Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-379/17 („Hrvatska pošta“ d.o.o. Mostar i „Hrvatske telekomunikacije“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 04. 10. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Uknjižba
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-379/17

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 379/17, rješavajući apelaciju „Hrvatske pošte“ d.o.o. Mostar i „Hrvatskih telekomunikacija“ d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka d), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudac na sjednici održanoj 4. listopada 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Hrvatskih telekomunikacija“ d.o.o.

Mostar.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 042978 15 Gž2 od 28. prosinca 2016. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela odvjetnica Nevenka Oručević u ime apelanta „Hrvatska pošta“ d.o.o. Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 042978 15 Gž2 od 28. prosinca 2016. godine zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nevenka Oručević, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 31. siječnja 2017. godine u ime „Hrvatske pošte“ d.o.o. Mostar i „Hrvatskih telekomunikacija“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 042978 15 Gž2 od 28. prosinca 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i odvjetnika Tomislava Zelića, zastupnika tužitelja N. N., Lj. N. (u daljnjem tekstu: tužitelji), zatraženo je 20. prosinca 2018. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju 28. i 31. prosinca 2018. godine. Tužitelji u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 53 0 P 042978 15 P2 od 3. studenog 2015. godine utvrđeno je da je pravno ništav Ugovor o kupoprodaji ovjeren u Općinskom sudu pod brojem Ov.688/99 od 28. travnja 1999. godine, koji je zaključen između pravnog prednika prvoapelanta i drugoapelanta (koji su u predmetnom postupku imali pravnu poziciju drugotuženog i trećetuženog) HPT d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) kao prodavatelja s jedne strane i prvotuženog P. B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao kupca s druge strane, a tim ugovorom prednik apelanata je prodao prvotuženom nekretninu detaljnije navedenu u izreci presude. Također, navedenom presudom je određeno da se ima brisati uknjižba prava vlasništva, kao i prava korištenja na toj nekretnini u korist prvotuženog, te da su tuženi dužni tužiteljima nadoknaditi troškove postupka.

6. Izlažući sadržaj tužbe, Općinski sud je istaknuo da tužitelji smatraju da je sporni ugovor o kupoprodaji suprotan odredbi članka 16.a Zakona o prometu nekretnina (u daljnjem tekstu: ZPN) i da je u trenutku sklapanja ugovora sporna nekretnina predstavljala državno/društveno vlasništvo pa se nije mogla prodati, a da su apelanti u odgovoru na tužbu, između ostalog, istaknuli da je prodaja izvršena zakonito u skladu s odredbom članka 19. ZPN, te da su pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekli građenjem nakon izvršene eksproprijacije.

7. Općinski sud je dalje u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti pravni sljednici HPT d.o.o. Mostar i da je sporna nekretnina državno vlasništvo na temelju eksproprijacije od 17. travnja 1954. godine, da je na toj nekretnini izgrađena tzv. zgrada stare pošte, te da je pravni prednik apelanata tu zgradu spornim ugovorom prodao prvotuženom. U vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora sporna nekretnina je u vlasničkom listu bila upisana kao državno vlasništvo sa 1/1 dijela, a pravo korištenja je bilo upisano na pravnog prednika apelanata. Ugovor o kupoprodaji je proveden u zemljišnim knjigama, te je u zemljišnoknjižnom ulošku u vlasničkom listu upisano da se na temelju ugovora o kupoprodaji od 28. travnja 1999. godine uknjižuje pravo vlasništva „1. društveno vlasništvo sa l/l dijela na nekretninama upisanim u popisnom listu (A list), a u korist prvotuženog sa 1/1 dijela“. Općinski sud je naveo da je sporna nekretnina bila vlasništvo, odnosno imovina prednika tužitelja sve do 17. travnja 1954. godine kada je eksproprirana, a tu nekretninu jednim dijelom i sada koriste tužitelji koji su u posjedu prvog stana u okviru objekta. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je sporno je li prodaja izvršena na zakonit način, odnosno sporno je to je li kupoprodajni ugovor od 28. travnja 1999. godine ništav.

8. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da, bez obzira na činjenicu što je kupoprodajni ugovor zaključen 28. travnja 1999. godine, odlukom Visokog predstavnika od 27. travnja 2000. godine (u daljnjem tekstu: odluka) koja se odnosila na razdoblje od 6. travnja 1992. godine do 27. travnja 2000. godine, između ostalog, zabranjeno je raspolaganje, dodjela, prijenos ili prodaja imovine u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu. Važenje te odluke je produljeno odlukom Visokog predstavnika od 20. prosinca 2000. godine sve do 31. ožujka 2003. godine, a ona je još uvijek na snazi sve do donošenja zakona od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Dalje, Općinski sud je istaknuo da je člankom 16.a ZPN navedeno da se poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način njima raspolagati ako su pribavljeni u društveno vlasništvo na temelju Osnovnog zakona o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ“ broj 28/47), ako raniji vlasnici nisu na ime naknade dobili druge nekretnine, a u članku 16.e ZPN navedeno je da su svi pravni poslovi i drugi akti zaključeni u toj odredbi ništavi. Osim toga, Općinski sud je ukazao i da je odredbom članka 19. ZPN propisano da se prodaja nekretnina iz društvenog vlasništva vrši javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposredno pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno stavljanja pismenih ponuda ostalo bezuspješno, a da je člankom 23. ZPN propisano da je društvena pravna osoba dužna primjerak ugovora dostaviti javnom pravobraniteljstvu na čijem području se nekretnina nalazi u roku od 15 dana nakon zaključenja ugovora, te da se bez dokaza da je nadležnom javnom pravobraniteljstvu dostavljen ugovor neće izvršiti provođenje tog ugovora u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi. Najzad, Općinski sud je izložio sadržaj odredbe članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisana ništavost ugovora.

9. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da su tuženi naveli da je tužiteljima isplaćena naknada za eksproprirane nekretnine, iz čega proizlazi da tužiteljima u smislu članka 16.a ZPN na ime naknade nisu dane druge nekretnine. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je jasno utvrđeno da je pravni prednik apelanata ignorirao imperativnu zakonsku normu, kogentni propis kojim se štiti javni interes, grubo kršeći odredbu članka 16.a ZPN pa je ugovor od 28. travnja 1999. godine, u smislu članka 16.e ZPN, ništav. Također, navedeni ugovor je ništav i prema odluci Visokog predstavnika, tim prije što ranijim vlasnicima za eksproprirane nekretnine nisu dane druge nekretnine, a što nije sporno ni među strankama. U tom pogledu, Općinski sud je istaknuo da ne može a da ne konstatira da je pravni prednik apelanata kao prodavatelj i nevlasnik nezakonito prodao prvotuženom predmetni objekt tzv. stara zgrada pošte, dakle prodao je tuđi objekt kojim upravlja država i na takav je način postupio suprotno temeljnim načelima obligacijskog prava, načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. ZOO-a i načelu dužnosti postupanja s pažnjom dobrog domaćina iz članka 18. ZOO-a.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 042978 15 Gž2 od 28. prosinca 2016. godine žalbe apelanata i prvotuženog su odbijene kao neutemeljene.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno naveo da je prvotuženi u žalbi utemeljeno ukazao da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da je na nekretninama koje su bile premet kupoprodaje vlasnik država, te da se radi o državnom vlasništvu. Međutim, tako pogrešno izveden zaključak nije od utjecaja na utvrđeno činjenično stanje i pravilnu primjenu materijalnog prava jer ugovor nije ništav samo zato što je prednik apelanata kao nevlasnik raspolagao nekretninom, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Također, Kantonalni sud je naveo da tuženi utemeljeno u žalbama (među kojima je i žalba apelanata) ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod utvrđenja da je ugovor ništav i na temelju članka 16.e ZPN jer prvostupanjski sud nije imao u vidu izuzetak propisan odredbom članka 16.d ZPN kojim je propisano da se od zabrane raspolaganja izuzimaju nekretnine u društvenom vlasništvu koje su društvene pravne osobe stekle građenjem, odnosno koje su stečene eksproprijacijom ako je plaćena naknada na temelju pravomoćne odluke o plaćanju naknade. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da je prednik apelanata nekretninu koja je bila predmet kupoprodaje stekao građenjem, a ne po osnovi eksproprijacije jer iz obrazloženja rješenja o eksproprijaciji proizlazi da se nekretnina eksproprira u svrhu izgradnje poštanske zgrade u Čapljini, pa tuženi u žalbi utemeljeno ukazuje da je prodavač kao vlasnik zgrade upisan u zemljišnu knjigu, pa se ima smatrati da je zgrada upisana uz odobrenje ili da odobrenje po tadašnjim propisima nije bilo potrebno.

12. Kantonalni sud je dalje naveo da je, suprotno žalbi tuženih, pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 19. st. l. i 2. i članka 23. ZPN. Naime, iz sadržaja spornog ugovora ne može se zaključiti je li proveden postupak javnog nadmetanja, niti je li ugovor dostavljen pravobranitelju, kako je to propisano citiranim odredbama. Postupak javnog nadmetanja propisan je Pravilnikom o postupku javnog nadmetanja za prodaju nekretnina u društvenom vlasništvu. Navodi žalbe da su prvotuženi i svjedok N. B. potvrdili da je proveden zakonit postupak prodaje nisu dovoljno kvalitetan dokaz da je ovaj postupak zaista proveden, pa je u svezi s tim prvostupanjski sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja. Naime, temeljno načelo parničnog postupka sadržano je u odredbi da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice na kojim temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojim se utvrđuju te činjenice u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu dužan ju je zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 126. ZPP). Primjenom pravila o teretu dokazivanja sud će uzeti da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju pružiti dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Prema tome, Kantonalni sud je istaknuo da prvostupanjski sud nije mogao na temelju iskaza tuženog i svjedoka N. B. izvesti zaključak o postojanju pravno relevantne činjenice da je proveden postupak prodaje propisan zakonom i Pravilnikom o postupku javnog nadmetanja za prodaju nekretnina u društvenom vlasništvu jer tuženi nisu na tu okolnost ponudili dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, dokumentaciju koja se odnosi na postupak prodaje koju bi morali imati uz ugovor jer je pored ugovora o kupoprodaji postajala obveza dostave pravobranitelju isprava o provedenom postupku javnog nadmetanja.

13. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je ugovor ništav i zato što je zaključen za vrijeme važenja odluke koja se odnosila na ugovore zaključene nakon 6. travnja 1992. godine. Visoki predstavnik je navedenom odlukom zabranio raspolaganje, dodjelu, prijenos ili prodaju imovine u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu, a čiju važnost je produljio sve do 31. ožujka 2003. godine, a odluke Visokog predstavnika su obvezujuće bez obzira na bilo koju odredbu u bilo kojem zakonu u Bosni i Hercegovini. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da se, nasuprot žalbama tuženih, navedena odluka odnosi i na konkretni ugovor kod nesporne činjenice da je zgrada koja je bila predmet kupoprodaje bila društveno vlasništvo, a navodi žalbe apelanata da se odluka ne odnosi na zabranu gospodarskim društvima koja imaju pravo raspolaganja nemaju uporište. Ovo iz razloga što je zgrada koja je bila predmet kupoprodaje izgrađena na zemljištu u državnom vlasništvu, pa je zajedno s prijenosom prava vlasništva po osnovi ugovora o kupoprodaji izvršen i prijenos prava korištenja na zemljištu na kojem je zgrada izgrađena, a posredno i prijenos vlasništva na zemljištu na kojem je zgrada izgrađena jer je prvotuženi naknadno upisan kao vlasnik zemljišta. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da je člankom 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Federacije Bosne i Hercegovine propisano da se u smislu tog zakona pod raspolaganjem navedene imovine smatra izravni ili neizravni prijenos vlasništva.

14. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) rješenjem od 4. rujna 2018. godine odbacio je reviziju apelanata.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti su prvenstveno istaknuli da je prilikom utvrđivanja da je sporni ugovor suprotan članku 19. st. 1. i 2. ZPN trebao prihvatiti iskaze svjedoka N. B. koji je bio uključen u prodaju nekretnine i koji je svjedočio da je prednik apelanata prodaju nekretnine vršio pribavljanjem pismenih ponuda, da je donesena odluka o prodaji zgrade, da se vršilo oglašavanje u sredstvima javnog informiranja, ali da se nitko nije javio na natječaj, pa je zgrada prodana neposrednom pogodbom i da je ugovor o prodaji dostavljen Pravobraniteljstvu u Mostaru jer u vrijeme prodaje nije bilo formirano Pravobraniteljstvo u Čapljini. Apelanti smatraju da iz navedenog jasno proizlazi da se prodaja vršila u postupku predviđenim i propisanim Pravilnikom o postupku javnog nadmetanja za prodaju nekretnina u društvenom vlasništvu, a osim toga, kupoprodajni ugovor se ne bi mogao provesti u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina bez suglasnosti pravobranitelja, pa nije jasno na temelju čega je sud utvrdio da ugovor nije dostavljen Pravobraniteljstvu kod činjenice da je proveden u katastru i zemljišnim knjigama. Pored toga, od sklapanja ugovora do podnošenja tužbe je proteklo razdoblje dulje od 10 godina pa se ne može očekivati da apelanti kao prodavatelji posjeduju sva javna glasila u kojim je vršeno oglašavanje. U svezi sa zaključcima redovitih sudova da je ugovor ništav zašto što je zaključen za vrijeme važenja odluke Visokog predstavnika kojom se zabranjuje raspolaganje nekretninama državnog (društvenog) vlasništva, apelanti su naveli da je Visoki predstavnik donio više odluka, a nijedna odluka nije bila donesena niti je bila na snazi u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora, a osim toga, te odluke nisu zabranjivale raspolaganje nekretninama državnog vlasništva gospodarskim društvima koja su bila nositelji prava raspolaganja. Imajući u vidu navedeno, apelanti smatraju da sporni ugovor nije ništav.

b)Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi apelanata da im je pri donošenju pobijanih odluka uskraćeno pravo na pravično suđenje s obzirom na to da je taj sud u obrazloženju presude dao razloge i raspravio sve relevantne činjenice, tako da se ne radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Općinski sud je istaknuo da iz podnesene apelacije proizlazi da se apelanti isključivo žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te da tumače propise umjesto redovitih sudova čija je to isključiva nadležnost.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05,19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 125. stavak (3) (3) Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.

20. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i „Službene novine RBiH“ br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94). Za potrebe ove odluke korišten je neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 16. stav (3) (3) Društvena pravna osoba može zgrade, odnosno stanove i poslovne prostorije kao posebne dijelove zgrada otuđivati iz društvene svojine samo uz naknadu u visini prometne vrijednosti nepokretnosti.

Član 16a. stav (1) tačka 7.

(1) Poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu:

7. Osnovnog zakona o eksproprijaciji («Sl. list FNRJ», broj 28/47), ako raniji vlasnici nisu na ime naknade dobili druge nekretnine;

Član 16e. stav (1) (1) Pravni poslovi i drugi akti zaključeni protivno odredbama čl. 16a, 16b. I 16c. ovog zakona, ništavi su.

Član 19. st. (1) i (2) (1) Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine vrši se javnim nadmetanjem odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pismenih ponuda, ostalo bezuspješno. (2) Ugovor o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine, zaključen protivno odredbi iz prethodnog stava, ništav je.

Član 23.

(1) Društvena pravna osoba, odnosno pravna osoba koja posluje sredstvima u mješovitoj svojini dužna je da primjerak ugovora na osnovu kojeg je otuđila nepokretnost iz društvene svojine, odnosno svoje imovine u korist nosioca prava svojine, zajedno sa ispravama o procjeni vrijednosti, dostavi javnom pravobranilaštvu na čijem području se nepokretnost nalazi, odnosno Republičkom javnom pravobranilaštvu, ako se radi o nepokretnosti Republike Bosne i Hercegovine, u roku od 15 dana po zaključenju ugovora.

(2) Bez dokaza da je nadležnom javnom pravobranilaštvu dostavljen ugovor iz stava 1. ovog člana, neće se izvršiti provođenje toga ugovora u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi.

Član 25.

Nadležno javno pravobranilaštvo može podnijeti i tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora zaključenih protivno prinudnim propisima o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine, odnosno iz imovine pravnih osoba koje posluju sredstvima u mješovitoj svojini.

21. Odluka Visokog predstavnika („Službeni list Federacije BiH“ broj 17/00 od 27. travnja 2000. godine), donesena u skladu sa ovlastima koja su mu dana Aneksom 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članku XI. zaključaka Konferencije za provođenje mira održane u Bonu 10. prosinca 1997. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Bez obzira na odredbe bilo kojeg drugog zakona, organi ni jednog Entiteta u Bosni i Hercegovini ne mogu raspolagati, dodjeljivati, vršiti prijenos, prodavati, niti davati na korišćenje ili pod zakup imovinu u državnom vlasništvu, uključujući i raniju imovinu u društvenom vlasništvu, izuzev stanova u društvenom vlasništvu.

Svaka odluka na koju se odnosi prethodni stavak, izdata od strane organa Entiteta nakon 6. travnja 1992. godine, koja onemogućava ostvarenje prava izbjeglica i raseljenih osoba je ništavna, izuzev u slučaju kada je treća strana poduzela izvođenje zakonitih građevnih radova.

[…] Svaka odluka, sporazum ili radnja koja je u suprotnosti sa ovom odlukom je ništavna. Ukoliko nadležni organi Entiteta ili Bosne i Hercegovine jasno obrazlože da predloženi prijenos imovine u državnom vlasništvu ne sadrži nikakve diskriminatorne radnje i da je u najboljem interesu javnosti, Ured Visokog predstavnika može u pisanoj formi odobriti izuzeće od ove odluke. Teret dokazivanja da predloženi prijenos imovine u državnom vlasništvu ne sadrži nikakve diskriminatorne radnje i da je u najboljem interesu javnosti jeste na nadležnom organu koji traži izuzeće od ove odluke u pisanoj formi. […]

VI. Dopustivost

22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)U odnosu na prvoapelanta

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda.

25. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

26. Članak 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;

27. Ustavni sud zapaža da je odvjetnica Nevenka Oručević 31. siječnja 2017. godine u ime apelanata podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Kantonalnog suda broj 53 0 P 042978 15 Gž2 od 28. prosinca 2016. godine i Općinskog suda broj 53 0 P 042978 15 P2 od 3. studenog 2015. godine, ali uz apelaciju nije dostavila posebnu punomoć za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom, kako je to propisano člankom 21. stavak (2) točka f) Pravila Ustavnog suda. Na zahtjev Ustavnog suda da dostavi punomoć za zastupanje apelanata, odvjetnica Nevenka Oručević je 28. siječnja 2018. godine dostavila punomoć za zastupanje drugoapelanta pred Ustavnim sudom, međutim, nije dostavila posebnu punomoć za zastupanje prvoapelanta, iako je navela da takvu punomoć dostavlja.

28. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju koju je podnijela odvjetnica Nevenka Oručević u ime prvoapelanta podnijela neovlaštena osoba (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1958/09 od 13. studenog 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) U odnosu na drugoapelanta

30. U konkretnom slučaju drugoapelant (u daljnjem tekstu: apelant) apelacijom pobija Presudu Kantonalnog suda broj 53 0 P 042978 15 Gž2 od 28. prosinca 2016. godine protiv koje je izjavio reviziju koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda od 4. rujna 2018. godine, pa je konačna odluka u predmetnom postupku presuda Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je pobijana presuda Kantonalnog suda donesena 28. prosinca 2016. godine, a da je apelant podnio apelaciju 31. siječnja 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

33. S obzirom na to da apelant ima status javnog poduzeća, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stajalište da, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državna tijela i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

35. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji nekretnina, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

36. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina nije suprotan članku 19. st. 1. i 2. ZPN s obzirom na to da je Kantonalni sud trebao prihvatiti iskaz svjedoka N. B. koji je bio uključen u prodaju nekretnine, kao i da sporni ugovor nije suprotan odluci kojom se zabranjuje raspolaganje nekretninama državnog (društvenog) vlasništva jer se tom odlukom zabranjuje raspolaganje državnom imovinom organima entiteta u razdoblju od 6. travnja 1992. godine do 31. ožujka 2003. godine, i to samo ono raspolaganje koje onemogućava ostvarivanje prava izbjeglica i raseljenih osoba, pa se ono ne odnosi na konkretno raspolaganje po kupoprodajnom ugovoru.

37. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, stavak 35.), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.

39. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u svojoj presudi kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, nakon što je dao razloge zbog kojih nije prihvatio zaključke prvostupanjskog suda u pogledu razloga ništavosti spornog ugovora, u konačnici zaključio da je sporni kupoprodajni ugovor ništav jer je suprotan odredbi članka 19. st. l. i 2. i članka 23. ZPN jer se iz sadržaja spornog ugovora ne može zaključiti je li proveden postupak javnog nadmetanja, niti je li ugovor dostavljen pravobranitelju, kako je to propisano citiranim odredbama, kao i da je ništav jer je zaključen za vrijeme važenja odluke koja se odnosila na ugovore zaključene nakon 6. travnja 1992. godine.

40. Razmatrajući zaključke Kantonalnog suda u svezi s ništavosti ugovora zbog protivnosti odredbama članka 19. st. 1. i 2. i članka 23. ZPN, Ustavni sud zapaža da iz odredbe članka 19. ZPN proizlazi da su ništavi ugovori o otuđenju nekretnina iz društvenog vlasništva ukoliko nisu zaključeni u postupku javnog nadmetanja, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda ili neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pismenih ponuda ostalo bezuspješno. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da tužitelji u tužbi i tijekom postupka nisu tvrdili da je sporni ugovor ništav prema odredbama članka 19. st. 1. i 2. i članka 23. ZPN (već da je ništav prema čl. 16.a i 16.e ZPN), ali da su tuženi (među kojima je apelant) u prilog pravnoj valjanosti spornog ugovora istaknuli da je u smislu članka 19. ZPN prije zaključenja ugovora neposrednom pogodbom proveden postupak javnog nadmetanja koji nije bio uspješan. Iz stanja u spisu proizlazi da su tijekom postupka provedeni dokazi saslušanjem prvotuženog i svjedoka N. B. koji su tvrdili da je prije prodaje neposrednom pogodbom proveden postupak prodaje putem javnog nadmetanja u smislu navedenih odredbi, ali je Kantonalni sud zaključio da ti dokazi nisu dovoljno kvalitetan dokaz (kako je prikazano u točki 12. ove odluke) pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da je sporni ugovor ništav. U svezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da su u smislu članka 126. ZPP redoviti sudovi prije primjene pravila o teretu dokazivanja dužni cijeniti sve izvedene dokaze prema načelu slobodne ocjene dokaza iz članka 8. ZPP pa tek ako na temelju takve ocjene dokaza nađu da je određena činjenica nedokazana, o postojanju te činjenice će odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Međutim, Ustavni sud podsjeća da načelo slobodne ocjene dokaza ne znači da zakon određuje neki rang dokaznih sredstava prema kojem bi jedan dokaz imao veću vrijednost nego drugi dokaz, odnosno da bi dokazivanje ispravama trebalo imati veću vrijednost u odnosu na iskaze svjedoka, već da su redoviti sudovi obvezni savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredaba, Ustavni sud najprije zapaža da je nejasno na temelju čega su redoviti sudovi zaključili, odnosno barem doveli u pitanje da nije provedena procedura iz članka 19. ZPN kod činjenice da je tijekom postupka proveden dokaz saslušanjem svjedoka na okolnost provođenja postupka javnog nadmetanja prije zaključenja spornog ugovora, a te okolnosti nisu pobijane bilo kojim dokazom provedenim tijekom postupka, te da iz činjenica predmeta proizlazi da je sporni ugovor proveden u zemljišnoj knjizi (što podrazumijeva da je zemljišnoknjižni referent morao cijeniti jesu li ispunjeni potrebni uvjeti za upis, odnosno je li dostavljena sva nužna dokumentacija) i da je prvotuženi na temelju tog ugovora stekao pravo vlasništva. Pri tome, kod zaključaka Kantonalnog suda da se iz sadržaja spornog ugovora ne može zaključiti je li proveden postupak javnog nadmetanja, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije naveo bilo koju odredbu ZPN iz koje bi proizlazila obveza da se u ugovor o prodaji nekretnina u društvenom vlasništvu navodi i ta okolnost. Kod takvog stanja stvari, odnosno kod nepostojanja jasnih razloga kojima bi sadržaj iskaza saslušanih svjedoka bio doveden u pitanje, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti kao utemeljeni zaključci iz pobijane odluke da je apelant kao tuženi dodatnim dokaznim sredstvima bio dužan dokazivati pravnu valjanost spornog ugovora u smislu članka 19. ZPN. Ovo posebno kod činjenice da je odredbom članka 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, iz čega dakle proizlazi da teret dokazivanja nosi ona stranka u čijem je interesu da sud utvrdi postojanje određenog prava ili pravnog odnosa. Takva stranka u okolnostima konkretnog slučaja zasigurno nije apelant jer se predmetni postupak nije odnosio na utvrđivanje pravne valjanosti spornog ugovora koji je prema stanju u spisu u cijelosti realiziran, već na utvrđivanje njegove pravne ništavosti. Osim toga, Ustavni sud uočava da je člankom 23. ZPN propisana dužnost dostave primjerka ugovora javnom pravobraniteljstvu na čijem području se nekretnina nalazi, te je propisano da se bez dokaza da je nadležnom pravobraniteljstvu dostavljen ugovor o kupoprodaji neće izvršiti provođenje toga ugovora u katastru nekretnina, odnosno u zemljišnoj knjizi. U konkretnom slučaju upravo proizlazi da je sporni ugovor o kupoprodaji proveden u zemljišnim knjigama i da je tuženi na temelju tog ugovora upisom u zemljišne knjige stekao pravo vlasništva na nekretnini koja je predmet ugovora, pa se postavlja pitanje na temelju čega su redoviti sudovi zaključili da sporni ugovor nije bio dostavljen pravobraniteljstvu, a naročito da u smislu sadržaja odredbe članka 23. ZPN nedostavljanje ugovora pravobraniteljstvu predstavlja razlog ništavosti ugovora, kako to pogrešno zaključuje Kantonalni sud. Stoga, Ustavni sud smatra da je odluka o utvrđivanju ništavosti ugovora prema odredbama članka 19. st. 1. i 2. i članka 23. ZPN rezultat proizvoljnosti kako u utvrđivanju činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

41. U pogledu zaključka redovitih sudova da je sporni ugovor suprotan odluci koja se odnosila na ugovore zaključene nakon 6. travnja 1992. godine, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja navedene odluke proizlazi da su ugovori o raspolaganju imovine u društvenom vlasništvu koji su zaključeni nakon 6. travnja 1992. godine ništavi samo ukoliko se takvim odlukama onemogućava ostvarenje prava izbjeglica i raseljenih osoba. Ustavni sud najprije zapaža da su navedeni uvjet, citirajući sadržaj odluke, redoviti sudovi propustili navesti u obrazloženjima pobijanih odluka. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovitih sudova ne proizlazi jesu li tuženi u konkretnom slučaju u pogledu sporne nekretnine imali status izbjeglica i raseljenih osoba i onemogućava li se spornim ugovorom ostvarivanje njihovog prava, pa je nejasno na temelju čega su redoviti sudovi zaključili da se odluka odnosi i na konkretan slučaj raspolaganja društvenom, odnosno državnom imovinom koje je izvršeno prije stupanja na snagu te odluke. Prema tome, imajući u vidu da razlozi koje su redoviti sudovi naveli nemaju utemeljenje na relevantnim odredbama odluke, Ustavni sud smatra da je proizvoljno i obrazloženje redovitih sudova koje su dali u pogledu ove osnove ništavosti spornog ugovora. U tom smislu, Ustavni sud uočava da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 140/15 od 23. studenog 2016. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 140/15 od 23. studenog 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stavak 7.) odbačena kao očito (prima facie) neutemeljena apelacija prvotuženog P. B. (AP 2428/15) podnesena protiv odluka redovitih sudova donesenih povodom njegovog tužbenog zahtjeva za iseljenje tužitelja iz stana koji se nalazi u spornoj nekretnini. U toj odluci redoviti sudovi su kao prethodno pitanje raspravili pitanje valjanosti spornog ugovora u smislu odluke, te su utvrdili da je taj ugovor ništav zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev za iseljenje. Međutim, imajući u vidu da odluka o prethodnom pitanju vrijedi samo u konkretnoj parnici i da apelant, odnosno njegov pravni prednik nije bio stranka u tom postupku, Ustavni sud smatra da se stajališta iz ranije odluke ne mogu primijeniti na konkretan predmet.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je pobijanom odlukom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da je pobijanom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je odluka o utvrđivanju ništavosti ugovora o prodaji sporne nekretnine prema odredbama članka 19. st. 1. i 2. i članka 23. ZPN i prema odluci rezultat proizvoljnosti kako u utvrđivanju činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa.

44. Na temelju članka 18. stavak 3. točka d), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. U smislu članka 43. Pravila Ustavnog suda, dopredsjednik Mirsad Ćeman i suci Tudor Pantiru i Seada Palavrić su dali izjave o neslaganju sa odlukom većine.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević