Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/17 (M. R.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1121/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1121/17, rješavajući apelaciju Mire Rađević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Rađević podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 025585 15 Gž od 5. februara 2016. godine i presude Osnovnog suda u Gradiški broj 72 0 P 025585 11 P od 26. augusta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Rađević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokata Mile Kovačević i Marica Đukanović Gradiška, podnijela je 24. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 025585 16 Rev od 20. decembra 2016. godine. Također, u apelacionim navodima apelantica je osporila i presudu Okružnog suda u Banjaluci (u daljnje tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 025585 15 Gž od 5. februara 2016. godine i presudu Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 025585 11 P od 26. augusta 2014. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2014/15 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP 1955/16 koju je apelantica podnijela 5. maja 2016. godine protiv presude Okružnog suda broj 72 0 P 025585 15 Gž od 5. februara 2016. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Okružnog suda.

3. Apelantica je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-2014/15, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 72 0 P 025585 16 Rev od 20. decembra 2016. godine apelantičinu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela novu apelaciju, u skladu sa mogućnošću podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Postupak okončan osporenim odlukama

4. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 025585 11 P od 26. augusta 2014. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže Boško Šobota (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici po osnovu zajedničkog sticanja u braku i to na ime 1/2 njenog suvlasničkog dijela isplati određeni novčani iznos, a koji iznos se odnosi na naknadu za uloženi rad u održavanju i uvećanju imovine tuženog i određeni novčani iznos na ime 1/2 njenog suvlasničkog dijela, koji iznos se odnosi na izgradnju, renoviranje i nabavku stvari bliže opisanih u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je dalje obavezana apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su u toku postupka izvedeni dokazi saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, te da je izveden dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke. Dalje je naveo da je odbio prijedlog za odgađanje ročišta za glavnu raspravu, radi ponovnog pozivanja svjedoka Bože Rađevića (apelantičin brat), s obzirom da je iz istog razloga bilo odgođeno i prethodno ročište, a navedeni svjedok je podneskom obavijestio sud da se nalazi u Italiji i da ne može pristupiti. Po ocjeni Osnovnog suda, izjava navedenog svjedoka, na već utvrđeno činjenično stanje nije mogla imati uticaja, jer saslušani svjedoci i tuženi govore da je on izvodio pojedine radove i da ih, što je istakao tuženi, nije naplatio. Na osnovu svih dokaza Osnovni sud je zaključio da apelantičin tužbeni zahtjev nije osnovan. S tim u vezi, obrazložio je da je saslušanjem parničnih stranaka i svih saslušnih svjedoka nesporno utvrđeno da je tuženi posjedovao svu imovinu, bavio se poljoprivredom i uzgojem stoke za svoje potrebe i prije zaključenja braka sa apelanticom, i da, po ocjeni Osnovnog suda, saglasno odredbi člana 270. stav 1. Porodičnog zakona, navedena imovina predstavlja posebnu imovinu tuženog. Osnovni sud je istaknuo da je nesporno da su u toku trajanja faktičke zajednice izvedeni pojedini radovi na pomoćnim objektima i izvršena sanacija dijela kuće, ali taj rad ne predstavlja imovinu stečenu radom tokom bračne zajednice, kao ni prihodi ostvareni od prodaje stoke žitarica i povrća, jer sav novac, kako potvrđuju parnične stranke, iskorišten je za život. Osim toga, Osnovni sud je istaknuo i da period trajanja faktičke zajednice apelantice i tuženog (990 dana) ne ukazuje na period u kojem su mogli da steknu imovinu koja bi predstavljala zajedničku imovinu, polazeći od činjenice da ni u tom periodu apelantica nije imala zasnovan radni odnos niti je samostalno ostvarivala prihode.

6. Osnovni sud je ocijenio osnovanim navode apelantice i saslušanih svjedoka koji saglasno potvrđuju da je apelantica, dok je živjela u zajednici sa tuženim održavala kuću, pripremala hranu. Međutim, po mišljenju Osnovnog suda, navedeni navodi nisu od odlučujućeg značaja u smislu osnovanosti tužbenog zahtjeva jer svakodnevnim obavljanjem poslova u kući u smislu čišćenja, pripremanja hrane, apelantica nije doprinijela sticanju-povećanju posebne imovine tuženog niti održavanju i povećanju zatečene imovine (nije dokazano da se bavila poljoprivredom i uzgojem stoke) koja bi u smislu člana 270. stav 5. u vezi sa članom 273. stav 4. Porodičnog zakona mogla predstavljati zajedničku imovinu. Iz navedenih razloga Osnovni sud je prihvatio izjave saslušanih svjedoka, jer su njihove izjave saglasne u pogledu odnosa apelantice prema domaćinstvu tuženog, međusobno se dopunjuju na način da niko od svjedoka apelanticu nije vidio da se bavi poljoprivredom niti su je viđali u štali, što potvrđuje i apelantica kada je istakla da iz zdravstvenih razloga nije mogla obavljati teže fizičke poslove. Prema tome, kako apelantica nije dokazala osnovanost zahtjeva u pogledu isplate novčane vrijednosti na ime zajednički stečene imovine odnosno njenog uvećanja u smislu člana 273. stav 4. Porodičnog zakona, Osnovni sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev.

7. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 025585 15 Gž od 5. februara 2016. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda, te odbijeni zahtjevi apelantice i tuženog za naknadu troškova sastava žalbe, odnosno, sastava odgovora na žalbu.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbom člana 270. Porodičnog zakona određena posebna i zajednička imovina bračnih supružnika, te da se zajedničkom imovinom, pored ostalog, smatra imovina stečena radom tokom braka, kao i prihodi iz te imovine. S tim u vezi, Okružni sud je istaknuo da su pretpostavke za nastanak zajedničke imovine: da je riječ o imovini stečenoj tokom bračne zajednice i da se radi o imovini nastaloj radom bračnih supružnika, te da obje ove pretpostavke treba shvatiti kao konstitutivne elemente nastanka zajedničke imovine. Okružni sud je citirao i odredbu člana 273. st. 4. i 5. Porodičnog zakona. Istaknuo je da je nesporno da su parnične stranke živjele u bračnoj zajednici u periodu od 25. januara 2004. godine do 15. oktobra 2006. godine (iako je sud očigledno greškom u obrazloženju presude naveo datum do kada su parnične stranke živjele u braku 15. oktobar 2005. godine umjesto 15. oktobar 2006. godine), odnosno prema izjavi apelantice 990 dana. Dalje je naveo da su u navedenom periodu izvedeni određeni građevinski radovi u kući i pomoćnim objektima, čiju vrijednost izvedenih radova i utrošenog materijala je utvrdio vještak građevinske struke u pismenom nalazu i mišljenju, kao i dopuni nalaza i mišljenja. Istaknuo je da iz izvedenih dokaza proizilazi da svim izvođačima radova nije plaćena nikakva naknada za rad, jer im je tuženi vršio protivusluge, najčešće u poljoprivredi pošto je imao svoju mehanizaciju, a što je potvrdila i apelantica saslušana u svojstvu parnične stranke, te da je tuženi imao i svog građevinskog materijala. Okružni sud je dalje naveo izjave saslušanih svjedoka, iz kojih je zaključio da niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio da je apelantica svojim radom doprinijela uvećanju vrijednosti posebne imovine tuženog, odnosno da je zajedno sa tuženim zajednički stekla imovinu koju traži postavljenim tužbenim zahtjevom.

9. Okružni sud je naveo da iz izjava dvojice saslušanih svjedoka proizilazi da je apelantica za vrijeme dok su se izvodili radovi pripremala hranu majstorima, zbog čega bi joj pripala novčana naknada srazmjerno njenom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, međutim, apelantica nije izvodila dokaze na okolnosti koliko je ukupno vremena utrošila na pripremanje hrane za majstore. Okružni sud je istaknuo da su svjedoci naveli da su radili kraći period (par sati, odnosno nekoliko dana), koji period nije dovoljan da bi apelantici pripala novčana naknada za povećanje i održavanje zajedničke imovine u novčanom smislu. S tim u vezi, obrazložio je da su bračni supružnici, prema odredbi člana 40. Porodičnog zakona, dužni da se uzajamno pomažu, pa je realno za očekivati da apelantica održava higijenu kuće, sprema obroke, radi u bašti radi ostvarivanja proizvoda koje su koristili za hranu, a sve to za vrijeme dok i tuženi obavlja razne radove u poljoprivredi i oko stoke, u kojim poslovima, prema izjavama svih saslušanih svjedoka, apelantica nije učestvovala. Stoga, po ocjeni Okružnog suda, apelantici ne pripada naknada ni za ostvareni prihod od prodatih proizvoda, pri čemu treba imati u vidu da i u tom dijelu apelantica, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), uopće nije izvodila dokaze (koliko je čega prodato i za koji iznos), osim njene izjave koju je prvostepeni sud cijenio u smislu člana 8. ZPP, zajedno sa ostalim izvedenim dokazima. U pogledu apelantičinih žalbenih prigovora koji su se odnosili na saslušanje svjedoka Bože Rađevića, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je navedeni svjedok pozvan na glavnu raspravu kod prvostepenog suda na koju se nije odazvao, jer je, prema izjavi apelantičinog punomoćnika, na radu u inostranstvu, zbog čega je na prijedlog apelantičinog punomoćnika sud ponovo pozvao navedenog svjedoka na nastavak glavne rasprave, na koji se navedeni svjedok ponovo nije odazvao. Stoga prvostepeni sud, po ocjeni Okružnog suda, u smislu odredbe člana 112. stav 2. ZPP, nije imao zakonsku mogućnost da odlaže glavnu raspravu, jer stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga. Također, istaknuo je da apelantica nije prvostepenom sudu predlagala ni konkretno vrijeme kada bi se navedeni svjedok mogao odazvati pozivu suda, a niti navedeno proizilazi iz pismene izjave ovog svjedoka.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 P 025585 16 Rev od 20. decembra 2016. godine, odbačena je apelantičina revizija protiv drugostepene presude, te odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovara na reviziju. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, te saglasno odredbi člana 237. stav 2. ZPP revizija nije dozvoljena. Vrhovni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju, apelantica nije podnijela reviziju u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, niti je revizija sačinjena u skladu sa stavom 4. istog člana, pa nije bilo mjesta odlučivanju o reviziji ni po tom osnovu.

11. Iako apelantica, u navodima apelacije nije eksplicitno navela koje joj je ustavno pravo osporenim odlukama povrijeđeno, iz navoda apelacije proizilazi da apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelantica ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio sadržinu izvedenih dokaza radi čega je izostalo utvrđenje odlučnih činjenica, naročito u pogledu dužine trajanja braka i odbijanja da pozove svjedoka Božu Rađevića. Navedenim odbijanjem ponovnog pozivanja svjedoka, po apelantičnim mišljenju, sud je onemogućio apelanticu da raspravlja. Također tvrdi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz člana 270. i člana 273. st. 3. i 4. Porodičnog zakona. Apelantica ističe i da je Vrhovni sud nepravilno utvrdio da nije ispoštovan revizijski razlog iz člana 237. stav 3. ZPP., te da nije donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odbacio njenu reviziju kao nedopuštenu.

12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – Odluka Ustavnog suda, 45/09 - Odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 112. stav 2.

Stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga.

13. Porodični zakon („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 270. st. 1., 5. i 7.

Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.

Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.

Član 273.

Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

Na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supuržnika u daljem sticanju.

Bračni supružnik koji je svojim radom u toku bračne zajednice doprinio održavanju i povećanju posebne imovine drugog bračnog supružnika (npr.

unapređivanjem poljoprivrednog imanja i slično), može tužbom zahtijevati da mu drugi bračni supružnik da odgovarajuću naknadu u novcu.

Supružnik čije udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporenih presuda ukazano da je u toku postupka saslušan veći broj svjedoka, iz čijih iskaza proizilazi da niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio da je apelantica svojim radom doprinijela uvećanju vrijednosti posebne imovine tuženog, odnosno da je zajedno sa tuženim zajednički stekla imovinu koju traži postavljenim tužbenim zahtjevom. Stoga su redovni sudovi zaključili da apelantica u toku postupka nije dokazala osnovanost zahtjeva u pogledu isplate novčane vrijednosti na ime zajednički stečene imovine odnosno njenog uvećanja u smislu člana 273. stav 4. Porodičnog zakona. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda i Osnovnog suda u pogledu ocjene sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda i Osnovnog suda u tom pogledu. Apelantica također smatra da joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom zbog odbijanja suda da ponovno pozove svjedoka Božu Rađevića. Imajući u vidu obrazloženje redovnih sudova o razlozima zbog kojih navedeni svjedok nije ponovo pozvan, kao i okolnost da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantici uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentariše dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantičini navodi neosnovani. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1121/17 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio