Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5943/18 (N. K.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5943/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-5943/18, rješavajući apelacije Nijaza Kehića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Nijaz Kehić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 P 005518 18 Gž 2 od 11. srpnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu broj 41 1 Rs 006563 16 Rs od 21.
travnja 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1.AP-5943/18 i AP-5950/18
1. Nijaz Kehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, podnio je 25. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 P 005518 18 Gž 2 od 11. srpnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Visokom – Odjeljenje u Olovu broj 41 1 Rs 006563 16 Rs od 21. travnja 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP- 5943/18. Apelant, kojeg zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 29. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda 41 1 P 005518 18 Gž 2 od 11. srpnja 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-5950/18.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se ponište kao protuzakoniti rješenje o postavljenju državnog službenika prvotužene (Općine Olovo) od 21. srpnja 2014. godine, obavještenje Agencije za državnu službu FBiH od 25. srpnja 2014. godine i rješenje drugotuženog (Odbora državne službe za žalbe FBiH) od 20. listopada 2014. godine, te da se "tuženom" naloži da ponovo provede postupak po izjavljenoj žalbi apelanta. Takođe, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se prvotužena obveže da uspostavi radnopravni status apelanta kao državnog službenika, te da apelantu na ime neisplaćenih naknada plaća isplati određeni novčani iznos i uplati doprinose za obvezno mirovinsko i invalidsko osiguranje. Obvezan je apelant da prvotuženoj nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije ovlašten uspostavljati radnopravni status državnih službenika niti naložiti rukovoditelju državnog organa da uspostavi radnopravni status za konkretnog kandidata, jer sud ne može niti je ovlašten vršiti izbor kandidata, te samim tim apelant nije ni ostvario prava na isplatu plaća za proteklo razdoblje, pa adekvatno toj činjenici nisu ni isplaćivani doprinosi po osnovu plaća. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz rješenja o postavljenju državnog službenika prvotužene od 21. srpnja 2014. godine i rješenja drugotužene od 20. listopada 2014. godine proizlazi da nije primijenjen Zakon o pravima razvojačenih branitelja i članova njihovih obitelji, nego da je primijenjen članak 7. stavak 1. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, kojim je regulirano da branitelji i članovi njihovih obitelji ostvaruju prednost pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima u razdoblju nezaposlenja. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant osnovanost tužbenog zahtjeva zasnivao na tvrdnji da je prilikom donošenja akta čije se poništenje traži trebao primijeniti članak 15. Zakona o dopunskim pravima branitelja i članova njihovih obitelji, na osnovu koje odredbe bi apelant kao razvojačeni borac, imao prioritet pri zapošljavanju u odnosu na postavljenog državnog službenika, koji nije razvojačeni branitelj nego je član obitelji razvojačenog branitelja. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da u situaciji kada i apelant i postavljeni državni službenik imaju prednost pri zapošljavanju u smislu članka 7. stavak 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, bespredmetno je pozivanje na članak 15. Zakona o dopunskim pravima branilaca i članova njihovih porodica. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je člankom 1. stavak 3. Zakona o dopunskim pravima branilaca i članova njihovih porodica regulirano da prava po tom Zakonu članovi porodica razvojačenih branitelja ostvaruju kao dopunska, uz prava koja su utvrđena Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, dok je člankom 5. Zakona o dopunskim pravima branitelja i članova njihovih obitelji regulirano da članovi obitelji branitelja ostvaruju osiguranje povoljnijih uvjeta za zapošljavanje.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i istu osporenu konačnu odluku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-5943/18.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant svoje navode o povredama navedenog prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Osim toga, apelant pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na imovinu, povredu zabrane diskriminacije itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja se apelant pozvao u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o pravima branitelja i članova njihovih porodica. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević