Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7743/18 (M. Š.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7743/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-7743/18, rješavajući apelaciju Mileta Šestića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Šestić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 019685 18 Rev od 4. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Šestić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 019685 18 Rev od 4. oktobra 2018. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 019685 17 Gž od 8. marta 2018. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u odbijaju ćem dijelu odluke o glavnoj stvari, dok su žalbe M.K., B.B. i J.P. (tuženi) uvažene te rješenje o troškovima prvostepene odluke ukinuto i u tom dijelu predmet vra ćen na ponovni postupak. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (GP „Ljubić“ a.d. Prnjavor, M.K., B.B. i J.P.) solidarno nadoknade pripadaju ću dobit u vidu neisplaćene divedende u periodu od 1. januara 2003. do 31. decembra 2013. godine u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi solidarno nadoknade materijalnu štetu po osnovu izmakle dobiti u određenom novčanom iznosu koja mu pripada kao dioničaru GP „Ljubi ć“ a.d. Prnjavor za isti vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant u utuženom periodu bio dioničar GP „Ljubić“ a.d. Prnjavor, dok je M.D. bio direktor, a B.B. i J.P. predsjednik, odnosno član upravnog odbora. Zatim, da je prvostepeni sud je utvrdio da je Skupština GP „Ljubić“ a.d. Prnjavor (u čijem radu je učestvovao apelant kao predsjednik u periodu 2003. do 2006. godine, a kasnije kao član) u utuženom periodu na temelju ovlaštenja u zakonu (član 225. stav 1. Zakona o preduzećima i član 210. stav 1., 4. i 5. Zakona o privrednim društvima) samo za 2003. godinu donijela odluku o raspodjeli dobiti na isplatu dividende (apelant ne spori da je učestvovao u ovoj raspodjeli) dok je za kasnije godine (od 2004. do 2013. godine) donesenim odlukama odredila da će ostvarena dobit ostati neraspoređena. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov primarni tužbeni zahtjev, zato što apelant stiče pravo na isplatu dividende tek donošenjem odluke Skupštine da se dobit raspodjeli na dividendu (koje odluke nisu donesene). Vrhovni sud je naveo da apelant nije osporavao navedene odluke niti je dokazao navode o falsifikovanju navedenih odluka. Također, Vrhovni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda da je potraživanje za isplatu dividendi zastarilo za 2003. i 2004. godinu, kao i razloge o nedostatku pasivne legitimacije na strani M.K., B.B. i J.P. u odnosu na primarni tužbeni zahtjev, te naglasio da su za odluku o primarnom tužbenom zahtjevu irelevantni ostali apelantovi revizioni navodi. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud imao uporište u odredbi člana 88. stav
1. Zakona o parničnom postupku kada je odbio izvođenje dokaza čitanjem dokumentacije koja se tiče poslovanja preduze ća GP „Gradip“ Prnjavor, s obzirom da je apelant povukao tužbu u odnosu na to preduze će, a ta dokumentacija je nebitna za odluku o primarnom tužbenom zahtjevu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da tuženi nisu odgovorni za štetu (član 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima), zato što apelant nije dokazao da je Skupština GP „Ljubić“ a.d. Prnjavor donosila nezakonite odluke niti je dokazao da su tužena fizička lica preduzimala protupravne štetne radnje (za koja u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev nižestepeni sudovi nalaze da su pasivno legitimisana). Vrhovni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta u dijelu odluke o eventualnom tužbenom zahtjevu na odredbu člana 15. Zakona o privrednim društvima (propisuje odgovornost dioničara za obaveze društva ako zloupotrijebe privredno društvo za nezakonite ili prevarne ciljeve), jer nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je prvostepeni sud pogrešno cijenio dokaze u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva, te da je pogrešno utvrdio zastarne rokove. Također, apelant navodi da je Vrhovni sud zanemario navode apelanta, te da su redovni sudovi zanemarili da je odbijen apelantov prijedlog za provođenjem dokaza čitanjem isprava naslovljenih na GP „Gradip“ Prnjavor.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozva u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apalanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević