Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1096/19 (E. Đ. i S. Đ.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1096/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1096/19, rješavajući apelaciju Enise Đalić i Sanela Đalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Enise Đalić i Sanela Đalića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027189 19 Kž 12 od 18. februara 2019.

godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027189 19 Kv 61 od 5. februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Enisa Đalić i Sanel Đalić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti), koje zastupaju Mirna Delalić i Senad Kreho, advokati iz Tuzle i Sarajeva, podnijeli su 13. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027189 19 Kž 12 od 18. februara 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027189 19 Kv 61 od 5. februara 2019. godine. Apelanti su, također, zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti puštanje apelanata iz pritvora do konačne odluke Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 19 Kv 61 od 5. februara 2019. godine apelantima protiv kojih je podignuta optužnica (u kojoj je optuženo još 30 fizičkih i četiri pravna lica) pod brojem T09 KTO 0106155 16 od 28. januara 2019. godine, koja je potvrđena 31. januara 2019. godine, zbog krivičnih djela organizirani kriminal iz člana 242. stav 3. i stav 2. u vezi sa stavom 1. u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1, krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. i nedozvoljeno korišćenje ličnih podataka iz člana 193. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), produžen je pritvor za dva mjeseca, tako da on može trajati najduže do 5. aprila 2019. godine ili do druge odluke suda. Pritvor je apelantima produžen zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), a apelantici i zbog razloga propisanog u članu 146. stav 1. tačka a) ZKP.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je posljednjim Rješenjem vijeća Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 18 Kv 58 od 7. novembra 2018. godine tada osumnjičenim apelantima produžen pritvor u trajanju od tri mjeseca, koji je po tom rješenju mogao trajati do 7. februara 2019. godine ili do druge odluke suda. Nadalje, Kantonalni sud je naveo šta se apelantima stavlja na teret optužnicom broj T09 KTO 0106155 16 (postupanje apelanata je opisano u tač. I-1 i I-2 optužnice), te da je u optužnici (3.355 strana) predloženo produženje pritvora apelantima u smislu člana 151. stav 1. ZKP, dok je u odnosu na određen broj drugih osumnjičenih (sada optuženih) predloženo produženje i određivanje mjera zabrane.

7. Dalje, u obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ispitao postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela za koja su optuženi. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo pojedinačne dokaze koje je Tužilaštvo dostavilo i koje je razmotrio, pa je zaključio da svi ti dokazi jasno ukazuju da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje ili produženje mjere pritvora. Naime, Kantonalni sud je u rješenju (na strani od 29 do 120 obrazloženja) dao konkretne razloge na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili predmetna krivična djela, na način i u vrijeme kako se terete tač. 1-1 i 1-2 optužnice broj T09 0 KTO 0106155 od 28. januara 2019. godine (opisane na str. 3-6 rješenja). Taj zaključak, kako je naveo Kantonalni sud, zasniva se na materijalnim dokazima, kao što su uvjerenja, porezni računi, na materijalnim dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke od 1. novembra 2018. godine, te na iskazima svjedoka, kao i na iskazima iz istrage jednog broja optuženih (šest imenovanih lica). Kantonalni sud je naveo da, prema dokazima u spisu, postoji osnovana sumnja da su apelanti u dužem vremenskom periodu, od 20. oktobra 2010. godine do 22. augusta 2016. godine, radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, i to putem agencija za posredovanje u zapošljavanju ,,Leading“ d.o.o. i ,,Eslider“ d.o.o. Sarajevo, ostvarili bitna obilježja krivičnih djela za koja se terete. U obrazloženju je navedeno da postoji osnovana sumnja da je samo putem blagajne firme ,,Leading“ d.o.o. izvršeno 71.218 fingiranih isplata na ime naknada studentima i učenicima za radove koji nisu bili nikada izvršeni, a putem firme ,,Eslider“ d.o.o. Sarajevo 2.798 takvih isplata, i to bez ikakve evidencije o prijemu novca od navodno angažiranih studenata i učenika koji su navedeni u uputama za rad, koje je konkretno naveo Kantonalni sud u rješenju iznošenjem sadržaja tih dokaza, a one su, kako je navedeno, prikazane i u tabeli 14. strana 179 -186. nalaza vještaka finansijske struke.

8. Dalje, Kantonalni sud se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKP, te je ocijenio da postoje i posebni razlozi za određivanje pritvora apelantima, koji su propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKP i u odnosu na apelanticu i razlozi propisani članom 146. stav 1. tačka a) ZKP.

9. U odnosu na opasnost od apelanticinog bjekstva, Kantonalni sud je naveo da je apelantica, prema podacima NCB Interpola Republike Crne Gore (u daljnjem tekstu: Crna Gora), prikupljenim putem Direkcije za koordinaciju policijskih tijela od 12. januara 2018. godine, a što je potvrđeno i aktom MUP-a Crne Gore - Direktorata za građanska stanja i lične isprave, Direkcije za državljanstvo broj 04/3 broj 211/18-2340/2 od 22. januara 2018. godine, evidentirana kao državljanka Crne Gore, te da ima prijavljeno prebivalište u Pljevljima, Crna Gora, gdje je i rođena. Ocjenjujući navedenu činjenicu, kao i to da sada apelantica nema državljanstvo BiH, niti stalno mjesto prebivališta/boravišta, a niti čvrstih veza imovinske, porodične ili druge prirode sa BiH, Kantonalni sud je istakao da se može opravdano zaključiti da postoji opasnost od bjekstva sada optužene apelantice, a to posebno uzimajući u obzir blizinu Crne Gore, kao i „poroznost“ graničnih prelaza između BiH i Crne Gore. U prilog navedenom Kantonalni sud je citirao i dio telefonske komunikacije apelantice sa njenom prijateljicom N.S., ostvarene 6. augusta 2017. godine (komunikacija broj 16), u kojoj apelantica govori N.S.: „…da probam mogu li šta još ovde, mogu ne mogu, odo' dalje, ništa me ... ne drži ovde iskreno“, na šta N.S. odgovara da bi i ona otišla da je na njenom mjestu, da nema djece i Tome (supruga), te govori apelantici: „ Al' kažem ti, eto, ništa te ne veže, boli te ...“ (stranica 6, red 37-48 transkripta označenog razgovora). Istaknuto je da je nakon lišavanja slobode apelantica upoznata sa krivičnim djelima zbog kojih se vodila predmetna istraga, sada je potvrđena optužnica, te je sud, imajući u vidu krivična djela za koja je optužena, njihovu težinu i propisane kazne zatvora, zaključio da sve te okolnosti nesumnjivo mogu predstavljati motiv za bjekstvo. Zaključeno je da apelantica ima interes da se u postojećim okolnostima krije ili pobjegne sa područja BiH, kako bi izbjegla svoje dalje procesuiranje. Ovo naročito, kako je dalje navedeno, i zbog činjenice što Crna Gora ne izručuje svoje državljane radi procesuiranja drugim državama, te bi stoga apelantica postala nedostupna pravosudnim organima BiH, a što bi nesumnjivo bilo od utjecaja na dalji tok postupka. Kantonalni sud je ukazao da je ocijenio i činjenicu da apelantica, osim pravne veze sa susjednom državom, tamo ima i rodbinu koja joj nesumnjivo može pružiti pomoć i osigurati nesmetan boravak u toj zemlji, ako se na takav korak odluči.

10. Također, Kantonalni sud je istakao da je imao u vidu da su krivična djela za koja je apelantica optužena povezana sa pribavljanjem imovinske koristi u višemilionskom iznosu, a iz dokaza na kojima se osnovana sumnja temelji, naročito rezultata presretnutih razgovora, proizlazi da je apelantica kontinuirano u periodu poslovanja firmi „Leading“ i „Eslider“ podizala gotovinski novac sa računa koji su uplatila brojna pravna lica sa kojima su, kako se osnovano sumnja, fiktivno poslovali, te je, što proizlazi iz rezultata posebnih istražnih radnji i iskaza osumnjičenih, od navedenog iznosa zadržavala 8%-10% na ime provizije. S tim u vezi je ukazano da prilikom pretresa apelanticinog stana i poslovnih prostorija nije pronađen bilo kakav novac, dok iz sadržaja presretnutih razgovora apelantice sa osumnjičenim S. B. proizlazi podatak da apelantica ima određenu gotovinsku sumu koju „neće da dira“ i koju drži na njoj poznatom mjestu, pa se može osnovano pretpostaviti da novac pribavljen izvršenjem krivičnih djela ona drži sakriven, a njoj lično dostupan, koju činjenicu bi mogla iskoristiti u slučaju bjekstva za nesmetan boravak, čak i u dužem vremenskom periodu na teritoriji susjedne države.

11. Nadalje, Kantonalni sud je razmotrio postojanje posebnih razloga za produženje pritvora propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će sada, nakon potvrđivanja optužnice, apelanti ponoviti izvršenje ili nastaviti da vrše krivična djela, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je nesumnjivo ispunjen objektivni zakonski uvjet s obzirom na krivična djela i propisane kazne za koja su apelanti optuženi, da se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna u odnosu na apelante.

12. U pogledu postojanja naročitih okolnosti, što predstavlja drugi uvjet koji kumulativno mora biti ispunjen da bi se pritvor mogao odrediti ili produžiti po ovom osnovu, Kantonalni sud je istakao da, prema njegovoj ocjeni, prijedlog Tužilaštva i dokazi na kojim se zasniva optužnica pružaju osnovanu sumnju da su sada optuženi radnje izvršenja krivičnih djela za koje su optuženi i za koje se osnovano sumnjiče preduzimali u dužem vremenskom periodu (osam godina), kontinuirano, da su radnje preduzimane u okviru organizirane grupe koja je djelovala po principu jasno podijeljenih uloga njenih članova u kojoj su apelanti djelovali kao organizatori, a ostali imenovani optuženi (devet lica) kao posrednici, te odgovorna lica, direktori i zaposlenici firmi, kao članovi grupe, te da su iskazali visok stepen upornosti pri izvršenju inkriminiranih radnji, koje su rezultirale enormno visokim iznosima protivpravno stečene imovinske koristi. Da se radilo o uhodanoj, razvijenoj, dobro organiziranoj shemi nezakonitog poslovanja (ustanovljenoj i izučenoj i prije „osamostaljivanja“ osumnjičenih, tj. osnivanja Agencije „Leading“) na način da je putem fiktivnog prikazivanja radova za koje studenti/đaci nisu angažirani, proizlazi iz iskaza svih do sada ispitanih osumnjičenih koji su citirani. Istaknuto je da su apelanti kroz takvo poslovanje, dakle, kontinuirano, godinama, kako se može zaključiti iz iskaza navedenih osumnjičenih, ali i izuzete materijalne dokumentacije, uslugama agencija „Leading“ d.o.o. Sarajevo, i „Eslider“ d.o.o. Sarajevo drugim pravnim licima pribavljali gotovinu i „pokrivanje“ izvršenih uplata potrebnom računovodstvenom dokumentacijom radi stvaranja privida legalnosti.

13. Istaknuto je da je apelantica u pravnom licu „Eslider“ d.o.o. Sarajevo nastavila da zajedno sa apelantom radi (suprugom, ne žive na istim adresama) koji je u stvarnosti, kako to proizlazi iz iskaza navedenih osumnjičenih, i dalje dogovarao i obavljao poslove i za agenciju „Eslider” d.o.o. iako formalno nije bio niti vlasnik, niti odgovorno lice u toj agenciji, na navedeni način je poslovao sa većinom pravnih lica koja su se u prethodnom periodu pojavljivala kao kupci - naručioci usluga od pravnog lica „Leading“ d.o.o. Sarajevo, nakon što su inspekcijski organi izvršili nadzor u pravnom licu „Leading“, te nakon što je prestalo da radi. Navedena argumentacija iz prijedlog Tužilaštva, i po ocjeni Kantonalnog suda, nedvojbeno ukazuje na njihovu upornost u vršenju krivičnih djela, odnosno ta činjenica da su nakon utvrđenih nezakonitosti nastavili sa istom vrstom poslovanja, pokušavajući da to prikriju otvaranjem nove agencije, upućuje na njihovu spremnost da ponove krivično djelo. Na spremnost da, i pored utvrđenih nezakonitosti, nastave dalje da se bave istim poslovima, putem novoosnovane agencije „Eslider“ d.o.o. Sarajevo, ukazuje i komunikacija mobilnog telefona apelantice, kojim je evidentirano da apelanti skupa odlaze na sastanke sa računovođom koju su namjeravali angažirati i kojoj objašnjavaju da imaju utvrđene neizmirene obaveze, zbog čega sada osnivaju novu agenciju, dakle, iskazuju izuzetnu upornost da nastave sa takvim nezakonitim poslovanjem. Dodatno tome, na postojanje svijesti kod apelantice da čini nezakonite radnje i da, pored toga, i dalje istrajava u istom postupanju, ukazuje komunikacija imenovane nakon izvršenog pretresa agencije „Leading“ d.o.o. Sarajevo po naredbi Kantonalnog suda, u kojoj se savjetuje sa osumnjičenim H.L. i raspituje o krivičnom postupku protiv njega u vezi sa zadrugom ,,Ama“, koja se bavila istim poslovima.

14. U kontekstu „naročitih okolnosti" koje opravdavaju bojazan da će (sada optuženi) ponoviti krivično djelo ukoliko budu pušteni na slobodu, posebno ukazuju činjenice o postojanju osnovane sumnje o brojnosti radnji koje su optuženi preduzeli u vremenskom periodu obuhvaćenom optužnicom, kao i na iznose novca koji su „izvučeni“ iz navedenih firmi kao novac za plaćanje radnika koji nikada nisu angažirani na obavljanju poslova. Tako, iz sadržaja presretnutih razgovora proizlaze gotovo svakodnevne komunikacije između apelantice i posrednika, koji međusobno razgovaraju, te u kratkim razgovorima koji nerijetko sadrže svega nekoliko rečenica ili pitanja „da li je leglo“, „da će pustiti“, spominju brojeve koji označavaju iznose koji se traže.

15. Imajući u vidu da postoji osnovana sumnja da su apelanti kao organizatori grupe, nakon zatvaranja jedne agencije („Leading“), pronašli način da nastave sa nezakonitom poslovanjem (osnovana druga agencija „Eslider“), ocijenjeno je da postoji osnovana bojazan da će tako postupiti u narednom periodu ukoliko budu pušteni da se brane sa slobode. S obzirom na to da se optuženim na teret stavljaju teška krivična djela koja su izvršili kao organizatori, odnosno pripadnici grupe za organizirani kriminal, način izvršenja djela, međusobnu povezanost optuženih, a posebno povezanost optuženih koji su djelovali kao posrednici između osumnjičenih, odnosno sada optuženih pravnih lica i organizatora apelanata, kao i visoku profitabilnost nezakonitih radnji koje se apelantima stavljaju na teret, Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.

16. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 027189 19 Kž 12 od 18. februara 2019. godine žalbe apelanata odbio kao neosnovane. Vrhovni sud je ispitao žalbene navode - koje je ocijenio neosnovanim - da je u pobijanom rješenju izostala stvarna kontrola opravdanosti pritvora zbog toga što je prvostepeni sud prepisao navode iz prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora i tako propustio dati vlastite razloge za zaključak da na strani apelanata egzistiraju opći i posebni razlozi za produženje pritvora. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanom rješenju nije izostala ocjena prvostepenog suda o dokazima na kojima je utemeljen zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili predmetna krivična djela za koja se terete, kao ni ocjena postojanja posebnih pritvorskih razloga, a također su u pobijanom rješenju dati razlozi zbog kojih sud nije prihvatio relevantne prigovore odbrane istaknute na ročištu za određivanje pritvora.

17. Također, Vrhovni sud je istakao da ni žalbeni navodi da apelantica nije bila odgovorno lice, niti osnivač firme ,,Leading“ d.o.o., nego samo zaposlenica, ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u pogledu postojanja općeg uvjeta za produženje pritvora s obzirom na prirodu i vrstu radnji koje joj se stavljaju na teret optužnim aktom. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi apelanticine braniteljice da je povrijeđen član 15. ZKP u pogledu jednakosti u postupanju prema strankama, kada ukazuje na diskriminatorski odnos suda, koji se, prema stavu iz žalbe, manifestira u tome da se drugi optuženi u ovom krivičnom postupku ne nalaze u pritvoru. Naime, prijedlog za produženje pritvora podnesen je samo protiv apelanata, a ne i drugih optuženih iz optužnice broj T09 0 KTO 0106155 16, jer je isključivo pravo nadležnog tužilaštva da odlučuje za koga će od optuženih predložiti koje mjere, kako to propisuju odredbe člana 145. ZKPFBiH a to ni sama žalba ne spori u obrazlaganju takvog prigovora.

18. Vrhovni sud je istakao da nema utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja ni pozivanje žalbe na sudsku praksu, odnosno Odluku Vrhovnog suda broj Kž-172/05 od 1. aprila 2005. godine iz koje proizlazi da sud mora dati odgovor na prigovore stranaka istaknute na ročištu za produženje pritvora, te pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3321/17 od 11. oktobra 2017. godine, koja se odnosi na istu situaciju. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je sud interpretirao i relevantni dio prigovora zbog kojih su se branioci apelanata, na ročištu održanom 5. februara 2019. godine povodom prijedloga za produženje pritvora, protivili takvom prijedlogu, dok je na više mjesta u rješenju (strana 120-126) sud dao razloge i zbog čega ti prigovori nisu osnovani, pa na konkretan slučaj nisu primjenjive odluke Vrhovnog suda i Ustavnog suda na koje se žalba poziva. S tim u vezi, Vrhovni sud je podsjetio da sudovi nisu obavezni da daju odgovor na sve prigovore stranaka, nego samo na one koje ocijene bitnim i relevantnim za odlučivanje.

19. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi apelanticine braniteljice da je pobijano rješenje doneseno pogrešnom primjenom člana 149. ZKP s obzirom na sadržaj člana 151. ZKP, ističući da se apelanti nalaze u pritvoru bez valjanog pravnog osnova od 31. januara 2019. godine, kada je potvrđena optužnica do donošenja pobijanog rješenja, te navodi da se radi o diskriminatorskom odnosu prema apelantima u odnosu na druge optužene, koji su na slobodi, čime je, po žalbi, povrijeđeno i pravo na jednak tretman pred zakonom, koji garantira član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Konačno Vrhovni sud je naveo da Kantonalni sud pravilno zaključuje da se blažim mjerama ne bi mogla postići svrha pritvora, pa se ni žalbeni prigovor apelantičine braniteljice, da sud nije obrazložio zašto konkretno predložene mjere nije prihvatio, ne može prihvatiti kao osnovan, jer u tom pravcu dati su detaljni i dovoljni razlozi (strana 124, zadnji pasus obrazloženja), koji su prihvatljivi i za Vrhovni sud, kada se radi o predloženim mjerama oduzimanja putnih isprava, naredbi za javljanje i zabrani obavljanja određenih aktivnosti u odnosu na apelante u vezi sa određivanjem kućnog pritvora.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelanti ukazuju na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Istaknute povrede su učinjene, prema navodima apelacije, zbog stava redovnog suda o postojanju posebnih pritvorskih uvjeta, kao i proizvoljne primjene odredaba člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKP. Naime, apelanti smatraju da pobijana rješenja ne daju posebne razloge koji se zahtijevaju ovim odredbama, nego se stječe dojam da se radi o gomilanju pritvorskih razloga u konkretnom predmetu. U apelaciji se navodi da je u odnosu na apelanticu postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP zasnovano na činjenici što apelantica ima državljanstvo Crne Gore i prebivalište u njoj, a što ona nikada nije ni sporila, smatrajući kako nema čvrste veze sa BiH, ocjenjujući poroznost graničnih prelaza i navodnu presretnutu komunikaciju. Apelantica smatra da njeno ponašanje ukazuje da ona niti je ikada željela bježati, niti je pokušala pobjeći, te da se i Kantonalni sud mogao uvjeriti da apelantica nije ni pokušala pobjeći, pa ni napustiti BiH, iako je imala svoje putne isprave i nije imala nijednu mjeru zabrane, sve vrijeme od kada se nalazila na slobodi, a to je od 11. maja 2018. do dana ponovnog određivanja pritvora 28. maja 2018. godine i njenog privođenja 30. maja 2018. godine, dakle, više od 17 dana. Kantonalni sud nije ocijenio ni činjenicu da je apelantica još od 2016. godine znala da se vodi istraga o ovom pitanju, kada je pozivana na informativni razgovor, ali ni tada, kao ni u jednom kasnijem trenutku nije ni pokušala da se krije i da bježi. Apelantica prigovara i „neosnovanoj“ interpretaciji navodnog razgovora sa licem N.S., jer nikada nije iskazala namjeru bjekstva, na čemu potenciraju pobijana rješenja. Navedeno opovrgava i argumentaciju kako postoji sumnja da negdje skriva novac. Sasvim bi se logičnim pokazao zaključak da, ukoliko skriva bilo gdje novac i ima namjere da bježi, to bi učinila u tom periodu kada je bila na slobodi bez ikakvih mjera zabrane, ali to niti je učinila, niti je pokušala učiniti. Nadalje, apelanti osporavaju stav suda o ispunjenosti posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, te smatraju da sudovi nisu identificirali „naročite okolnosti“ kakve se zahtijevaju ovim odredbama. Suprotno tome, kako apelanti navode, u obrazloženjima rješenja se ponovno interpretira nalaz o postojanju osnovane sumnje, a sve na što se sud poziva jesu „ukupne okolnosti konkretnog predmeta“. Kada bi se prihvatilo opisano postupanje, jasno je da bi pritvor postao obligatoran kada se radi o krivičnim djelima koja se apelantima stavljaju na teret, što je suprotno osnovnim načelima Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. U svakom slučaju, i u odnosu na ovaj pritvorski osnov odbrana je postavila pitanje - koja je razlika ostalih desetine optuženih (a stotine osumnjičenih prema ranijim podacima iz istrage) i bračnog para – apelanata? Smatraju da se u pobijanim rješenjima ne identificiraju konkretne „naročite okolnosti“ koje se zahtijevaju usljed čega je pritvor po ovom članu proizvoljno produžen. I u vezi sa ovim nalazima, apelanti ukazuju na činjenicu da su se od 11. do 30. maja 2018. godine nalazili na slobodi, a da nisu ni pokušali ponoviti nijedno od krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost i uslijed činjenice da sud nije adekvatno razmatrao primjenu blažih mjera koje je predložila odbrana, nego je dao uopćeno obrazloženje bez konkretizacije. Dalje, apelanti su ukazali da im je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije. U tom smislu apelanti su posebno naglasili da su u vezi i sa opasnošću od bjekstva i ponavljanja krivičnog djela ukazivali da u ovom predmetu postoje druga optužena lica koja se brane sa slobode uz mjere zabrane, a bila su u pritvoru po oba ova osnova. Zapravo se radi o licima koja se terete da su pribavila zajedno npr. iznose protivpravne imovinske koristi kao što se stavlja i apelantima. Radi se, također, o pojedinim državljanima Crne Gore, npr. optuženi H.B. Očito da u konkretnom predmetu ne postoje argumenti koji bi opravdali drugačije postupanje u pogledu određivanja mjera pritvora apelantima i mjera zabrane drugim optuženima. Konačno, apelanti su predložili donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo puštanje apelanata iz pritvora. Također, apelanti su tražili da se utvrdi povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost, kao i da im se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu, kao i da im se isplate troškovi radi utvrđivanja povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost.

II. Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su prigovori izneseni u apelaciji isti kao prigovori iz žalbe apelanata, o čemu je Vrhovni sud dao obrazloženje u rješenju kod kojeg ostaje.

22. Kantonalni sud je naveo da nema povrede koju apelanti navode, te da je pobijano rješenje dalo određene i dovoljne razloge, pri čemu je odgovoreno na prigovore odbrane. Posebno je Kantonalni sud istakao, s obzirom na vremenski tok izvršenja krivičnog djela (od 2010. godine), da je ugovor o izručenju između Crne Gore i BiH donesen „nešto kasnije“, da je Crna Gora susjedna zemlja sa poroznim granicama.

23. U detaljnom odgovoru Tužilaštvo navodi da se većina navoda apelacije odnosi na već prethodno isticane prigovore na koje su redovni sudovi prilikom donošenja svih rješenja u ovom predmetu, pa tako i sada osporavanih, dali jasne i dovoljne razloge na osnovu kojih su izveli zaključak o postojanju tih pritvorskih razloga prema optuženim. Nasuprot navodima iz apelacije, Tužilaštvo smatra da osporavana rješenja navode činjenice koje se dovode u vezu sa drugim okolnostima (brojnost krivičnopravnih radnji preduzetih u dužem vremenskom periodu od osam godina, iznos novca koji je, kako se osnovano sumnja, „izvučen iz navedenih firmi kao novac za plaćanje radnika koji nikada nisu angažirani na obavljanju poslova - pregledom uplatilaca novčanih sredstava za period 2010-2016. godina za „Leading“ d.o.o. i pregledom uplatilaca novčanih sredstava za 2017. godinu za „Eslider“ d.o.o. utvrđeno je da je na račune „Leadinga“ d.o.o. i „Eslidera“ d.o.o. u predmetnom periodu primljeno 9.150 bezgotovinskih transakcija od 591 pravnog lica i obrta u ukupnom iznosu od 51.765.502,19 KM), koje su upravo pokazatelj njihove spremnosti da ponove krivično djelo, posebno uzimajući u obzir upornost apelanata koju su iskazali kada je Porezna uprava FBiH izvršila kontrolu poslovanja pravnog lica „Leading“ d.o.o. Sarajevo, koje je tad prestalo da radi (2016. godine) a apelanti su odmah osnovali novo pravno lice „Eslider“ d.o.o. Sarajevo, čiji zadatak je bio isključivo nastavak nezakonitog poslovanja koje je vršilo pravno lice „Leading“ d.o.o., te su u nezakonitom poslovanju ovih pravnih lica učestvovala oba apelanta, samo sa formalno različitim ulogama. Argument apelanata o tome da cijelih 19 dana nisu pokušali ponoviti krivično djelo za koje se terete smatra u najmanju ruku neozbiljnim uz postojanje osnovane sumnje da su se najmanje osam godina bavili nezakonitim poslovanjem koje im je, ujedno, bilo jedini izvor prihoda.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1. tač. a) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 151.

Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (...)

25. Ugovor o izručenju između Bosne i Hercegovine i Crne Gore („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 10/13, stupio na snagu 30.6.2015. godine) u relevantnom dijelu glasi: Krivična djela za koja se dozvoljava izručenje vlastitih državljana Član 7. st (1) i (4) (1) Izručenje vlastitih državljana zbog krivičnog gonjenja dozvolit će se ako su ispunjeni uslovi propisani ovim Ugovorom samo za krivična djela organiziranog kriminala i korupcije i krivično djelo pranje novca, za koja je prema pravu obje države ugovornice propisana kazna zatvora ili mjera koja podrazumijeva lišenje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna, koja su kao takva predviđena domaćim zakonodavstvima država ugovornica.

(4) Izručenje vlastitih državljana za krivična djela iz stavova (1) i (2) ovog člana dozvolit će se samo za krivična djela izvršena poslije potpisivanja ovog Ugovora. VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 027189 19 Kž 12 od 18. februara 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 28. februara 2019. godine a apelacija je podnesena 13. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

33. Apelanti osporavaju rješenja kojima im je pritvor produžen a kojim je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju trajanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP (u odnosu na apelante), kao i člana 146. stav 1. tačka a) ZKP u odnosu na apelanticu. S obzirom na to da apelanti ne osporavaju postojanje osnovane sumnje, Ustavni sud će ispitati samo postojanje posebnih pritvorskih razloga, odnosno data obrazloženja redovnih sudova.

34. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

35. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jula 2001. godine).

36. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim organima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juna 2008. s dodatnim referencijama).

37. U vezi sa posebnim pritvorskim razlogom iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, a koji se odnosi na apelanticu, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da nisu dati obrazloženi i konkretni razlozi za posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP, odnosno da je sud pogrešno ocijenio opasnost od bjekstva, odnosno sve konkretne okolnosti na strani apelantice.

38. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva, ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi, Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juna 1995. godine, stav 52, Serija A, broj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se ocijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera lica koje je u pitanju, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobivanja garancija može biti korištena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi, Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juna 1968. godina, stav 10, Serija A, broj 8). Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi ukazao kako činjenica da apelant ima dvojno državljanstvo i imovinu u nekoj susjednoj državi ne može per se biti valjan i opravdan razlog na osnovu kojeg sudovi mogu zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bijega, „niti se zbog ove činjenice za svako osumnjičeno lice koje posjeduje državljanstvo susjedne države, te imovinu u njoj, po automatizmu može smatrati da postoji bojazan da će pobjeći od pravde u Bosni i Hercegovini“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/11). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, također, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi, Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64).

39. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Kantonalni sud u prilog zaključku o postojanju opasnosti od bjekstva ocijenio, s obzirom na činjenicu da je apelantica državljanka Crne Gore, gdje je i rođena i gdje još uvijek ima prijavljeno prebivalište, da nema državljanstvo ili bilo kakvu imovinu u Bosni i Hercegovini, te da je svjesna težine krivičnih djela za koja je optužena, visine zaprijećene kazne i dokaza koji su prikupljeni protiv nje u predmetnom krivičnom postupku. Navedene okolnosti dovedene su u kontekst blizine Crne Gore, „poroznosti“ graničnih prelaza, okolnosti da apelantica, osim pravne veze, ima i rodbinu koja joj može pružiti pomoć i osigurati nesmetan boravak, kao i rezultata istrage iz kojih proizlazi da apelantica ima određenu gotovinsku sumu koja nije pronađena, na osnovu čega je zaključeno da je osnovano pretpostaviti da bi te okolnosti apelantica mogla iskoristiti u slučaju bjekstva za nesmetan boravak čak i duži vremenski period. Također je Kantonalni sud, između ostalog, ocijenio i činjenicu da je zaključen Ugovor o izručenju između BiH i Crne Gore, te je naveo da Crna Gora ne izručuje svoje državljane. Ustavni sud naročito zapaža da je i Vrhovni sud posebno ocijenio i okolnosti koje proizlaze iz snimljene telefonske komunikacije apelantice sa njenom prijateljicom „da je ovdje iskreno ništa ne drži“. Stoga, Ustavni sud smatra da su navedene konkretne okolnosti, uzete u cjelini, bile dovoljne za zaključak o postojanju osnovane bojazni da bi apelantica, u slučaju da bude puštena na slobodu, mogla pobjeći. Ustavni sud je imao u vidu te okolnosti kada je u pitanju pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP. Također, Ustavni sud je imao u vidu brojnu praksu na koji su se apelanti pozvali u apelaciji, koja u konkretnom slučaju nikako ne može utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

40. Nadalje, apelanti tvrde da osporena rješenja o određivanju pritvora nisu zakonita, jer nije ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Naime, nisu identificirane posebne okolnosti a ovakvim pristupom pritvor postaje obligatoran za krivična djela koja se apelantima stavljaju na teret. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

41. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da nije sporno da je ispunjen formalni uvjet. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti ocijenili brojnost krivičnopravnih radnji preduzetih u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, da su inkriminirane radnje preduzimane u okviru organizirane grupe, visok stepen iskazane upornosti koji se ogleda u činjenici da je, i nakon inspekcijskog nadzora i utvrđenih nepravilnosti i nezakonitosti u poslovanju „Leadinga“ d.o.o., apelantica u kratkom vremenu osnovala novo društvo, koje je radilo na identičan način (nezakonito poslovalo, kako se osnovano sumnja). Imajući u vidu sve navedeno, ovakav stav redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti kao osnovane tvrdnje apelanata o proizvoljnosti primjene člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, odnosno datog obrazloženja.

42. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u ukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelanti, u slučaju puštanja na slobodu, mogli ponoviti ista ili istovrsna krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. god., stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine). U tom kontekstu je, također, preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive, niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelanti, u slučaju da budu pušteni na slobodu, mogli ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.

43. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

44. U odnosu na povredu prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije na koju ukazuju apelanti, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu „značajno manje” od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, a bez daljnje konkretizacije povrede ovog člana od apelanata, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je apelantima povrijeđeno navedeno pravo. Činjenica da su apelanti nezadovoljni navedenim rješenjima i da daju vlastito viđenje konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje poštivanje garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim im je pritvor određen u skladu sa članom 149. stav 3. ZKP, a iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, kao i člana 146. stav 1. tačka a) ZKP u odnosu na apelanticu.

Zabrana diskriminacije

46. Apelanti tvrde da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

47. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

48. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

49. Ustavni sud zapaža da apelanti nisu posebno naznačili u vezi s kojim ustavnim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost za koje je Ustavni sud u prethodnom dijelu odluke zaključio da nije došlo do povrede prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost.

50. Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

51. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelanti navode o diskriminaciji zasnivaju na tvrdnjama da je Tužilaštvo u optužnici koju je dostavilo Kantonalnom sudu na potvrđivanje samo protiv njih zatražilo produženje pritvora, ali da to nije učinilo protiv drugih lica, koja su, također, optužena istom optužnicom. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je redovni sud ukazao da je isključivo pravo nadležnog tužilaštva da odlučuje za koga će od optuženih predložiti koje mjere, kako to propisuju odredbe člana 145. ZKP. Stoga, a budući da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su drugačije tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi o zabrani diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost.

Naknada

52. Najzad, s obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje zahtjeva apelanata u vezi sa traženjem apelanata da im se dosudi odšteta u pravičnom iznosu.

53. Također, u vezi sa traženjem apelanata da im se isplate troškovi za sastavljanje apelacije, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova postupka, a što uključuje i troškove za sastavljanje apelacije, te stoga ovi troškovi padaju isključivo na teret apelanata.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantima nakon potvrđivanja optužnice, ponudio relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te da postoji opasnost od bjekstva apelantice i naročite okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost da će apelanti, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti krivična djela za koja su optuženi, te kada je dao valjane razloge za svoje odlučenje koji se ne doimaju proizvoljnim.

55. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju tih prava temelje na paušalnim tvrdnjama da postoji različit tretman apelanata u odnosu na druga optužena lica istom optužnicom, jer Tužilaštvo nije zatražilo i protiv tih drugih lica izricanje mjera pritvora, budući da je u isključivoj nadležnosti Tužilaštva da odlučuje za koga će od optuženih predložiti koje mjere, kako to propisuju odredbe člana 145. ZKP.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1096/19 (E. Đ. i S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio