Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4198/17 (F. A.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4198/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-4198/17, rješavajući apelaciju Feriza Adrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Feriza Adrovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 158187 14 Gž od 18. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Feriz Adrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Aida Smajić advokat iz Tuzle, podnio je 13. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 158187 14 Gž od 18. augusta 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 158187 13 P od 26. februara 2014. godine, između ostalog, obavezan je „Triglav osiguranje” d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da isplati apelantu određeni novčani iznos na ime naknade štete za ukradeno vozilo, a po osnovu kasko osiguranja motornih vozila.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant, kao vlasnik putničkog motornog vozila, zaključio sa tuženim ugovor o potpunom kasko osiguranju, odnosno policu osiguranja auto kaska. Općinski sud je, također, naveo da je apelantovo vozilo ukradeno od strane nepoznatog lica na teritoriji Kosova. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 12. stav 1. Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila tuženog (u daljnjem tekstu: Uvjeti osiguranja), koji su sastavni dio ugovora koji su zaključili i apelant i tuženi, a kojim je propisano da je „osiguranje u važnosti za vrijeme dok se vozilo nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine i ostalih Evropskih zemalja članica sistema zelene karte, ako se drugačije ne ugovori“. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je tuženi bio dužan da apelanta obavijesti koje su Evropske zemlje članice sistema zelene karte, što tuženi nije učinio, čime je apelanta doveo u zabludu, pa se tuženi ne može osloboditi obaveze naknade štete, pa ni iz razloga što se krađa vozila dogodila dok se vozilo nalazilo na teritoriji Kosova koje nije članica sistema zelene karte, na što tuženi u konkrentom slučaju ukazuje. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 143. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe člana 12. stav 1. Uvjeta osiguranja, jer su iste protivne samom cilju zaključenog ugovora, dobrim poslovnim običajima i kao takve nepravične i stroge prema apelantu, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 158187 14 Gž od 18. augusta 2017. godine usvojena je žalba tužene izjavljena protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je preinačena tako da je u cjelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je istakao da to što u Uvjetima osiguranja koje je tuženi uručio apelantu uz zaključenu policu autokasko osiguranja, nije decidno navedeno koje su zemlje članice sistema zelene karte, ne daje ovlaštenje prvostepenom sudu za njegovo zadiranje u ugovorni odnos između stranaka u smislu odredbe člana 143. stav 2. ZOO, i odbijanje primjene odredbe člana 12. stav 1. Uvjeta osiguranja. Prema stavu Kantonalnog suda, navedene odredbe ne lišavaju apelanta prava na prigovore, niti su nepravične ili pretjerano stroge prema apelantu, kako to pogrešno rezonuje prvostepeni sud u pobijanoj presudi. Kantonalni sud je istakao da, kako se radi o Uvjetima osiguranja koje je sastavio tuženi, za veći broj korisnika osiguranja (tipski obrazac), bilo je neophodno objektivno utvrditi da li navedena odredbe člana 12. stav 1. Uvjeta osiguranja, a u smislu odredbe člana 143. stav 2. ZOO, odražavaju ono što se u određenoj grani smatra uobičajenim, te da li sadrže dovoljno elemenata za informisanje cijelog kruga korisnika osiguranja, a ne samo apelanta, kako bi se moglo ocijeniti u kojoj mjeri ove odredbe Uvjeta osiguranja štete apelantu. Stoga, prema stavu Kantonalnog suda, teret dokazivanja bio je na strani apelanta, tj. da dokaže da se ugovor-polica osiguranja ne poziva na Uvjete osiguranja, da Uvjeti osiguranja nisu objavljeni na uobičajeni način, odnosno dokazati da odredbe Uvjeta osiguranja, zbog toga što u sadržaju nije decidno navedeno koje su zemlje članice sistema zelene karte i da Kosovo ne ulazi u taj sistem, ne sadrže dovoljno elemenata za informisanje većeg kruga korisnika autokasko osiguranja o teritorijalnom važenju osiguranja, a što je apelant u postupku koji je predhodio donošenju pobijane presude propustio učiniti. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da su irelevantni apelantovi navodi da nije znao da Kosovo nije u sastavu Srbije i da zelena karta ne važi na teritoriji Kosova, u situaciji kada je prvostepeni sud na osnovu apelantove izjave utvrdio da mu je uz policu osiguranja od automobilske odgovornosti od 18. maja 2012. godine, koja je zaključena prije predmetne police, uručena zelena karta, koja je predložena i izvedena kao dokaz u predmetnom postupku, a iz čije sadržine proizilazi da je navedeno koje su zemlje članice sistema zelene karte, pa proizilazi da je apelant na transparentan način informisan o teritorijalnoj važnosti zelene karte, pa samim tim i teritorijalnoj važnosti osiguranja, kako to propisuje odredba Zakona o zaštiti potrošača („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 25/06). Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da apelant kao ugovorna strana nije mogao uticati na odredbe zaključenog ugovora jer se radi o tipskom obrascu, budući da je apelantu omogućeno da mimo teritorijalnog važenja osiguranja predviđenog Uvjetima osiguranja, ugovori i osiguranje na teritoriji država koje nisu članice sistema zelene karte (dopunsko osiguranje), a kako to proizilazi iz dijela odredbe člana 12. stav 1. Uvjeta osiguranja-„ ako se drugačije ne ugovori“. Kantonalni sud je zaključio da u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kada je vozilo apelanta, koje je bilo osigurano kod tuženog, ukradeno na Kosovu koje je mimo teritorijalnog važenja osiguranja, jer nije članica sistema zelene karte, to apelantu, u smislu odredbe 12. stav 1. Uvjeta osiguranja ne pripada pravo na isplatu osigurane sume.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je pogrešan stav Kantonalnog suda „da je on na osnovu predmetne police osiguranje i odredaba Uvjeta osiguranja bez razumne sumnje mogao zaključiti da je Kosovo van sistema zelene karte“. Apelant smatra da su sporne odredbe općih Uvjeta osiguranja ništave u smislu član 143. ZOO, jer su protivne cilju zaključenja ugovora o osiguranju.
Relevantni propisi
7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
143.
(1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa.
(2) Sud može odbiti primjenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili pretjerano stroge prema njoj.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.( Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da apelantu ne pripada pravo na isplatu osigurane sume u smislu relevantnih odredaba Uvjeta osiguranja tuženog, budući da je apelantovo vozilo, koje je bilo osigurano kod tuženog, ukradeno na Kosovu koje nije u sistemu zemalja članica zelene karte, a kada je apelantu prije zaključenja police osiguranja uručena zelena karta iz čije sadržine proizilazi koje su zemlje članice sistema zelene karte, zbog čega odredba člana 12. stav 1. Uvjeta osiguranja u smislu člana 143. ZOO nije ništava. Ustavni sud u ovakvim zaključcima Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević