Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/19 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalid
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1481/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1481/19, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o.

Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 086571 17 Rsž 2 od 16. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 086571 17 Rs 3 od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 086571 18 Rev od 18. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 086571 17 Rsž 2 od 16. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 086571 17 Rs 3 od 5. oktobra 2017. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH od 18. decembra 2018. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 16. marta 2018. godine, te imajući u vidu Odluku od dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2939/18 od 19. juna 2018. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiteljima (S.T.) i (A.V.) (u daljnjem tekstu: tužitelji) na ime naknade zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu za određene periode isplati određene novčane iznose, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, te je obavezan apelant da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 75. tačka 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu, te da se, shodno odredbi člana 78. stav 1. Zakona o PIO, navedena naknada plaće određuje u visini razlike između valorizovane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga raspoređen, odnosno zaposlen. Takođe je ukazao da je odredbom člana 79. stav 2. Zakona o PIO propisano da se navedena naknada usklađuje sa kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje. S tim u vezi je istakao da se kao polazni osnov za određivanje predmetne naknade uzima prosječna plaća koju su tužitelji ostvarili u godini osiguranja koja je prethodila godini u kojoj je nastala njihova invalidnost, i ta prosječna mjesečna plaća se valorizuje u skladu sa odredbom člana 79. stav 2. istog Zakona o PIO (do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju kojim je taj član brisan), te se u odnosu na tako valorizovanu prosječnu plaću utvrđuje razlika u odnosu na prosječnu plaću koju su tužitelji ostvarili na drugom radnom mjestu u spornom periodu. Slijedom navedenog Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan apelantov žalbeni navod da se osnovica za obračun naknade tužiteljima na drugom odgovarajućem poslu trebala utvrđivati na bazi 163 sata na mjesečnom nivou, te istakao da je prvostepeni sud pravilno zasnovao odluku na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Pri tom je istakao da je vještak valorizovanu osnovicu u spornom periodu utvrdio na osnovu prosječne mjesečne plaće koju su tužitelji ostvarili u godini prije nastupanja invalidnosti, te je od tako valorizovane osnovice oduzeo prosječnu mjesečnu plaću koju su ostvarili u istom periodu, na koji način je utvrđena pripadajuća razlika. Kantonalni sud je takođe istakao da su neosnovani apelantovi prigovori o neblagovremenosti tužbe i zastare predmetnog potraživanja, pozivajući se pri tom na obrazloženje prvostepenog suda (koji je ukazao da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 103. Zakona o radu, već se ima primjeniti odredba člana 106. navedenog zakona, s obzirom da se radi o povremenom novčanom potraživanju, kojom odredbom je propisan apsolutni rok zastare potraživanja iz radnog odnosa od tri godine).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili odredbe Zakona o PIO, te da je predmetna tužba neblagovremena.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PIO i Zakona o radu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovolja rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/19 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio