Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1319/19 (I. Š.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1319/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1319/19, rješavajući apelaciju Indire Španja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Indira Španja protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 042892 14 Rsž od 20. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Indira Španja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnijela je 24. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 042892 14 Rsž od 20. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (JU Opšta bolnica Konjic) da apelantici isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike neisplaćene plate za određene periode i na ime razlike naknade za dežurstvo u određenom periodu, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati određeni novčani iznos na ime uvećanja plate po osnovu uslova rada u Centru za hemodijalizu za određeni period, na ime razlike naknade za rad u vrijeme vjerskog praznika Bajrama, na ime naknade za troškove prevoza na relaciji Sarajevo-Konjic-Sarajevo za određene periode i na ime naknade za troškove prevoza na posao i sa posla za vrijeme apelantičine specijalizacije u Sarajevu, te je obavezan tuženi da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 950,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku sporno da li su apelantici obračunate i isplaćene plate i druge tražene naknade shodno odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti zdravstva za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i Pravilnika o plati i drugim primanjima zaposlenika tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Kantonalni sud je naveo da je prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke u iznosu za koji je izračunao da pripada apelantici, odnosno iznosu koji joj je tuženi prema navedenim aktima tuženi bio dužan isplatiti, sadržan dodatak na platu po osnovu uslova rada u Centru za hemodijalizu u spornom periodu i neisplaćena razlika plate za rad na Bajram, te istakao da se preostali manje isplaćeni iznos odnosi na manje plaćena dežurstva. S tim u vezi je istakao da je prvostepeni sud pravilno apelantici dosudio naknadu na ime razlike plate za sporni period, međutim, naglasio je da je dosuđujući apelantici naknadu na ime uvećanja plate po osnovu uslova rada u Centru za hemodijalizu i na ime razlike naknade za rad u vrijeme vjerskog praznika Bajrama, prvostepeni sud dva puta dosudio naknadu po istom osnovu. Kantonalni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud, pozivajući se na odredbu člana 18. Općeg kolektivnog ugovora, apelantici dosudio tražene naknade za prijevoz, uz pravni stav da odredbe Pravilnika nisu donesene u skladu sa zakonskim odredbama kojima se ova naknada određuje u visini cijene mjesečne vozne karte, a na radnika se primjenjuje propis koji je za njega povoljniji. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 18. Općeg kolektivnog ugovora, kao i odredbom člana

52. Kolektivnog ugovora, propisano da zaposlenik ima pravo na prijevoz ili naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u skladu sa pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu, te istakao da navedenim kolektivnim ugovorima nisu regulisani uslovi za ostvarivanje naknade za prijevoz. Slijedom navedenog je zaključio da se navedena odredba ne može direktno primijeniti kod odlučivanja o osnovu i visini potraživanja ove naknade, i da se, s obzirom da apelantica i tuženi nisu zaključili ugovor o radu, u konkretnom slučaju ima primjeniti Pravilnik. Odredbom člana 35. Pravilnika, ukazao je Kantonalni sud, propisano je da zaposlenici kojima je mjesto stalnog prebivališta udaljeno od mjesta rada pet kilometara i više i koje se nalazi na teritoriji Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK), imaju pravo na putne troškove u visini od 50% od visine mjesečne karte zone prevoza kojoj pripada, te da će, u slučajevima koji se ne mogu uvrstiti pod ovaj član, o visini i načinu isplate naknade za prevoz sa posla i na posao odlučivati upravni odbor za svaki slučaj posebno. S tim u vezi je ukazao da je odlukom direktora tužene apelantici odobrena naknada na ime troškova prevoza u jednom pravcu, na relaciji Sarajevo-Konjic, u mjesečnom iznosu od 138,00 KM, koja je kasnije povećana na iznos od 176,00 KM, međutim, istakao je da ta odluka ne može poslužiti kao osnov za naplatu većeg iznosa naknade putnih troškova, s obzirom da niti jednim propisom nije utvrđena visina troškova prevoza za uposlenika koji stanuju van teritorije HNK. Pri tom je istakao da upravni odbor tuženog nije postupio u skladu sa citiranom odredbom Pravilnika, pa s obzirom da apelantica ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na troškove prevoza, kako na relaciji Sarajevo-Konjic-Sarajevo, tako ni mjesečnu kartu gradskog saobraćaja u Sarajevu, jer ne stanuje na teritoriji HNK, Kantonalni sud je odbio taj dio tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je u konačnici ukazao da je, shodno odredbi člana 385. Zakona o parničnom postupku, pri odlučivanju o parničnim troškovima sud dužan voditi računa o uspjehu stranaka u postupku, te s tim u vezi zaključio da je apelantičin uspjeh u predmetnom postupku oko 50%, pa joj shodno tome pripada srazmjeran dio troškova.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelantica smatra da Kantonalni sud nije mogao odbiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtjeva isplata naknade na ime troškova prevoza, odnosno „nije smio ostaviti pravnu prazninu“, jer apelantici to pravo pripada temeljem Opšteg kolektivnog ugovora i Zakona o radu, te je istakla da za takvu odluku sud nije dao „valjano obrazloženje“. Apelantica je takođe navela da je drugostepeni sud pogrešno procjenio njen uspijeh u parnici na 50%, te da su joj troškovi postupka morali biti dosuđeni u znatno većem iznosu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba materijalnopravnih propisa navedenih u činjeničnom dijelu ove odluke u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke izložio pravnu argumentaciju za svoje stanovište da je prvostepenom presudom apelantici dva puta dosuđena naknada na ime uvećanja plate po osnovu uslova rada u Centru za hemodijalizu i na ime razlike naknade za rad u vrijeme vjerskog praznika Bajrama, te iz kojih razloga smatra da apelantici ne pripada naknada na ime naknade troškova prevoza u iznosu većem od onog koji joj je određen odlukom direktora tuženog, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvolnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1319/19 (I. Š.) | Sudska praksa | Aktio