Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4045/18 (D. V.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4045/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8 .maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4045/18, rješavajući apelaciju Davora Vulina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Davor Vulin protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022074 17 Uvp od 21. maja 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022074 17 U od 5. oktobra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Davor Vulin protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022074 17 Uvp od 21. maja 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022074 17 U od 5. oktobra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Davor Vulin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 022074 17 Uvp od 21. maja 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 022074 17 U od 5. oktobra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, odbijen je zahtjev za preispitivanje sudske odluke koji je apelant podnio protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 022074 17 U od 5. oktobra 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba za poništenje rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje) kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odsjeka za poslovne usluge Regionalnog centra Tuzla. Navedenim rješenjem je odbijena kao neosnovana apelantova žalba koju je izjavio na rješenje Grupe za prinudnu naplatu Regionalnog centra Tuzla, a kojim je apelant proglašen solidarno odgovoranim za izmirenje duga po osnovu poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) glavnog dužnika - pravnog lica INHEM d.o.o. Tuzla.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je kao pravilan i zakonit prihvaćen zaključak tužene da je apelant kao direktor glavnog dužnika pojedinačno i solidarno odgovoran za dug glavnog dužnika po osnovu PDV-a. Sud BiH je naveo da propuštanje plaćanja poreza, i po zaključku tog suda, predstavlja kršenje propisa o indirektnom oporezivanju i predstavlja osnov za utvrđivanje pojedinačne i solidarne odgovornosti za dug indirektnog poreza, u smislu člana 22. stav 1. tačka a. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Sud BiH je dalje naveo da je tužena, kada je iscrpila sve pravne mogućnosti da naplatu poreza izvrši od glavnog dužnika, potpuno pravilno utvrdila da je u konkretnoj stvari pojedinačno i solidarno odgovorna osoba koja je upravljala radom tog društva, koja je zastupala to pravno lice i koja je imala ovlaštenje da preduzme sve radnje kojim bi se izmirilo dugovanje, ali je svojim propuštanjem prouzrokovala i nastanak, a i povećanje duga na ime poreske obaveze.
4. Sud BiH je dalje naveo da nije osnovan prigovor vezan za obustavljeni prekršajni postupak koji se vodio protiv apelanta iz razloga što je predmet upravnog postupka utvrđivanja solidarne i pojedinačne odgovornosti apelanta kao odgovornog lica glavnog dužnika, a na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrđeno u postupku revizione kontrole ispravnosti obračuna i plaćanja PDV-a. Sud BiH je naveo da se u prekršajnom postupku može utvrditi da ne postoji prekršajna odgovornost obveznika, ali da to nije od uticaja na njegovu obavezu da plati utvrđene obaveze u skladu sa Zakonom o postupku indirektnog oporezivanja i Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na arbitrarnoj i proizvoljnoj primjeni relevantnih materijalno-pravnih propisa, da redovni sudovi nisu potpuno i jasno obrazložili svoje odluke. Takođe, apelant navodi da se konačna odluka samo poziva na stajalište prvostepene odluke Suda BiH bez ulaženja u suštinu pravnog pitanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
8. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o postupku indirektnog oporezivanja u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević