Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-876/17 (M. M.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ratni zločin
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-876/17
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 876/17, rješavajući apelaciju Mensura Memića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mensura Memića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003369 16 Krž od 7. novembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mensur Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 6. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003369 16 Krž od 7. novembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili 16. i 18. januara 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH (vijeće sastavljeno od sudija Željke Marenić, Vesne Jasenković i Staniše Gluhajića) broj S1 1 K 003369 10 Krl od 1. septembra 2015. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava (član 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine; u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) učestvovao u ubistvu ratnih zarobljenika, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ, a u vezi sa članom 22. tog zakona, pa je na osnovu odredbi čl. 33, 38. i 41. KZSFRJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 16. septembra 2009. do 8. februara 2013. godine.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je, prije svega, ukazao da je apelantov branilac (24. juna 2014. godine) zajedno s ostalim braniocima optuženih podnio, shodno razlozima iz člana 29. tačka
f) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), zahtjev za izuzeće članova sudskog vijeća Vesne Jesenković i Staniše Gluhajića zbog postupanja navedenih sudija u predmetu protiv optuženog Edina Džeke, pri tome ukazujući da su prilikom odlučivanja o činjenicama u tom predmetu praktično odlučili i o radnjama i odgovornosti optuženih u ovom krivičnom postupku, kojima se na teret stavlja izvršenje krivičnih djela za iste činjenične događaje. U vezi s tim, Sud BiH istakao da je vanraspravno vijeće Rješenjem broj S1 1 K 003369 10 Kv 23 od 24. juna 2014. godine, imajući u vidu odredbu člana 32. stav 4. ZKPBiH, odbacilo kao nedopušten predmetni zahtjev za izuzeće s obzirom na to da je glavni pretres u ovom predmetu počeo 8. septembra 2010. godine.
7. Nadalje je Sud BiH, između ostalog, na opširan način elaborirao i ukazao (str. 40-52 presude) na opravdanost zahtjeva Tužilaštva BiH za zadržavanje postojećih mjera zaštite (pseudonim), odnosno proširenje mjera zaštite pojedinim svjedocima (svjedočenje iza paravana sa ili bez izmijenjenog glasa, kao i zabrana izdavanja video snimaka svjedočenja pojedinih svjedoka za određeni vremenski period) u smislu relevantnih odredbi čl. 3, 9. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da navedenim mjerama apelantu i ostalim optuženima ni na koji način neće biti ugroženo i povrijeđeno pravo na odbranu.
8. Zatim je Sud BiH u materijalnopravnom smislu ukazao (str. 83-98) na opće elemente krivičnog djela koje je apelantu izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret (zločin protiv ratnih zarobljenika) iz člana 144. KZSFRJ, nesporno zaključujući da je apelant bio pripadnik Specijalnog odreda za posebne namjene (u daljnjem tekstu: SOPN) „Zulfikar“ u kritično vrijeme, što ni sam apelant nije osporio. Međutim, suprotno tvrdnjama apelantove odbrane da on nije bio prisutan u vrijeme i na mjestu izvršenja predmetnog krivičnog djela (16. aprila 1993. godine), Sud BiH je istakao da je van razumne sumnje, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka (Ramiza Bećirija, Raseme Handanović, zaštićenih svjedoka „X“, „A“, „B“ i „R“; pobliže opisano na str. 99-110), utvrdio da je apelant kritičnog dana učestvovao u napadu na selo Trusina, odnosno u zaseoku Gaj učestvovao u strijeljanju šest lica – zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO). Pri tome je Sud BiH naveo da su neuvjerljivi navodi apelantove odbrane kako su svjedoci Tužilaštva BiH, koji su bez dvoumljenja apelanta označili kao lice koje je bilo u streljačkom vodu i učestvovalo u ubijanju ratnih zarobljenika, ustvari i sami počinioci krivičnih djela u selu Trusina koji terećenjem apelanta izbjegavaju ili umanjuju vlastitu krivičnu odgovornost. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je još manje prihvatljiva apelantova odbrana da ga svi ti svjedoci ustvari mrze kada su mogli nešto takvo izjaviti, pri čemu apelant ne navodi naznaku bilo kojeg razloga za ovakvu tvrdnju. Dakle, Sud BiH je ukazao da na osnovu iskaza svjedoka nije mogao zaključiti da apelant nije učestvovao u akciji na selo Trusina, odnosno da ničim nije dovedena u pitanje istinitost i vjerodostojnost iskaza svjedoka koji su ga vidjeli u Gaju i koji ne ostavljaju mjesta sumnji da je apelant počinio radnje koje mu se činjeničnim opisom stavljaju na teret.
9. Obrazlažući svoj zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornost, Sud BiH je naveo da je na pouzdan način utvrdio da je on počinio predmetno krivično djelo na način da je optuženi Nihad Bojadžić, koji je rukovodio napadom na selo, putem radio veze, izdao naredbu optuženom Nedžadu Hodžiću da se zarobljenici strijeljaju, te je optuženi Nedžad Hodžić zatim i naredio pripadnicima SOPN da pucaju, nakon čega je zajedno s apelantom i ostalim pripadnicima jedinice „Zulfikar“ i pucao u postrojene bojovnike HVO-a, na koji način su ih lišili života. Pri tome je Sud BiH ukazao da je sudska praksa, u slučaju postupanja više lica u izvršenju krivičnog djela ratnog zločina, utvrdila da je dovoljno da se dokaže da su oni zajedno postupali i da su odgovorni kao neposredni izvršioci u ubistvu više žrtava. Imajući u vidu sve okolnosti pod kojim je došlo do lišenja života bojovnika, Sud BiH je istakao da su apelant i optuženi Hodžić, kao saizvršioci, s ostalim pripadnicima jedinice, učestvovali u ubistvu istih bojovnika, te da su odgovorni za smrt svih žrtava, bez obzira na to da li su njih dvojica optuženih u slučaju svake žrtve ispalili smrtonosni metak. Nadalje, a imajući u vidu sve okolnosti događaja, Sud BiH je istakao da su apelant, optuženi Hodžić i Bojadžić, kritične prilike postupali s direktnim umišljajem, odnosno bili su svjesni da svojim postupanjima krše pravila međunarodnog prava i da će usljed takvog postupanja nastupiti smrt bojovnika – ratnih zarobljenika, te da su upravo takvu posljedicu i htjeli.
10. Protiv prvostepene presude u osuđujućem dijelu žalbu je, između ostalih, izjavio i apelantov branilac s prijedlogom da se prvostepena presuda ukine, te odredi održavanje pretresa pred apelacionim vijećem na kojem bi se omogućilo ponovno saslušanje već saslušanih svjedoka Ramiza Bećirija, Raseme Handanović, te zaštićenih svjedoka „A“, „B“ i „R“.
11. Apelantov branilac je, zajedno s braniocima Nihada Bojadžića, također podnio (u smislu člana 29. stav 1. tačka f) ZKPBiH) zahtjev za izuzeće svih članova apelacionog vijeća, tj. sudija Mirka Božovića, Redžiba Begića i Tihomira Lukeša kao članova Apelacionog odjeljenja Odjela za ratne zločine Suda BiH u ovom apelacionom predmetu. Kao osnov su naveli da su navedene sudije u istom sastavu postupale i donijele drugostepenu odluku u predmetu protiv Edina Džeke za isti činjenični događaj, poklonivši vjeru iskazima svjedoka i dokazima, čime su praktično već formirali stav o radnjama i odgovornosti optuženih u predmetu Tužilac protiv apelanta i dr.
12. Rješenjem Opće sjednice Suda BiH broj 10-335/16 od 14. septembra 2016. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev za izuzeće naprijed navedenih sudija kao članova Apelacionog odjeljenja Odjela za ratne zločine Suda BiH u ovom apelacionom predmetu.
13. U obrazloženju rješenja Opća sjednica Suda BiH je navela da okolnosti koje su navedene u zahtjevu za izuzeće ne izazivaju razumnu sumnju u nepristrasnost sudija čije se izuzeće traži, pozivajući se u tom smislu na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud u predmetu Schwarzenberger protiv Njemačke od 10. augusta 2006. godine) i Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (u predmetu Tužilac protiv Ratka Mladića od 15. maja 2012. godine). Shodno tome, Opća sjednica je zaključila da se razmatranje, analiza i odmjeravanje težine dokaza u drugim predmetima u vezi s događajima relevantnim za predmet apelanta i dr. samo po sebi ne bi trebalo smatrati osnovom za neprihvatljiv utisak pristrasnosti. Dalje je navedeno da je za presudu kao najznačajniju odluku u krivičnom postupku vezano načelo neposrednosti u provođenju i ocjeni dokaza, čime je isključena mogućnost da se dokazi koji nisu neposredno izvedeni u toku glavnog pretresa i koji nisu podvrgnuti neposrednoj ocjeni suda u konkretnom predmetu uzimaju u obzir prilikom donošenja presude, što se odnosi i na iskaze svjedoka. Stoga je Opća sjednica Suda BiH istakla da će iskazi svjedoka, na koje odbrana u predmetnom zahtjevu ukazuje, biti ocijenjeni u kontekstu dokaza konkretnog predmeta, a ne u kontekstu dokaza koji su izvedeni u predmetu koji se vodio protiv Edina Džeke. Zbog toga se ne može osnovano tvrditi da o ovim dokazima može postojati predodređen stav članova vijeća, slijedom čega ne postoji ni subjektivni ni objektivni razlog koji bi ukazivao na razumnu sumnju da bi postupak protiv apelanta i dr. u ovom predmetu mogao biti nepravičan zbog povrede presumpcije nezavisnosti i načela nepristrasnosti suda. Prema tome, Opća sjednica Suda BiH je, imajući u vidu stručne, profesionalne i moralne vrijednosti predmetnih sudija, te njihov dosadašnji odnos prema poslu i sposobnost objektivnog pristupa radu, izvela zaključak da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi dovele u pitanje njihovu nepristrasnost, niti postoji bilo kakav objektivni razlog za njihovo izuzeće u predmetnom postupku, pa stoga njihovim postupanjem u ovom predmetu nije povrijeđen ni subjektivni ni objektivni aspekt nepristrasnosti krivičnog postupka. Opća sjednica Suda BiH je također ukazala da su sve sudije, pa tako i navedene čije se izuzeće traži, u obavezi da u svakom predmetu postupaju objektivno i savjesno i da se u svom radu rukovode načelima nepristrasnosti u odlučivanju, na šta ih uostalom vežu pravila Kodeksa sudijske etike i sudijska zakletva. Imajući u vidu navedeno, Opća sjednica Suda BiH je navela da u konkretnom slučaju podnosioci predmetnog zahtjeva nisu pružili nikakve argumente kojima bi bila dovedena u sumnju nepristrasnost predmetnih sudija u njihovom postupanju, pa je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
14. Presudom Suda BiH, vijeća Apelacionog odjeljenja sastavljenog od sudija Mirka Božovića, Redžiba Begića i Tihomira Lukeša (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće), broj S1 1 0 003369 16 Krž od 7. novembra 2016. godine odbijena je, između ostalog, kao neosnovana i žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda od 1. septembra 2015. godine.
15. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da su se sudije prvostepenog vijeća Vesna Jasenković i Staniša Gluhajić morale izuzeti iz učestvovanja u prvostepenom postupku i donošenja prvostepene odluke jer su postupale i donijele osuđujuću presudu u predmetu protiv Edina Džeke. Ovo iz razloga što se navedeni predmet, prije svega, odnosio samo na optuženog Edina Džeku. Nadalje je apelaciono vijeće istaklo da apelantov branilac pravilno konstatira da se apelant tereti za radnje (učestvovanje u ubistvu strijeljanjem postrojenih bojovnika HVO-a) počinjene u istim događajima za koje je i optuženi Edin Džeko proglašen krivim (počinio ubistva ratnih zarobljenika i civilnih lica u napadu na selo Trusina), kao i to da su u navedenom predmetu, pored ostalih, izvedeni isti dokazi, odnosno saslušani isti svjedoci koji su saslušavani i u ovom predmetu. Međutim, apelaciono vijeće je istaklo da navedene okolnosti, prije svega, nisu predstavljale takve okolnosti koje bi u smislu odredbe člana 297. stav 2. ZKPBiH zahtijevale da su navedene sudije, zbog svog učešća u drugom predmetu, morale biti izuzete od postupanja u ovom predmetu, a niti navedene okolnosti na bilo koji način mogu opravdati subjektivni i objektivni test postojanja sumnje u njihovu nepristrasnost, niti navedene okolnosti dokazuju postojanje bojazni koja je objektivno opravdana da bi dovela u pitanje nepristrasno suđenje. U vezi s tim, apelaciono vijeće je navelo da se, u smislu odredbi člana 280. stav 1. i člana 281. stav 1. ZKPBiH, ocjena izvedenih dokaza i utvrđivanje činjenica u postupku donošenja presude odnose isključivo na optuženog i krivično djelo prema optužnici u svakom konkretnom predmetu, te to ni na koji način ne može utjecati na donošenje presude u drugom predmetu. Stoga je apelaciono vijeće ukazalo da ocjena dokaza i činjenična utvrđenja u odnosu na osuđenog Edina Džeku nisu mogla imati utjecaja, niti su mogla prejudicirati činjenična utvrđenja u ovom krivičnom predmetu, bez obzira što je predmet optuženja isti događaj i što su u oba predmeta izvođeni isti dokazi. Shodno navedenom, apelaciono vijeće je istaklo da nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba iz člana 297. tačka b) ZKPBiH, kao ni povreda prava na pravično suđenje.
16. Zatim je apelaciono vijeće navelo da su, suprotno žalbenim navodima apelantovog branioca, neosnovani navodi da je zbog određivanja posebnih mjera zaštite određenim svjedocima u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na odbranu i načela jednakosti stranaka u postupku. U vezi s tim, apelaciono vijeće je istaklo da su u obrazloženju prvostepene presude dati razlozi koji u potpunosti opravdavaju određivanje mjera zaštite svjedocima u skladu s odredbama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka. Osim toga, apelaciono vijeće je ukazalo da ovakvim određivanjem mjera zaštite svjedocima apelantova odbrana ni na koji način nije povrijeđena jer su ti svjedoci svjedočili na glavnom pretresu samo iz druge prostorije, odnosno iza paravana pa je, nakon što ih je tužilac direktno ispitao, njih ispitala i apelantova odbrana, čime su u potpunosti ispoštovane odredbe člana 262. ZKPBiH koje se odnose na ispitivanje svjedoka na glavnom pretresu. Shodno navedenom, apelaciono vijeće je navelo da nije moglo ni doći do povrede jednakosti stranaka u postupku, koja bi imala negativne reperkusije na pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
17. Nadalje je apelaciono vijeće navelo da, suprotno apelantovim navodima, smatra da je prvostepeno vijeće u prvostepenoj presudi dalo razloge o svim odlučnim činjenicama od kojih zavisi odluka o postojanju krivičnog djela i apelantovoj krivici. U vezi s tim, apelaciono vijeće je navelo da je, u smislu odredbe člana 290. stav 7. ZKPBiH, prvostepeni sud u potpunosti udovoljio obavezi iz navedene zakonske odredbe time što je u dijelu prvostepene presude „Zaključci suda o apelantu“ u par. 459-534 dao razloge za utvrđenje svih odlučnih činjenica u odnosu na apelanta, a pri čemu je izvršena analiza i data ocjena svih relevantnih dokaza, i to kako optužbe tako i odbrane. To se, također, odnosi i na ocjenu dokaza kojima je apelantova odbrana dokazivala njegov alibi, a čemu se posebno prigovara u apelantovoj žalbi. S obzirom na navedeno, apelaciono vijeće je istaklo da je neosnovan apelantov prigovor da je u prvostepenoj presudi izostala ocjena protivrječnih dokaza, niti je dovedena u pitanje vjerodostojnost i pouzdanost međusobno saglasnih iskaza svjedoka Raseme Handanović, Ramiza Bećirija, kao i zaštićenih svjedoka „A“, „B“ i „R“, koji bez dileme apelanta identificiraju kao lice koje je stajalo u streljačkom vodu i počinilo ubistva ratnih zarobljenika.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
18. Apelant ukazuje da mu je u cjelokupnom predmetnom postupku, koji je prethodio donošenju osporene odluke, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant, prije svega, ukazuje na način na koji su redovni sudovi cijenili dokaze u predmetnoj krivičnom postupku. U vezi s tim, ističe da je ovoj krivičnoj stvari došlo do kršenja prava na nepristrasan sud budući da su sudska vijeća na obje instance bila sastavljena od sudija koje su također odlučivale i u predmetu Edina Džeke, a u vezi s istim krivičnim događajem koji se desio u Trusini. Prema apelantovom shvaćanju, članovi prvostepenog krivičnog vijeća Vesna Jasenković i Staniša Gluhajić su sasvim sigurno bili pod snažnim utjecajem zauzetog stava o ocjeni izvedenih dokaza od one koju su već „plasirali“ u postupku donošenja odluke protiv Edina Džeke, kao i da objektivno nije moguće očekivati da se o pravno relevantnim činjenicama na bazi takve ocjene izvede drugačiji zaključak. Osim toga, apelant navodi da je pristup kod odlučivanja o njegovom zahtjevu za izuzeće imenovanih članova prvostepenog vijeća bio strogo formalan, a ne suštinski. Nadalje, apelant ukazuje da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu zbog toga što je sud gotovo svim svjedocima, od kojih su većina neposredni izvršioci djela, dodijelio mjere zaštite, a posebno što je najrelevantnijim (zaštićenim) svjedocima na glavnom pretresu data i posebna mjera zaštite tako da su ispitivani iz druge prostorije uz korištenje elektronskog uređaja za promjenu glasa i slike, a svjedok „B“ saslušanjem iza paravana. Pored toga, apelant ističe i nejednakost u postupanju u predmetnom krivičnom postupku. Konačno, apelant navodi da je apelaciono vijeće propustilo da na pravilan način odluči o žalbenim prigovorima i sankcionira nezakonito postupanje prvostepenog suda.
Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je prije svega ukazao da apelant ponavlja navode koje već prethodno isticao tokom trajanja postupka, te da se radi o neosnovanim prigovorima. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je o apelantovom prigovoru koji se tiče nepristrasnosti suda odlučeno na Općoj sjednici rješenjem od 14. septembra 2016. godine, a da je određivanje mjera zaštite svjedocima u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka i ugroženih svjedoka i da prava odbrane time nisu ni na koji način povrijeđena, posebno imajući u vidu da su ti svjedoci saslušani na glavnom pretresu samo iz druge prostorije, te unakrsno saslušani, čime su u potpunosti ispoštovane odredbe člana 262. ZKPBiH, zbog čega u konkretnom slučaju nije učinjena ni povreda jednakosti stranaka u postupku. Također su, prema ocjeni Suda BiH, neosnovani i apelantovi navodi koji se tiču načina na koji je apelaciono vijeće ispitalo apelantovu žalbu protiv prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.
20. Tužilaštvo BiH je navelo da nema povrede prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zato što su ispoštovane odredbe ZKPBiH o izuzeću sudija, te je pravilno utvrđeno da nije bilo uvjeta niti razloga za izuzeće sudija kako kod prvostepenog tako i kod drugostepenog vijeća. U vezi s tim, Tužilaštvo BiH je ukazalo da okolnosti koje su bile relevantne u drugom predmetu nisu identične relevantnim okolnostima u konkretnom predmetu kako to nastoji prikazati apelant. Dakle, suštinski se radilo o utvrđivanju različitih okolnosti. Ovo iz razloga što se sud u predmetu Edin Džeko nije bavio apelantovom ulogom, niti njegovim učešćem u akciji (napad na selo Trusina), niti je ocjenjivao dokaze u vezi s tim činjenicama. S druge strane, apelantu su u presudi sve činjenice neposredno utvrđene, niti se kao prethodno pitanje javlja bilo šta utvrđivano u drugim predmetima. Tužilaštvo je također ukazalo da su neosnovani i paušalni apelantovi prigovori u vezi s određivanjem mjera zaštite svjedocima, te da one nisu imale ograničavajući utjecaj za utvrđivanje činjeničnog stanja. Na kraju je navedeno da je predmetni sudski postupak proveden pravilno i zakonito, možda ne u potpunosti u skladu s načelom efikasnosti. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
SAIZVRŠILAŠTVO
Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
RATNI ZLOČIN PROTIV RATNIH ZAROBLJENIKA
Član 144.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu."
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 29. tačka f) Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. st. 6. i 7.
Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju, konačna odluka u ovoj krivično-pravnoj stvari je osporena Presuda Suda BiH broj S1 1 K 003369 16 Krž od 7. novembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu konačnu odluku apelant i njegov branilac primili su 4. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2017. godine. Dakle, nesporno je da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojih apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i u cjelokupnom predmetnom postupku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
30. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku okončanom osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
31. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je Sud BiH proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. S obzirom na sadržaj apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da se apelacijom, iako to apelant nije eksplicitno naveo, zapravo pokreće pitanje poštovanja garancija iz člana 6. stav 1. i stav 3.d) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
32. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
33. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. Svi dokazi se, u pravilu, moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. Međutim, to ne znači da, da bi se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dat na sudu i javno. To se naročito može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). Općenito posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124. i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94).
34. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, a da je u okviru svojih apelacionih navoda ukazao, između ostalog, i na pristrasnost (prvostepenog i drugostepenog) suda u predmetnom krivičnom postupku. Budući da se radi o procesnom prigovoru, Ustavni sud će prvo ispitati ove navode, imajući u vidu da se eventualnim utvrđenjem kršenja prava na nepristrasan sud u ovoj pravnoj stvari bespredmetnim čini analiza ostalih navoda apelacije.
36. Naime, Ustavni sud podsjeća da nepristrasnost, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uobičajeno podrazumijeva izostanak predrasude ili pristrasnosti. Postoje dva testa za ocjenu je li sud nepristrasan: prvi se sastoji od utvrđivanja ličnog uvjerenja ili interesa konkretnog sudije u tom predmetu, a drugi od utvrđivanja je li sudija dao dovoljno jamstava kako bi se isključila svaka legitimna dilema u tom pogledu (vidi, naprimjer, Gautrin i drugi protiv Francuske, presuda od 20. maja 1998. godine, stav 58, Izvještaji 1998-III; Daktaras protiv Litve, broj predstavke 42095/98, stav 30, ECHR 2000-X i Kyprianou protiv Kipra [VV], broj predstavke 73797/01, stav 118, ECHR 2005-XIII). Kada je u pitanju prvi test, ličnu nepristrasnost sudije treba pretpostavljati dok se ne dokaže suprotno (vidi, među ostalim izvorima, Padovani protiv Italije, 26. februar 1993. godine, stav 26, serija A, broj 257-B i Kontalexis protiv Grčke, broj predstavke 59000/08, stav 54, presuda od 31. maja 2011. godine). Što se tiče primjene drugog testa, Evropski sud za ljudska prava je često utvrdio da „čak i vanjski utisak može biti od određene važnosti“ iako stav optuženog nije presudan, a odlučujuća je činjenica može li se bojazan od pristrasnosti smatrati objektivno opravdanom (vidi Sutyagin protiv Rusije, broj predstavke 30024/02, stav 182, presuda od 3. maja 2011. godine).
37. U konkretnom slučaju, apelantova tvrdnja se odnosi da su dva od tri člana prvostepenog sudskog vijeća, odnosno cijelo apelaciono vijeće, učestvovala u donošenju odluka u predmetu protiv Edina Džeke koji se tiče istog krivičnog događaja. U vezi s tim, prema ocjeni Ustavnog suda, postavlja se pitanje je li njihovo učestvovanje u navedenom predmetu navelo objektivnog posmatrača da povjeruje kako oni nisu bili nepristrasni suditi u apelantovom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u velikom broju predmeta došao do zaključka da učestvovanje istog sudije u dva postupka koji se odnose na iste događaje može nesumnjivo otvoriti pitanje na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, 7. august 1996. godine, stav 59, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-III i Rojas Morales protiv Italije broj predstavke 39676/98, stav 33, presuda od 16. novembra 2000. godine). U novijim predmetima Evropski sud je pojasnio svoj stav i smatrao da sama činjenica da je sudija već sudio u predmetu suoptuženog nije, sama po sebi, dovoljna da se nepristrasnost sudije u predmetu tog podnosioca zahtjeva dovede u sumnju (vidi Schwarzenberger protiv Njemačke, broj predstavke 75737/01, stav 37 et seq., presuda od 10. augusta 2006. godine i Poppe protiv Holandije, broj predstavke 32271/04, stav 22. et seq., presuda od 24. marta 2009. godine).
38. U praksi, „kazneno sudovanje“ često podrazumijeva da sudije sude u predmetima u kojima je optuženo više optuženih. Evropski sud smatra kako bi rad krivičnih sudova bio onemogućen kad bi se nepristrasnost sudije mogla dovesti u pitanje samo na osnovu te činjenice. Međutim, potrebno je ispitati jesu li ranije presude sadržavale zaključke koji su zapravo prejudicirali aplikantovu krivicu (vidi Khodorkovsky i Lebedev protiv Rusije, broj predstavki 11082/06 i 13772/05, presuda od 25. oktobra 2013. godine, stav 544). U prethodno citiranom predmetu Schwarzenberger Evropski sud je naglasio da se ocjena činjenica u presudi protiv tog aplikanta jasno razlikovala od one u presudi protiv suoptuženog i da aplikantova osuđujuća presuda nije sadržavala nikakve reference na presudu protiv suoptuženog, što pokazuje da su sudije iznova razmotrile predmet podnosioca zahtjeva. Nadalje, u presudi protiv suoptuženog utvrđene činjenice o aplikantovom učestvovanju u krivičnim djelima su se, u suštini, zasnivale na tvrdnjama suoptuženog, te na taj način nisu predstavljale ocjenu krivice podnosioca zahtjeva od strane Regionalnog suda. U prethodno citiranom predmetu Poppe Evropski sud je utvrdio da je presudna bila činjenica da se ime podnosioca zahtjeva spomenulo samo usputno u presudama protiv suoptuženog, te da raspravne sudije nisu utvrdile je li podnosilac zahtjeva bio kriv za počinjenje krivičnog djela.
39. Konačno, u predmetu Miminoshvili protiv Rusije, broj predstavke 20197/03, presuda od 28. juna 2011. (st. 117. et seq) Evropski sud je ispitao sličnu situaciju i utvrdio da bojazan podnosioca zahtjeva od pristrasnosti nije objektivno opravdana. U tom slučaju presuda je u podnosiočevom predmetu sadržavala referencu, ali samo usputno, na presudu koja je ranije donesena u predmetu protiv njegovog brata, koji je bio član iste grupe. Nije bilo direktnih dokaza da se sudija u postupku protiv tog aplikanta oslanjao na zaključke iz prethodne presude. Štaviše, Evropski sud je u tom predmetu ukazao da je član 90. Zakona o krivičnom postupku (Rusije) jasno propisivao da ti zaključci ne mogu imati snagu res judicata u aplikantovom predmetu, te da je sudija koji je sudio u aplikantovom predmetu bio dužan provesti novo ispitivanje optužbi protiv njega, oslanjajući se samo na dokaze ispitane na njegovom suđenju. Naime, Evropski sud je analizirao presudu u predmetu koji se tiče aplikantovog brata, te je istakao da se aplikantovo ime ondje ne spominje ni u kakvom inkriminirajućem kontekstu, odnosno da redovni sud nije imenovao aplikanta kao „izvršilac“ ili „saizvršilac“, za razliku od situacije u predmetu Ferrantelli i Santangelo, prethodno citirano. Redovni sud u predmetu aplikantovog brata nije utvrdio je li aplikant kriv, te nije bilo nikakve posebne kvalifikacije djela koja je on počinio. Pri tome je Evropski sud ukazao: „Doista, nekoliko svjedoka navelo je aplikanta kao vođu grupe i opisalo njegovu ulogu u nekim događajima pripisanim [njegovom bratu]. Taj podatak je izložen u presudi; međutim, on je predstavljen u presudi u obliku neupravnog govora, a ne kao jedan od vlastitih zaključaka suda. Iz presude se može vidjeti da je podatak o učestvovanju podnosioca zahtjeva u grupi bio conditio sine qua non za osudu [brata podnosioca zahtjeva]. Barem nema naznaka da Okružni sud Nikulinskiy ne bi bio došao do istih zaključaka u predmetu [brata podnosioca zahtjeva] da su uklonjene sve reference na ime aplikanta. Ove okolnosti navode Evropski sud na zaključak da presuda u predmetu [aplikantovog brata] ne sadrži zaključke koji su zapravo prejudicirali pitanje aplikantove krivice u drugom postupku“ (stav 119). Konačno, Evropski sud je u predmetu Miminoshvili na kraju primio na znanje činjenicu da je postupajuća sutkinja redovnog suda u predmetu tog aplikanta profesionalna sutkinja i, kao takva, ona je bila a priori spremnija odvojiti se od svog prethodnog iskustva u suđenju aplikantovog brata, nego, naprimjer „sudija porotnik“ ili „porotnik. Stoga je Evropski sud zaključio da je prvostepeni sud u predmetu Miminoshvili bio nepristrasan.
40. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud u svjetlu navedenih načela prvenstveno konstatira da je tačno da su sudije koje su učestvovale u donošenju prvostepene presude (Vesna Jasenković i Staniša Gluhajić) prethodno učestvovale i u donošenju presude u predmetu protiv Edina Džeke za događaje u selu Trusina, što se također odnosi i na sve sudije koje su učestvovale u donošenju odluke o žalbi kako apelanta (i ostalih optuženih) u ovom predmetu tako i o žalbi u navedenom drugom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u krivičnopravnom sistemu Bosne i Hercegovine sude sudije profesionalci za razliku od drugih krivičnih sistema u kojima sude sudije porotnici ili porota. Pri tome, Ustavni sud ističe da je u smislu pozitivnopravnih propisa Sud BiH kod donošenja presude u krivičnom postupku jedino vezan za optužbu u tom konkretnom predmetu, odnosno da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici (član 280. ZKPBiH). S druge strane, presuda se može zasnovati samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu (član 281. ZKPBiH). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža (analizom prvostepenih presuda donesenih u konkretnom slučaju i predmetu Edin Džeko ) da nesporno proizlazi da su pojedini svjedoci saslušavani u oba predmeta. To se odnosi i na svjedoke Ramiza Bećirija, Rasemu Handanović, te zaštićene svjedoke „A“, „B“ i „R“ čijim iskazima je prvostepeni sud poklonio vjeru i ocijenio ih vjerodostojnim kod utvrđivanja apelantove krivice u predmetnom krivičnom postupku. Međutim, Ustavni sud naglašava da prvostepeno vijeće Suda BiH u konkretnom slučaju nije ni u kojem slučaju zasnovalo svoje zaključke u vezi s vjerodostojnošću tih svjedoka po automatizmu, kako to apelant smatra, u svjetlu zaključaka donesenih u predmetu protiv Edina Džeke. Upravo suprotno, prvostepeno vijeće Suda BiH je u apelantovom slučaju provelo novo ispitivanje navedenih svjedoka, odnosno saslušalo ih pojedinačno dovodeći njihove iskaze (čiju je vjerodostojnost apelantova odbrana imala mogućnost osporavati na efektivan način) u vezu s ostalim dokazima, te isključivo individualizirano utvrdilo apelantovu krivičnu odgovornost za predmetno krivično djelo (ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), oslanjajući se dakle samo na dokaze ispitane na njegovom suđenju.
1 Uvid u sadržaj prvostepene Presude Suda BiH (u predmetu Edin Džeko) broj S1 1 K 010294 12 Kri od 6. juna 2014. godine, koja je potvrđena Presudom apelacionog vijeća broj S1 1 K 010294 14 Krž6 od 4. decembra 2015. godine, Ustavni sud je izvršio uvidom u spis predmeta broj AP 1854/15.
41. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja prvostepene presude u predmetu Edin Džeko ne proizlazi da se raspravno vijeće u tom predmetu, a u čijem su sastavu bile i sudije Vesna Jasenković i Staniša Gluhajić, bavilo pitanjem apelantovog učešća u inkriminiranom događaju za koje se teretio optuženi Edin Džeko, niti je apelantovo ime spomenuto u tom smislu i na koji način. Stoga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće Suda BiH u konkretnom slučaju moralo ponovno razmotriti cijeli predmet uz otvorena sva pitanja koja su u njemu postavljena. Pri tome, prvostepena presuda u apelantovom slučaju ne sadrži pozivanje na predmet, odnosno presudu donesenu protiv Edina Džeke, niti presuda u tom predmetu sadrži ikakav zaključak koji je direktno ili indirektno inkriminirao apelanta korištenjem termina kao što su „izvršilac”, „saizvršilac” itd. U prvostepenoj presudi u tom drugom predmetu, također, nije analizirano ni apelantovo učešće u krivičnom djelu koje je stavljeno na teret optuženom Edinu Džeki.
42. Čini se kako apelant u konkretnom slučaju upućuje na zaključak da, iako navedeno dvoje sudija nisu bili pravno vezani svojim ranijim zaključcima, možda su se u najmanju ruku osjećali ograničenim s njima (vidi ibid Khodorkovskiy, stav 550). Međutim, s obzirom na sve naprijed navedeno to, prema ocjeni Ustavnog suda, nije slučaj u okolnostima konkretnog predmeta, na šta je ujedno ukazalo i apelaciono vijeće u dijelu osporene drugostepene odluke u kojem je taj sud raspravio pitanja pristrasnosti navedenih sudija prvostepenog vijeće kroz žalbeni prigovor bitnih povreda odredaba krivičnog postupka (član 297. stav 2. ZKPBiH). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, a cijeneći konkretan slučaj, navedeno dvoje sudija prvostepenog vijeća Suda BiH su, kao profesionalne sudije, a priori bile spremne odvojiti se od svog „prethodnog znanja” iz drugog prethodnog predmeta, shodno čemu njihovo prethodno učešće u suđenju Edinu Džeki i poznavanje činjeničnog stanja tog predmeta nije ni na koji način prejudiciralo apelantovu krivicu u predmetnom postupku, a što bi za posljedicu objektiviziralo opravdanost apelantove bojazni i samo po sebi dovelo u pitanje nepristrasnost navedeno dvoje sudija prvostepenog vijeća Suda BiH. Navedeni zaključak Ustavnog suda se odnosi i na pitanje (ne)pristrasnost sudija apelacionog vijeća (Mirko Božović, Redžib Begić i Tihomir Lukeš) koje su učestvovale u donošenju osporene drugostepene odluke, posebno imajući u vidu činjenicu da je o zahtjevu za njihovo izuzeće odlučivala Opća sjednica Suda BiH, koja ga je kao neosnovanog odbila rješenjem od 14. septembra 2016. godine, kao i činjenicu da je apelaciono vijeće u cijelosti potvrdilo zaključke prvostepenog suda u pogledu svih odlučnih zaključaka za utvrđivanje apelantove odgovornosti za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i nije prihvatilo prijedlog apelantove odbrane (i ostalih optuženih) za održavanje pretresa pred apelacionim vijećem na kojem bi se taj sud eventualno iznova bavio utvrđivanjem činjeničnog stanja i provođenjem ispitivanja navedenih svjedoka. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na nepristrasan sud zbog prethodnog učešća sudija prvostepenog vijeća (Vesne Jasenković i Staniše Gluhajića) i svih sudija apelacionog vijeća u suđenju Edinu Džeki.
43. Kada su u pitanju apelacioni navodi koji se tiču same ocjene dokaza u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće Suda BiH apelanta proglasilo krivim za počinjenje krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ kao materijalnog propisa koji se imao primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme izvršenja inkriminiranog događaja. Naime, prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza, sagledanih pojedinačno i u cjelini, zaključio da je apelant, kao pripadnik SOPN „Zulfikar“ i član streljačkog voda, učestvovao u strijeljanju ratnih zarobljenika (šest pripadnika HVO-a) 16. aprila 1993. godine, te da je predmetno krivično djelo učinio s direktnim predumišljajem. U vezi s tim, a imajući u vidu standarde citirane u st. 31 i 33. ove odluke, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja prvostepene odluke Suda BiH proizlazi da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo BiH tako i onih koje je predlagao apelant. Sud BiH je, prema ocjeni Ustavnog suda, dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća ili ne prihvaća pojedine dokaze, odnosno na osnovu kojih dokaza – svjedoka je utvrdio apelantovo prisustvo inkriminiranom događaju, kao i učešće u njemu – radnjama ubistva ratnih zarobljenika (svjedok Rasema Handanović i svjedok „A“). Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“, kako to nalaže zakon, odnosno da je bila proizvoljna jer jedini argumenti koje apelant, u suštini, ističe tiču se isključivo njegovog nastojanja da uvjeri Ustavni sud da je njegova analiza izvedenih dokaza ispravna, a da je analiza u presudama donesenim u predmetnom krivičnom postupku pogrešna. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnog suda o apelantovoj krivici. U konkretnom slučaju, Sud BiH je vjeru poklonio svjedocima od kojih su neki i sami učestvovali u izvršenju istog krivičnog djela ili su bili neposredni očevici izvršenja tog djela, tako da se ne može govoriti o tome da je u konkretnom slučaju postojao samo jedan iskaz svjedoka, te da nije bilo drugih neposrednih dokaza.
44. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u svojim apelacionim navodima ukazuje i na povredu prava na odbranu i prava na jednakost strana u postupku, a što apelant prvenstveno dovodi u vezu s činjenicom da je pojedinim svjedocima Sud BiH produžio mjere zaštite (pseudonim), odnosno odredio dodatne mjere zaštite kojima se osigurava neotkrivanje identiteta svjedoka (svjedočenje iza paravana i korištenje elektronskog uređaj za promjenu glasa) u smislu relevantnih odredbi Zakona o zaštiti svjedoka. Naime, Ustavni sud smatra da se ovi navodi u konkretnom slučaju suštinski tiču pitanja ispitivanja svjedoka u smislu tačke d) navedenog člana i same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uvjetima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utječe na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6. Evropske konvencije (Verdú protiv Španije, st. 23–29). Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu, odnosno njegovom braniocu u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, kao i da ispituje svjedoke optužbe i opovrgava njihove navode iz iskaza date kako u istrazi tako i na glavnom pretresu, zbog čega Ustavni sud smatra da apelant nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, kao i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu u smislu člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
45. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je apelant u svojim navodima ukazao na proizvoljnost u postupanju i Apelacionog suda prilikom odlučivanja o žalbi odbrane. Ustavni sud, u vezi s ovim navodima, prije svega podsjeća da pravo na žalbu u krivično-pravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantirano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi s tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku budući da apelant smatra da je apelaciono vijeće propustilo u cijelosti cijeniti navode odbrane iz žalbe. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka služi da stranama u postupku pokaže da su bile saslušane i da tako doprinese da odluka bude prihvaćena s više spremnosti od strane koja je u pitanju. Obrazložena odluka, također, znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih načela, Ustavni sud primjećuje da je osporena drugostepena presuda posebnu pažnju posvetila svim apelantovim navodima od suštinskog značaja, kojima je osporavao stavove prvostepenog vijeća suda BiH iz prvostepene presude i koje navode je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno krivično djelo. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred apelacionim vijećem odnosila na tvrdnje odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je apelant počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvaćanje činjenično-pravnih zaključaka prvostepenog suda od strane apelacionog vijeća u tom smislu nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu, posebno imajući u vidu naprijed zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je prvostepeno vijeće Suda BiH cijenilo dokaze i izvelo zaključak o apelantovoj krivici. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvaćanja iz nižestepene sudske odluke od strane više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3.d.) Evropske konvencije.
47. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije zbog toga što su dvoje od troje sudija prvostepenog vijeća Suda BiH i sve (tri) sudije apelacionog vijeća prethodno učestvovale u suđenju u predmetu protiv Edina Džeke, na koji način u okolnostima konkretnog predmeta nije dovedena u pitanje njihova nepristrasnost, te kada, sagledavajući u cjelini, u predmetnom postupku nije izostala savjesna ocjena dokaza, za šta su redovni sudovi kako u prvostepenoj odluci tako i osporenoj drugostepenoj odluci dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja koja u kontekstu primjene pozitivno-pravnih propisa ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo BiH da iznosi i predlaže dokaze, te pobija iskaze svjedoka optužbe kojima je u predmetnom krivičnom postupku produžena postojeća mjera, odnosno određena dodatna mjera zaštite, čime nije došlo do kršenja apelantovog prava na odbranu i jednakost u postupanju.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević