Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1817/17 (D. K.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kazna
- Miješanje
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1817/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1817/17, rješavajući apelaciju Damira Katice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Damira Katice podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026926 17 Kž 7 od 3. aprila 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026926 16 K od 17. januara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Damir Katica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vedad Kolašinac, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026926 17 Kž 7 od 3. aprila 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026926 16 K od 17. januara 2017. godine. Apelant je 26. maja 2017. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 14. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 21. februara 2019. godine, a Kantonalni sud 22. februara 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026926 16 K od 17. januara 2017. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 026926 17 Kž 7 od 3. aprila 2017. godine, apelantu, kao branitelju optuženog Amara Omerćajića u krivičnom predmetu broj 09 0 K 026926 16 K, izrečena je novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM zbog narušavanja reda i procesne discipline, te nepokoravanja naređenjima predsjednika vijeća na glavnom pretresu održanom 17. januara 2017. godine. Navedenu kaznu apelant je obavezan da plati u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja u korist budžeta Federacije BiH, a ukoliko apelant u roku ne plati navedenu kaznu, izrečena novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u krivičnom predmetu pred Kantonalnim sudom broj 09 0 K 026926 16, u postupku koji se vodi protiv optuženog Amara Omerćajića zbog krivičnog djela preciziranog u rješenju, u nastavku glavnog pretresa održanog 17. januara 2017. godine u toku provođenja dokaza optužbe apelant, kao branitelj optuženog (postavljen ex oficio od tog suda), komentirao procesne odluke suda, te da je, nakon što se protivio provođenju dokaza čitanjem iskaza sa zapisnika iz istrage o saslušanju svjedoka poimenično navedenog u rješenju, uzimao riječ bez odobrenja predsjednika vijeća, ponavljajući da su prava njegovog branjenika povrijeđena, da branjenik nije imao branitelja prilikom ispitivanja u istrazi iako zapisnik iz istrage nije korišten na glavnom pretresu.
6. Navedeno je i da je apelant odbijao da se izjasni o izvedenim materijalnim dokazima optužbe, tražeći rok za izjašnjenje iako je tim dokazima raspolagao duže od mjesec dana. Pri tome je apelant navodio da nije znao koje će dokaze optužba izvesti i da se radi o obimnim dokazima iako se, kako je obrazložio Kantonalni sud, evidentno nije radilo o obimnim materijalnim dokazima optužbe. Navedeno je da je apelant tražio i prekid pretresa, navodeći da je njegov branjenik bolestan iako je utvrđeno da je optuženi samo vadio zub prethodni dan i da nije bilo nikakvih pokazatelja o njegovoj bolesti. Kantonalni sud je naveo i da je apelant prigovarao i ponavljao da su povrijeđena prava odbrane, te da je na ukupno neprihvatljivo ponašanje i evidentno ometanje reda i procesne discipline apelanta upozorio predsjednik vijeća nakon čega je odbio da iznese prijedlog dokaza odbrane, tražeći rok i navodeći da će dati o tome pismeno izjašnjenje. Navedeno je da je nakon toga apelant nastavio da bez odobrenja predsjednika vijeća govori koristeći pri tome riječi: „jer se ovo sudija pretvara u inkvizicijski postupak“ iako, prema obrazloženju tog suda, nije iznio nikakav prijedlog i nije imao bilo kakav razlog za takvo prigovaranje i korištenje riječi „inkvizicijski", pa je predsjednik vijeća ocijenio da je upozorenje neuspješno. Kantonalni sud je istakao da je opisano apelantovo ponašanje okarakterizirano kao narušavanje reda i procesne discipline i nepokoravanje naređenjima predsjednika vijeća, pa pošto je apelant prethodno upozoren od predsjednika vijeća, doneseno je predmetno rješenje kojim je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM, shodno odredbama čl. 256. i 257. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
7. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je u iznesenom apelantovom ponašanju našao i elemente odugovlačenja postupka. Ovo stoga što su faktički dokazi optužbe izvedeni (navedena je mogućnost ulaganja medicinske dokumentacije o starosti i bolesti svjedoka, a što je vezano za argumentaciju prijedloga za čitanje iskaza svjedoka sa zapisnika iz istrage), a odbijanje apelanta da iznese prijedloge dokaza odbrane, traženje roka i insistiranje da će dati pismeno izjašnjenje, kako je iznio, pa i nakon ukazivanja da se prijedlozi dokaza iznose na glavnom pretresu, navođenje da se nije mogao konsultirati sa svojim branjenikom zbog njegove bolesti, a sam optuženi je potvrdio da nema dokumentaciju o obraćanju ljekaru u KPZ u Sarajevu, izuzev da je prethodni dan vadio zub, moglo se okarakterizirati kao odugovlačenje postupka. S tim u vezi je navedeno da je taj sud ponudio da se apelant kao branitelj konsultira sa optuženim u vezi sa iznošenjem mogućeg prijedloga dokaza odbrane, što je apelant odbio ponavljajući da traži naknadni rok. Prema mišljenju Kantonalnog suda, u ovakvom apelantovom ponašanju taj sud je našao i elemente vrijeđanja suda (čl. 226. i 164. ZKPFBiH) korištenjem termina „inkvizicijski postupak“. Međutim, prema zaključku Kantonalnog suda, taj sud je iz ukupnog apelantovog ponašanja ustanovio da se dominantno radi o ometanju reda i procesne discipline (član 257. stav 3. ZKPFBiH) nalazeći time osnov za novčano kažnjavanje, pa je odlučio kao u izreci rješenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršena sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da sudovi nisu sa dovoljnom pažnjom i nepristrasnošću ocijenili njegovo izražavanje pri čemu nisu bili ni objektivni, jer je apelant iznio zahtjev za izuzeće predsjednika vijeća, čime je izrazio svoj subjektivni stav da se postupak pretvara u inkvizicijski. Apelant smatra da se ovakav stav ne može tretirati kao uvredljiv, već kao apelantov razlog zbog kojeg je predsjednika trebalo izuzeti. Navodi i da ga je samo jednom upozorio predsjednik vijeća, i to odmah nakon što je tražio njegovo izuzeće, čime je, kako apelant smatra, izazvao sujetu kod vijeća koja je i prouzrokovala donošenje osporenih rješenja. Smatra da su redovni sudovi svojim odlukama prekoračili granice svojih ovlaštenja utvrdivši da je sporni navod uvredljiv za sud, a svoje odluke nisu zasnovali na prihvatljivoj analizi činjenica koje su relevantne i svih okolnosti važnih za konkretan slučaj, niti su izvršili pravilno jezičko tumačenje apelantovog izražavanja, čime su, prema apelantovom mišljenju, proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant u dopuni apelacije navodi da je Ustavni sud u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje u odlukama br. AP 840/06, AP 2591/12 i AP 520/10 u kojima je utvrdio kršenje prava apelanata na slobodu izražavanja, jer su ih kaznili redovni sudovi zbog izjava koje su dali na ročištima, te ističe da se stavovi iz navedenih odluka mogu primijeniti i u konkretnom slučaju.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva, te da apelant nije ni u žalbenom postupku isticao da je tražio izuzeće predsjednika vijeća zbog čega se redovni sudovi o tom pitanju nisu ni mogli izjašnjavati.
10. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, jer je apelant sve vrijeme trajanja glavnog pretresa ometao rad suda zbog čega je, shodno relevantnim zakonskim odredbama, i kažnjen novčanom kaznom.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ br.35/03,37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase: Član 164.
Kažnjavanje osoba koje vrijeđaju sud Sud će kazniti novčanom kaznom do 5.000 KM, tužitelja, branitelja, punomoćnika, zakonskog zastupnika i oštećenog koji u podnesku ili u usmenoj riječi vrijeđa sud. Protiv rješenja o kažnjavanju dopuštena je žalba. O kažnjavanju tužitelja izvještava se Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine, a o kažnjavanju branitelja izvještava se nadležna advokatska komora.
Član 226.
Kažnjavanje za odugovlačenje postupka (1) Sud može u toku postupka kazniti novčanom kaznom do 5.000 KM tužitelja, branitelja, punomoćnika, zakonskog zastupnika ili oštećenog ako su njihovi postupci očigledno upravljeni na odugovlačenje krivičnog postupka.
(2) O kažnjavanju tužitelja obavijestit će se Visoko sudsko i tužilačko vijeće Federacije Bosne i Hercegovine, a o kažnjavanju branitelja obavijestit će se Federalna advokatska komora Član 257. stav 3.
Kažnjavanje zbog narušavanja reda i procesne discipline (3) Ako tužitelj, branitelj, oštećeni, zakonski zastupnik, punomoćnik oštećenog, svjedok, vještak, tumač ili druga osoba koja prisustvuje glavnom pretresu ometa red ili se ne pokorava naređenjima sudije, odnosno predsjednika vijeća za održavanje reda - sudija, odnosno predsjednik vijeća će ga upozoriti. Ako upozorenje bude bezuspješno sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se osoba udalji iz sudnice i kazni novčanom kaznom do 10.000 KM. Ako tužitelj ili branitelj budu udaljeni iz sudnice sudija, odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti Visoko sudsko i tužilačko vijeće Federacije Bosne i Hercegovine ili Federalnu advokatsku komoru čiji je branitelj član - radi preduzimanja daljnjih mjera.
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. aprila 2017. godine a apelacija je podnesena 10. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz člana II/3.h), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 10. i 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Sloboda izražavanja
17. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
18. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti suda.
19. Ustavni sud zapaža da konkretna apelacija pokreće pitanje da li su redovni sudovi u krivičnom postupku u kojem je apelant bio branitelj okrivljenog opravdano izrekli apelantu novčanu kaznu zbog ometanja reda i procesne discipline shodno odredbama člana 257. ZKPFBiH, odnosno da li je u konkretnom slučaju osporenim odlukama prekršena apelantova sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
20. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“ (vidi, Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine).
21. S obzirom na to da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da je, za razliku od političara koji uživaju privilegiran položaj u okviru primjene člana 10. Evropske konvencije, situacija u vezi sa advokatima obrnuta. U kontinentalnoj Evropi advokatura je slobodno zanimanje, ali i nezavisan organ u sistemu pravosuđa, tako da iz te dvostruke funkcije advokature proizlaze i posebne dužnosti i odgovornosti za advokate (vidi, Evropski sud, Amihalachioaie protiv Moldavije, presuda od 20. aprila 2002. godine, broj 27). Pitanje slobode izražavanja advokata se postavlja samo u odnosu na ograničenja koja se tiču očuvanja ugleda i nezavisnosti sudstva, te se može reći da su granice slobode izražavanja advokata samo u tom domenu izuzetno usko postavljene. Ograničenje slobode izražavanja advokata Evropski sud ocjenjuje u odnosu na kritike koje oni upućuju sudovima zbog sadržaja pojedinih sudskih odluka (kritika sa stanovišta struke), te posebno ocjenjuje njihove generalne i paušalne iskaze u odnosu na sudove i pravosuđe uopće. Tako je načelno dozvoljeno da advokati kritikuju pojedine sudske odluke sa stanovišta struke, ali im nije dozvoljeno da u okviru člana 10. iznose svoje komentare o toku i u toku postupka kojim vrše pritisak na sud, javnost i slično. Tako je sasvim proporcionalno u odnosu na legitimni cilj da nacionalni sud kazni advokata zbog njegovih iskaza u postupku koji su uvredljivi za sud, te da advokatska komora izriče kazne advokatu zbog toga što vrijeđa sud, ili iznosi svoje stavove o sudu i toku suđenja (vidi, Evropski sud, Schoepfer, presuda od 20. maja 1998. godine, RJD, 1998-III, broj 29).
22. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant kažnjen sa 1.500,00 KM zbog ometanja reda u sudnici i procesne nediscipline, shodno odredbi člana 257. ZKPFBiH (iako su u apelantovom ponašanju pronađeni i elementi odugovlačenja postupka i vrijeđanja suda, ali apelant konkretnim rješenjima za te radnje nije kažnjen), jer apelant nije poštivao upozorenja predsjednika vijeća i nije se povinovao njegovim upozorenjima. Ustavni sud smatra da navedena kazna, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije izrečena apelantu zbog radnji koje se kvalificiraju kao vrijeđanje suda, niti da su redovni sudovi donošenjem osporenih odluka postupali pristrasno ili neprofesionalno s obzirom na to da se u konkretnom slučaju, kako je već rečeno, radi o kažnjavanju apelanta zbog narušavanja reda i procesne discipline tokom odvijanja sudskog procesa. Zbog navedenog se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti ni stavovi Ustavnog suda iskazani u odlukama broj AP 840/06, AP 2591/12 i AP 520/10 (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 840/06 od 25. januara 2008. godine, AP 2591/12 od 10. novembra 2015. godine i AP 520/10 od 24. maja 2013. godine, dostupne na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) na koje se apelant u apelaciji poziva, jer su te odluke donesene u postupcima čiji su predmet bile odluke redovnih sudova kojima su apelanti u tim predmetima kažnjeni zbog vrijeđanja suda.
23. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali i obrazložili sadržaj apelantovog postupanja i ponašanja za vrijeme glavnog pretresa, te da se jezičkom analizom izrečenih navoda može utvrditi da konkretno ponašanje predstavlja narušavanje reda i procesne discipline, a pored toga, na istaknuti način se narušavaju autoritet i dostojanstvo suda. Ovakav stav Ustavni sud je usvojio u svojim odlukama br. AP 3133/09 i AP 1301/09 (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 3133/09 od 10. oktobra 2012. godine i AP 1301/09 od 6. decembra 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) a koji se, s obzirom na navedeno činjenično stanje predmeta, može primijeniti i u konkretnom slučaju. Pored toga, Ustavni sud ukazuje, iako bi se moglo reći i da se u konkretnom slučaju radi o korištenju procesno dopuštenih radnji koje na raspolaganju ima branitelj, da je apelant, ipak, svojim ponašanjem (uzimanje riječi bez dopuštenja predsjednika vijeća, nepovinovanje nalozima predsjednika vijeća i dr.) prešao granice u vezi sa ponašanjem prilikom vršenja svoje dužnosti branitelja koje su dopuštene procesnim zakonom, kako su to i obrazložili redovni sudovi u osporenim rješenjima. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršena apelantova sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Apelant osporava rješenja o izricanju novčane kazne zbog ometanja rada suda tvrdeći da mu je na taj način prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Gledano sa stanovišta sudske prakse, Ustavni sud smatra da je legislativa u vezi sa ovim predmetom, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje ometanja rada suda kao institucije i nositelja sudijske funkcije, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na činjenici da je apelant na glavnom pretresu preduzimao radnje za koje je sud ocijenio da ometaju rad suda za šta mu je izrečena novčana kazna koja je zaprijećena u visini do 10.000,00 KM, što nedvosmisleno upućuje na krivičnopravni karakter kazne. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koju garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i pozitivni propisi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 437/04 od 23. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 32/05, tačka 19).
26. U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi postupali pristrasno, jer su proizvoljno primijenili pravo budući da nisu vodili računa o tome da li je uopće narušio procesnu disciplinu tako što je uzimao riječ bez odobrena predsjednika vijeća, što se nije povinovao njegovim nalozima i davao izjave za koje nije imao odobrenje suda i da li je uopće bilo osnova za kažnjavanje, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori ubjedljivim dokazima. U konkretnom slučaju činjenica da su redovni sudovi u osporenim rješenjima, imajući u vidu relevantne odredbe ZKPFBiH u pogledu obaveze predsjednika vijeća da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda, te ovlašćenja da može kazniti sve učesnike u postupku zbog narušavanja reda i procesne discipline, zaključili da je bilo neophodno donijeti odluku da se apelant novčano kazni zbog narušavanja procesne discipline za vrijeme trajanja glavnog pretresa, sama po sebi nije dokaz da su sudovi pristrasni. Apelant svoje tvrdnje o pristrasnosti suda ni na koji način nije potkrijepio bilo kakvim činjenicama, niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristrasnosti sudova. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani.
27. Dakle, apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo na to da su procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, odnosno da nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani zbog istih razloga kao i navodi o kršenju slobode izražavanja i prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju izricanjem navedene novčane kazne došlo do miješanja u apelantovu imovinu, ali da je to miješanje bilo propisano odredbama ZKPFBiH i da je bilo neophodno kako bi se osiguralo nesmetano odvijanje postupka pred sudom. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
29. Nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovog postupanja i navoda i kada se jezičkom analizom izrečenih navoda može utvrditi da apelantovo ponašanje predstavlja narušavanje reda i procesne discipline, a također se na istaknuti način narušavaju autoritet i dostojanstvo suda.
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili procesno pravo a apelant svoje tvrdnje o pristrasnosti suda ni na koji način nije potkrijepio bilo kakvim činjenicama, niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je, kao i miješanje u apelantovu slobodu izražavanja, bilo u skladu sa ZKPFBiH i kada je bilo neophodno kako bi se osiguralo nesmetano odvijanje postupka pred sudom.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević