Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1399/19 (E. K.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1399/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i sutkinja Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP 1399/19, rješavajući zahtjev Ekrema Karabegovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 3, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ekrema Karabegovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 29. marta 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 024775 15 U od 28. februara 2019. godine, rješenja Federacije BiH, Drugostepene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 03-41-769-23/2015 od 20. jula 2015. godine i rješenja Prvostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 03/1- 23-3175/08 od 7. jula 2014. godine. Apelant je 11. aprila 2019. godine podnio prijedlog za određivanje privremene mjere kojim je zatražio da Ustavni sud „odloži postupak iseljenja apelanta i njegovih članova porodičnog domaćinstva“ iz stana koji koristi u ulici Harmani H-15, u Bihaću (u daljnjem tekstu: predmetni stan) do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
2. Rješenjem Prvostepene komisije broj 03/1-23-3175/08 od 7. jula 2014. godine utvrđeno je da apelant nema pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog 4. maja 1997. godine (stav I izreke rješenja), te je poništeno rješenje Federalnog ministarstva odbrane, Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine od 18. aprila 1997. godine.
3. Rješenjem Drugostepene komisije broj 03-41-769-23/2015 od 20. jula 2015. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv navedenog rješenja Prvostepene komisije.
4. Odlučujući o tužbi apelanta protiv rješenja Drugostepene komisije Kantonalni sud je u postupku upravnog spora presudom broj 09 0 U 024775 15 U od 28. februara 2019. godine tužbu odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant tužbom od 22. septembra 2015. godine pokrenuo upravni spor osporavajući rješenje tuženog od 20. jula 2015. godine, kao i prvostepeno rješenje od 7. jula 2014, godine zbog povrede pravila postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene zakona. Kantonalni sud je dalje naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine živio na adresi Ulica 28. marta broj 5. (sada ulica Huseina kapetana Gradašćevića), u kući koja je bila vlasništvo njegovog oca a koju koriste apelantov brat sa svojom porodicom i apelantova majka. Također, je utvrđeno da se navedena kuća nalazi u istom stanju kao što je bila i 1991. godine. Pored toga je utvrđeno da je apelant 30. aprila 1991. godine bio vlasnik porodično stambenog objekta – kuće u Bihaću na adresi Mušanovića mahala bb, te da je kao vlasnik navedene nekretnine u svojini građana imao dovoljno stambenog prostora za život njegove porodice. Nadalje je utvrđeno da je apelant predmetnu nekretninu 20. oktobra 2000. godine poklonio majci i bratu ugovorom o poklonu. Polazeći od tako utvrđenog stanja, Kantonalni sud je smatrao da su prvostepeni i drugostepeni upravni organ donijeli zakonitu odluku kada su zaključili da je apelant privremeni korisnik u skladu sa članom 18.c stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. navedenog zakona, te člana 15. stav 1. tačka 6. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz Stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH, jer je apelant višestruki korisnik u smislu člana 11. Zakona o prestanku primjene.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su organi uprave i Kantonalni sud pogrešno i samovoljno primijenili čl. 11, 11.a), te odredbe člana 18.c Zakona o prestanku primjene, kada su zaključili da je apelant višestruki korisnik. Istakao je da je predmetni stan njegov dom u kojem živi sa svojom porodicom.
7. U prijedlogu za određivanje privremene mjere apelant je zatražio da Ustavni sud „odloži postupak iseljenja apelanta i njegovih članova porodičnog domaćinstva“ iz predmetnog stana do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji. Apelant je naveo da je u toku i drugi postupak u kojem se traži njegovo iseljenje iz predmetnog stana a u vezi presude Kantonalnog suda od 16. januara 2014. godine kojom je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Istakao je da je najnovijom urgencijom Službe za zajedničke poslove Vlade Federacije BiH od 18. marta 2019. godine zatraženo da se u navedenom predmetu nastavi postupak iseljenjem apelanta. Apelant navodi da bi u slučaju iseljenja iz predmetnog stana ostao bez jedinog doma kojeg koristi zajedno sa svojim članovima domaćinstva.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
10. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine
11. Ustavni sud zapaža da je apelant obrazložio svoj prijedlog za donošenje privremene mjere navodima da je urgencijom Službe za zajedničke poslove Vlade Federacije BiH od 18. marta 2019. godine zatražen nastavak postupka za iseljenje apelanta u drugom postupku koji se vodi protiv apelanta po tužbi za iseljenje. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelant osim svojih paušalnih navoda koji se tiču merituma spora, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, odnosno da istaknuti navodi ne ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević