Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1432/19 (V. R.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1432/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1432/19, rješavajući apelaciju V. R, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio V. R.

protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 046691 18 Gž od 23. augusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnio je 28. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 046691 19 Rev od 30. januara 2019. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 046691 18 Gž od 23. augusta 2018. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5686/18 od 19. decembra 2018. godine, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je obavezan da tužiocu (V.Š.) isplati naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti i povrede prava ličnosti u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da usvajanje tužiočevog prijedloga i određivanje vještačenja po vještaku Z.D. predstavlja povredu odredbe člana 77. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi je istakao da, s obzirom da je vještak D.M. naveo da utvrđivanje pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda časti i prava ličnosti, nije predmet vještačenja vještaka neuropsihijatra, prvostepeni sud je pravilno usvojio tužiočev prijedlog i za vještaka odredio Z.D, bez obzira što ličnost tog vještaka nije određena na pripremnom ročištu. Nadalje je naveo da nije osnovan ni žalbeni prigovor da se pobijana odluka nije mogla zasnivati na izvještaju dežurnog ljekara hitne medicinske pomoći M.J, tvrdnjom da navedeni izvještaj nema memorandum medicinske ustanove, oznaku i broj protokola, ni naziv isprave, te s tim u vezi istakao da iz pravosnažne krivične presude jasno proizilazi da su opisane tjelesne povrede opisane identično kao i u navedenom izvještaju, te zaključio da provođenje navedenog dokaza nema uticaja na valjanost prvostepene presude. Takođe je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da je sud, s obzirom da je vještak D.M. naveo da apelantovim radnjama nije narušena tužiočeva psiho-socijalna ravnoteža, bio dužan odbiti tužbeni zahtjev, iz razloga što je predmetna šteta utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka Z.D. Okružni sud je nadalje istakao da je neprihvatljiv i apelantov žalbeni navod da se tjelesne povrede koje je zadobio tuženi nisu desile na javnom mjestu, s obzirom da je utvrđeno da su nastale u tužiočevom putničkom automobilu koji se nalazio na ulici, kada mu je apelant prepriječio put i zaustavio saobraćaj u toj ulici, te slijedom navedenog zaključio da je apelantovo ponašanje te prilike bilo vidljivo svima koji su bili prisutni. Takođe je ukazao na neosnovanost apelantovih tvrdnji o povredi odredbe člana 12. stav 3. ZPP iz razloga što je krivična presuda donesena na osnovu sporazuma o priznanju krivice, niti navod da je tužilac svojim nepropisnim ponašanjem doprinio nastanku štete, koju činjenicu apelant u toku postupka nije dokazao. U konačnici, Okružni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete, temeljem odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, časti i ugleda nastalih usljed fizičkog napada na tužioca na očigled većeg broja svjedoka koji su se u tom momentu nalazili na ulici, što je kod tužioca za posljedicu imalo osjećaj poniženosti i srama, te zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da je nejasno koje je tužiočevo pravo ličnosti povrijeđeno. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku arbitrarno vršena ocjena dokaza i da je materijalno pravo proizvoljno primjenjeno. Smatra da u predmetnom postupku nije mogao biti proveden dokaz vještačenjem po vještaku Z.D. jer taj dokaz tužilac nije predložio na pripremnom ročištu, da medicinski dokument o tužiočevoj navodnoj povredi nije valjan kao dokaz, da sud nije odlučio o prigovoru podjeljene odgovornosti, te da nije obrazložio o kojim povredam ličnosti se u konkretnom slučaju radi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO i ZPP u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1432/19 (V. R.) | Sudska praksa | Aktio