzirom na to da vještak prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja nije bio upoznat sa svim relevantnim činjenicama, a na osnovu kojih bi mogao u skladu s pravilima nauke i struke iznijeti svoj objektivan sud. Konkretno, s obzirom na to da Tužiteljstvo nije predočilo dokaze vještaku, vještak u svom nalazu nije utvrdio činjenicu da je oštećena prije inkriminiranog događaja doživjela i druge traumatične događaje. Iz tih razloga vještak u svom nalazu i mišljenju nije cijenio izolirano posljedice događaja koji se stavljaju na teret apelantu na psihičko zdravlje oštećene. II.Odgovor na apelaciju
25. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je u apelaciji apelant ponovio navode iz žalbe koji su već bili predmet razmatranja drugostepenog vijeća i da je o njima vijeće već zauzelo konkretne stavove, te u obrazloženju presude dalo jasne i konkretne razloge, pri kojima i dalje stoji. Apelantove tvrdnje da je Sud BiH time što odbrani nije osigurao sve dokaza iz spisa Okružnog vojnog suda postupao protivno načelu jednakosti u postupanju i načelu presumpcije nevinosti, Sud BiH smatra neosnovanim, s obzirom na to da je u drugostepenoj presudi decidirano navedeno da je Tužiteljstvo poduzimalo radnje s ciljem pribavljanja dokumenata na kojima je odbrana insistirala tokom postupka, odnosno da je očigledno da Tužiteljstvo nije postupalo suprotno odredbama članova 35. i 14. ZKPBiH. Vezano za apelantove prigovore da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što sud nije cijenio određene dokumente koji se odnose na medicinsko stanje oštećene u inkriminirano vrijeme, Sud BiH je ukazao da iz popisa spisa Okružnog vojnog suda u Bihaću proizlazi da je u tom spisu ukupno 29 dokumenata, koji su taksativno pobrojani, ali među njima niti na popisu niti u spisu nema dokumenata za koje žalba tvrdi da nedostaju. Vezano za apelacione navode da proturječnosti i nedosljednosti u iskazima oštećene i Bore Boričića sud nije riješio u apelantovu korist, Sud BiH je istakao da je u osporenoj presudi cijelo jedno poglavlje posvećeno analizi iskaza navedenih svjedoka, te da je Sud BiH dao jasne i konkretne razloge zbog čega se oslonio na iskaz svjedoka Bore Borčića prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja vezano za događaj koji se odnosi na prisiljavanje svjedoka Bore Boričića na seksualni odnos sa oštećenom D1 na livadi Ceravci. U vezi sa apelacionim navodima o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu za oštećenu, kao i razloge za prihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka prim. dr. Omera Ćemalovića, Sud BiH je ostao pri obrazloženju iz osporene presude i predložio da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
26. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelacione navode o tome da je postupajući suprotno odredbama čl. 70. i 71. ZKPBiH povrijedilo apelantovo pravo na odbranu na način da je uskratilo apelantu mogućnost da ima jednaka sredstva i pristup privremeno oduzetim predmetima i mogućnost da se uvjeri u zakonitost pribavljenih dokaza iz Okružnog vojnog suda iz Bihaća, istaklo da je spis Okružnog vojnog suda u Bihaću pribavljen u skladu sa odredbama ZKPBiH, pa samim tim nije došlo ni do povrede odredaba krivičnog postupka u konkretnom slučaju. Osim toga, vezano za apelantove navode da iz navedenog spisa nedostaje medicinska dokumentacija oštećene (potvrda ljekara ginekologa) na osnovu koje je dr. Miroslav Rakočević izvršio vještačenje povreda, Tužiteljstvo je ukazalo da je Sud BiH, nakon uvida u dokazni materijal, pravilno utvrdilo da je u tom spisu ukupno 29 dokumenata, koji su taksativno nabrojani, ali da među njima niti na popisu niti u spisu nema dokumenata za koje apelant tvrdi da nedostaju. Na osnovu navedenog, Tužiteljstvo smatra da apelantova prava iz Evropske konvencije nisu povrijeđena, odnosno da su navodi iz apelacije neosnovani pa je predložilo da Ustavni sud odbije apelaciju.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77
– ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kazniće se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizovane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela.
(3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.
28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH 65/18. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17, 42/18 i 65/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 012506 16 Krž od 1. decembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
33. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
36. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
37. Apelant smatra da je Sud BiH uslijed pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje, te načelo presumpcije nevinosti i načelo in dubio pro reo jer je stav o njegovoj krivnji zasnovao na osnovu dokaza iz kojih nije bilo moguće van razumne sumnje utvrditi apelantovu krivnju.
38. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud – Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
39. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je, također, naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., tačka 30).
40. Apelant smatra da se iskazi oštećene i ostalih svjedoka na kojima su zasnovane osporene presude bitno razlikuju i da su o istom događaju svjedočili drugačije, zbog čega Sud BiH nije mogao na njima zasnovati svoje odluke i utvrditi odlučne činjenice. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza, kako onih koje je predlagalo Tužiteljstvo tako i onih koje je predlagao apelant, i njihovo dovođenje u međusobnu vezu u odnosu na silovanje oštećene. Sud BiH je posebno pojasnio i zašto neznatna odstupanja u iskazima svjedoka Bore Borčića i oštećene „D-1“ u pogledu određenih činjenica o kojima su svjedočili predstavljaju očekivane i normalne razlike u zapažanju osoba s različitom sposobnošću da uoče, upamte i prisjete se događaja koje su percipirali prije više godina. Ovo posebno s obzirom na činjenicu da su svi oni preživjeli veoma stresne i traumatične događaje tokom kojih nisu mogli istovjetno zapaziti sve važne detalje, niti bi bilo razumno od njih očekivati takvu preciznost. Sud BiH je za svoj stav dao jasno, precizno i argumentirano obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim.
41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacionim navodima, Sud BiH veoma detaljno obrazložio zašto je poklonio vjeru iskazu oštećene, te da, nezavisno od toga što u spisu nema „nalaza ginekologa“, ostali dokazi potvrđuju njene navode da je u inkriminirano vrijeme silovana. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ukazao na dokaze koji su izuzeti iz Kantonalne bolnice u Bihaću, iz kojih proizlazi da je oštećena noću 1. na 2. maj 1994. godine primljena u bolnicu u Bihaću, da je evidentirana u prijemnom protokolu, pri čemu je u koloni naznačeno da ju je pretukla grupa „vojnika“, kao i da ju je silovala ista grupa, te je dalje naznačena dijagnoza oštećene i napomena: „a. d. ginekologu“. Nadalje, u istom dokumentu su evidentirani i sin oštećene, te svjedok Boro Borčić, što potvrđuje navode ovog svjedoka da je te večeri odvezen u bolnicu s oštećenom. Dodatno, na istinitost i konzistentnost kazivanja oštećene, osim navedenog, ukazuje i činjenica da je ona odmah nakon izvršenja krivičnog djela u iskazu od 2. maja 1994. godine tvrdila da su je na poljani Ceravci silovale osobe koje su prethodno poduzele protupravne radnje u njenoj kući, a nakon što je razdvojena od Bore Borčića, koji je s njom bio poveden na livadu, što je on i potvrdio u svom iskazu.
42. U pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost nego i onda kad nije dokazana krivnja optuženog.
43. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKP je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protupravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost.
44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo (jer iz osporenih presuda proizlazi da se, primjenom načela iz prethodnih tačaka, nisu stekli uvjeti da sudovi u predmetnom krivičnom postupku odluče presudom na način koji je povoljniji za apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
45. Vezano za apelantove navode da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zato što je Sud BiH, protivno odredbama ZKPBiH, svoju odluku o imovinskopravnom zahtjevu zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, koji odbrana smatra irelevantnim budući da, kako apelant tvrdi, vještak u svom nalazu i mišljenju nije izolirano cijenio posljedice događaja koji se stavljaju na teret apelantu na psihičko zdravlje oštećene, Ustavni sud zapaža da je apelant ove navode već isticao pred apelacionim vijećem koje ih je detaljno razmotrilo i utvrdilo da su istinite i pouzdane tvrdnje vještaka da je oštećena upravo uslijed događaja za koje je apelant optužen i osuđen kao osoba potpuno uništena, odnosno da je pretrpjela posljedice uzrokovane isključivo radnjama apelanta i suoptuženika, a ne drugih osoba, niti su to posljedice prouzročene ranijim napadima na oštećenu. Vezano za apelantove navode kako je na njega stavljen preveliki teret, budući da nije samo on prouzročio posljedice kod oštećene, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće utvrdilo da iz provedenih dokaza proizlazi da je u izvršenju silovanja nad oštećenom osim optuženih učestvovala i treća osoba koja nije obuhvaćena optužnicom, zbog čega je donesena odluka da apelant i suoptuženik imaju solidarno snositi 2/3 od ukupnog iznosa potraživane nematerijalne štete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke o imovinskopravnom zahtjevu dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe ZKPBiH i ZOO-a, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada je za svoju odluku u tom pogledu dao detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević