Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6872/18 (V. B.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6872/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-6872/18, rješavajući apelaciju Vilke Brešana, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vilko Brešan protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 59 0 P 184907 17 Gž od 6. rujna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vilko Brešan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 22. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 59 0 P 184907 17 Gž od 6. rujna 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav Sporazum o ispunjenju obveza između prvotuženog (J.O. Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar) i drugotuženog (Croatia osiguranje d.d. Ljubuški) od 28. siječnja 2008. godine, kao i Odluka prvotuženog od 12. studenog 2007. godine, te da se obvežu prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi (Elektroprijenos a.d. Banjaluka) da apelantu solidarno isplate određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 946. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je utvrdio da ugovor o kolektivnom osiguranja života zaključen između prvotuženog i drugotuženog od 24. prosinca 1997. godine nije punovažan pravni posao, te da kasnije zaključivanje Sporazuma o ispunjenju obveza od 28. siječnja 2008. godine, odnosno donošenje Odluke prvotuženog od 12. studenog 2007. godine, na temelju koje Odluke je taj Sporazum i zaključen, nije moglo proizvesti posljedice koje bi onemogućavale apelanta u ostvarenju prava za koja on smatra da mu pripadaju na temelju navedenog ugovora osiguranja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da apelant nikada nije ni stekao status korisnika osiguranja, a i u slučaju da je apelant određen za korisnika, kao i da se apealnt nije prihvatio koristi na ime naknade za slučaj doživljenja na bilo koji način (kako sam apelant tvrdi, on nije ni znao koji su sve osigurani slučajevi bili predviđeni policom osiguranja) da bi nastupile pravne posljedice propisane odredbom članka 959. stavak 2. ZOO. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski nedvojbeno utvrdio da apelant uopće nije potpisao policu osiguranja (niti ju je ikad vidio), što uz činjenicu da apelanat i ne tvrdi da je istovremeno sa potpisivanjem police dao pismenu suglasnost u posebnom pismenu, predstavlja izostanak koji nije mogao biti otklonjen ni kroz naknadno danu izjavu o prihvaćanju. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 957. ZOO propisano da je određivanje korisnika isključivo pravo ugovaratelja osiguranja, odnosno da korisnik ne mora biti određen po imenu i da je dovoljno da akt sadrži nužne podatke za njegovo određivanje. Osim toga, Kantonalni sud je navo da nigdje nije propisano da to ne može biti pravna osoba što znači da korisnik može biti i fizičko, ali i pravno lice. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neutemeljeno pozivanje apelanta u žalbi, na presude u kojima se kao tužitelji pojavljuju radnici Aluminija d.d. Mostar, a kao tuženi Hercegovina osiguranje d.d. Mostar, s obzirom da se u navedenim presudama radi o drugačijem činjeničnom stanju. Konačno, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelant nije niti potpisao ponudu za zaključenje ugovora o osiguranju, nije niti dao pisanu suglasnost na ugovor, polica ne glasi na apelantovo ime, apelant nije u posjedu police osiguranja na koju se poziva, te iz njegovih sredstava nikada nije plaćana premija osiguranja, znači da se apelant nikada nije prihvatio koristi iz osiguranja.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6872/18 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio