Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2029/17 (Dom zdravlja Orašje)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Javna vlast
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2029/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-2029/17, rješavajući apelaciju Doma zdravlja Orašje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Doma zdravlja Orašje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Rs 036250 15 Rev od 21. februara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dom zdravlja Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 20. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Rs 036250 15 Rev od 21. februara 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Rs 036250 14 Rs 2 od 22. januara 2015. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Elvidane Tukulj (u daljnjem tekstu: tužiteljica), pa je poništeno rješenje direktorice apelanta broj 03-37-11/14 od 7. januara 2014. godine kojim je tužiteljici otkazan ugovor o radu i apelant je obavezan da tužiteljici, na ime plate koju je trebala primati da nije udaljena sa posla i da joj nije otkazan ugovor o radu, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama za precizirani vremenski period, sve bliže opisano u izreci presude, te je apelantu naloženo da uplati doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje za tužiteljicu za isti period, kao i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka (stav I izreke). Istom presudom je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se apelant obaveže da tužiteljicu vrati na posao, na radno mjesto koje je obavljala u vrijeme otkaza ugovora o radu i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa tako što će joj uvezati radni staž je odbijen kao neosnovan (stav II izreke), te je odbijena tužiteljica sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih troškova postupka (stav III izreke).

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je, odlučujući o predmetnoj tužbi koju je tužiteljica podnijela 21. januara 2014. godine, a nakon provedenih dokaza (čitanje podataka iz rješenja disciplinske komisije, radne knjižice, uvid u spis predmeta i čitanje izreke presude Općinskog suda u predmetu broj 25 0 Rs 035685 13 Rs, saslušanje svijedoka itd.) utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je rješenje direktorice apelanta broj 03-37-11/14 od 7. januara 2014. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje) zakonito. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio postojanje određenih povreda u okviru disciplinskog postupka protiv tužiteljice koji je prethodio donošenju rješenja disciplinske komisije apelanta od 30. septembra 2013. godine kojim je tužiteljica oglašena krivom te joj je izrečena disciplinska kazna i mjera prekida radnog odnosa kod apelanta, a nakon čega je i doneseno predmetno rješenje. Općinski sud je naveo da je tužiteljica protiv navedenog rješenja disciplinske komisije izjavila žalbu Upravnom vijeću apelanta (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), a da drugostepeni organ nije donio odluku po žalbi tužiteljice.

4. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 72. stav 2. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti zaposlenih i angažiranih kod apelanta (u daljnjem tekstu: Pravilnik) određeno da rješenje o izrečenoj disciplinskoj mjeri postaje konačno kada protekne rok za žalbu, a žalba nije podnesena, te danom dostavljanja zaposleniku drugostepenog rješenja donesenog po žalbi. Općinski sud je naveo da s obzirom da iz podataka spisa proizlazi da u konkretnom slučaju drugostepeni organ nije donio odluku i prema tome nije ni dostavio rješenje po žalbi tužiteljici kao zaposlenici apelanta slijedi da predmetno rješenje nije konačno. Općinski sud je ocijenio da iznesene činjenice i razlozi ukazuju da se u ovom slučaju nisu stekli uslovi za primjenu člana 79. Pravilnika, jer do 7. januara 2014. godine kada je doneseno predmetno rješenje, rješenje disciplinske komisije od 30. septembra 2013. godine nije postalo konačno, što ukazuje da je predmetno rješenje apelanta nezakonito. Stoga je, Općinski sud ocijenio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice naveden u stavu I izreke.

5. Općinski sud je naveo da nije osnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je traženo da se apelant obaveže da tužiteljicu vrati na posao na radno mjesto koje je tužiteljica obavljala u vrijeme otkaza ugovora o radu, te da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa, uz uvezivanje radnog staža (stav II izreke) u smislu člana 96. stav 2. Zakona o radu.

6. Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 036250 15 Rsž od 26. augusta 2015. godine žalba tužiteljice je djelimično uvažena i presuda prvostepenog suda preinačena u stavu II izreke tako što je apelant obavezan da tužiteljicu vrati na posao, na radno mjesto koje je obavljala u vrijeme otkaza ugovora o radu, te da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa, tako što će uvezati radni staž, dok je u odnosu na stav III izreke (koji se odnosi na odluku o troškovima postupka) žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u stavu I izreke potvrđena.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za primjenu člana 79. Pravilnika i da je predmetno rješenje apelanta nezakonito, zbog čega je isto pravilno poništeno, te slijedom toga da je pravilan zaključak da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na isplatu razlike plata.

8. Kantonalni sud je istaknuo da osnovano žalba tužiteljice ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno odlučio, kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se tuženi obaveže da je vrati na posao, na radno mjesto koje je obavljala u vrijeme otkaza ugovora o radu, te da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa tako što će joj uvezati radni staž, pogrešno tumačeći odredbe člana 96. stav 2. Zakona o radu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da su članom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu izmijenjeni raniji st. 2. i 3. člana 96. Zakona o radu tako da glase: "Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da: 1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtijev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plate u visini plate koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu ili 2. isplati zaposleniku: naknadu plate u visini plate koju bi zaposlenik ostvario da je radio..."Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz navedene zakonske odredbe jasno proizilazi da je posljedica poništenja otkaza ugovora o radu, restitucija svih prava iz radnog odnosa koje zaposleniku pripadaju, pa i pravo vraćanja na posao, na radno mjesto koje je obavljao u vrijeme otkaza ugovora o radu i uvezivanja radnog staža, što je tužiteljica u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu i tražila, pa je prvostepeni sud morao usvojiti i ovaj dio tužbenog zahtjeva, jer je on sastavni dio cjelokupnog tužbenog zahtjeva.

9. Kantonalni sud je u pogledu žalbenih navoda apelanta ukazao da je pogrešan zaključak apelanta da predmetno rješenje o otkazu ugovora o radu tužiteljici, predstavlja samo izvršenje odluke odnosno rješenja disciplinske komisije tuženog. Kantonalni sud je ukazao da je članom 72. Pravilnika propisano da se rješenje o izrečenoj disciplinskoj mjeri izvršava kada postane konačno, a kako u konkretnom slučaju rješenje disciplinske komisije nikada nije ni postalo konačno, to ni predmetno rješenje nije doneseno u postupku izvršenja konačnog rješenja disciplinske komisije, već samostalno, kao zasebno rješenje o otkazu ugovora o radu, koje direktorica apelanta nije mogla donijeti po odredbama Pravilnika, jer za to nije bila nadležna. Kantonalni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud prilikom donošenja presude nije počinio povrede čl. 8. i 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je ocijenio izvedene dokaze u smislu člana 8. ZPP-a, izvodeći pravilne zaključke o relevantnim činjenicama u obrazloženju presude u kojem je prvostepeni sud iznio argumente na osnovu kojih je određene činjenice uzeo kao dokazane odnosno nedokazane. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta u žalbi na novi dokaz (presudu Općinskog suda o izricanju tužiteljici uslovne osude zbog krivičnog djela lake tjelesne ozljede i oslobađanje od optužbe Vedrana Leovca) i ocijenio ga irelevantnim, jer ni na koji način nije mogao uticati na ishod ovog parničnog postupka. Kantonalni sud je istaknuo da kada drugostepeni sud u sjednici vijeća kumulativno ocijeni da su činjenice i dokazi novi, da se u žalbi iznose novine protiv kontradiktorne presude donijete u redovnom parničnom postupku, te da se radi o subjektivnim novinama i da je žalitelj toga svjestan, tek tada će ih uzeti u razmatranje i odlučiti da li su pravno relevantne, u protivnom će odbiti da uvaži nove činjenice i dokaze, kako je u ovom slučaju i postupljeno. Kantonalni sud je istakao da su irelevantni i ostali žalbeni navodi apelanta.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 25 0 Rs 036250 15 Rev od 21. februara 2017. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravilno shvatanje drugostepenog suda u pogledu člana 96. Zakona o radu. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi da drugostepeni sud nije ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i time povrijedio član 231. ZPP-a, budući da iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da su nižestepeni sudovi u potpunosti ocijenili relevantne navode stranaka i izvedene dokaze ocijenili u skladu sa zakonom, a da su različite odluke u pogledu osnovanosti jednog dijela donijeli na osnovu različite primjene člana 96. Zakona o radu. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud dao jasno i logično obrazloženje zašto smatra da presuda koja je protiv tužiteljice donesena u krivičnom postupku ne može uticati na odluku suda u ovom građanskom sporu u kojem se odlučuje o zakonitosti odluke poslodavca o prestanku radnog odnosa, kao i za ocjenu činjenice da isti sud u drugom postupku je donio nepravosnažnu presudu o tužbenom zahtjevu tužiteljice koji se odnosi na poništenje odluka koje su prethodile donošenju rješenja koje se pobija predmetnom tužbom.

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi propustili ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja čime su prekršili odredbe člana 231. ZPP-a, te da redovni sudovi nisu obrazložili zašto smatraju irelevantnim postojanje odluke donesene u krivičnom postupku protiv tužiteljice. Apelant navodi da je tužiteljica pokrenula još jedan parnični postupak protiv apelanta koji se vodio pred Općinskim sudom pod brojem 25 0 Rs 035685 13 Rs radi poništenja rješenja disciplinske komisije koja su donesena prije predmetnog rješenja. S tim u vezi apelant navodi da je u žalbi naveo da je prvostepeni sud prihvatajući da provede dokaz uvidom u spis i čitanjem podataka iz izreke tada nepravosnažne presude Općinskog suda u predmetu broj 25 0 Rs 035685 13 Rs povrijedio odredbu člana 132. ZPP-a, budući da je ista kasnije rješenjem Kantonalnog suda ukinuta.

Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

14. Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

3. Isprave Član 132.

(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ vlasti u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnog ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

(2) Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene sa javnim ispravama.

(3) Dozvoljeno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

(4) Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud traži da se o tome izjasni organ, odnosno pravno lice od koga bi ona trebalo da potiče.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. S obzirom na to da apelant ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da one ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze i primijenili pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da su nižestepeni sudovi donijeli različite odluke u pogledu osnovanosti jednog dijela tužbenog zahtjeva na osnovu različite primjene člana 96. Zakona o radu, da je drugostepeni sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i time nije povrijedio član 231. ZPP-a, te da je drugostepeni sud ocijenio irelevantnim novi dokaz (presudu donesenu u krivičnom postupku protiv tužiteljice) navodeći da ni na koji način nije mogao uticati na ishod ovog parničnog postupka. Osim toga, u odnosu na navode apelanta da je prvostepeni sud prihvatajući da provede dokaz uvidom u spis i čitanjem podataka iz izreke nepravosnažne presude, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepenog suda proizlazi da prvostepeni sud nije počinio povrede čl. 8. i 132. ZPP-a, te da je iznio argumente na osnovu kojih je određene činjenice uzeo kao dokazane odnosno ne dokazane. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević