Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2208/17 (Zatvoreni investicioni fond „BLB PROFIT“ a.d. Banja Luka, Zatvoreni investicioni fond „ZEPTER FOND“ a.d. Banja Luka, Zatvoreni investicioni fond „POLARA INVEST FOND“ a.d. Banja Luka i Zatvoreni investicioni fond „BORS INVEST FOND“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Privatizacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2208/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2208/17, rješavajući apelaciju Zatvorenog investicionog fonda „BLB profit“ a.d. Banja Luka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zatvorenog investicionog fonda „BLB profit“ a.d. Banja Luka, Zatvorenog investicionog fonda „Zepter fond“ a.d. Banja Luka, Zatvorenog investicionog fonda „Polara invest fond“ a.d. Banja Luka i Zatvorenog investicionog fonda „BORS invest fond“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 074780 16 Rev od 9. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zatvoreni investicioni fond „BLB profit“ a.d. Banja Luka, Zatvoreni investicioni fond „Zepter fond“ a.d. Banja Luka, Zatvoreni investicioni fond „Polara invest fond“ a.d. Banja Luka i Zatvoreni investicioni fond „BORS invest fond“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant ili apelanti), koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 074780 16 Rev od 9. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), Republike Srpske, Vlade Republike Srpske koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena), Investiciono-razvojne banke Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena), Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ matično preduzeće a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i od Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) zatraženo je 4. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud, drugotužena, trećetuženi i četvrtotuženi su u periodu od 11. marta do 25. marta 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Prvotužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 074780 15 Ps 2 od 21. marta 2016. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi po osnovu stjecanja bez osnova isplate iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Istom presudom obavezani su apelanti da prvotuženoj, trećetuženom i četvrtotuženom nadoknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Okružni privredni sud je obrazložio kako je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi (na stranama od 4. do 6. obrazloženja) utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su, prema planu privatizacije i potvrdi Direkcije za privatizaciju RS (u daljnjem tekstu: Direkcija) o rezultatima vaučer ponude od 27. juna 2001. godine, apelanti uložili vaučere u postupku privatizacije preduzeća DP Inženjering Ugljevik II (u daljnjem tekstu: Ugljevik II); da su na taj način stekli učešće u ukupnom kapitalu tog preduzeća u procentima za svakog apelanta preciznije navedeno u obrazloženju presude (18,73 % ukupnog kapitala preduzeća). Okružni privredni sud je dalje utvrdio da Ugljevik II nikada nije privatiziran i da je bilo više zahtjeva apelanata da se formiraju organi upravljanja i da se promijenjena vlasnička struktura registrira kod nadležnog registarskog suda; da zbog toga apelanti nikada nisu upisali akcije kod Centralnog registra hartija od vrijednosti (u daljnjem tekstu: Registar), niti su stekli vlasništvo na akcijama Ugljevika II, niti je Ugljevik II bio registriran kao emitent Registra, te da iz tog razloga nije ni bilo trgovanja akcijama, niti su apelanti, od 27. juna 2001. godine kada im je izdata potvrda o rezultatima vaučer ponude, umanjili taj broj. Nadalje, Okružni privredni sud je utvrdio da je privatizirano preduzeće Ugljevik II bilo upisano u sudski registar rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli od 17. jula 1990. godine i da su njegovi osnivači bili SOUR „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo i SOZD „Elektrogospodarstvo Slovenije“ Maribor, te da Ugljevik II nije ušao u sastav trećetuženog, dok je četvrtotuženi samo jedno od 11 zavisnih preduzeća koje je ušlo u sastav trećetuženog. Okružni privredni sud je također utvrdio da iz izvještaja o popisu imovine i obaveza četvrtotuženog za 2012. i 2014. godinu i iz izvještaja o stanju zaliha opreme smještene u njegovom carinskom skladištu od 31. decembra 2012. godine proizlazi da je četvrtotuženi vršio popis imovine u svom carinskom skladištu s ciljem razdvajanja svoje od tuđe imovine koja se tu nalazi, a koja je pripadala Ugljeviku II.
7. Okružni privredni sud je naveo da apelanti nisu ostvarili svoja prava po osnovu uloženih vaučera u privatizirano preduzeće Ugljevik II u smislu stjecanja vlasništva nad akcijama tog preduzeća zato što to preduzeće nije nikada korporatizirano, odnosno nije organizirano u skladu sa Zakonom o preduzećima, a kasnije Zakonom o privrednim društvima, niti je izvršilo vlasničku transformaciju i registriralo se kao takvo u sudskom registru. Apelanti smatraju da su tuženi odgovorni za nastalu situaciju, te da je došlo do neosnovanog obogaćenja na strani tuženih.
8. Naime, Okružni privredni sud je naveo da apelanti smatraju da je prvotužena odgovorna jer je organizator postupka privatizacije, slijedom čega je morala da usmjeri svoje aktivnosti na formiranje novih organa i registraciju preduzeća koja su prošla postupak privatizacije. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da je obaveza privatiziranog preduzeća Ugljevik II bila da formira organe i izvrši upis u sudski registar, a način na koji će to uraditi bio je propisan zakonom i prepušteno je akcionarima da sazovu osnivačku skupštinu i izaberu organe, kao i da su apelanti imali instrumente u upravnom postupku da ishoduju odluku kojom bi se eventualno i drugi akcionari obavezali da postupe u skladu s odredbom člana 46. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u obrazloženju je očiglednom greškom naveden član 45. tog zakona). Postupak privatizacije predstavlja upravnu stvar i u konačnosti se završava formiranjem novih organa i registracijom akcionarskog društva kod nadležnog suda, pa se razlozi zbog kojih nije došlo do korporatizacije ne mogu pripisati krivici prvotužene. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da su se apelanti pozvali i na odredbe člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje reguliraju ugovor o kupoprodaji. Naime, apelanti smatraju da se prvotužena neosnovano obogatila raspolažući u svoju korist sredstvima dobivenim od prodaje vaučera i uvećavši svoj budžet jer je njihova uložena imovina u konačnici postala imovina prvotužene. Okružni privredni sud je naveo da uloženi vaučeri nikada nisu registrirani kao akcije kod Registra, pa i nisu mogli da budu izraženi u novcu, tako da apelanti nisu imali nijedan dokaz da se za navedeni novčani iznos uvećao budžet prvotužene, odnosno da je imovina apelanata prešla u imovinu prvotužene, a da pri tome nije bilo osnova u zakonu ili nekom drugom pravnom poslu u smislu člana 210. ZOO.
9. U odnosu na drugotuženu Okružni privredni sud je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Naime, drugotužena je odlukom od 28. januara 2009. godine preuzela poslove Direkcije, nakon čijeg prestanka s radom je Republika Srpska preuzela novčane obaveze nastale iz njenog poslovanja, kao i tekuće postupke utvrđivanja njenih prava i obaveza, iz čega proizlazi da je drugotužena samo preuzela određeni obim poslova. U vezi s tim, Okružni privredni sud je naveo da, ukoliko su apelanti smatrali da im je nepravilnim postupanjem Direkcije pričinjena šteta ili da se Direkcija držala pasivno u smislu angažovanja na korporatizaciji Ugljevika II, apelanti su mogli da u zakonom predviđenim rokovima osporavaju pravilnost postupka privatizacije po pravilima upravnog postupka. Okružni privredni sud je još istakao da se posao Direkcije završavao s izvršenom privatizacijom, te da Direkcija nije bila ovlaštena da organizira korporatizaciju privatiziranih preduzeća, odnosno da se bavi aktivnostima izbora novih organa upravljanja, već je to bilo isključivo u nadležnosti tog preduzeća, odnosno njegovih akcionara. Imajući u vidu da apelanti tužbeni zahtjev zasnivaju na institutu stjecanja bez osnova, Okružni privredni sud je zaključio da je evidentno da drugotužena nije pasivno legitimirana u konkretnom sporu, odnosno da na njoj ne leži obaveza koja odgovara pravu apelanata.
10. Okružni privredni sud je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije i u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog budući da je trećetuženi osnovan kao poseban subjekt i upisan u sudski registar 1992. godine, da se četvrtotuženi kao posebno pravno lice nalazi u sastavu trećetuženog. S druge strane, privatizirano preduzeće Ugljevik II je pravno lice sa sasvim drugim osnivačima, koje se nalazi upisano u registru Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli. Prema tome, radi se o potpuno odvojenim pravnim licima, koja nisu mogla utjecati na postupak privatizacije Ugljevika II, kao ni na kasniju eventualnu vlasničku transformaciju odnosno korporatizaciju, niti su bili pozvani, a ni ovlašteni da u smislu odredbe člana 46. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima vrše izbor novih organa u Ugljeviku II. Imajući u vidu navedeno, trećetuženi i četvrtotuženi se, u smislu odredbe člana 210. ZOO, nisu ni mogli neosnovano obogatiti na štetu apelanata ili bar to apelanti tokom ovog postupka, u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu dokazali, Okružni privredni sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na ove tužene kao neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije.
11. Okružni privredni sud je imao u vidu odredbu člana 210. ZOO koju je citirao, naglasivši da apelanti nisu dokazali, u smislu čl. 7, 123. i 126. ZPP, da je došlo do uvećanja imovine tuženih, što bi za posljedicu imalo smanjenje imovine apelanata, niti su tuženi na bilo koji način mogli utjecati na navodno umanjenje imovine apelanata. S druge strane, Okružni privredni sud je istakao da, sve i da je osnovan tužbeni zahtjev apelanata, provedenim dokazima nije utvrđena njegova visina jer je vještak finansijske struke u svom nalazu samo prenio podatke iz potvrda o rezultatima za vaučer ponude.
12. Odlučujući o žalbi apelanata, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 074780 16 Pž od 13. oktobra 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata i trećetuženog za naknadu troškova žalbenog postupka.
13. Viši privredni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na stranama od 6. do 8. presude). Viši privredni sud je, u vezi sa žalbenim navodima apelanata da je četvrtotuženi odbio da dostavi određene dokaze, između ostalog, naveo da je cijenio samo one žalbene razloge koji su od odlučnog značaja za zakonitost prvostepene presude (član 231. ZPP), ocijenivši ih neosnovanim i nebitnim jer izlaze van okvira sadržine i koncepta tužbenog zahtjeva i van činjenica koje determiniraju postavljeni tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu dokazali da postoji osnov odgovornosti tuženih po članu 210. ZOO i da je tokom cijelog postupka egzistirala činjenična neizvjesnost oko postojanja elemenata za konstituiranje odgovornosti po tom osnovu, ne samo zbog toga što ovi elementi nisu postojali (u odnosu na prvotuženu i drugotuženu) nego i u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog koji nisu pasivno legitimirani.
14. Odlučujući o reviziji apelanata, Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 074780 16 Rev od 9. marta 2017. godine reviziju odbio. Istom presudom odbijen je zahtjev trećetuženog i četvrtotuženog za naknadu troškova revizionog postupka.
15. Vrhovni sud je naveo da apelanti zahtjev zasnivaju na tvrdnjama da su u postupku privatizacije preduzeća Ugljevik II, prvotužena i drugotužena uzele njihove vaučere (novac) koje su upotrijebile u svoju korist, da je prvotužena kao većinski akcionar i garant zakonitog provođenja privatizacije odgovorna što nije reguliran status privatiziranog preduzeća Ugljevik II, te da su trećetuženi i četvrtotuženi pravni sljednici privatiziranog preduzeća Ugljevik II i da raspolažu njihovom imovinom.
16. Vrhovni sud je neosnovanost revizionih prigovora u odnosnu na prvotuženu detaljno pojasnio na stranama 4. i 5 obrazloženja presude. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu odredbu člana 46. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima prema kojoj će se izbor novih organa upravljanja u preduzeću i prijava za upis u sudski registar obaviti u roku od 45 dana od dana prijema obavještenja o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzeću od strane Direkcije, koja obaveza leži na privatiziranom preduzeću, pa se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da se radi o obavezi prvotužene. Prema tome, činjenica da nakon privatizacije preduzeća Ugljevik II nije došlo do formiranja novih organa, donošenja akata i registriranja novog oblika tog preduzeća, te upisa akcija, ne može se staviti na teret prvotuženoj, pri čemu je uočljivo da su apelanti, bez obzira na zakonom propisane rokove, te bez obzira na to što nisu većinski akcionari jer im je pripadalo pravo da to iniciraju, tek u 2006. godini preduzimali aktivnosti u navedenu svrhu (upućen zahtjev Direkciji za sazivanje konstitutivne skupštine i dr.). Pored toga, Vrhovni sud je pojasnio da uloženi vaučeri, u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je izostalo formiranje novih organa i registriranje kod suda, te prijava kod Registra, nisu dobili karakter akcija, već su ostali na apstraktnoj nominalnoj vrijednosti koja služi jedino za utvrđivanje procenta učešća u privatiziranom preduzeću. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nije ni bilo moguće (niti je to utvrđivano) utvrditi pripadajuću vrijednost akcija privatiziranog preduzeća, što je u prilog zaključku o pravilnosti odbijanja zahtjeva apelanata.
17. U vezi sa dijelom revizionih prigovora koji se odnose na drugotuženu, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da drugotužena nije pravni sljednik Direkcije jer su novčane obaveze nastale iz poslovanja Direkcije prenesene na Republiku Srpsku i nisu obaveza drugotužene (detaljnije o tome na strani 5. i 6. presude). Pri tome je Vrhovni sud naglasio da je zahtjev apelanata pravilno odbijen i u odnosu na drugotuženu, pri čemu bi, u suprotnom, zahtjev za naknadu štete, s obzirom na istaknuti prigovor zastare potraživanja, i u odnosu na drugotuženu bio u zastari.
18. Konačno, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni revizioni prigovori u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog, naglasivši da iz izvedenih dokaza nije proizašlo da su trećetuženi i četvrtotuženi prisvojili dio imovine privatiziranog preduzeća Ugljevik II jer dokaz o tome nisu popisne liste na koje se apelanti pozivaju (koje su služile za razgraničenje imovine), a niti zaključak Skupštine akcionara četvrtotuženog o preduzimanju radnji za sazivanje Skupštine akcionara Ugljevika II. Vrhovni sud je istakao da trećetuženi i četvrtotuženi nisu ni osnivači privatiziranog preduzeća Ugljevik II, niti su mogli utjecati na postupak privatizacije tog preduzeća, ocijenivši da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, da trećetuženi i četvrtotuženi nisu pasivno legitimirani u predmetnoj parnici. U svakom slučaju, i da je utvrđeno da su trećetuženi i četvrtotuženi izvršili prisvajanje dijela imovine Ugljevika II, Vrhovni sud je zaključio da se zahtijevani iznos (koji odgovara apstraktnom nominalnom broju uloženih vaučera) ne bi mogao dovesti u vezu s vrijednošću eventualno prisvojene imovine (koja nije ni utvrđivana).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
20. Apelanti su naveli da su im ustavna prava povrijeđena jer su nižestepeni sudovi grubo kršili pravila parničnog postupka, te proizvoljno primjenjivali materijalno pravo, odnosno arbitrirali pri tumačenju i primjeni materijalnog prava na njihovu štetu. Navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer im je onemogućeno da dokažu da su se tuženi neosnovano obogatili i na sebe bez osnova prenijeli imovinu kojom upravljaju trećetuženi i četvrtotuženi, iako ta imovina nesporno pripada njima. U vezi s tim, ističu da trećetuženi i četvrtotuženi nisu postupili po nalogu suda za dostavljanje određenih dokaza, što sud nije „sankcionirao“, na koji način im je povrijeđeno načelo pravičnosti postupka – ravnopravnosti stanka u postupku. Nadalje navode da su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili odredbe ZPP jer nisu „sankcionirali“ i primjeni u potpunosti odredbe čl. 126. i 135. stav 5. ZPP zbog nedostavljanja dokaza od strane četvrtotuženog. Apelanti navode da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije naveo jasne, konkretne i precizne razloge na kojima je zasnovao odluku. Smatraju da su sudovi pogrešno prihvatili prigovore nedostatka pasivne legitimacije trećetuženog i četvrtotuženog jer je trećetuženi organiziran kao mješoviti holding u čijem sastavu se kao zavisno preduzeće nalazi četvrtotuženi koji je direktno zadužen za Ugljevik II, te koristi i raspolaže njegovom imovinom.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje (od strane prvostepenog suda), pa je predložio da se apelacija odbije.
22. Viši privredni sud je naveo da ne postoje povrede na koje je ukazano izjavljenom apelacijom i da su svi razlozi, koji bi se mogli iznijeti u odgovoru na predmetnu apelaciju, sadržani u obrazloženju drugostepene presude. Viši privredni sud je istakao da je Vrhovni sud u presudi od 9. marta 2017. godine dao opširne razloge kojima je potvrđena zakonitost drugostepene presude, a time i prvostepene presude i ti razlozi, također, neutraliziraju značaj navoda iz apelacije koja se svodi na ponovno utvrđivanje činjeničnog stanja koje su pravilno cijenili sudovi od najnižeg do najvišeg stepena. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Okružni privredni sud je naveo da u toku postupka pred tim sudom nije učinjena nijedna povreda prava koja pripadaju strankama u postupku, čije su povrede naveli u apelaciji, te da je odluka suda donesena u skladu sa zakonom.
24. Drugotužena je navela da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, a imajući u vidu sadržinu i formu donesenih sudskih odluka koje su predmet ispitivanja, a niti postoje povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Slijedom navedenog, drugotužena je predložila da se apelacija odbije kao očigledno neosnovana.
25. Trećetuženi je naveo da je podnesena apelacija očigledno neosnovana i da kao takva treba biti odbačena. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, trećetuženi je istakao da apelanti iznose da im je onemogućeno da dokažu određenu činjenicu kojom bi dokazali da su se tuženi neosnovano obogatili. Ističu da se povreda ogleda u tome što trećetuženi i četvrtotuženi navodno nisu postupili po nalogu suda za dostavljanje dokaza, te se pozivaju na pravilnu primjenu odredba čl. 9, 126. i 135. ZPP. U vezi s tim, trećetuženi je istakao da zakonom nije propisano da se stranka može natjerati da preda ispravu, izostankom kakve akcije/sankcije suda bi mogla postojati povreda – onemogućavanja druge strane da dokaže određenu činjenicu. S druge strane, trećetuženi je naveo da su nižestepeni sudovi imali na raspolaganju ovlaštenje ,,s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja takvo postupanje“, te da su ocijenili da navodi apelanata, kao ni dokazi na čije postojanje su upućivali (ali ne i dokazali da oni zaista postoje) nisu od značaja za predmetni postupak jer su usmjereni ka dokazivanju činjenica koje bi eventualno imale značaja u drugom postupku, ali ne i u predmetnom. Dakle, nijedan sud nije propustio da cijeni predmetni prigovor apelanata, već suprotno, on je ocijenjen i dato je obrazloženje zbog čega ga sudovi nisu smatrali osnovanim, na koji način je očigledno da se ne može govoriti o izostanku obrazloženja unutar odluka. Nadalje, trećetuženi ističe da apelanti insistiraju i na pitanju pasivne legitimacije. Međutim, trećetuženi ističe da su se svi sudovi detaljno bavili ovim pitanjem i zauzeli identičan stav, da čak ,,i da je utvrđeno da su trećetuženi i četvrtotuženi izvršili prisvajanje dijela imovine privatiziranog preduzeća, zahtijevani iznos (...) se ne bi mogao dovesti u vezu s vrijednošću eventualno prisvojene imovine (koja nije ni utvrđivana)“ (strana 6. osporene presude). Nadalje, trećetuženi je naveo da se apelanti pozivaju na institut neosnovanog bogaćenja, istakavši da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o primjeni ovog instituta, imajući u vidu da nema nužnih uvjeta za njegovu primjenu – nije došlo do prelaza imovine, niti je apelantima nastala šteta koja je nužan uvjet za primjenu ovog instituta.
26. Četvrtotuženi je naveo da je u prvostepenoj odluci sud pravilno obrazložio kako zahtjeve stranaka tako i činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, te koje od tih činjenica je sud utvrđivao, koji su dokazi izvedeni i kako su ocijenjeni, te se pozvao na odgovarajuće odredbe materijalnog prava koje je primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, pravnom osnovu spora i drugo. Što se tiče ostale dvije pobijane odluke, Viši privredni sud i Vrhovni sud nisu ni bili u obavezi da se bave žalbenim/revizionim navodima koji nisu od odlučnog značaja za sam postupak i predmetnu odluku. Sud je pravilno odlučio kada je cijenio i ograničio se samo na razloge žalbe/revizije koji su od odlučnog značaja za zakonitost pobijane presude, nalazeći ostale, koje ne obrazlaže, kao neosnovane i nebitne jer izlaze van okvira sadržine i koncepta tužbenog zahtjeva i van činjenica koje determiniraju postavljeni tužbeni zahtjev. Nadalje, četvrtotuženi je istakao da u konkretnom slučaju ne može i ne postoji stjecanje bez osnova na strani bilo kog tuženog sve dok se eventualno u odgovarajućem postupku ne proglase ništavim upravni akti doneseni u postupku privatizacije, niti su apelanti dokazali da je njihova imovina prešla u imovinu tuženih. Pored toga, četvrtotuženi je naveo da nisu osnovani navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer im je navodno bilo onemogućeno da dokažu činjenice da su se tuženi neosnovano obogatili i na sebe bez osnova prenijeli imovinu kojom upravljaju trećetuženi i četvrtotuženi. Nepostojanje dokaza koji govore u prilog ovim tvrdnjama apelanata nije posljedica nepostupanja suda ili četvrtotuženog nego posljedica njihovog faktičkog neegzistiranja, a s čim apelanti ne mogu da se pomire, nego i dalje uporno pokušavaju da nepostojeću odgovornost prebace i na četvrtotuženog. Četvrtotuženi je također naveo da su sudovi pravilno izveli zaključak da trećetuženi i četvrtotuženi nisu prisvojili dio imovine privatiziranog preduzeća Ugljevik II jer dokaz o tome nisu popisne liste na koje se apelanti pozivaju (a koje su služile za razgraničenje imovine), a niti su osnivači privatiziranog preduzeća, zbog čega nisu ni mogli utjecati na postupak privatizacije, pa je ispravan stav suda da nisu pasivno legitimirani u predmetnom postupku.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 135. stav 5.
(5) Sud će, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili poriče da se isprava kod nje nalazi.
Član 191. stav 4.
(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
28. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 24/98, 62/02, 38/03 i 65/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 24/98, 62/02, 38/03 i 65/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 46.
Izbor novih organa upravljanja u preduzeću i prijava za upis u sudski registar, obaviće se u roku od 45 dana od dana prijema obaveštenja o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzeću od strane Direkcije, na osnovu posebnog akta Vlade.
29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.
(2) Prodavac nekog drugog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva državinu stvari, da mu i preda stvar.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 074780 16 Rev od 9. marta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje da su apelanti u postupku vaučerske privatizacije stekli udio u kapitalu privatiziranog preduzeća Ugljevik II. Dakle, radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
38. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što trećetuženi i četvrtotuženi nisu postupili po nalogu suda za dostavljanje određenih dokaza, što sud nije „sankcionirao“, na koji način im je povrijeđeno načelo pravičnosti postupka – ravnopravnosti stanka u postupku.
39. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
41. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi na sve tri instance odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi po osnovu stjecanja bez osnova isplate određene novčane iznose, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i ZOO, navodeći da apelanti nisu uspjeli da dokažu osnovanost svog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu, te zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene, trećetuženog i četvrtotuženog. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, na osnovu izvedenih dokaza, jasno i argumentirano obrazložio da apelanti ničim nisu dokazali da se prvotužena neosnovano obogatila u smislu člana
210. ZOO, raspolažući u svoju korist sredstvima dobivenim od prodaje vaučera i uvećavši svoj budžet. Budući da uloženi vaučeri apelanata nikada nisu registrirani kao akcije kod Registra, nisu ni mogli biti izraženi u novcu, s tim da obaveza registracije, shodno članu 46. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, leži na privatiziranom preduzeću Ugljevik II, Ustavni sud u obrazloženju Vrhovnog suda u kontekstu primjene citirane odredbe ne uočava proizvoljnost. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnom slučaju, prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene, trećetuženog i četvrtotuženog, imajući u vidu da nisu pravni sljednici privatiziranog preduzeća, nisu njegovi osnivači, niti su mogli utjecati na postupak privatizacije. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud navode apelanata o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim.
42. U vezi s apelacionim navodima kojima apelanti ističu da im je onemogućeno da dokažu da su se tuženi neosnovano obogatili, na koji način im je povrijeđeno načelo pravičnosti postupka – ravnopravnosti stanaka u postupku, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). To načelo podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B. V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine , tačka 21).
43. U vezi s tim, te istaknutim prigovorima apelanata, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosnu na suprotnu stranu u postupku. Zatim, Ustavni sud zapaža da su apelanti ove navode isticali u žalbenom postupku pred Višim privrednim sudom, te da iz obrazloženja presude tog suda, koja je potvrđena osporenom presudom, proizlazi da navodi apelanata i dokazi na koje su upućivali nisu bili od značaja za predmetni postupak, ocijenivši ih neosnovanim i nebitnim jer izlaze van okvira sadržine i koncepta tužbenog zahtjeva i van činjenica koje determiniraju postavljeni tužbeni zahtjev, koje sudovi nisu ni cijenili, ograničavajući se samo na razloge koji su od odlučnog značaja za zakonitost pobijane presude (član 231. ZPP). Stoga, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu propustili da cijene predmetni prigovor apelanata, već upravo suprotno, on je ocijenjen i dato je obrazloženje zbog čega ga sudovi nisu smatrali osnovanim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su saslušani zastupnici prvoapelanta i drugoapelanta, svjedoci, vještaci, te su analizirani i cijenjeni i materijalni dokazi, a apelanti su imali mogućnost da predlažu izvođenje dokaza, što su i činili, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelanti, osim tvrdnji koje su isticali u postupku pred Višim privrednim sudom, ničim nisu dokazali svoje navode da nisu ravnopravno tretirani u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantima uskraćena mogućnost da predlažu svoje dokaze, kao i da osporavaju i komentiraju dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da oni nisu bili tretirani ravnopravno sa suprotnom stranom.
44. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
45. Apelanti, također, smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode, također, zasnivaju na pogrešnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio u vezi s pravom na pravično suđenje i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
46. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, proizlazi da na povredu ovog prava nalaze u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su apelanti koristili pravo na izjavljivanje žalbe i revizije. Činjenica da korištenje navedenih pravnih lijekova nije rezultiralo odlukama kojima bi apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu
13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i ZOO, kada je Vrhovni sud potvrdio stav nižestepenih sudova prema kojem tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan budući da apelanti nisu dokazali da se prvotužena neosnovano obogatila, u smislu člana 210. ZOO, kao i kada je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene, trećetuženog i četvrtotuženog. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nisu povrijeđene garancije ravnopravnosti stranaka u postupku.
48. Ustavni sud, također, zaključuje da nije prekršeno ni pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Također, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada su apelanti imali mogućnost i kada su koristili zakonom propisane redovne i vanredne pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević