Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1685/17 (M. K.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Uknjižba
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 66
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1685/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1685/17, rješavajući apelaciju Muharema Kulauzovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Muharema Kulauzovića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 004380 16 Rev od 9. februara 2017.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muharem Kulauzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubljane, Republika Slovenija, kojeg zastupa Mišo Golub, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 004380 16 Rev od 9. februara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ćamila Bašagića i Enesa Kličića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 18. i 19. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, prvotuženi i drugotuženi su dostavili odgovore na apelaciju 20. februara i 7. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant kao kupac i Mehmed Ćehajić kao prodavac zaključili su 7. septembra 2000. godine pismeni kupoprodajni ugovor čiji je predmet prodaje nepokretnost (u daljnjem tekstu: predmetna nepokretnost), preciznije označena i opisana u izreci presude Opštinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud).
6. Prvotuženi kao kupac i prednik trećetužene kao prodavac zaključili su 10. maja 2004. godine pismeni kupoprodajni ugovor o prodaji predmetne nepokretnosti.
7. „Centrovod“ d.o.o. Cazin kao povjerilac i apelant kao jemac zaključili su 18. novembra 2004. godine ugovor o jemstvu radi obezbjeđenja novčane tražbine prenosom svojine na nepokretnostima.
8. Prvotuženi kao prodavac i drugotuženi kao kupac zaključili su 30. juna 2005. godine kupoprodajni ugovor kojim je prvotuženi prodao predmetnu nepokretnost drugotuženom.
Postupak pred sudovima
9. Apelant je 2. jula 2007. godine podnio tužbu protiv prvotuženog kojom je tražio utvrđivanje ništavosti ugovora iz 2004. godine o kupoprodaji predmetne nepokretnosti zaključenog između Mehmeda Ćehajića i prvotuženog. Zatim je apelant 29. novembra 2011. godine preinačio i proširio tužbu i na drugotuženog (na način da je tražio utvrđenje da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotuženog i drugotuženog 2005. godine), te je podneskom od 13. februara 2013. godine kao nužnog suparničara označio tuženika Mehmeda Čehajića kao prodavca (ugovornu stranu osporavanih ugovora), „odnosno njegovog nasljednika Čehajić rođ. Zulić Saćimu – suprugu [u daljnjem tekstu: trećetužena] s obzirom na to da je Čehajić Mehmed [u daljnjem tekstu: prednik trećetužene] umro 25. juna 2012. godine“.
10. Presudom Opštinskog suda broj 20 0 P 004380 14 P 2 od 25. juna 2015. godine utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor o prodaji predmetne nepokretnosti koji su 10. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: ugovor iz 2004. godine) zaključili kod Opštinskog suda prednik trećetužene i prvotuženi kao kupac (stav 1 izreke). Takođe, utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor o prodaji predmetne nepokretnosti koji su 30. juna 2005. godine (u daljnjem tekstu: ugovor iz 2005. godine) kod Opštinskog suda zaključili prvotuženi kao prodavac i drugotuženi kao kupac (stav 2 izreke). Prvostepenom presudom je određeno da su prvotuženi i drugotuženi dužni trpjeti da se na osnovu presude u Zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda izvrši brisanje uknjižbe izvršene na osnovu ugovora iz 2005. godine, a prvotuženi i trećetužena (kao zakonski nasljednik Mehmeda Ćehajića) dužni su trpjeti da se na osnovu presude u Zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda izvrši brisanje uknjižbe na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 2004. godine, te su sva tri tužena dužna trpjeti da se u Zemljišnoknjižnom uredu Opštinskog suda u odnosu na predmetnu nepokretnost izvrši uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije uknjižbe (stav 3 izreke). Odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja i privremene mjere obezbjeđenja zabranom drugotuženom da otuđi, optereti ili na drugi način raspolaže predmetnom nepokretnošću (stav 4 izreke), dok su obavezani tuženi da nadoknade apelantu troškove parničnog postupka (stav 5 izreke).
11. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su prednik trećetužene i apelant 7. septembra 2000. godine zaključili kupoprodajni ugovor kojim je prednik trećetužene prodao apelantu predmetnu nepokretnost, da je isplaćena kupoprodajna cijena za predmetnu nepokretnost i da je data saglasnost da se na osnovu ugovora izvrši prenos prava svojine i posjeda, kao i da apelant stupa u faktički posjed predmetne nepokretnosti danom potpisivanja ugovora. Opštinski sud je naveo da je prvotuženi potvrdio da je bio prisutan kada je apelant kupio predmetnu nepokretnost i pravnom predniku trećetužene isplatio kupoprodajnu cijenu. Dalje je naveo da je prednik trećetužene zaključio kupoprodajni ugovor (ugovor iz 2004. godine) sa prvotuženim o prodaji predmetne nepokretnosti za istu kupoprodajnu cijenu, a nakon toga je prvotuženi raspolagao predmetnom nepokretnošću tako što je kao prodavac zaključio sa drugotuženim kao kupcem ugovor iz 2005. godine o kupoprodaji predmetne nepokretnosti. Opštinski sud je naveo da je rješenjem Odsjeka za geodetske i katastarske poslove Opštine Cazin od 6. aprila 2007. godine umjesto apelanta kao posjednika predmetne nepokretnosti upisan prvotuženi (na osnovu kupoprodajnog ugovora i ugovora o jemstvu), dok je na osnovu zemljišnoknjižnog izvatka utvrđeno da je drugotuženi na osnovu ugovora upisan kao vlasnik predmetne nepokretnosti (rješenje od 20. marta 2007. godine) i da je upisan u katastar kao posjednik.
12. Takođe, utvrđeno je da su apelant kao jemac i firma „Centrovod“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: firma „Centrovod“ u svojini prvotuženog) zaključili 18. novembra 2004. godine ugovor o jemstvu kojim je apelant dao u zalog nepokretnost koja je predmet spornih ugovora kao obezbjeđenje ispunjenja novčane obaveze firme „Citrus“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: firma „Citrus“ u apelantovoj svojini) prema firmi „Centrovod“, te se saglasio da pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti bude preneseno na vjerovnika – firmu „Centrovod“ ako obezbijeđeno potraživanje ne bude plaćeno u određenom roku, odnosno dozvolio je da se na osnovu ovog ugovora upiše zabilježba obezbjeđenja novčane tražbine ugovarača „Centrovod“ na predmetnoj nepokretnosti.
13. Opštinski sud je naveo da je prednik trećetužene dva puta raspolagao predmetnom nepokretnošću (7. septembra 2000. godine sa apelantom zaključio kupoprodajni ugovor, a nakon toga 2004. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa prvotuženim koji je sproveden u zemljišnoj knjizi), istaknuvši da je sudska praksa zauzela stanovište da raniji savjesni kupac ima jači pravni osnov u odnosu na kasnijeg nesavjesnog kupca i u slučaju kada je nesavjesni kupac ishodio upis u zemljišnu knjigu, te da je nesporno da je predmetna nepokretnost bila predana u posjed apelanta koji se evidentirao kao katastarski posjednik. Opštinski sud je zaključio da je prvotuženi kao kasniji kupac bio nesavjestan s obzirom na to da iz njegovog iskaza proizlazi da je znao za činjenicu da je apelant ranije kupio predmetnu nepokretnost i da je bio prisutan kada je isplaćena kupoprodajna cijena.
14. Opštinski sud je naveo da je ugovor iz 2004. godine prividan (fiktivan) pravni posao u smislu odredbe člana 66 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer iz iskaza prvotuženog proizlazi da ni on niti prodavac nisu željeli zaključiti kupoprodajni ugovor, već su ga zaključili radi zaobilaženja propisa. Naime, prvotuženi je u svom iskazu potvrdio da je navedeni ugovor zaključio da bi pribavio pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti jer je apelant predmetnom nepokretnošću jemčio plaćanje duga koji je imala firma „Citrus“ prema firmi „Centrovod“. Osim toga, iz navedenog iskaza proizlazi da je prvotuženi nakon pribavljanja prava svojine na predmetnoj nepokretnosti prodao tu nepokretnost drugotuženom (ugovor iz 2005. godine) i da je kupoprodajnu cijenu unio u firmu „Centrovod“ naznačivši da je tako izmiren dug firme „Citrus“ za koji je jemčio apelant. Opštinski sud je naveo da iz iskaza prvotuženog proizlazi da je i prednik trećetužene znao za taj glavni cilj i da je prvotuženi potvrdio da je prednik trećetužene kontaktirao s apelantom i da se apelant saglasio sa zaključenjem takvog ugovora. Osim toga, Opštinski sud je istakao da je takav ugovor bez pravnog učinka i na osnovu odredbe člana 53 stav 2 ZOO-a jer je nedozvoljena pobuda bitno uticala na odluku prvotuženog da zaključi ugovor, a prednik trećetužene je za to znao i takva nedozvoljena pobuda dovela je i do nedozvoljenog osnova – kauze u smislu odredbe člana 52 ZOO-a, što je dovelo do pravno nevaljanog ugovora. S obzirom na to da je ništav, odnosno bez pravnog učinka kupoprodajni ugovor koji je zaključio prvotuženi kao kupac (ugovor iz 2004. godine), Opštinski sud je naveo da prvotuženi nije stekao pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti tako da kao nevlasnik nije ni mogao prodati predmetnu nepokretnost dugotuženom, odnosno drugotuženi shodno odredbama člana 36 Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) nije mogao steći pravo svojine na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 2005. godine jer se pravo svojine od nevlasnika može steći samo na pokretnoj stvari i pod određenim uslovima, dok se na nepokretnosti uopšte ne može steći pravo svojine od nevlasnika. S obzirom na to da su osporavani ugovori o kupoprodaji ništavi, to je ništav i sam upis svojine u zemljišne knjige izvršen na osnovu istih ugovora, zaključio je na kraju Opštinski sud.
15. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 004380 15 Gž od 11. novembra 2015. godine djelimično je uvažena žalba prvotuženog i drugotuženog i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio ništavim predmetne ugovore, kao i tužbeni zahtjev za uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja prije sprovođenja uknjižbe na osnovu prividnog pravnog posla jer se na osnovu takvog ugovora ne može steći pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti.
16. Odlučujući o reviziji koju su prvotuženi i drugotuženi izjavili protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 20 0 P 004380 16 Rev od od 9. februara 2017. godine kojom je uvažio reviziju, preinačio nižestepene presude i odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezao apelanta da prvotuženom i drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo činjenice koje su utvrđene tokom postupka, te je ukazao da prvostepeni sud polazi od utvrđenja da je ugovor iz 2004. godine bio prividan ugovor i kao takav je ništavan, a s obzirom na to da je prvotuženi na osnovu ništavog pravnog posla zaključio i drugi ugovor iz 2005. godine i taj ugovor je utvrđen ništavim. Dalje je naveo da je odredbama člana 103 ZOO-a propisano da je ugovor ništav ako je protivan ustavu, propisima, te moralu društva, osim ako cilj povrijeđenih pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Vrhovni sud je naveo da nižestepeni sudovi utvrđuju da je ugovor iz 2004. godine ništav jer je bio prividan (fiktivan), te ukazuje da prema odredbama člana 66 stav 2 ZOO-a, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj ugovor važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost. U vezi s tim je naveo da je firma „Citrus“ kao naručilac poslova imala zaključen ugovor o izvođenju radova sa firmom „Centrovod“ iz kog odnosa je nastao apelantov dug prema prvotuženom. Zatim je naveo da je apelant lično zaključio ugovor o jemstvu sa firmom „Centrovod“ kojim je založio predmetnu nepokretnost u slučaju neplaćanja duga iz navedenog poslovnog odnosa, a nije bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik založene nepokretnosti (ugovor o kupoprodaji iz 2000. godine nije ispunjavao uslov propisane forme za uknjižbu), te je očigledno zaključivanjem novog ugovora o kupoprodaji iz „2005. godine“ između prvotuženog kao vlasnika firme vjerovnika sa prednikom trećetužene kao ranijim vlasnikom predmetne nepokretnosti prikriveno realizovan ugovor o jemstvu na založenoj nepokretnosti naplatom duga prenosom svojine, tj. prikriven ugovor o zalogu nepokretnosti (hipoteka) iz člana 68 ZOSPO-a. Takođe je naveo da se ugovorena hipoteka nije mogla sprovesti na osnovu ugovora kao pravnog posla jer apelant kao založni dužnik nije bio upisan u javnim knjigama kao vlasnik, te se taj pravni posao nije mogao upisati u javnu knjigu, niti je mogla nastupiti prodaja nepokretnosti za naplatu duga iz osnovnog posla koji nije plaćen u roku. Vrhovni sud je ukazao da je u tom smislu, zaključivanjem prividnog ugovora ranijeg vlasnika na založenoj nepokretnosti sa prvotuženim vjerovnikom iz ugovora o jemstvu na nepokretnosti, realizovan prividni posao naplate duga na založenoj nepokretnosti, pa kako pravna valjanost tog ugovora o zalogu nepokretnosti nije osporena, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je prividni ugovor iz 2005. godine utvrđen kao ništavan pravni posao.
18. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se u smislu odredaba člana 38 ZOSPO-a savjesnost pretpostavlja. Dalje je naveo da prvotuženi nije osporavao da je znao za raniju kupoprodaju predmetne nepokretnosti jer je apelant upravo ugovorom o jemstvu založio predmetnu nepokretnost kao sredstvo obezbjeđenja plaćanja duga iz poslovnog odnosa njihovih firmi, ali taj zalog se nije mogao upisati u javne knjige, pa kada apelantova firma nije platila dospjeli dug, „tužilac“ je (vjerovatno se misli na prvotuženog) tražio način naplate po ugovoru o jemstvu na nepokretnosti koja nije upisana u javnoj knjizi i očigledno u dogovoru sa apelantom zaključio novi ugovor sa ranijim vlasnikom (prednik trećetužene), ušao u posjed nepokretnosti, a nakon više od jedne godine nepokretnost prodao drugotuženom. Vrhovni sud je ukazao da nije dokazana nesavjesnost prvotuženog, te istakao da apelant nije dokazao ni nesavjesnost drugotuženog, čak i da je drugačija odluka prema prvotuženom.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant smatra da je Vrhovni sud preinačenjem nižestepenih presuda proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ugovor zaključen između prvotuženog i prednika trećetužene (ugovor iz 2004. godine) prividan, odnosno da nije ništav pravni posao i da je zaključivanjem navedenog ugovora realizovana naplata duga na založenoj nepokretnosti. Apelant je ukazao da je ugovor o jemstvu zaključen 18. novembra 2004. godine, dok je ugovor o kupoprodaji predmetne nepokretnosti između prvotuženog i prednika trećetužene zaključen 10. maja 2004. godine, odnosno da je ugovor o jemstvu zaključen šest mjeseci nakon što je prednik trećetužene raspolagao s predmetnom nepokretnošću u korist prvotuženog, pa se apelantovi navodi o saznanju i odobravanju ugovora o prodaji nepokretnosti ne mogu prihvatiti kao istiniti. Apelant je naveo da predmet parničnog postupka nije ni bilo utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o jemstvu, odnosno ugovora o davanju u zalog nepokretnosti, pa je sud svojim postupanjem izašao iz okvira postavljenog tužbenog zahtjeva. Takođe je ukazao da se prividnost pravnog posla može utvrditi samo između istih ugovornih stranaka i u tom slučaju utvrđivati da njihova volja nije bila da zaključe prividan ugovor, već neki drugi ugovor, te je naveo da su ugovorne stranke prilikom zaključivanja ugovora o jemstvu bile firma „Centrovod“ i apelant. Pored toga, smatra da zaključak Vrhovnog suda u pogledu savjesnosti prvotuženog nije ispravan i predstavlja proizvoljno tumačenje materijalnih propisa jer je prvotuženi sam izjavio da je znao da je prednik trećetužene spornu parcelu prodao apelantu i time priznao nesavjesno sticanje predmetne nepokretnosti. Apelant je istakao da je obrazloženje presude Vrhovnog suda nejasno i nerazumljivo i da ne pruža dovoljno uvjerenja da je odluka kojom je usvojena revizija pravilna i zasnovana na zakonskim propisima.
Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude, te istakao da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji.
21. Prvotuženi i drugotuženi su naveli da je Vrhovni sud jasno obrazložio kako su nižestepeni sudovi pogrešno utvrđivali činjenično stanje i tretirali ugovor o jemstvu kao nebitan, a koji je odlučujući dokument i koji je služio kao instrument obezbjeđenja. Zatim su ukazali da su apelantovi navodi neargumentovani, te istakli da ugovorom o jemstvu nije preneseno pravo svojine na prvotuženog, već na osnovu ugovora između prvotuženog i prednika trećetužene. Osim toga, naveli su da je prednik trećetužene znao za apelantov dug i pristao da zaključi ugovor i ovjeri potpis kod nadležnog suda. V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.
Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Pobude za zaključenje ugovora Član 53.
(1)Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.
(2)Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.
(3)Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo i kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.
Prividan ugovor Član 66.
(1)Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
(2)Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost.
[...]
23. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Član 38.
(1)Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan.
Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
Član 68.
Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.
[...] VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 004380 16 Rev od 9. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosi na pitanje utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji, brisanja uknjižbe izvršene na osnovu kupoprodajnih ugovora i uspostave zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije izvršenih uknjižbi. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, čiji je rezultat donošenje osporene presude čije je obrazloženje nejasno i nerazumljivo.
33. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
35. U vezi s prigovorima koji se odnose na to da je obrazloženje presude Vrhovnog suda nejasno i nerazumljivo, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je Vrhovni sud donošenjem odluke u postupku revizije dao jasne i razumljive razloge na kojim je zasnovao svoju odluku, odnosno da li obrazloženje osporene presude sadrži jasne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi.
37. Ustavni sud uočava da je presudom Opštinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda (osim u dijelu odluke o troškovima postupka), utvrđeno da su ništavi ugovori iz 2004. i 2005. godine, a svoje odluke su zasnovali na odredbama člana 66, člana 53 stav 2 i člana 52 ZOO-a i zaključili da je ugovor iz 2004. godine prividan (fiktivan) pravni posao, slijedom čega je ništav i kupoprodajni ugovor iz 2005. godine (prvotuženi nije mogao kao nevlasnik prenijeti više prava nego što sam ima).
38. Iz činjenica predmeta dalje proizlazi da je, suprotno zaključku nižestepenih sudova, Vrhovni sud u presudi kojom je preinačio nižestepene presude ukazao da ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj ugovor važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost (član 66 stav 2 ZOO-a). Naime, Vrhovni sud je istakao da su firma prvotuženog i apelantova firma bile u poslovnom odnosu iz kojeg je nastao dug apelantove firme, radi čega je zaključen ugovor o jemstvu u kojem je za navedeni dug apelant garantovao predmetnom nepokretnošću, te s obzirom na to da apelant nije bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, to je očigledno zaključen ugovor između prvotuženog i prednika trećetužene kojim je prikriveno realizovan ugovor o jemstvu. Vrhovni sud je ukazao da pravna valjanost ugovora o jemstvu nije osporena pa je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je prividni ugovor iz 2005. godine utvrđen kao ništavan pravni posao. S obzirom na to da apelantova firma nije platila dospjeli dug, tražen je način naplate po ugovoru o jemstvu i da je očigledno u dogovoru s apelantom prvotuženi zaključio novi ugovor sa prednikom trećetužene, ušao u posjed nepokretnosti, a nakon toga prodao predmetnu nepokretnost drugotuženom.
39. Ustavni sud prvenstveno zapaža da Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude navodi ugovor iz 2005. godine, a zapravo govori o sadržaju ugovora iz 2004. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je kupoprodajni ugovor između prvotuženog i prednika trećetužene (ugovor iz 2004. godine) zaključen 10. maja 2004. godine, dok je ugovor o jemstvu zaključen 18. novembra 2004. godine. Ustavni sud smatra da se postavlja opravdano pitanje na koji način je ugovorom koji je zaključen 10. maja 2004. godine realizovan ugovor o jemstvu koji u tom trenutku nije ni bio zaključen, odnosno koji je zaključen šest mjeseci nakon toga. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je ugovor koji su zaključili prvotuženi i prednik trećetužene (ugovor iz 2004. godine) zaključen da bi se realizovao ugovor o jemstvu. Ustavni sud primjećuje da iz navedenog proizlazi da je taj ugovor zaključen prije nego što je zaključen ugovor o jemstvu, pa se postavlja pitanje da li je u osporenoj odluci pravilno navedena hronologija zaključivanja pomenutih ugovora.
40. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije na jasan i argumentovan način obrazložio svoju odluku, odnosno da osporena presuda stvara nejasnu sliku u odnosu na način na koji je taj sud prezentovao činjenice, slijedom čega se postavlja i pitanje da li su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava. Ovo tim prije što iz sadržaja ugovora iz 2005. godine, na koji se poziva Vrhovni sud u svom obrazloženju i navodi da je njime prikriveno realizovan ugovor o jemstvu, proizlazi da je navedeni ugovor, kojim je prodata predmetna nepokretnost, zaključen između prvotuženog kao prodavca i drugotuženog kao kupca. Dakle, navedenim ugovorom iz 2005. godine, suprotno zaključku Vrhovnog suda, nikako nije mogao biti realizovan ugovor o jemstvu. Takođe, u konkretnoj situaciji gdje Vrhovni sud navodi ugovor iz 2005. godine, a govori o sadržaju ugovora iz 2004. godine, Ustavni sud smatra nelogičnim zaključak Vrhovnog suda da je kupoprodajni ugovor od 10. maja 2004. godine zaključen da bi se realizovao ugovor o jemstvu od 18. novembra 2004. godine.
41. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, a bez namjere da prejudicira kakva će biti odluka u konačnici, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.
Pravo na imovinu
42. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada Vrhovni sud u osporenoj presudi nije ponudio jasno obrazloženje u odnosu na činjenice koje su bitne za odlučenje, odnosno nije naveo jasne i precizne razloge na kojima je presuda zasnovana, pa samim tim dovodi u pitanje da li je u konkretnom predmetu proizvoljno primijenjeno materijalno pravo – odredbe ZOO-a, u kontekstu donošenja odluke o tužbenom zahtjevu koji je usmjeren na utvrđivanje ništavosti naknadno zaključenih kupoprodajnih ugovora.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević