Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-427/17 (M. D.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Aktivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-427/17

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 427/17, rješavajući apelaciju Muamera Delalića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muamera Delalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 130915 14 Rev od 26. oktobra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muamer Delalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 130915 14 Rev od 26. oktobra 2016. godine.

2. Apelant je takođe predložio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 130915 11 P od 23. maja 2013. godine i Presude Vrhovnog suda broj 71 0 130915 14 Rev od 26. oktobra 2016. godine do donošenja odluke o apelaciji“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 427/17 od 28. februara 2018. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Osnovnog suda, te od ZZ „Potkozarje“ Romanovci u stečaju zatraženo je 18. oktobra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. oktobra 2018. godine, Osnovni sud 8. novembra 2018. godine, a ZZ „Potkozarje“ Romanovci 6. novembra 2018. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Odlučujući u pravnoj stvari ZZ „Potkozarje“ Romanovci u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac ili protivtuženi) protiv apelanta u svojstvu tuženog i protivtužioca radi utvrđenja i isplate, Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 71 0 P 130915 11 P od 23. maja 2013. godine kojom je tužiočev tužbeni zahtjev usvojen, a apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Izrekom presude je utvrđeno da je tužilac na osnovu kupoprodajnog ugovora od 7. maja 1979. godine (ovjeren 5. juna 1979. godine) postao vlasnik i posjednik nepokretnosti u KO Banjaluka, čije su bliže oznake navedene u izreci presude, što je apelant dužan priznati i trpjeti. Drugim stavom izreke navedene presude odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužilac obaveže da mu na ime izvršenih investicionih ulaganja isplati iznos od 11.905,00 KM, na ime naknade štete zbog isplaćene kupoprodajne cijene iznos od 30.000,00 KM, te na ime plaćenog poreza na promet nepokretnosti iznos od 2.370,50 KM za zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa nadalje.

8. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac 10. novembra 2011. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv apelanta radi utvrđenja, da je u tužbi naveo da je sa apelantovim pravnim prednicima kao prodavcima 7. maja 1979. godine zaključio kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg je kupio nepokretnosti pobliže označene u izreci presude, da je prodavcima (apelantovim pravnim prednicima) isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed nepokretnosti koje i danas drži u faktičkom i mirnom posjedu, te kako tužilac nije navedeni ugovor sproveo u zemljišnim knjigama, kao vlasnik i posjednik opisanih nepokretnosti u zemljišnim knjigama upisan je apelant.

9. Dalje je navedeno da je u odgovoru na tužbu apelant istakao prigovor aktivne legitimacije na strani tužioca, te da, ukoliko je tužilac aktivno legitimisan, apelant ne osporava postavljeni tužbeni zahtjev izuzev u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova postupka s obzirom na to da apelant ničim nije prouzrokovao ovu parnicu, već je do spora došlo isključivo krivicom tužioca koji za period od 33 godine koliko je prošlo od zaključenja ugovora iz 1979. godine nije izvršio sprovođenje ugovora u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, na koji način je tužilac apelanta doveo u zabludu jer je, vjerujući u podatke iz zemljišne knjige i katastra, prvo otkupio suvlasnički dio ovih nepokretnosti od svog brata i isplatio kupoprodajnu cijenu, platio porez na promet, a zatim postupajući kao isključivi vlasnik predmetnih nepokretnosti ulagao sredstva u tekuće i investiciono održavanje a tužilac za proteklih 30 godina nije uložio ništa, pa u slučaju usvajanja tužiočevog tužbenog zahtjeva predlaže da sud usvoji apelantov protivtužbeni zahtjev kojim se obavezuje tužilac-protivtuženi da apelantu nadoknadi vrijednost izvršenih investicionih ulaganja i plaćenog poreza na promet nepokretnosti, te na ime isplaćene kupoprodajne cijene u iznosima preciziranim u protivtužbenom zahtjevu.

10. U odgovoru na protivtužbu tužilac je osporio kako osnov tako i visinu protivtužbenog zahtjeva koji je apelant postavio navodeći da apelant ne dokazuje da je sam, bez tužiočevog učešća, vršio tekuće investiciono ulaganje u predmetne nepokretnosti, kada i koliko novčanih sredstava je utrošio, niti koliko novčanih sredstava od toga otpada na tužioca, da je apelantu i njegovom bratu od početka bila poznata činjenica da je tužilac predmetne nepokretnosti kupio, da je isplatio kupoprodajnu cijenu i da ih od 1979. godine drži u posjedu i koristi kao vlasnik, da nema osnova da tužilac apelantu nadoknadi ukupan iznos poreza na promet, te je predložio da sud protivtužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan.

11. Osnovni sud je, nakon izvedenog dokaznog postupka i analize svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, naveo da je pravni prednik tužioca OOUR „Poljopromet“ kao kupac, s pravnim prednicima apelanta (I. i S. Delalić) u svojstvu prodavaca, zaključio predugovor, a zatim i ugovor o kupovini nepokretnosti (ovjeren pod brojem I-OV-2686/79) kojim su na tužiočevog pravnog prednika prenijeli u svojinu nepokretnosti (oznake navedene u izreci i obrazloženju presude), što u naravi predstavlja dio stambene poslovne zgrade u Banjaluci. Takođe je utvrđeno da je po zaključenju kupoprodajnog ugovora prvo tužiočev pravni prednik, a zatim od 1990. godine (nakon reorganizacije) tužilac, u predmetnom poslovnom prostoru imao prodavnicu, a zatim je prostor 2009. godine izdat pod zakup. S druge strane je utvrđeno da se apelant na osnovu ostavinskog rješenja nakon smrti roditelja 1982. i 1987. godine i kupoprodajnog ugovora zaključenog s bratom (koji mu je prodao svoj suvlasnički naslijeđeni dio nepokretnosti) upisao kao vlasnik sa dijelom 1/1, između ostalog i na poslovnom prostoru čije je utvrđenje prava svojine tužilac zatražio u konkretnom postupku.

12. Osnovni sud je tužbeni zahtjev usvojio na osnovu odredbe čl. 23 i 25 Zakona o stvarnim pravima, nalazeći da je tužilac u postupku dokazao da je na osnovu valjanog pravnog posla (koji je zaključio njegov pravni prednik sa apelantovim pravnim prednicima), kupoprodajnog ugovora, postao vlasnik kupljenih nepokretnosti za koje je isplaćena kupoprodajna cijena, nakon čega je ušao u njihov posjed.

13. S druge strane, odlučujući o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, Osnovni sud je na osnovu izvedenog dokaznog postupka zaključio da je neosnovan. U obrazloženju je pri tom navedeno da iz apelantovog iskaza datog u svojstvu parnične stranke proizlazi da je znao ili je mogao znati da su njegovi pravni prednici izvršili prenos prava svojine na nepokretnostima opisanim u tužbenom zahtjevu, budući da se u periodu od 30 godina u predmetnom poslovnom prostoru (u sklopu apelantove kuće) nalazila prodavnica koju je u posjedu imao tužilac. Stoga je, prema ocjeni suda, neprihvatljiva tvrdnja da apelanta nije zanimalo po kojem osnovu tužilac drži i daje poslovni prostor pod zakup, jer iz svih izvedenih dokaza proizlazi činjenica da se tužilac u predmetnom poslovnom prostoru ponašao kao vlasnik.

14. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 130915 13 Gž od 29. septembra 2014. godine apelantova žalba je djelomično usvojena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu (stav I izreke) preinačena na način što je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen u cjelini. U odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu (stav II izreke) prvostepena presuda je potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju ponovio nespornu činjenicu iz koje proizlazi da je tužiočev pravni prednik sa apelantovim pravnim prednicima 1979. godine zaključio kupoprodajni ugovor koji nikada nije sproveden u javnim knjigama. Na osnovu rješenja o nasljeđivanju iz 1982. i 1987. godine, kao i kupoprodajnog ugovora (zaključenog s bratom) od 2010. godine, apelant je, prema ocjeni Okružnog suda, stekao pravo svojine i posjeda na nepokretnostima iz tužbenog zahtjeva sa dijelom 1/1. Okružni sud je zatim, imajući u vidu žalbene razloge, naveo sadržaj odredbi iz čl. 52 stav 1 i 53 stav 1 Zakona o stvarnim pravima kojima je propisan način i postupak sticanja prava svojine, te u vezi s tim naglasio neophodnost upisa u zemljišnu knjigu u pogledu sticanja svojine. Budući da u konkretnom slučaju tužilac nije izvršio upis svog prava svojine u zemljišnu knjigu na osnovu pravnog posla, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije ni mogao raspravljati o tužbenom zahtjevu koji je tužilac opredijelio i da usvajanje takvog zahtjeva nema uporište u materijalnom pravu. Tužilac je, prema ocjeni Okružnog suda, prethodno trebao zatražiti utvrđenje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, pa tek onda istaći zahtjev za upis svojine, što u konkretnom slučaju nije učinio, pa je zaključeno da je apelantova žalba u tom dijelu osnovana. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda koji se tiču protivtužbenog zahtjeva, Okružni sud je istakao da se zaključak prvostepenog suda u tom dijelu zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, zbog čega je prvostepena presuda u pogledu protivtužbenog zahtjeva potvrđena.

15. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 130915 14 Rev od 26. oktobra 2016. godine apelantovu reviziju odbio, dok je tužiočeva revizija usvojena i drugostepena presuda preinačena na način da je apelantova žalba protiv prvostepene presude odbijena i prvostepena presuda u usvajajućem dijelu potvrđena.

16. U obrazloženju presude je navedeno da je pravilno drugostepeni sud našao da se prema odredbi člana 53 stav 1 Zakona o stvarnim pravima pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče upisom u pravnu knjigu, ako zakonom nije drugačije određeno, te da identičnu odredbu sadrži član 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

17. Zatim su ponovljene nesporne činjenice koje se tiču zaključenja i ovjere kupoprodajnog ugovora iz 1979. godine koji, kako je zaključio Vrhovni sud, predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Imajući u vidu, kako je dalje navedeno, da tokom postupka apelant nije osporavao pravnu valjanost tog ugovora, nema mjesta konstataciji drugostepenog suda da je tužbeni zahtjev trebalo postaviti u pravcu utvrđenja pravne valjanosti ugovora i njegove podobnosti za upis prava svojine tužioca na spornoj nepokretnosti.

18. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je tužilac u konkretnoj pravnoj stvari zahtijevao utvrđenje da je na osnovu pravnog posla stekao pravo svojine, ali da su oba suda, imajući u vidu izvedene dokaze i nesporne činjenice, propustila zaključiti da je tužilac pravo svojine stekao održajem, s obzirom na to da, prema odredbi člana 53 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sudovi nisu vezani pravnim osnovom koji je naveden u tužbi. U vezi s tim je istaknuto da je odredbom člana 28 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima koji se ima primijeniti po odredbi člana 344 st. 2 i 3 Zakona o stvarnim pravima, s obzirom na to da su se uslovi za sticanje prava svojine održajem stekli za vrijeme važenja tog zakona, propisano je da savjestan i zakonit posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na toj stvari protekom 10 godina, a da savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina. Odredbom člana 72 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima je propisano da je posjed zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja (stav 1), a posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Budući da, kako je to ukazano u obrazloženju revizione presude, među strankama ni u jednoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužiočev posjed bio zasnovan na kupoprodajnom ugovoru iz 1979. godine, zaključenim između tužiočevog prednika i apelantovog prednika, sačinjenog u skladu s odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, na osnovu kojeg je tužiočev prednik isti dan ušao u posjed, što tužioca i njegovog prednika čini zakonitim posjednikom u smislu odredbe člana 72 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, Vrhovni sud je zaključio da je na osnovu odredbe člana 28 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima tužilac održajem stekao pravo svojine istekom roka od 10 godina od dana stupanja u posjed (7. maja 1989. godine), bez obzira na to što njegovo pravo nije upisano u javnim evidencijama. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, pravo svojine je stečeno na osnovu zakona, a upis takvog prava u javnu evidenciju na koji tužitelj ima pravo je tek deklaratornog karaktera. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je tužilac revizijom pravilno ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu njegovog tužbenog zahtjeva.

19. Što se tiče pravilnosti nižestepenih presuda kojim je odlučeno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak iz kog proizlazi da apelant u postupku nije dokazao svoj zahtjev zbog čega je odbijen kao neosnovan.

20. U pogledu zahtjeva za naknadu isplaćene kupoprodajne cijene za suvlasnički dio apelantovog brata B., Vrhovni sud je naglasio da su pravilno Osnovni i Okružni sud zaključili da apelant nije izveo niti jedan dokaz na okolnost da je zaista izvršio tu isplatu, te je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da apelant kao kupac nije obveznik poreza na promet nepokretnosti, o čemu su dali obrazloženje koje je prihvatio i Vrhovni sud. Osim toga, navedeni iznos, ukoliko je i isplaćen B., ne može predstavljati štetu za koju bi odgovornost snosio tužilac po bilo kom osnovu, a apelantu ostaju na raspolaganju pravna sredstva protiv brata B. za povrat iznosa plaćenog za kupovinu njegovog suvlasničkog dijela na predmetnim nepokretnostima.

21. U pogledu zahtjeva koji se odnosi na investiciona ulaganja u objekat u kom se nalazi predmetni poslovni prostor, Vrhovni sud je smatrao da su pravilno nižestepeni sudovi našli da apelant ta ulaganja nije dokazao, a ako ih je i bilo, apelant nije postupio po odredbi člana 30 stav 1 Zakona o stvarnim pravima (koji je bio na snazi u vrijeme navodnog ulaganja prema izjavi tuženog 2011. godine, a identičnu odredbu sadrži i član 15 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima) i pribavio saglasnost tužioca kao suvlasnika za izvođenje radova zbog čega mu ne pripada naknada za izvršene radove kako su to, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno našli Osnovni i Okružni sud kad su odbili protivtužbeni zahtjev.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedene povrede obrazlaže navodeći da je Vrhovni sud na potpuno proizvoljan način zauzeo stajalište da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan prema odredbi člana 28 stav 2, te da je tužilac održajem, a ne pravnim poslom, stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima jer tužilac po tom osnovu nije opredijelio svoj tužbeni zahtjev niti su stranke u postupku pred sudom uopšte raspravljale o takvom zahtjevu. Smatra da mu je na ovaj način uskraćeno pravo da raspravlja o pitanjima koja ni tužilac ni sud nisu označili kao sporna i da dokazuje nezakonitost i nesavjesnost posjeda, već se raspravljalo o sasvim drugim pitanjima koja su se ticala pravne valjanosti ugovora kao pravnog posla i osnova za sticanje prava svojine na nepokretnostima, te mu je tako na najgrublji način povrijeđeno pravo na pravičan i fer postupak. Prema njegovom mišljenju, potpuno je proizvoljno pozivanje revizionog suda na odredbu člana 53 stav 2 ZPP kojom je propisano da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, jer se ova odredba ne može restriktivno tumačiti i primjenjivati na svaku situaciju, već je treba dovesti u vezu s predmetom spora i s ostalim relevantnim odredbama ZPP kojim je propisano da svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke (član 5 ZPP), da će sud razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile (član 7 stav 2 ZPP), da će sud prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi (član 81 stav 1 ZPP), da svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Apelant je ukazao da princip slobodne ocjene dokaza, koji je u konkretnoj situaciji tumačio Vrhovni sud, ne predstavlja pravo apsolutne slobode i da je u vezi s tim Vrhovni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom izveo potpuno pogrešan zaključak da je tužilac stekao pravo svojine održajem. Pri tom je potpuno zanemareno njegovo pravo svojine koje je na istoj nepokretnosti (kao i tužiočevim pogrešnim tumačenjem) stekao nasljeđem i kupovinom (suvlasničkog dijela), kao i princip zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Smatra da je stav Vrhovnog suda potpuno proizvoljan kako u pogledu tužbenog tako i protivtužbenog zahtjeva, te je s obzirom na to, kao i činjenicu da će zbog proizvoljnog stava ostati bez dijela svoje imovine, čime će nastupiti neotklonjive štetne posljedice, predložio Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru odlaganja izvršenja pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

23. Osnovni i Vrhovni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana. Tužilac je u svom odgovoru takođe naveo da smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS i 49/09) koji glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 5.

Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. (...)

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 53.stav 2.

Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.

Član 54. stav 1.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Član 123. stav 2.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

25. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredbi Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) koji glasi:

Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 28.

Savestan i zakoniti držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom tri godine.

Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina. Savestan držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

Naslednik postaje savestan držalac od trenutka otvaranja nasleđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavestan držalac, a naslednik to nije znao niti je mogao znati, a vreme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasleđa. Član 72.

Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja.

Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.

Savesnost državine se pretpostavlja.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 130915 14 Rev od 26. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 5. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na spor po tužbi podnesenoj protiv apelanta radi utvrđenja prava svojine, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Navodi apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje odnose se na povrede odredaba parničnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U okviru povreda koje se odnose na pravilnost primjene odredaba parničnog postupka, apelant je naveo da je Vrhovni sud na potpuno proizvoljan način utvrdio da je tužilac održajem, a ne pravnim poslom, stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, iako tužilac po tom osnovu nije opredijelio svoj tužbeni zahtjev, niti su stranke u postupku pred sudom uopšte raspravljale o takvom zahtjevu, čime mu je uskraćeno pravo da dokazuje nezakonitost i nesavjesnost posjeda, pa time ukazuje da mu je u konkretnom postupku narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, što je dovelo do pogrešnog činjeničnog utvrđenja i nepravilne primjene materijalnog prava.

35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi Evropski sud, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Prema stavu Evropskog suda, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274).

37. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u apelantovom predmetu, detaljno razmotrio sva sporna pitanja i da je uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava dao iscrpno obrazloženje zašto smatra da je tužiočev tužbeni zahtjev neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

38. Imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku jer je Vrhovni sud utvrdio da je tužilac održajem, a ne pravnim poslom stekao pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, iako tužilac po tom osnovu nije opredijelio svoj tužbeni zahtjev.

39. Naime, tužilac je u konkretnoj pravnoj stvari tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je na osnovu pravnog posla stekao pravo svojine, ali je Vrhovni sud ukazao da prema odredbi člana 53 ZPP sudovi nisu vezani pravnim osnovom koji je naveden u tužbi. Vrhovni sud je obrazložio da je, imajući u vidu izvedene dokaze i nesporne činjenice, zaključio da je tužilac na osnovu odredbe člana 28 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima stekao pravo svojine istekom roka od 10 godina od dana stupanja u posjed predmetnih nepokretnosti (7. maja 1989. godine), na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1979. godine, zaključenog između tužiočevog prednika i apelantovog prednika, sačinjenog u skladu sa odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, na osnovu kojeg je tužiočev prednik isti dan ušao u posjed. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, to tužioca i njegovog prednika čini zakonitim posjednikom u smislu odredbe člana 72 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, bez obzira na to što njegovo pravo nije upisano u javnim evidencijama jer je pravo svojine stečeno na osnovu zakona, a upis takvog prava u javnu evidenciju na koju tužilac ima pravo je tek deklaratornog karaktera.

40. Ustavni sud zapaža da prema odredbi člana 53 ZPP, na koju je i Vrhovni sud ukazao, sudovi nisu vezani pravnim osnovom koji je naveden u tužbi. Nadalje, članom 5 ZPP propisano je da svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke, a članom 7 ZPP da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tužilac u konkretnoj pravnoj stvari tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je na osnovu pravnog posla stekao pravo svojine. Međutim, činjenicu mirnog i zakonitog posjeda od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora 7. maja 1979. godine tužilac je istakao i u tužbi podnesenoj 10. novembra 2011. godine, a tu činjenicu apelant nije osporio u odgovoru na tužbu, niti je ona dovedena u pitanje bilo kojim dokazom izvedenim u toku postupka. Štaviše, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, slijedi da je apelant u odgovoru na tužbu istakao da, ukoliko je tužilac aktivno legitimisan, apelant ne osporava postavljeni tužbeni zahtjev. Iz svega navedenog proizlazi da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio odredbu člana 53 stav 2 ZPP i da, suprotno apelantovim navodima, nije zanemario ostale relevantne odredbe ZPP kojim je propisano da svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke (član 5 ZPP), da će sud razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile (član 7 stav 2 ZPP), niti je izašao van granica zahtjeva koji je tužilac postavio u postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo konkretne razloge koje bi mogao istaći tokom postupka, a koji bi suštinski uticali na drugačiju odluku Vrhovnog suda.

41. Takođe, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u zaključku da apelant u postupku nije dokazao svoj protivtužbeni zahtjev za naknadu isplaćene kupoprodajne cijene za suvlasnički dio apelantovog brata B. i naknadu za investiciona ulaganja u objekat u kom se nalazi predmetni poslovni prostor.

42. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu, odnosno da je povrijeđen princip „jednakosti oružja“ koje je važan element pravičnog suđenja.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu procesnog i materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, Ustavni sud te navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama Vrhovnog i Okružnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer način na koji su, ocjenjujući izvedene dokaze, utvrdili činjenično stanje i protumačili, te primijenili pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, jasno su, precizno i detaljno obrazloženi, a apelant nije dokazao da nije ravnopravno učestvovao u postupku.

46. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-427/17 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio