Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-349/18 (N. S., S. Š., N. A. i E. K.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Propisano zakonom
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-349/18

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 349/18, rješavajući apelacije Nerme Srnje i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje su podnijeli:

Nerma Srnja, Sabina Šurković, Nihada Avdukić i Enisa Kerović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 291373 15 Rev od 3. oktobra 2017. godine;

Rasim Pljevljak, Azra Vatrenjak, Subhija Čeljo, Mirko Crnovršanin, Omer Bibezić, Mediha Žugić, Denis Duraković, Šefika Muhić, Zineta Olovčić, Nermina Svraka, Behudina Čengić, Asim Rizvo, Dževad Aličić, Edin Šahović i Omer Pandžo protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 266609 13 Rsž od 8.

decembra 2017. godine, 65 0 Rs 260476 13 Rsž od 17. maja 2017.

godine, 65 0 Rs 404471 15 Rsž od 28. novembra 2017. godine i 65 0 Rs 270085 13 Rsž od 16. maja 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nerma Srnja, Sabina Šurković, Nihada Avdukić i Enisa Kerović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 19. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 291373 15 Rev od 3. oktobra 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 349/18.

2. Rasim Pljevljak, Azra Vatrenjak, Subhija Čeljo, Mirko Crnovršanin, Omer Bibezić Mediha Žugić, Denisa Duraković, Šefika Muhić, Zineta Olovčić, Nermina Svraka, Behudina Čengić, Asim Rizvo, Dževad Aličić, Edina Šahović i Omer Pandžo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 29. oktobra 2018. do 11. februara 2019. godine apelacije Ustavnom sudu protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 65 0 Rs 266609 13 Rsž od 8. decembra 2017. godine, 65 0 Rs 260476 13 Rsž od 17. maja 2017. godine, 65 0 Rs 404471 15 Rsž od 28. novembra 2017. godine i 65 0 Rs 270085 13 Rsž od 16. maja 2017. godine. Apelacije su zavedene pod br. AP 5952/18, AP

384/19, AP 539/19, AP 604/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Budući da podnesene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 349/18, AP 5952/18, AP 384/19, AP 539/19 i AP 604/19 spoji i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 349/18.

4. Ustavni sud ukazuje da je u predmetima br. AP 5952/18, AP 384/19, AP 539/19 i AP 604/19, odlučujući ranije o apelacijama istih apelanata kojima su osporili odluke Kantonalnog suda, navedene u izreci ove odluke, donio odluke o dopustivosti br. AP 1100/18, AP 4131/17, AP 1103/18 i AP 4731/17 (odluke o dopustivosti, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojima su apelacije odbačene kao preuranjene jer su postupci o revizijama apelanata protiv presuda Kantonalnog suda bili u toku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u tim odlukama o dopustivosti apelante uputio da nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelacije u kojima su, u smislu člana 19. stav (3) Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelanti i učinili podnoseći apelacije (AP 5952/18, AP 384/19, AP 539/19 i AP 604/19) koje su predmet ove odluke.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su odgovore na apelacije dostavili u periodu od 22. marta do 5. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

U odnosu na osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 291373 15 Rev od 3.

oktobra 2017. godine

8. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 291373 13 Rsž od 13. juna 2013. godine tuženi je obavezan da apelanticama isplati naknadu na ime razlike toplog obroka i regresa za relevantni period, te na ime razlike manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života za više od 5 % u nominalnom iznosu, dosuđujući traženu razliku na ime toplog obroka, regresa i plaće u iznosu za svaku apelanticu pojedinačno navedenom u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su apelantice u spornom periodu bile zaposlenice tuženog, te da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke R. B. od 18. marta 2013. godine i iskaza tog vještaka datog na glavnoj raspravi proizlazi da je u skladu s odredbama čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) utvrđeno da postoji razlika zbog manje isplaćene naknade na ime toplog obroka i regresa za relevantni period. Utvrđujući da su zahtjevi za isplatu razlike na ime toplog obroka i regresa za relevantni period osnovani, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 31. i

32. Kolektivnog ugovora.

9. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tuženi u relevantnom periodu nije vršio obračun plaća u skladu s Odlukom Vlade FBiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine i u skladu s izmijenjenim članom 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU), pa je obavezao tuženog da apelanticama isplati naknadu na ime razlike manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života za više od 5 % u nominalnom iznosu za sve plaće isplaćene u relevantnom periodu u visini koju je utvrdio vještak finansijske struke svojim nalazom i mišljenjem od 18. marta 2013. godine.

10. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 291373 13 Rsž od 7. novembra 2014. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, te je obavezao tuženog da apelanticama naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je utvrdio da su žalbeni prigovori u odnosu na primjenu materijalnog prava neosnovani, te je u cijelosti prihvatio zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo greški u primjeni relevantnih odredaba Kolektivnog ugovora i OKU (detaljnije o tome na stranama od 2. do 5).

11. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 291373 15 Rev od 3. oktobra 2017. godine reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio, te je žalba tuženog djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade na ime razlike manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života za više od 5 % u nominalnom iznosu, uz smanjenje troškova postupka u određenom procentu, sve detaljnije navedeno u dispozitivu.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je, iako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM (član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku: u daljnjem tekstu: ZPP), dopustio reviziju tuženog jer je zaključio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. stav 3. ZPP). Naime, Vrhovni sud je konstatirao da je u konkretnoj pravnoj stvari sporno da li je tuženi prilikom obračuna i isplate plaće za sporni period primijenio odredbe (izmijenjenog) člana 9. Općeg Kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, kojim je propisano da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada FBiH vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je Vlada FBiH obavezna da na osnovu zvanično objavljenih podataka Federalnog zavoda za statistiku vrši najmanje jednom godišnje usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a da je u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada FBiH obavezna da poveća bruto satnicu svaka tri mjeseca, s tim da se to povećanje odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

13. Cijeneći, dakle, da je izmijenjenom odredbom člana 9. OKU utvrđena isključiva nadležnost Vlade FBiH da svojom odlukom utvrđuje i usklađuje najnižu bruto satnicu, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, te u okolnostima kada Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka, na osnovu kojih bi Vlada FBiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, Vrhovni sud je zaključio da pod tim okolnostima sudu nije dato ovlaštenje da u redovnom sudskom postupku, vještačenjem po vještaku ekonomske struke, vrši usklađivanje najniže bruto satnice. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je navedeni stav u skladu s odlukom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine kojom je, u smislu člana 61.d stav 1. ZPP, izraženo pravno shvaćanje „da sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“. Vrhovni sud je zaključio da slijedom tog obavezujućeg pravnog shvaćanja Odluka Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu izmijenjenog člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, o utvrđivanju najniže satnice ne može biti osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva apelantica s obzirom na to da ne postoje zvanični podaci Federalnog zavoda za statistiku o povećanju troškova života za 5 % u periodu na koji se odnose zahtjevi apelantica.

U odnosu na osporene presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke

14. Presudama Općinskog suda koje su donesene u periodu od novembra 2012. do juna 2015. godine usvojeni su tužbeni zahtjevi apelanata i dosuđena tražena naknada na ime razlike toplog obroka, regresa i plaća po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5 % u nominalnom iznosu za određeni period, te je tuženi obavezan da apelantima isplati određene novčane iznose (sve preciznije navedeno u izrekama prvostepenih presuda). Općinski sud je usvojio tužbene zahtjeve primjenom odredaba čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora i izmijenjenog člana 9. OKU, utvrđujući da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

15. Odlučujući o žalbama tuženog protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je presudama preciziranim u izreci ove odluke, žalbe tuženog djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio tako da je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknada na ime razlike plaća za relevantni period po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5 % u nominalnom iznosu. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je, nakon razmatranja žalbenih prigovora tuženog, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke koja se odnosi na isplatu razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5 % u nominalnom iznosu za relevantni period. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnoj pravnoj stvari sporno da li je tuženi prilikom obračuna i isplate plaće za svakog apelanta pojedinačno u relevantnom periodu primijenio odredbe (izmijenjenog) člana 9. OKU kojim je jasno propisano da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada FBiH vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5 % Vlada FBiH je obavezna da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca, s tim da se to povećanje odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Također je navedeno da je Odlukom Vlade FBiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine utvrđena najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM i najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM. Vrhovni sud je zatim ukazao da prema nalazu vještaka finansijske struke tuženi u relevantnom periodu nije vršio obračun plaća u skladu s Odlukom Vlade FBiH broj V-290/08 i u skladu s izmijenjenim članom 9. Općeg kolektivnog ugovora, te da je na osnovu navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud donio presude kojim je tužbene zahtjeve apelanata usvojio. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepene presude u tom dijelu nisu pravilne i zakonite. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je Odlukom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine zauzeto pravno shvaćanje „da sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“. Dakle, imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, koje je Kantonalni sud doveo u vezu s činjenicama konkretnih predmeta, kao i činjenicu da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka, na osnovu kojih bi Vlada FBiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, Kantonalni sud je zaključio da Odluka Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine ne može biti osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva s obzirom na to da ne postoje zvanični podaci Federalnog zavoda za statistiku o povećanju troškova života za 5 % u periodu na koji se odnose zahtjevi apelanata.

16. Rješenjima Vrhovnog suda br. 65 0 Rs 266609 18 Rev od 27. septembra 2018. godine, 65 0 Rs 260476 18 Rev od 11. decembra 2018. godine, 65 0 Rs 404471 18 Rev od 18. decembra 2018. godine i 65 0 Rs 270085 18 Rev od 4. decembra 2018. godine odbačene su revizije koje su apelanti izjavili protiv drugostepenih presuda. U obrazloženjima rješenjâ Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. S obzirom na to da ni u jednom od predmeta vrijednost pobijanog dijela osporene presude nije bila u visini navedenog cenzusa, niti je Vrhovni sud našao da ima osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP (odlučivanje o reviziji bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima), revizije su odbačene.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantice i ostali apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti u identičnim apelacijama hronološki opisuju tok postupka, te detaljno prezentiraju odlučenja redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava. Smatraju da Kantonalni i Vrhovni sud nisu uzeli u obzir činjenicu da je povećanje satnice izvršeno 1. marta 2008. godine, te da se stoga apelantima treba dosuditi razlika plaća za relevantni period primjenom Odluke Vlade FBiH broj V-290/08 od 14. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana 9. OKU. Pored toga, apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na pravnu sigurnost jer je Kantonalni sud u gotovo identičnim predmetima usvajao tužbene zahtjeve, te su se u tom smislu pozvali na konkretne presude Kantonalnog suda donesene u periodu od 2012. i 2013. godine, ali koje nisu priložili uz apelacije. U vezi s tim, apelanti smatraju da su i diskriminirani jer se u identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud smatra da u postupku donošenja odluke tog suda nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano, posebno imajući u vidu da je osporena odluka zasnovana na odluci Građanskog odjeljenja tog suda od 27. januara 2017. godine kojom je upravo po zahtjevu Općinskog suda izraženo pravno shvaćanje o spornom pravnom pitanju. Stoga je Vrhovni sud istakao da ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci.

19. Kantonalni sud je naveo da su u postupku pred tim sudom pravilno primijenjene odredbe procesnog i materijalnog prava, te da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju osporenih odluka. Kantonalni sud je također naveo da je prilikom donošenja osporenih odluka cijenio, a što je i bio obavezan, iskazani stav Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju u predmetu 65 0 P 498860 16 spp 2 od 27. januara 2017. godine. Stoga smatra da nema proizvoljnosti i neujednačenosti u primjeni zakona, zbog čega i smatra da su navodi apelanata neosnovani iz razloga sadržanih u osporenim odlukama tog suda. Kantonalni sud je predložio da se predmetne apelacije odbiju kao neosnovane.

20. Tuženi je naveo da su osporene presude pravilne i zakonite, te smatra da apelanti neosnovano ističu da su zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Tuženi je predložio da se apelacije odbiju kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:

„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu“.

22. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:

I.

U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:

1.najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2.najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 291373 15 Rev od 3. oktobra 2017. godine

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 291373 15 Rev od 3. oktobra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantice su primile 28. novembra 217. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

Dopustivost u odnosu na osporene presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke

26. Ispitujući dopustivost apelacija ostalih apelanata u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno odlukama o dopustivosti br. AP 1100/18, AP 4131/17, AP 1103/18 i AP 4731/17 odbacio apelacije apelanata kao preuranjene s obzirom na to da je bio u toku postupak pred Vrhovnim sudom po izjavljenim revizijama protiv presuda Kantonalnog suda preciziranih u izreci ove odluke. S obzirom na to da su rješenjima Vrhovnog suda revizije apelanata odbačene kao nedopuštene, konačne odluke u ovom predmetu predstavljaju presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na te presude.

27. U tom kontekstu Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da su osporene presude Kantonalnog suda donesene u periodu od 30. novembra 2012. do 15. juna 2015. godine, a da su apelacije koje su odbačene kao preuranjene (kojim su apelanti osporili te presude) podnesene u periodu od 29. oktobra 2018. do 11. februara 2019. godine proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetnih apelacija. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su predmetne apelacije očigledno (prima facie) neosnovane.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantice i ostali apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24) pa, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. U vezi s apelacionim prigovorima koji se pokreću predmetnom apelacijom, a tiču se pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

35. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelanti dovode u pitanje zakonitost osporenih odluka u segmentu primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine, AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine, a koje su se odnosile na identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

36. Stoga, Ustavni sud ne vidi razloga da u ovoj odluci zauzme drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP i OKU koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava i izvođenju zaključaka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda. Navedeno posebno jer su Vrhovni i Kantonalni sud u osporenim odlukama jasno obrazložili na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava su zasnovali svoje odluke, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je bilo predmet tužbenih zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5 %), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.

37. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje su apelanti doveli u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je u sporovima koji su se vodili pred Kantonalnim sudom u kojim su, prema tvrdnjama apelanata, donesene odluke iz istog činjeničnog i pravnog osnova, zauzet potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, te su se u prilog navedenim tvrdnjama pozvali na presude Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine.

38. U vezi s ovim apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelanti, iako su naveli da je Kantonalni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju donosio različite odluke, nisu Ustavnom sudu dostavili niti jednu odluku na te okolnosti, zbog čega Ustavni sud uopće ne može provjeriti ove apelacione navode. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda koje su zasnovane na pravnom shvaćanju koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, a da se apelanti pozivaju na odluke Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvaćanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja odluka na koje se apelanti pozivaju. Dakle, Kantonalni sud je promijenio svoju praksu nakon što je Vrhovni sud zauzeo stav o relevantnom pravnom pitanju. Kantonalni sud je obrazložio svoje odluke na način da se može vidjeti zašto je promijenio svoje pravno shvaćanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te se stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti koji garantira pravo na pravično suđenje.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s načelom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

40. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

41. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

42. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da im je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji zapravo zasnivaju na tvrdnjama da su dovedeni u neravnopravan položaj jer je Kantonalni sud u predmetima o istom činjeničnom i pravnom pitanju usvojio tužbene zahtjeve tužilaca, s tim da nisu Ustavnom sudu dostavili niti jednu odluku na te okolnosti. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud ipak ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud apelante upućuje na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40-44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da su redovni sudovi dali razloge zašto smatraju neosnovanim tužbene navode apelanata, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

44. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Kantonalni i Vrhovni sud svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata jasno obrazložili, uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, kao i na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

46. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

47. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-349/18 (N. S., S. Š., N. A. i E. K.) | Sudska praksa | Aktio