Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1356/19 (Opština Sokolac)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pristup sudu
- Upravni postupak
- Državno vlasništvo
- Društveno vlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1356/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. godine, u predmetu broj AP-1356/19, rješavajući apelaciju Opštine Sokolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Opština Sokolac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 002917 16 Uvp od 27. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 27. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 002917 16 Uvp od 27. decembra 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 8. aprila 2016. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba protiv rješenja tužene (Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove) od 25. septembra 2015. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv zaključka tužene od 17. juna 2015. godine. Navedenim zaključkom je odbačena kao nedopuštena žalba advokata Z.J. iz Pala, koji zastupa apelanta, izjavljena protiv rješenja tužene od 9. marta 2015. godine kojim je odlučeno o pretvaranju upisanog prava korišćenja, upravljanja i raspolaganja u korist JPŠ Šume Republike Srpske a.d. Sokolac, Š.G. ,,Romanija“ Sokolac na određenim nepokretnostima koje se nalaze na području opštine Sokolac, u pravo svojine Republike Srpske.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepenim zaključkom, primjenom odredbe člana 219. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOUP), u vezi sa članom 211. i članom 212. ZOUP, utvrđeno da je žalba protiv rješenja tužene od 9. marta 2015. godine, kojim je pravo raspolaganja upisano u korist JPŠ Šume Republike Srpske a.d. Sokolac. Š.G. „Romanija" Sokolac, pretvoreno u pravo svojine Republike Srpske, izjavljena od strane neovlašćenog lica, te je na osnovu člana 219. stav 2. ZOUP odbačena kao nedopuštena. Žalbu protiv navedenog zaključka, istakao je Vrhovni sud, tužena je osporenim aktom odbila kao neosnovanu, uz obrazloženje da apelant nije bio stranka u postupku, niti ima pravni interes da bude uključena u isti, te naglasio da je apelantovo pozivanje na zaštitu javnog interesa, u smislu člana 211. stav 2. ZOUP, proizvoljno. S tim u vezi je istakao da u predmetnoj upravnoj stvari nije došlo do povrede materijalnog prava u korist pojedinca ili pravnog lica na štetu javnog interesa, s obzirom da pobijanim rješenjem korist nije stekao pojedinac ili pravno lice, nego Republika Srpska, te naglasio da je javni interes u postupku zaštićen učešćem Pravobranilaštva. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 38. ZOUP propisano da stranačku sposobnost za učešće u upravnom postupku ima svako fizičko i pravno lice o čijem pravu, obavezi ili pravnom interesu se rješava u tom postupku. Takođe je ukazao da se stranačka sposobnost prosuđuje i prema materijalnim propisima koji se provode u upravnom postupku i kojim se propisuju određena prava i obaveze za fizička i pravna lica i određuju ko je stranka u primjeni tih propisa, odnosno kome se mogu priznati određena prava ili utvrditi određene obaveze, te ko može imati pravni interes da učestvuje u postupku radi zaštite nekih svojih prava. S tim u vezi je naglasio da je rješenje od 9. marta 2015. godine doneseno na osnovu odredbe člana 324. Zakona o stvarnim pravima, kojom je propisano da se upisano pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu tog zakona nisu postala svojina drugog lica, njegovim stupanjem na snagu pretvara u pravo svojine dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno utvrđeno da apelant u tom postupku nije bio stranka, niti mu to svojstvo pripada, jer rješenjem nije odlučeno o njegovom pravu ili pravnom interesu, niti apelantovo pravo proizlazi iz člana 324. Zakona o stvarnim pravima, na osnovu kojeg je odlučeno navedenim rješenjem.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je pogrešan stav da apelant nema pravni interes da učestvuje u predmetnom postupku, te ističe da je izjavio žalbu u cilju zaštite javnog interesa i da nije postojao „zakonski kriterijum i razlog“ da se pravo korištenja i raspolaganja upisano u korist JPŠ Šume Republike Srpske a.d. Sokolac pretvori u pravo svojine Republike Srpske, pri tom se pozivajući na odredbu člana 324. Zakona o stvarnim pravima. Smatra da mu je odbacivanjem žalbe povrijeđeno pravo na pristup sudu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kojim je odbačena kao nedopuštena žalba apelantovog punomoćnika protiv rješenja tužene od 9. marta 2015. godine, povrijeđeno pravo na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na pristup sudu obuhvata pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima, kao i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Takođe, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, potvrđene kao pravilne nižestepene odluke kojima je odbačena kao nedopuštena žalba apelantovog punomoćnika protiv rješenja tužene od 9. marta 2015. godine shodno odredbama člana 219. stav 1. ZOUP. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene tih odredaba na predmetnu situaciju. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega žalba apelantovog punomoćnika u konkretnom slučaju nije bila dopuštena, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je došlo do povrede prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević