Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1402/19 (D. K.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1402/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1402/19, rješavajući apelaciju Denisa Kraljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Denis Kraljević protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 277819 13 Rsž od 25. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 277819 12 Rs od 18. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Denis Kraljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 277819 13 Rsž od 25. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 277819 12 Rs od 18. aprila 2013. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženi (Federacija Bosne i Hercegovine-Sudska policija Federacije BiH) da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM (dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev za nadoknadu troškova postupka odbijen).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant uposlenik tuženog, sa prebivalištem u Ljubuškom, iz kojeg razloga je zaključio da je njegov izbor advokata iz Ljubuškog opravdan. Nadalje je ukazao da je odredbom člana 31. Tarife o nagradama za rad i naknadi troškova za advokata Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Tarifa) propisano da advokat ima pravo na troškove dnevnice i prijevoza, te da, u skladu sa odredbom člana 26. Tarife, ima pravo na naknadu za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja, a najviše 8 sati dnevno. Takođe je ukazao da prema navedenim odredbama advokatu pripada za korištenje vlastitog vozila 35% od cijene benzina i dnevnica u visini dnevnice kantonalnog sudije, odnosno naknada za odsustvo po satu. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je apelantov advokat na ime naknade troškova benzina zahtjevao iznos od 602,00 KM, bez bilo kakvih navoda i dokaza o dužini puta i količini, vrsti i cijeni utrošenog benzina. Takođe je naveo da je na ime naknade po osnovu odsustva iz kancelarije zahtjevao iznos od 960,00 KM, navodeći odsustvo od 16 sati, te naglasio da naknada u tom iznosu nije realna niti opravdana, uzimajući u obzir da se radi o relaciji Ljubuški- Sarajevo-Ljubuški, kao i činjenici da vrijeme provedeno na ročištu potpada pod radnju zastupanja za koju je advokat plaćen. Pri tom je istakao da je tako postavljen zahtjev paušalan i nije potkrijepljen bilo kakvim dokazom, pa prvostepeni sud nije mogao dosuditi ni umanjene iznose, za koje nije obrazložio zašto ih je dosudio. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelantu na ime troškova postupka pripada, umjesto iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, iznos od 842,40 KM, a koji se sastoji od troškova sastava tužbe, zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u iznosima od po 240,00 KM, uz troškove PDV-a od 122,40 KM.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pogrešno primjenili materijalno i procesno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima predmetnog postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Tarife, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1402/19 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio