Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5984/18 (F. I.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5984/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-5984/18, rješavajući apelaciju Fuada Imamovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fuad Imamović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 062516 17 Rsž od 25. kolovoza 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 27. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 062516 17 Rsž od 25. kolovoza 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Ovisno društvo Rudnik mrkog uglja „Breza“ d.o.o.) od 4. kolovoza 2016. godine i da se tuženi obveže da apelanta rasporedi na odgovarajuće poslove koji ne iziskuju rad u jami u skladu s rješenjem FZ MIO/PIO od 11. svibnja 2016. godine.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženi u tijeku postupka dokazao da nije bio u mogućnosti apelanta rasporediti na druge poslove prema njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti, a uvažavajući i školsku spremu i staž apelanta, kao i činjenicu da iz sistematizacije radnih mjesta tuženog proizilazi da su radna mjesta za koje tužitelj ispunjava uvijete već popunjena. S obzirom na to, te kako apelant, shodno odredbama iz članka 7. i 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao da kod tuženog ima slobodnih radnih mjesta na koje bi ga tuženi mogao rasporediti, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev apealnta neosnovan. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da činjenica da se apelant po odluci tuženog od 4. kolovoza 2016. godine do zaključenja glavne rasprave nalazio u statusu zaposlenika „na čekanju za raspored na drugi odgovarajući posao“ uz pravo na naknadu plaće u skladu sa odredbama člana 75.-77. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, sama po sebi ne predstavlja razloge za nezakonitost navedene odluke. Naime, Kantonalni sud je naveo da odredba članka 73. Zakona o radu uopće ne određuje niti propisuje rok u kojem je poslodavac dužan da tako nešto učini, dok Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju nije propisan rok u kojem je poslodavac dužan da od dana proglašenja neke osobe invalidom, izvrši njen raspored na odgovarajuće radno mjesto, pa je poslodavcu ostavljeno pravo da na više načina riješi status zaposlenika kod kojeg je utvrđena invalidnost II. kategorije. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da u situaciji kada apelant nije dokazao da kod tuženog ima slobodnih radnih mjesta na koje bi ga tuženi mogao rasporediti prema njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti, na zakonitost odluke ne utječu navodi žalbe da je člankom 13. stavom 2. Pravilnika o pravima i obavezama zaposlenika-invalida II kategorije u RMU Breza, propisano da ovakvo čekanje radnog mjesta ne može trajati duže od jedne godine.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević