Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-67/19 (I. D.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-67/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-67/19, rješavajući zahtjev Ibrahima Demirovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ibrahima Demirovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Demirović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nijaz Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je, 7. januara 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017146 15 Krž od 21. septembra 2018. godine i S1 1 K 017146 15 Kri od 13. oktobra 2017. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

2. Sud BiH je donio presudu broj S1 1 K 017146 15 Kri od 13. oktobra 2017. godine kojom je apelanta oglasio krivim (pod tačkom I izreke presude) da je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (za radnje u tač. 1., 2., 3. i 7.), iz člana 142 Krivičnog zakona SFRJ ( u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), u vezi sa čl. 30. i 22. istoga zakona, na način kako je to detaljno navedeno u izreci presude, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Pod tačkom II izreke presude apelant je na osnovu člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođen od optužbe za radnje po određenim tačkama, kako je detaljno navedeno u presudi, čime bi počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. tač. c), e) i f) u vezi sa članom 180. stav 1. i čl. 21. i 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

3. Sud BiH donio je presudu broj S1 1 K 017146 15 Krž od 21. septembra 2018. godine, kojom je žalbu apelanta (i ostalih optuženih) odbio kao neosnovanu, dok je žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) djelomično uvažio, te je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako što su apelant (i ostali) za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1, KZ SFRJ u vezi sa čl. 30. i 22. istog zakona na osnovu navedenih zakonskih odredbi, te odredaba čl. 33., 38. stav 1. i 41. stav 1. istog zakona osuđeni na kaznu zatvora i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. U ostalom dijelu presuda od 13. oktobra 2017. godine je ostala neizmijenjena.

4. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma detaljnoj apelaciji apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi sa članom 142. KZ SFRJ, te opisuje u odnosu na tačku 1. osuđujućeg dijela presude da nije bio u objektu niti ispred objekta iz kojeg su izvedeni civili, te dalje objašnjava da civili nisu bili u „živom štitu“. Apelant tvrdi da u radnji izvršenja u tački 1. nije sadržana posljedica krivičnog djela, odnosno ukazuje na nedostatak protupravne radnje kao jedan od bitnih elemenata krivičnog djela. Nadalje, apelant ukazuje na povredu međunarodnih standarda i pogrešnu primjenu prava i međunarodnih standarda u vezi sa principima odgovornosti nadređene osobe, pozivajući se na Ženevske konvencije i Dopunske protokole, praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju problematizirajući iskaz svjedoka E.M., te da sud nije utvrdio stvarnu mogućnost apelanta da spriječi i kazni počinioca ubistva, odnosno stvarni odnos podređenosti i nadređenosti između apelanta i lica koji je počinio ubistva (M.O., tačka 2. presude). U odnosu na tačku 3. presude, po osnovu komandne odgovornosti za odvođenje na prisilni rad, kojom prilikom je jedno lice pogođeno metkom, apelant osporava izvedene dokaze (ovjerene kopije naredbi bez originala, kao i same naredbe) te odnos podređenosti-nadređenosti prema (upravniku logora) Enesu Ćuriću. U odnosu na tačku 7. presude (silovanje) apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, što dalje dodatno pojašnjava ukazujući i na nedostatak konkretizacije dijela kao i na ocjenu dokaza od strane prvostepenog suda. Apelant takođe ukazuje da žalbene navode nije uopšte razmotrio drugostepeni sud, čime je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije. Apelant takođe ukazuje na manjkavost osporenih presuda u pogledu datih obrazloženja. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu, mjeru kojom će se odložiti izvršenje kazne zatvora apelantu do konačne odluke Ustavnog suda. Apelant je naveo da bi se njegovim slanjem na izdržavanje kazne nastavilo sa kršenjem njegovih prava sa nesagledivim posljedicama. Apelant takođe ukazuje da je ozbiljno bolestan, o čemu postoje dokazi u spisu i njegovo zdravstveno stanje bi se pogoršalo upućivanjem na izdržavanje kazne, a to bi po mišljenju apelanta dovelo do nepopravljive štete.

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

10. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnjama o „nastavku“ kršenja ljudskih prava (ako bi se uputio na izdržavanje kazne) i tvrdnjama o ozbiljnoj bolest i upućuje na dokaze koji su u spisu predmeta. S tim u vezi Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

11. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju apelant nije dostavio Ustavnom sudu nikakve dokaze o ozbiljnoj bolesti uz apelaciju. Osim toga, u pogledu zahtjeva kojim se traži „odlaganje“ izvršenja kazne zatvora, Ustavni sud primjećuje, prije svega, da odredbe Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera – službeni prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16; u daljnjem tekstu: ZIKS) regulišu postupak odgađanja izvršenja kazne zatvora (odredbe čl. 145. do 147.) i u navedenim odredbama su propisane okolnosti pod kojima je moguće odgađanje izvršenja kazne osuđenom licu koje se nalazi na slobodi. Dakle, ukoliko je došlo do upućivanja apelanata na izdržavanje kazne zatvora, apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.

12. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, kao i da se nisu stekli uslovi iz člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-67/19 (I. D.) | Sudska praksa | Aktio