Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1990/17 (Egalitarean Enterprises Ltd. Limasol, K. i J. J.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Neovlašteno lice
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1990/17

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1990/17, rješavajući apelacije Egalitarean Enterprises Ltd. Limassol i Jovanke Jovanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka d), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jovanke Jovanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 006843 16 Rev od 23. februara 2017. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Dejan Miletić u ime Egalitarean Enterprises Ltd Limassol protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 006843 16 Rev od 23. februara 2017. godine zato što je apelaciju podnijelo neovlašćeno lice.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. maja 2017. godine u ime Egalitarean Enterprises Ltd. Limasol, Kipar (u daljnjem tekstu: apelant), bez priložene punomoći za zastupanje, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 006843 16 Rev od 23. februara 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1990/17. Kako apelacija nije sadržavala punomoć za zastupanje, Ustavni sud je 12. februara 2019. godine od advokata zatražio dostavu punomoći. Advokat Dejan Miletić u ostavljenom roku, ali ni u naknadno ostavljenom roku, nije dostavio traženu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.

2. Jovanka Jovanović, advokat iz Beograda (u daljnjem tekstu: apelantkinja), podnijela je 22. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 006843 16 Rev od 23. februara 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2041/17. Apelantkinja je podneskom od 26. maja 2017. godine dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju iste presude redovnih sudova koje su donesene u postupku u kojem su apelant i apelantkinja (zajedno u daljnjem tekstu: apelanti) učestvovali kao tužioci, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 1990/17 i AP 2041/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1990/17.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda RS (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i punomoćnika tuženog GIK „Hidrogradnja“ a.d. – u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 15. do 25. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je 18. juna 2012. godine Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 61 0 St 003841 11 St nad tuženim otvoren stečajni postupak.

8. Apelanti su 2. decembra 2013. godine podnijeli tužbu Okružnom privrednom sudu protiv tuženog radi utvrđenja prava apelanata na namirenje potraživanja od tuženog u stečaju koje je nastalo po osnovu ugovoru o pružanju advokatskih usluga od 2. marta 2012. godine u iznosima od 51.861,40 evra i 56.386,33 USD, tako da se potraživanje naplati kao trošak i dug stečajne mase, uz naknadu troškova postupka.

9. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud je donio Presudu broj 61 0 Ps 006843 14 Ps 2 od 20. aprila 2015. godine kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, uz obavezivanja apelanata da tuženom solidarno naknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka ocjenom dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 3 obrazloženja), u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), između ostalog, utvrdio da su tuženi i apelantkinja 16. marta 2007. godine u Beogradu zaključili ugovor kojim je apelantkinja kao advokat prihvatila angažovanje s ciljem naplate potraživanja na ime obveznica Republike Irak. Zatim je utvrđeno da su parnične stranke 2. marta 2012. godine zaključile i ugovor o pružanju advokatskih usluga kojima su regulisali međusobna prava i obaveze (apelantkinja kao advokat, a apelant kao izvršilac). Iz sadržaja ugovora je utvrđeno da su se apelanti ugovorom obavezali da će se angažovati na zastupanju tuženog kao umješača u postupku koji se vodio pred Privrednim sudom u Beogradu, po tužbi RO GIK „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo protiv „Jumbes banke“ Beograd, za predaju obveznica Republike Irak po osnovu izmirenja potraživanja.

10. Potom je utvrđeno da su 25. i 26. aprila 2012. godine potpisani sporazumi o nagodbi između tuženog i „Hidrogradnje“ d.d. Sarajevo u vezi s priznanjem prava tuženom na obveznice Republike Irak i pripadajuće kamate, te je još utvrđeno da su navedena pravna lica navedenim sporazumima dala izričit nalog „Jumbes banci“ Beograd za transfer obveznica Republike Irak u korist tuženog. Zatim je utvrđeno da je nad tuženim 18. juna 2012. godine otvoren stečajni postupak, te da je stečajni upravnik 25. septembra 2012. godine aktom broj ST-710/A/12 potvrdio validnost i produženje punomoći za apelantkinju za zastupanje u postupcima pred Privrednim sudom u Beogradu „Jumbes banka“ Beograd i svim drugim institucijama povodom naplate potraživanja od Republike Irak na ime obveznica preciziranog serijskog broja i realizacije naplate.

11. Prvostepeni sud je u svjetlu činjeničnih okolnosti zaključio da visina potraživanja nije sporna, već je sporno da li utuženo potraživanje apelanti mogu naplatiti kao stečajni povjerioci ili predstavlja trošak stečajnog postupka, odnosno dug stečajne mase. U vezi sa neosnovanošću tužbenog zahtjeva, Okružni privredni sud je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je sporno potraživanje nastalo prije otvaranja stečajnog postupka i da je saglasno odredbi člana 40 stav (1) Zakona o stečajnom postupku potraživanje dospjelo otvaranjem stečajnog postupka, te da se stoga potraživanje naplaćuje iz stečajne mase. Prema ocjeni Okružnog privrednog suda, okolnost da je naplata duga tuženog vršena nakon otvaranja stečajnog postupka ne može uticati na činjenicu da je sporno potraživanje nastalo prije otvaranja stečaja. Navedeno stoga, kako je pojasnio prvostepeni sud, jer se cijeni da su nalog od 26. septembra 2012. godine za transfer obveznica Republike Irak u korist tuženog potpisali zakonski zastupnici tuženog i „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo, a ne neko od apelanata, pa je shodno tome zaključeno da apelanti nisu bili neposredno angažovani na naplati obveznica.

12. Viši privredni sud je na sjednici vijeća donio Presudu broj 61 0 Ps 006843 15 Pž 2 od 28. oktobra 2015. godine kojom je odbio žalbe apelanata, te prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).

13. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku na koje su apelanti ukazali (čl. 36, 44, 46, 69 i 79), Viši privredni sud je suprotno žalbenim navodima zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti kao povjerioci nisu u toku stečajnog postupka stekli pravo potraživanja prema stečajnoj masi, te da stoga nemaju osnova da traže da se njihov dug utvrdi kao dug stečajne mase. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje se žalbom ukazuje, niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom člana 226 ZPP odlučeno kao u izreci presude.

14. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanata donio Presudu broj 61 0 Ps 006843 16 Rev od 23. februara 2017. godine kojom je revizije odbio kao neosnovane.

15. Nakon što je ispitao drugostepenu presudu u svjetlu revizionih prigovora i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da je osporena presuda pravilna. Vrhovni sud je u vezi s tim kao prvo pojasnio da stečajnu masu obuhvata imovina koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka i imovina koju stečajni dužnik stekne u vrijeme stečajnog postupka, a koja služi za namirenje troškova stečajnog postupka, stečajnih povjerilaca i povjerilaca stečajne mase (član 34 Zakona o stečajnom postupku), a iz stečajne mase se prije stečajnih povjerilaca namiruju troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase (član 44 Zakona o stečajnom postupku). Karakteristika povjerilaca stečajne mase jeste da njihovo potraživanje nastaje nakon otvaranja stečajnog postupka u vezi s prikupljanjem i unovčenjem stečajne mase i da se oni namiruju prije otvaranja stečajnog postupka, a za ocjenu da li se radi o stečajnom povjeriocu ili povjeriocu stečajne mase, bitan je momenat nastanka potraživanja u odnosu na momenat otvaranja stečajnog postupka.

16. Shodno navedenom, Vrhovni sud je podsjetio da je stečajni postupak nad tuženim otvoren 18. juna 2012. godine (član 47 stav (2) Zakona o stečajnom postupku). Potom je Vrhovni sud naveo da je naplata obveznica Republike Irak u korist tuženog jednim dijelom realizovana prije otvaranja stečajnog postupka tokom aprila 2012. godine (oko 4.100.000,00 USD), a dijelom nakon toga (5.487.912,66 USD), što proizlazi iz provedenih dokaza, a navedeno utvrđenje parnične stranke tokom postupka nisu osporavale.

17. Prema ocjeni Vrhovnog suda, potraživanje apelanata prema tuženom nastalo je 2. marta 2012. godine momentom zaključenja ugovora parničnih stranaka kojim je ugovoreno pravo apelanata na naplatu dospjelog potraživanja po ugovoru od 16. marta 2007. godine (iznos od 126.288,00 evra koji obuhvata period od 16. marta 2007. godine do 2. marta 2012. godine), kao i pravo na naknadu i nagradu po ugovoru od 2. marta 2012. godine. Činjenica, kako je pojasnio Vrhovni sud, da je ugovorom od 2. marta 2012. godine ugovoreno da će naknada i nagrada po ugovoru biti isplaćena „istovremeno sa davanjem naloga za prenos obveznica Republike Irak“ tiče se momenta dospjelosti prava apelanata da traže isplatu, kada će biti moguće obračunati nagradu i naknadu.

18. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantkinjin prigovor da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je pravilnom primjenom člana 99 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) trebalo izvesti zaključak da je ugovor od 2. marta 2012. godine zaključen po odložnom uslovu. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 74 stav 1. ZOO-a shodno kojoj je ugovor zaključen pod odložnim uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice, pa ako je zaključen pod odložnim uslovima i taj se uslov ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe šta drugo. Shodno tome, Vrhovni sud je naglasio da tumačenjem bilo koje odredbe ugovora od 2. marta 2012. godine nije bilo moguće izvesti zaključak da se radi o ugovoru koji je zaključen pod odložnim uslovom jer je on nastao i počeo da proizvodi pravne posljedice momentom njegovog zaključenja. Shodno svemu navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da apelanti imaju status stečajnih povjerilaca koji će svoje potraživanje prema stečajnom dužniku ostvariti prema isplatnom redu i da nemaju status povjerilaca stečajne mase, što bi im dalo pravo naplate prije stečajnih povjerilaca. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom u predmetnom postupku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Prema tvrdnjama apelanata, iz svih provedenih dokaza proizlazi da navedeno potraživanje predstavlja dug stečajne mase i da shodno tome apelanti imaju pravo da se namire kao povjerioci stečajne mase prije svih drugih povjerilaca, i to sve primjenom odredaba čl. 69 i 79 Zakona o stečajnom postupku. Navedeno stoga što je stečajni upravnik svojom punomoći apelante ovlastio da nastave sa poslovima dogovorenim ugovorom od 2. marta 2012. godine, što je dovelo do toga da je tuženi u toku stečajnog postupka u cijelosti naplatio svoje potraživanje koje je bilo predmet ugovora. Suština spora je u tome, budući da visina potraživanja nije sporna, da se prihvati da predmetno potraživanje predstavlja dug koji se ima naplatiti kao trošak stečajnog postupka i dug stečajne mase, shodno članu 46 Zakona o stečajnom postupku.

20. Apelanti smatraju da je obaveza tuženog nastala nakon otvaranja stečajnog postupka (realizacijom potraživanja na ime obveznica Republike Irak), te u tom pravcu iscrpno iznose razloge za takav stav. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud donošenjem osporene presude proizvoljno i bez ikakvog pravnog osnova, te proizvoljnom ocjenom dokaza predmetno potraživanje svrstao u stečajno potraživanje umjesto u potraživanje stečajne mase, čime su apelantima prekršena ustavna prava i prava zagarantovana Evropskom konvencijom na koja su se pozvali. Apelanti su predložili da se apelacija usvoji, te osporena presuda ukine i donese nova odluka kojom bi se usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti ili da se osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u odgovoru na apelaciju istakli da su apelacioni prigovori neosnovani i da je u osporenim odlukama obrazloženo zašto apelanti nemaju status povjerioca stečajne mase, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Punomoćnik tuženog je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da su redovni sudovi donijeli ispravne odluke koje su zasnovane na relevantnim odredbama Zakona o stečajnom postupku i da u okviru predmetnog postupka apelantima nije bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuju ravnopravno sa tuženim. Tuženi je još naveo da je stečajni upravnik odbio takvo potraživanje apelanata, u smislu člana 69 stav (3) Zakona o stečajnom postupku (stečajni upravnik nije zatražio ispunjenje predmetnog ugovora jer se druga strana nije ni pozvala na vršenje prava izbora), pa u takvim okolnostima potraživanja koja nisu dospjela otvaranjem stečajnog postupka smatraju se dospjelim potraživanjem, u smislu člana 40 stav (1) Zakona o stečajnom postupku, pa takvo potraživanje ne predstavlja dug stečajne mase. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 26/10), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

2. Stečajna masa i raspoređivanje povjerilaca Pojam stečajne mase Član 34.

Stečajni postupak obuhvaća cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drukčije. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema masi (povjerioci mase).

Isplatni redovi stečajnih povjerilaca Član 35.

(1) Stečajni povjerioci se prema vrsti svojih potraživanja svrstavaju u isplatne redove. Povjerioci kasnijeg isplatnog reda mogu se namiriti tek pošto budu u cijelosti namireni povjerioci prethodnog isplatnog reda.

Stečajni povjerioci istog isplatnog reda namiruju se srazmjerno veličini svojih potraživanja.

(2) Namirenje povjerilaca iz postojećih sredstava slobodne stečajne mase vrši se prema sljedećem redoslijedu:

1. stečajni povjerioci viših isplatnih redova u skladu sa članom 37. ovog zakona, 2. stečajni povjerioci opšteg isplatnog reda u skladu sa članom 36. ovog zakona, 3. stečajni povjerioci nižih isplatnih redova u skladu sa članom 38. ovog zakona.

Stečajni povjerioci opšteg isplatnog reda Član 36.

Povjerioci koji u trenutku otvaranja stečajnog postupka imaju opravdan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci) su povjerioci opšteg isplatnog reda, ukoliko ne spadaju u više ili niže isplatne redove prema odredbama čl. 37. ili 38. ovog zakona.

Povjerioci stečajne mase Član 44.

Iz stečajne mase se prije stečajnih povjerilaca namiruju troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase.

Troškovi stečajnog postupka Član 45.

Troškovi stečajnog postupka su:

1. sudski troškovi stečajnog postupka, 2. nagrade i izdaci vještaka, privremenog upravnika, stečajnog upravnika i članova privremenog i odbora povjerilaca, 3. drugi troškovi za koje je ovim ili drugim zakonom određeno da će se namirivati kao troškovi stečajnog postupka.

Dugovi stečajne mase Član 46.

Dugovi stečajne mase su obaveze:

1. koje budu zasnovane radnjama stečajnog upravnika ili na drugi način upravljanjem, unovčavanjem i raspodjelom stečajne mase, a koje ne spadaju u troškove stečajnog postupka;

2. iz dvostranoobavezujućih ugovora, ukoliko se njihovo ispunjenje zahtijeva za stečajnu masu ili ako mora da uslijedi nakon otvaranja stečajnog postupka; 3. iz neosnovanog bogaćenja ste čaj ne ma se.

b) Ispunjenje pravnih poslova Pravo stečajnog upravnika na izbor Član 69.

(1) Stečajni upravnik može, ako stečajni dužnik ili njegov saugovarač u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nisu ispunili ili nisu u potpunosti ispunili neki dvostranoobavezujući ugovor, umjesto stečajnog dužnika da ispuni ugovor i da zahtijeva ispunjenje od druge strane.

(2) Stečajni upravnik je dužan bez odgode izjaviti da li namjerava zatražiti ispunjenje ugovora ako ga druga strana pozove na vršenje prava izbora. U protivnom, stečajni upravnik ne može zahtijevati ispunjenje.

(3) Ako stečajni upravnik odbije ispunjenje, druga strana može da ostvaruje svoje potraživanje zbog neispunjenja samo kao stečajni povjerilac.

Prestanak naloga i ugovora o obavljanju poslova Član 79.

(1) Nalog stečajnog dužnika koji se odnosi na imovinu koja ulazi u stečajnu masu prestaje otvaranjem stečajnog postupka.

(2) Nalogoprimac je dužan radi otklanjanja štete da nastavi s obavljanjem posla i nakon otvaranja stečajnog postupka sve dok stečajni upravnik ne preuzme obavljanje posla. Smatra se da nalog u tom smislu i dalje postoji. Potraživanja nalogoprimca u vezi sa navedenim nastavljanjem obavljanja posla namiruju se kao potraživanja povjerilaca stečajne mase.

(3) Ako nalogoprimac, koji bez svoje krivice nije saznao za otvaranje stečajnog postupka, nastavi sa obavljanjem posla, smatraće se da je nalog bio i dalje na snazi. Nalogoprimac namiruje potraživanja u vezi sa nastavlja njem obavljanja posla kao stečajni povjerilac.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima RS („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89) i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Uslovi i njihovo dejstvo Član 74. st. (1) i (2) (1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice.

(2) Ako je zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a)Dopustivost u odnosu na apelanta (AP 1990/17)

27. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

28. Član 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašćeno lice;

29. Budući da je apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 1990/17 u apelantovo ime podnio Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, a uz apelaciju nije bila priložena punomoć za zastupanje, Ustavni sud je 12. februara 2019. godine od advokata zatražio dostavu punomoći za zastupanje apelanta u ovom predmetu. Postupajući po zahtjevu Ustavnog suda, advokat Dejan Miletić je informisao Ustavni sud da s obzirom na apelantovo sjedište nije u mogućnosti dostaviti traženu punomoć predloživši da se apelacija riješi shodno stanju u spisu.

30. Budući da advokat Dejan Miletić nije udovoljio zahtjevu Ustavnog suda, propustivši i u naknadno ostavljenom roku da dopuni apelaciju s traženom punomoći, Ustavni sud je primjenom odredbe člana 18 stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda u odnosu na apelanta odlučio kao u izreci ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na apelantkinju (AP 2041/17)

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 006843 16 Rev od 23. februara 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 22. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2017. godine (ponedjeljak, budući da je 60. dan bila nedjelja), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelantkinju ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantkinja osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 17 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

36. U konkretnom slučaju postupak se ticao utvrđivanja apelantkinjinog prava da svoje novčano potraživanje iz advokatskog ugovora namiri iz stečajne mase, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Apelantkinja tvrdi da je presuda Vrhovnog suda donesena kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te proizvoljne primjene prava.

38. U vezi s istaknutim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

40. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u predmetom postupku tražila da joj se prizna pravo da se u okviru stečajnog postupka njeno potraživanje iz ugovora o pružanju advokatskih usluga od 2. marta 2012. godine naplati kao trošak i dug stečajne mase što bi joj omogućilo naplatu potraživanja prije stečajnih povjerilaca. Apelantkinja smatra da svi provedeni dokazi, kada se sagledaju u svjetlu Zakona o stečajnom postupku, ukazuju da je njen zahtjev osnovan pri čemu se posebno poziva na odredbe čl. 69 i 79 navedenog zakona. U tom pravcu apelantkinja pojašnjava da je stečajni upravnik svojim odobrenjem ovlastio da nastavi sa obavljanjem poslova, shodno potpisanom ugovoru o pružanju advokatskih usluga.

41. Ispitujući opravdanost iznesenih prigovora, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance saglasno utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju koje je nastalo prije otvaranja stečajnog postupka i da se shodno tome potraživanje isplaćuje prema članu 36 Zakona o stečajnom postupku (stečajnih povjerilaca opšteg isplatnog reda). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi do takvog zaključka došli nakon detaljne analize sadržaja ugovora o pružanju advokatskih usluga, materijalnih dokaza koji su sudu dostavljeni na uvid, te primjenom relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku, što nikako nije moglo dovesti do zaključka da je tužbeni zahtjev osnovan (vidjeti relevantne propise). Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi saglasno utvrdili da je ugovor o pružanju advokatskih usluga počeo da proizvodi pravno dejstvo u momentu zaključenja, dakle prije otvaranja stečajnog postupka, a ne naknadno, kako apelantkinja tvrdi. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, tumačeći odredbe ugovora o pružanju advokatskih usluga, utvrdio da se ne radi o ugovoru koji je zaključen pod odložnim uslovom (član 74 st. 1 i 2 ZOO-a), te da prenos dijela obveznica nakon otvaranja stečajnoga postupka suštinski ne utiče na ugovor i momenat nastanka njegovog pravnog dejstva. Ustavni sud zapaža da apelantkinja tokom postupka, a ni u apelaciji, nije pružila relevantnu argumentaciju kojom bi ukazala da njeno ničim osporeno potraživanje predstavlja dug stečajne mase, u smislu člana 46 Zakona o stečajnom postupku.

42. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na odredbe čl. 69 i 79 Zakona o stečajnom postupku (vidjeti relevantne propise), Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba i odgovor tuženog (vidjeti tačku 22 ove odluke iz koje proizlazi da je stečajni upravnik odbio potraživanje i da nije zatražio realizaciju ugovora), ne može izvesti zaključak da je bilo proizvoljnosti u njihovoj primjeni. Upravo odredba člana 69 stav (3) Zakona o stečajnom postupku jasno ukazuje da ako stečajni upravnik odbije ispunjenje (a iz odgovora tuženog to proizlazi), druga strana može da ostvaruje svoje potraživanje zbog neispunjenja kao stečajni povjerilac. Shodno prigovoru kojim apelantkinja dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

43. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku i obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je u okviru redovnih sudova bilo proizvoljnosti u segmentima na koje je apelantkinja neosnovano ukazala.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali prigovori

45. U odnosu na apelantkinjino pozivanje na član 17 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da taj član ne garantuje neko materijalno pravo čija zaštita bi se mogla tražiti bilo pred redovnim bilo pred Ustavnim sudom. Naime, član 17 Evropske konvencije zabranjuje zloupotrebu prava garantovanih Evropskom konvencijom. To dalje znači da ako je neko ponašanje ili djelatnost usmjerena na poništavanje bilo kojeg od prava i sloboda navedenih u Evropskoj konvenciji ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je njom predviđena, onda takvo ponašanje ne uživa zaštitu koja se daje u okviru konvencijskih prava. Takav bi npr. bio slučaj kada bi pojedinac tražio zaštitu člana 10 Evropske konvencije za govor za koji Evropski sud smatra da podriva osnovne vrijednosti Konvencije kao što su tolerancija i nediskriminacija (takav bi npr. bio rasistički govor, antisemitizam i sl.). Međutim, to što je apelantkinja nezadovoljna osporenim presudama ne daje mogućnost primjene principa iz člana 17 Evropske konvencije, pa Ustavni sud neće dalje ispitivati ove navode.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev jer je na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom utvrđeno da apelantkinjino nesporno potraživanje iz ugovora o pružanju advokatskih usluga ne spada u dug stečajne mase, u smislu člana 46 Zakona o stečajnom postupku, niti u troškove stečajnog postupka, u smislu člana 45 Zakona o stečajnom postupku, što bi apelantkinji obezbijedilo status povjerioca stečajne mase budući da je tokom postupka utvrđeno da je nesporno potraživanje po osnovu ugovora nastalo prije otvaranja stečajnog postupka, što shodno Zakonu o stečajnom postupku apelantkinji omogućava naplatu u svojstvu stečajnog povjerioca, u smislu člana 36 Zakona o stečajnom postupku.

47. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka d) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1990/17 (Egalitarean Enterprises Ltd. Limasol… | Sudska praksa | Aktio