Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4747/18 (S. M.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4747/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-4747/18, rješavajući apelaciju Save Mirića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Savo Mirić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 085952 17 Rsž od 11. srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savo Mirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, podnio je 16. kolovoza 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 085952 17 Rsž od 11. srpnja 2018. godine.
2. Prvostupanjskom odlukom u predmetnom postupku je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev pa je obavezana tužena (Općina Ugljevik) da apelantu na ime neisplaćene naknade za regres, zimnicu i ogrijev u periodu od 1. studenog 2016. do 21. ožujka 2017. godine isplati određeni novčani iznos (stavak I. izreke). Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužena na ime neisplaćenih naknada za topli obrok isplati određeni iznos za period od studenog 2016. do ožujka 2017. godine (stavak II. izreke). Odbačena je tužba u dijelu kojim je apelant tražio da mu tužena isplati određeni novčani iznos na ime naknadu za topli obrok, neisplaćene naknade za regres, zimnicu i ogrijev za period od 11. kolovoza 2015. godine do 31. listopada 2016 godine, te naknade u određenom nočanom iznosu na ime uvećanja plaće koje bi apelant ostvario s obzirom na minuli rad u periodu od 11. kolovoza 2015. godine do 21. ožujka 2017. godine (stavak III. izreke). Djelimično je usvojen protutužbeni zahtjev tužene, pa je obavezan apelant da tuženoj isplati iznos na ime isplaćene otpremnine (stavak IV. izreke).
3. Osporenom odlukom Okružnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizilazi da je radni odnos apelanta prestao odlukom tužene od 11. kolovoza 2015. godine, nakon čega je ova odluka poništena presudom Okružnog suda i tužena je obavezana da apelanta vrati na rad i da mu isplati naknadu plaće koje bi ostvario da je bio na radu kod poslodavca i to za period od prestanka rada do vraćanja na posao u određenom novčanom iznosu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je, u skladu sa odredbom članka 132. stavak 1. točka 4. Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisano da poslodavac radniku isplaćuje troškove jednog toplog obroka za vrijeme radnog dana, prvostupanjski sud pravilno zaključio da ova naknada pripada radniku samo ako obavlja posao, jer je svrha toplog obroka očuvanje energije, radne sposobnosti i zdravlja radnika. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da naknada za topli obrok, ne pripada radniku koji ga faktički nije obavljao, bez obzira na razloge. Nadalje, Okružni sud je naveo da se na konkretnu situaciju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima, jer je ZOR specijalni propis kojim se u smislu članaka 1. i 2. reguliraju pitanja zaštite prava iz radnog odnosa. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na potraživanje plaće po osnovu minulog rada, Okružni sud je naveo da su isti neosnovani s obzirom da je pravomoćnom odlukom Okružnog suda već dosuđena naknada plaće u određenom novčanom iznosu, a koji odgovara plaći koju bi ostvario kod poslodavaca, a o pravomoćno rješenoj stvari nije moguće ponovo raspravljati (bez obzira da li je apelant time zadovoljan ili ne i je li propustio nešto tražiti). Konačno, u pogledu žalbenih navoda da će apelant relativno brzo ispuniti uvijete za mirovinu i da je vraćanje ranije primljene otpremnine nesvrsishodno, Okružni sud je naveo da je u trenutku podnošenja tužbe apelant zaposlenik tuženog, od kojeg potražuje prava koja mu pripadaju iz radnog odnosa, koja su nespojiva sa pravom na otpremninu, te je poništenjem odluke o prestanku radnog odnosa, otpalo apelantovo pravo na otpremninu.
Apelacioni navodi
5. Iz predmetne apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primjenio materijalno i procesno pravo. Naime apelant je naveo da su se u ovom predmetu mogle primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima kao povoljnije za apelanta, te iz razloga što je postupanjima tužene apelant pretrpio štetu. Osim toga, apelant navodi da je, od dana podnošenja tužbe pa do donošenja osporene presude, na dužnosti tajnika Okružnog suda osoba koja je Odlukom Skupštine Općine Ugljevik imenovana za člana Odbora za žalbe Općine Ugljevik. S tim u vezi, apelant je naveo da je navedena osoba sa još dva člana tog organa odbila apelantov zahtjev za ostvarivanje prava iz radnog odnosa (povratak na posao nakon umirovljenja), zbog čega postoji mogućnost da je tužena izvršila utjecaj na tu osobu kako bi Okružni sud odbio apelantovu žalbu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi s apelacionim navodima da postoji mogućnost da je tužena posredstvom tajnika Okružnog suda uticala na donošenje osporene odluke Okružnog suda, Ustavni sud smatra da ovi apelantovi navodi sami po sebi, bez dodatnih argumenata i dokaza, ne dovode u pitanje princip nepristranosti suda. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević