Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4192/18 (D. Đ.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4192/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4192/18, rješavajući apelaciju Dušana Đurice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Đurica protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016606 16 Uvp od 3. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Đurica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Branko Macura, advokat iz Prijedora, podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016606 16 Uvp od 3. maja 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016606 15 U od 6. septembra 2016. godine, presuda je preinačena tako što je odbijena apelantova tužba kao neosnovana. Navedenom presudom poništeno je rješenje tuženog od 2. aprila 2015. godine kojim je uvažena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Prijedor od 30. aprila 2013. godine, to rješenje poništeno i riješeno tako da se apelantu utvrđuje svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) IV kategorije sa 80% vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog u toku vršenja vojne dužnosti, sa pravom na ličnu invalidninu u visini od 41% od osnovice i dopunskim materijalnim obezbjeđenjem u visini od 20% od osnovice, sve počev od 1. maja 2013. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelant ostvario status RVI po rješenju od 5. jula 1994. godine, a ista prava su mu priznata i rješenjem od 7. oktobra 2005. godine. Ovo rješenje je zamijenjeno rješenjem od 30. aprila 2013. godine, donijetim u postupku prevođenja, i apelantu su utvrđena ista prava (status RVI V kategorije sa 70% vojnog invaliditeta). Zatim, da je osporenim rješenjem tuženog od 2. aprila 2015. godine, u postupku revizije, poništeno prvostepeno rješenje od 30. aprila 2013. godine i riješeno tako da je apelantu utvrđen status RVI IV kategorije sa 80% vojnog invaliditeta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u međuvremenu, po zahtjevu apelanta, donijeto rješenje od 24. aprila 2009. godine za povećanje procenta vojnog invaliditeta kojim je apelantu utvrđen veći stepen vojnog invaliditeta (status RVI IV kategorije sa 80% vojnog invaliditeta). Međutim, to rješenje je poništeno rješenjem tuženog od 31. marta 2015. godine, protiv kojeg apelant nije pokretao upravni spor, pa je isto van pravnog prometa. Naime, Vrhovni sud je ukazao da odlučivanje o zahtjevu za povećanje procenta vojnog invaliditeta, usljed pogoršanja zdravstvenog stanja, predstavlja odvojen postupak, te da je stoga neosnovano pozivanje na rješenje tuženog od 24. aprila 2009. godine, koje nije predmet odlučivanja u ovom postupku, kako je to pravilno istakao tuženi u predmetnom zahtjevu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su mu navedena prava povrijeđena "zbog neizvršavanja rješenja Administrativne službe Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu od 24. aprila 2009. godine kojim mu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV kategorije sa 80% vojnog invaliditeta".

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4192/18 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio