Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5612/18 (P. B., I. B., D. B., S. N. K. i S. B.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Državno vlasništvo
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5612/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-5612/18, rješavajući apelaciju Petra Bogojevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijeli Petar Bogojević, Ilija Bogojević, Dejan Bogojević, Svjetlana Nikić Kaltenschee i Saša Bogojević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017128 16 Uvp od 4. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017128 15 U od 26.
septembra 2016. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 21.05/476-233/14 od 22.
aprila 2015. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 11-476-47/06 od 9. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Bogojević, Ilija Bogojević, Dejan Bogojević, Svjetlana Nikić Kaltenschee i Saša Bogojević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Marjana Kulenović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 8. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017128 16 Uvp od 4. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 017128 15 U od 26. septembra 2016. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 21.05/476-233/14 22. aprila 2015. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 11-476-47/06 od 9. oktobra 2014. godine. Prije podnošenja konkretne apelacije, apelanti su Ustavnom sudu podnijeli apelaciju zbog dužine trajanja postupka utvrđivanja prestanka državnog vlasništva i uspostavljanja ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu i protiv presude Okružnog suda broj 11 0 U 017128 15 U od 26. septembra 2016. godine. Ustavni sud je donio odluku o dopustivost i meritumu broj AP-4230/16 od 10. aprila 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je djelimično usvojio apelaciju u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, dok je odbacio kao preuranjenu apelaciju protiv presude Okružnog suda od 26. septembra 2016. godine, jer su u vrijeme podnošenja apelacije apelanti podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 26. septembra 2016. godine kojom je odbijena tužba apelanata protiv rješenja tužene (Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka) od 22. aprila 2015. godine. Navedenim rješenjem tužene odbijena je žalba apelanata protiv tačke II i IV dispozitiva rješenja tužene od 9. oktobra 2014. godine kojim je utvrđeno da je 1. decembra 2006. godine (dan stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske) po sili zakona prestalo državno vlasništvo na građevinskom zemljištu bliže označenom u dispozitivu rješenja (stav I dispozitiva); dok je odbijen zahtjev apelanata za utvrđivanjem prestanka državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na nekretnini bliže označenoj u dispozitivu rješenja, upisanoj kao posjed ,,Stočar“ a.d. Banjaluka sa 1/1 dijela (stav II dispozitiva), te odlučeno da će se nakon pravosnažnosti ovog rješenja nekretnina iz stava I dispozitiva rješenja upisati u zemljišnoj knjizi kao svojina M.B., Z.B., D.B. (prednika apelanata), te apelanta Petra Bogojevića (stav III dispozitiva); te je odbijen zahtjev apelanata naknadu troškova upravnog postupka i upravnog spora (stav IV dispozitiva).
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud jasno obrazložio stav da su tužena i prvostepeni organ pravilno zaključili da nisu ispunjeni uslovi za prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na nekretnini (bliže navedena u stavu II dispozitiva prvostepenog rješenja) propisani odredbom člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (ne radi se o nepokretnosti koja je u društvenu, odnosno državnu svojinu prešla na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ili Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog). Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno ocijenio rješenje Vlade NR BiH od 28. aprila 1948. godine kojim je shodno Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća od prednika apelanata nacionalizovan Magacin Braća Bogojević (danas ne postoji na terenu) kada je zaključio da je Magacin nacionalizovan zajedno s predmetnom nekretninom na kojoj je bio izgrađen. Vrhovni sud je naveo da ne postoji ni teoretska mogućnost da prilikom nacionalizacije Magacina Braće Bogojević nije nacionalizovano i zemljište koje je pripadalo magacinu i služilo njegovoj svrsi, zato što je odredba člana 4. stav 1. Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća propisivala da nacionalizacija preduzeća obuhvata svu pokretnu i nepokretnu imovinu [...]. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilno nižestepeni sud podržao utvrđenje tužene da je nacionalizacija predmetne nekretnine provedena u zemljišnoj knjizi 1957. godine, kada upisana kao općenarodna imovina (potvrdio vještak geodetske struke). Vrhovni sud je naveo da predmetna nekretnina nije obuhvaćena rješenjem Sekretarijata za finansije NO Opštine Banjaluka od 24. oktobra 1959. godine (doneseno shodno odredbi člana 58. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine) za razliku od druge nekretnine apelanata koja je obuhvaćena tim rješenjem i u pogledu koje su apelanti ostvarili pravo prvostepenim rješenjem od 9. oktobra 2014. godine. Vrhovni sud je naveo da je pravilno nižestepenom presudom odbijena tužba apelanata vezano za odluku prvostepenog organa da im ne pripada pravo na naknadu troškova postupka (ali da razlozi nisu pravilni), te naglasio da nema osnova da organ apelantima naknadi troškove upravnog postupka, jer nije pokrenut po službenoj dužnosti (član 103. stav 6. Zakona o općem upravnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelanti navode da nisu valjani razlozi za odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka, te da je presudom Vrhovnog suda „narušen princip pravne sigurnosti“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u apelaciji, u suštini, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da su apelanti u apelaciji ponovili većinu navoda koje su istakli u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja osporene odluke, te u obrazloženju svoje odluke dao jasne i argumentovane razloge o neutemeljenosti tih navoda, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević