Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1875/17 („Bimal“ d.d. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1875/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1875/17, rješavajući apelaciju „Bimala“ d.d. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Bimala” d.d. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 053720 16 Rev od 9. februara 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 053720 16 Pž 2 od 18. maja 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 053 720 15 Ps 2 od 4.
januara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Bimal“ d.d. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Advokatsko društvo „Ibrahimović & Co“ d.o.o. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine, podnio je 21. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 053720 16 Rev od 9. februara 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 053720 16 Pž 2 od 18. maja 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 053 720 15 Ps 2 od 4. januara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i zakonskog zastupnika tužioca RS – Ministarstvo poljoprivrede, energetike i razvoja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 5. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i zakonski zastupnik Ministarstva su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 8. do 28. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Ministarstvo je 8. januara 2009. godine podnijelo tužbu protiv apelanta radi isplate duga (v. sp. 339.399,78 KM).
6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 053720 14 Pž od 23. februara 2015. godine apelantova žalba uvažena, prvostepena presuda od 23. oktobra 2014. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
7. Viši privredni sud je utvrdio da je prvostepeni sud zbog pogrešnog pristupa u razrješenju spora pogrešno utvrdio činjenično stanje, te je pogrešno primijenio materijalno pravo, iz kojih razloga se osporena presuda ne može ispitati, pa je primjenom odredbe člana 227. stav (1) tačka 2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu rješenja. Viši privredni sud je prvostepenom sudu naložio da u ponovnom postupku utvrdi da li je ovlaštena firma iz Velike Britanije zaključila ugovor s dobavljačem robe za tuženog, da li je na te ugovore Vlada RS dala saglasnost, da li su ti ugovori izvršeni, odnosno da li je apelant primio robu i da li je robu Ministarstvo platilo, u kom iznosu i kada, da odgovori na sve apelantove prigovore te da, s obzirom na apelantovo sjedište, raspravi koji se zakon treba primijeniti u razrješenju spora.
8. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud je zakazao i održao pripremno ročište na kojem je Ministarstvo ostalo pri navodima tužbe, pojasnivši sporna pitanja shodno uputama iz rješenja Višeg privrednog suda, predloživši u tom pravcu provođenje novih dokaza. Apelant je ostao pri navodima iz odgovora na tužbu u kojem je istakao prigovore i prijedloge, te se usprotivio održavanju pripremnog ročišta i provođenju novih dokaza od strane Ministarstva, smatrajući da je u ponovnom postupku trebalo, shodno nalogu Višeg privrednog suda, zakazati samo glavnu raspravu.
9. Nakon provedenog postupka Okružni privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 053 720 15 Ps 2 od 4. januara 2016. godine kojom je apelant obavezan da Ministarstvu isplati iznos od 120.197,72 KM na ime glavnog duga i isti iznos na ime zakonske zatezne kamate na ime glavnog duga, kao i iznos od 14.423,73 KM na ime ugovorene kamate, te da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.101,70 KM, a istom presudom odbijen tužbeni i zahtjev za troškove postupka preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Na osnovu provedenih dokaza, koji su taksativno pobrojani na str. 3. i 4. obrazloženja, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. ZPP (pojedinačna ocjena dokaza je prezentirana na stranama od 4. do 11. obrazloženja) utvrđeno je da je Vlada Japana Ministarstvu dala donaciju u novcu radi ulaganja u privredu s ciljem oživljavanja privrede, tako da je Vlada RS dobivena sredstva usmjerila privrednim subjektima. Tokom postupka je utvrđeno da je Vlada RS za realizaciju ovog plana angažirala firmu „Crown Agents“ iz Velike Britanije, čija je obaveza bila da pronađe dobavljače kako bi se realizirala kupovina robe koja je potrebna korisniku kredita i da obavi sve poslove vezano za nabavku robe korisniku kredita, pri čemu Vlada RS odobrena sredstva nije dostavljala korisnicima kredita, već je imala obavezu da kupljenu robu plati, a korisnik kredita je imao obavezu da Vladi RS u ugovorenom roku vrati iskorišteni iznos na ime odobrenih novčanih sredstava.
11. Nadalje je utvrđeno da su parnične stranke na ime realizacije ovog posla 5. juna 1998. godine zaključile ugovor o odobravanju kratkoročnog robnog kredita za uvoz kojim je apelantu odobren kratkoročni kredit u iznosu od 22.000.000,00 japanskih jena, a iskorišteni iznos apelant se obavezao vratiti u roku od 12 mjeseci s kamatom od 3 %. Zatim je utvrđeno da je 25. maja 1999. godine sačinjen i otplatni plan po kojem se dug trebao vratiti u četiri rate, od kojih je prva dospjela 15. januara 1999. godine, a posljednja 15. oktobra 1999. godine i da je apelant od odobrenih sredstava iskoristio iznos od 21.445.600,00 japanskih jena (što prema nalazu vještaka odgovara iznosu od 298.965,73 KM zajedno s obračunatom kamatom). Utvrđeno je također da je korisnik kredita odobrena novčana sredstva mogao povlačiti u valutama zemlje isporučioca do visine odobrenog kredita posredstvom Agencije iz Velike Britanije, shodno odgovarajućim ugovorima s inostranim isporučiocima i uz saglasnost Vlade RS, i da je korisnik kredita bio dužan da snosi troškove nabavke iz uvoza (pakovanje, transport, špedicije i sl.), kao i troškove u vezi s uvozom. Tokom postupka je utvrđeno da je apelantu posredstvom navedene agencije iz Velike Britanije i dobavljača iz Novog Sada firme Tehno proces isporučena roba (oprema) u vrijednosti od 120.197,72 KM, koja je dobavljaču isplaćena.
12. Shodno provedenim dokazima, Okružni privredni sud je zaključio da predmetni poslovni odnos između parničnih stranaka ima karakter ugovora o zajmu u smislu odredbi člana 557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), bez obzira što je predmetni ugovor označen kao ugovor o kreditu.
13. U vezi s prigovorom vezanim za zastaru potraživanja Okružni sud je kao prvo morao utvrditi koje je materijalno pravo relevantno u konkretnom slučaju, te je u tom pravcu na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je relevantno materijalno pravo ono koje se primjenjuje na području RS, pri čemu je taj sud imao u vidu odredbe ugovora kojima je propisano da se plaćanje rata kredita i kamata vrši na račun Vlade RS, pa se shodno tome primjenjuju odredbe ZOO koje važe u RS. Pošto je otklonjena dilema u vezi s primjenom prava, Okružni privredni sud je odbio i prigovor vezan za zastaru potraživanja jer shodno ZOO, koji se primjenjuje u RS, opći zastarni rok iznosi 10 godina, pa je taj sud, imajući u vidu datum podnošenja tužbe i rokove za otplatu kredita, utvrdio da nije nastupila zastara potraživanja.
14. U vezi s djelimičnom osnovanošću tužbenog zahtjeva Okružni privredni sud je, imajući u vidu upute drugostepenog suda i provedene dokaze, posebno nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, utvrdio da je apelantu posredstvom Agencije iz Velike Britanije i dobavljača iz Novog Sada isporučena oprema u vrijednosti od 120.197,72 KM, pa je shodno tome za taj sud nesporno da je potraživanje Ministarstva u navedenom iznosu osnovano u smislu ZOO, i to čl. 557. i 262. tog zakona.
15. U vezi s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, Okružni privredni sud na osnovu provedenih dokaza nije mogao utvrditi njegovu osnovanost jer Ministarstvo, shodno čl. 123. i 126. ZPP, nije ponudilo dokaze na osnovu kojih bi se opravdalo potraživanje preko dosuđenog iznosa, o čemu se, ali i o brojnim apelantovim istaknutim prigovorima, Okružni privredni sud detaljnije izjasnio na stranama od 13. do 17. obrazloženja.
16. U vezi s apelantovim prigovorom da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 227. stav (1) tačka 2) ZPP kada je umjesto glavne rasprave zakazao pripremno ročište, Okružni privredni sud je naveo da ne može prihvatiti prigovor jer Viši privredni sud u izreci nije naveo da se predmet vraća u fazu glavne rasprave. Osim toga, kako je naveo Okružni privredni sud, upute drugostepenog suda su bile takve prirode da se nisu mogle otkloniti bez ponovnog zakazivanja pripremnog ročišta.
17. Okružni privredni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor da je nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke baziran na pretpostavkama. Prvostepeni sud je pojasnio da je nalaz sačinjen na osnovu dokumentacije u spisu, iz koje je nesporno proizašlo da je od odobrenog robnog kredita – namjenskog zajma realiziran iznos od 120.197,72 KM za nabavku opreme od firme Tehno proces Novi Sad, koji je plaćen odnosno iskorišten u oktobru 1998. godine i po kojem je oprema apelantu isporučena, dok za preostali predmet nabavke nema dokaza da je naručen i isplaćen.
18. Okružni privredni sud je iz provedenih dokumenata, posebno ugovora, utvrdio da, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije bila potrebna saglasnost Vlade RS na ugovore između Agencije iz Engleske i dobavljača, te na isporuku robe apelantu jer takva saglasnost nigdje nije propisana.
19. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati Okružni privredni sud je donio u skladu s relevantnim odredbama ZOO (član 277. stav 1. i član 400. stav 3, kao i član 324) jer je glavni dug po osnovu zaključenog ugovora dospio za plaćanje 15. oktobra 1999. godine tako da je taj sud udovoljio tom zahtjevu počev od dana padanja u docnju, pri čemu je sud uzeo u obzir ugovorenu kamatu od 3 % godišnje i da ona iznosi 14.423,73 KM, a odnosi se na iznos zajma od 120.197,72 KM, i to za period od januara do oktobra 1999. godine. U vezi s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, Okružni privredni sud je, imajući u vidu da ona prelazi iznos glavnog duga, dosudio kamatu u iznosu dosuđenog iznosa na ime glavnog duga.
20. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu odredaba ZPP, i to čl. 386, 387. i 395.
21. Viši privredni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 57 0 Ps 053720 16 Pž 2 od 18. maja 2016. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U vezi s žalbenim razlozima kojima se ukazuje na povredu člana 8. ZPP, odnosno da sud nije sistematično cijenio sve provedene dokaze, da prvostepeni sud nije shvatio sam odnos stranaka, da nema dokaza o ostvarenju poslovnog odnosa, da je nastupila zastara potraživanja, prigovarajući i na nalaz i mišljenje vještaka, te primjenu prava, Viši privredni sud je odbio kao neosnovane (o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na str. 3-5 obrazloženja).
22. Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da prigovor zastare potraživanja nije osnovan jer je tužba podnesena u roku od 10 godina od dana dospijeća obaveze za vraćanje zajma, odnosno u roku propisanom članom 371. ZOO. U konkretnom slučaju, kako je naveo Viši privredni sud, ne može se primijeniti odredba člana 372. ZOO, kako to apelant sugerira jer se radi o otplatama u obrocima odnosno ratama, a ne o povremenim potraživanjima koja dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima, koje ima u vidu navedena odredba.
23. Viši privredni sud je u vezi s primjenom prava naveo da se radi o interlokalnom sukobu zakona pojasnivši da na području Distrikta Brčko BiH opći zastarni rok zastarjelosti iz odredbe člana 371. ZOO preuzetim iz bivše SFRJ nije mijenjan i da iznosi pet godina, za razliku od ZOO na području RS kojim opći zastarni rok iznosi 10 godina. S obzirom na to da nije regulirano pitanje primjene zakona, kod interlokalnog sukoba na području jedne republike, kod spornog pitanja primjene materijalnog propisa primjenjuje se Zakon o sukobu zakona sa propisima drugih zemalja kojim je u članu 20. stav 1. tačka 8. propisano da se primjena materijalnog prava za ugovor o zajmu određuje po sjedištu zajmodavca.
24. Apelantov prigovor kojim osporava nalaz i mišljenje vještaka tvrdnjama da nalaz nije stručan i da vještak, kao ni sud nisu razumjeli suštinu materijalno-pravnog odnosa, Viši privredni sud je odbio kao neosnovan jer apelant ove prigovore ničim nije potkrijepio. Naime, kako je i drugostepeni sud istakao, apelant je imao obavezu da u skladu s teretom dokazivanja dokaže da ugovor nije realiziran, te da dokaže da materijalna dokumentacija na osnovu koje je sačinjen nalaz nije valjana, što apelant tokom postupka nije učinio.
25. Viši privredni sud je naveo da je materijalno-pravni odnos između parničnih stranaka nastao zaključenjem ugovora, te da postupak privatizacije koji je proveden nema utjecaja na prestanak obaveze iz zaključenog ugovora, niti na izmjenu stranaka u ugovorenom odnosu jer promjene u vlasništvu kapitala nemaju utjecaja na apelantove već nastale obaveze. Pošto je zaključeno da prilikom donošenja osporene presude nisu učinjene ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Viši privredni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 226. ZPP.
26. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 57 0 Ps 053720 16 Rev od 9. februara 2017. godine kojom je reviziju odbio uz odbijanje zahtjeva Ministarstva za naknadu troškova revizionog postupka.
27. Nakon što je ispitao revizione prigovore, Vrhovni sud je zaključio da oni nisu opravdani, pri čemu je taj sud neosnovanost prigovora detaljnije pojasnio na strani 3. obrazloženja, pa je taj sud primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant naglašava da se kršenje njegovih prava ogleda u proizvoljnoj primjeni prava (materijalnog i procesnog), te u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant u iscrpnim navodima ukazuje da je Viši privredni sud svojim rješenjem dao jasne upute prvostepenom sudu koja pitanja treba da razjasni i utvrdi u ponovnom postupku, ali nijedno od pitanja nije rasvijetljeno, niti su tokom postupka pruženi vjerodostojni dokazi na osnovu kojih se moglo utvrditi da su sporni ugovori izvršeni. Apelant posebno osporava činjenicu što je sud u ponovnom postupku zakazao pripremno ročište i provodio nove dokaze iako je Viši privredni sud ukinuo prvostepenu presudu pozivajući se na član 227. stav 1. tačka 2. ZPP, iz čega slijedi da prvostepeni sud nije ispoštovao nalog drugostepenog suda koji je naložio održavanje glavne rasprave. Apelant iscrpno prigovara nalazu i mišljenju vještaka koji je sačinjen bez ijednog validnog dokumenta. U tom pravcu, apelant ukazuje da je tokom postupka isticao da se odluke zasnivaju na izvještajima koji nisu ovjereni, ni potpisani, na profakturama, otplatnom planu, koji su potpuno irelevantni za dokazivanje tužbenog zahtjeva. Prema apelantovoj ocjeni, tokom postupka nije razriješeno pitanje da li je Agencija iz Velike Britanije zaista i zaključila ugovore o nabavci robe za apelanta, da li je roba isporučena apelantu, te da li je Ministarstvo platilo robu, pa ostaje nejasno na osnovu čega su sudovi utvrdili da je uvjet nastanka zajma izvršen. Apelant smatra da su osporene presude donesene kao rezultat kršenja člana
8. ZPP jer su sudovi propustili da brižljivo i savjesno cijene izvedene dokaze, već su kao validne cijenili dokaze koji nemaju nikakvu dokaznu vrijednost.
29. Apelant zatim prigovara da nije riješeno pitanje primjene materijalnog prava jer su, prema apelantovoj ocjeni, u konkretnom slučaju mogli biti primijenjeni samo zakoni koji važe na području Distrikta Brčko BiH, kao apelantovom sjedištu, posebno ZOOSFRJ. Apelant ukazuje i da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja jer iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je potraživanje dospjelo u oktobru 1998. godine (od kog datuma se vrši i obračun zateznih kamata). Pri tome, redovni sudovi su prilikom razmatranja pitanja zastare zanemarili činjenicu da su parnične stranke bile u materijalno-pravnom odnosu po osnovu ugovora o zajmu (član 557. ZOO) i da je vrijeme trajanja zajma bitan element ugovora o zajmu i da o tom pitanju ne može biti neizvjesnosti među ugovaračima. Apelant smatra da je otplatni plan, koji su redovni sudovi imali u vidu, potpuno irelevantan jer rokovi otplate nisu usklađeni s ugovorom o kreditu, pri čemu iznos iz otplatnog plana ne odgovara vrijednosti robe koja je prema utvrđenju sudova isporučena apelantu. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, te da se presuda Vrhovnog suda ukine i tom sudu naloži da donese novu odluku u skladu s apelantovim ustavnim pravima na koja se pozvao.
b) Odgovor na apelaciju
30. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim navodeći da se apelacijom uglavnom pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ono se pred revizionim sudom ne može pobijati. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. Viši privredni sud je apelacione prigovore ocijenio neosnovanim jer apelantu tokom postupka nisu bila uskraćena procesna prava da u postupku ravnopravno učestvuje i da predlaže dokaze kako bi iznesene prigovore potkrijepio relevantnom dokumentacijom.
32. Okružni privredni sud je u odgovoru naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi.
33. Ministarstvo je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenilo neosnovanim dotaknuvši se ključnih apelacionih prigovora koje je dodatno pojasnilo afirmirajući odlučenje redovnih sudova. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
34. U Zakonu o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82 – ispravka) koji je preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički propisi („Službeni list RBiH“ broj 2/92) relevantne odredbe glase:
Član 20. stav (1) tačka 8) Ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se:
8) za ugovor o zajmu - pravo mjesta gdje se u vrijeme prijema ponuda nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca;
35. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 227. stav (1) tačka 2) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
2. ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja, nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude;
Član 228.
Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.
36. U Zakonu o obligacionim odnosima RS („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Kad dužnik dolazi u docnju Član 324.
(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.
(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
Opšti rok zastarelosti Član 371.
Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Povremena potraživanja Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.
(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.
(2) Zastarevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
GLAVA X.
ZAJAM
Odjeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 557.
Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 053720 16 Rev od 9. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
44. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Apelant prigovara da je Okružni privredni sud načinio povredu postupka jer je u ponovnom postupku zanemario uputu Višeg privrednog suda koji je rješenjem ukinuo prvostepenu presudu primjenom odredbe člana 227. stav (1) tačka 2) ZPP. Prema apelantovoj ocjeni, shodno citiranoj odredbi, Okružni privredni sud nije mogao ponovo održati pripremno ročište omogućivši Ministarstvu provođenje novih dokaza.
46. U vezi s ovim prigovorom, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud rješenjem preciziranim u tački 6. ove odluke uvažio apelantovu žalbu i ukinuo osporenu prvostepenu presudu dajući upute prvostepenom sudu koja pitanja treba da raspravi u ponovnom postupku, pri čemu se taj sud pozvao na odredbe člana 227. stav (1) tačka 2) ZPP (vidi Relevantne propise). Pri tome, Ustavni sud zapaža da Viši privredni sud u svojoj odluci eksplicitno nije naveo u koju fazu postupka vraća predmet na ponovno odlučivanje. Shodno odredbi člana 228. ZPP prvostepeni sud je dužan odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu kako bi raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju. Iz navedene odredbe slijedi da ZPP nije precizirao kada će sud u ponovnom postupku održati pripremno ročište, a zatim ročište za glavnu raspravu, a kada će bez održavanja pripremnog ročišta zakazati ročište za glavnu raspravu. Prema ocjeni Ustavnog suda, u situaciji kada Viši privredni sud svojim rješenjem nije izričito naveo da predmet vraća u fazu glavne rasprave, već je dao upute koja pitanja treba raspraviti u ponovnom postupku čini se, shodno odredbi člana 228. ZPP, neosnovanim apelantov prigovor da je prvostepeni sud ponovim zakazivanjem i održavanjem pripremnog ročišta povrijedio odredbe ZPP.
47. Ustavni sud, također, zapaža da apelant iznosi brojne prigovore koji se uglavnom odnose na primjenu prava, ocjenu dokaza i njihov kvalitet, odnosno činjenično stanje.
48. Ustavni sud u vezi s istaknutim prigovorom ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
50. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
51. Imajući u vidu iznesene prigovore u svjetlu obrazloženja redovnih sudova iz osporenih presuda, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo brojne apelantove prigovore. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su gotovo identični prigovori bili predmet razmatranja od strane redovnih sudova i da su svi ocijenjeni neosnovanim, pri čemu od strane redovnih sudova nisu izostala obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u ponovnom postupku raspravili pitanje o kakvom se ugovornom odnosu radi (ugovor o zajmu u smislu člana 557. ZOO), koje materijalno pravo se primjenjuje, imajući u vidu odredbu člana 20. stav (1) tačka 8) Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (vidi Relevantne propise) i zašto se u konkretnom slučaju, s obzirom na prirodu ugovornog odnosa (ugovor o zajmu), primjenjuje opći rok za zastaru potraživanja iz člana 371. ZOO (vidi tačku 22. ove odluke). Budući da su prigovore, koje apelant u apelaciji ponavlja (primjena materijalnog prava, prigovor zastare potraživanja, kvalitet dokaza, njihova ocjena i sl.), ispitali Viši privredni sud i Vrhovni sud, koji su neosnovanost prigovora obrazložili, Ustavni sud, polazeći od svoje nadležnosti (vidi tač. od 48. do 50. ove odluke) iz datih obrazloženja redovnih sudova ne uočava ništa što bi otvorilo prostor za eventualnu intervenciju Ustavnog suda. Konačno, Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, a u okolnostima konkretnog slučaja se čini da su brojni apelacioni prigovori upravo motivirani nezadovoljstvom osporenim presudama.
52. Ustavni sud stoga zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
53. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, te na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Okružni privredni sud u ponovnom postupku, u odsustvu izričitog naloga Višeg privrednog suda, ponovo zakazao pripremno ročište u skladu sa članom 228. ZPP, imajući u vidu sporna pitanja na koja je ukazao Viši privredni sud, koja su u ponovnom postupku raspravljena na način koji se ne čini proizvoljnim, pri čemu su brojne prigovore koje apelant ponavlja u apelacija ispitali redovni sudovi i ocijenili neosnovanim.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević