Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5292/17 (S. S.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pristup sudu
  • Penzija
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5292/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-5292/17 rješavajući apelaciju Slobodana Subotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Subotića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 068525 16 Gž od 19. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Subotić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Blagiša Lukić, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 068525 16 Gž od 19. februara 2016. godine.

Uvodna napomena

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u okviru grupne odluke broj AP- 1077/16, odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju broj AP-1561/16 podnesenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 80 0 P 068525 16 Gž od 19. februara 2016. godine, s obzirom na to da je u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je u međuvremenu okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 P 068525 16 Rev od 31. oktobra 2017. godine, kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju odluke, kojom je odbačena apelantova apelacija broj AP-1561/16, Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju.

Osporeni postupak

3. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 23. novembra 2015. godine donio Rješenje broj 80 0 P 068525 15 P, kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, te ukinuo provedene radnje i apelantovu tužbu odbacio.

4. U obrazloženju odluke, Osnovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženoga Fonda PIO RS (u daljnjem tekstu: tuženi), radi sticanja bez osnova. Nadalje je naveo, da među parničnim strankama nije sporan nijedan činjenični navod, nego primjena materijalnog prava u pogledu ostvarivanja prava apelanta na penziju i obim istog prava, odnosno pravo na isplatu penzije u periodu od decembra mjeseca 2011. godine do oktobra mjeseca 2013. godine.

5. Osnovni sud je istakao, da iz stanja spisa proizlazi da je apelant korisnik starosne penzije počev od 1. jula 2000. godine i dalje, da je apelant (kao korisnik starosne penzije) stekao status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju zbog čega mu je, shodno odredbi člana 141. stav 1. Zakona o PIO, obustavljena isplata penzije počev od 1. decembra 2011. godine. Zatim, da je Ustavni sud Republike Srpske donio Odluku broj 38/12 od 30. oktobra 2013. godine, kojom je utvrđeno da član 141. stav 1. Zakona o PIO nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Takođe je istakao, da je u članu 68. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu RS, propisano da se izvršavanje pravosnažnih pojedinačnih akata donesenih na osnovu propisa koji se više ne mogu primjenjivati, ne može dozvoliti niti sprovesti a ako je izvršenje početo, biće obustavljeno, pa da je iz navedenog razloga apelantu nastavljena isplata penzije počev od 12. novembra 2013. godine.

6. Osim navedenog, Osnovni sud je ukazao da je apelant pokrenuo tužbom upravni spor pred Okružnim sudom, protiv rješenja tuženoga (kojim je odbijen prijedlog za ponavljanje postupka okončanog rješenjem tuženog, kojim je apelantu obustavljena isplata starosne penzije počev od 1. decembra 2011. godine), u predmetu isplate starosne penzije, pa je navedeni sud u tom upravnom predmetu, apelantovu tužbu uvažio i osporeni akt poništio, zbog nezakonitosti upravnog akta.

7. Osnovni sud je zaključio da, s obzirom na navedeno, apelantovo pravo na isplatu penzije, za navedeni period, može biti preispitano u upravnom postupku pred nadležnim organom uprave, odnosno može se utvrditi povreda apelantovih prava pred nadležnim organom iz određenih razloga, u smislu odredaba čl. 240. stav 2., 241., 242. i 243. Zakona o upravnom postupku. Stoga je Osnovni sud, na osnovu člana 16. st. 1. i 2. i člana 17. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao što je navedeno u izreci odluke.

8. Okružni sud je 19. februara 2016. godine donio Rješenje broj 80 OP 068525 16 Gž, kojim je apelantovu žalbu odbio i rješenje prvostepenog suda potvrdio.

9. U obrazloženju odluke, Okružni sud je ocijenio da je pravilna prvostepena odluka, jer postojanje spora u građansko pravnim odnosima nije uvijek uslov da se pokrene parnica. U vezi s tim je naveo, da određena prava proizašla iz građansko pranih odnosa subjekata prava, uživaju isključivu zaštitu pred organima uprave po pravilnima upravnog postupka, kao npr. pravo na penziju, koje je uslovljeno dobijanjem rješenja o penziji od strane upravnog organa.

10. Okružni sud je istakao da iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da je apelant pred Okružnim sudom vodio upravni spor, koji spor je okončan poništenjem rješenja tuženog kojim je obustavljena isplata penzije. Stoga, apelant treba da podnese zahtjev za isplatu, pa zavisno od odgovora tuženog da u upravnom sporu ishodi zaštitu svojih prava na povrat neisplaćenih penzija, ukoliko za to postoji osnov. Nadalje je istaknuo, da neka prava koja se štite po pravilima parničnog postupka, moguće je zaštiti i po pravilima upravnog postupka, u kom slučaju imamo tzv. uporednu zaštitu prava, što u konkretnom sporu nije slučaj. Okružni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom bogaćenju, kako se tvrdi žalbom, jer osnovanost zahtjeva za isplatu neisplaćenog po osnovu sticanja bez osnova, ne ovisi o krivnji sticatelja (ovdje tuženog), već o tome da li ne-isplata ima osnove u pravnom poslu ili zakonu.

11. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo, te ističe da mu je odbačena tužba bez pozivanja na odgovarajući materijalni propis. Zatim, da pravo na penziju predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa da mu je osporenom sudskom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant je ukazao i na odluke Ustavnog suda, br. U-32/02 od 24. oktobra 2003. godine, U-64/02 od 24. oktobra 2003. godine i „U-703/04 od 28. juna 2005. godine“, u kojim je utvrđena povreda prava na pristup sudu, odnosno povreda prava na nezavisan sud. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je sud odbio da odluči o njegovom građanskom pravu (pravu na imovinu), a pravo na nezavisan sud jer se apelant upućuje da zaštitu svog prava ostvari pred organom uprave koje mu je to pravo povrijedio, a posebno jer u konkretnoj pravnoj stvari sud ne može da zavisi od mišljenja ili akata organa izvršne vlasti.

12. Pored svega navedenog, apelant je istakao da je on (i još jedan broj penzionera), osporenim odlukama Osnovnog i Okružnog suda, diskriminisan jer su u svim dosadašnjim postupcima koji se vode po osnovu člana 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima sudovi postupali i štitili prava lica koja su tražili zaštitu svojih prava (apelant je dostavio i Rješenje Okružnog suda broj 80 0 P 055702 15 Gž od 4. marta 2015. godine, kojim je u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji odlučeno drugačije).

Relevantni propisi

13. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13, 96/13 - O.U.S. i 103/15), u relevantnom djelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje na osnovu međugeneracijske solidarnosti (u daljem tekstu: obavezno osiguranje) i dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje za lica koja nisu obavezno osigurana po ovom zakonu (u daljem tekstu: dobrovoljno osiguranje), kao i prava i obaveze na osnovu tih osiguranja.

Član 116. stav (1) (1)Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, propisana ovim zakonom, ostvaruju se u postupku predviđenom propisima koji regulišu opšti upravni postupak, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

Član 126. st. (1) i (3) (1)O pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i o utvrđivanju penzijskog staža u prvom stepenu rješava filijala Fonda, kao dio jedinstvene stručne službe Fonda, na čijem području je osiguranik bio osiguran prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava ili utvrđivanje penzijskog staža.

(3)O pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i o utvrđivanju penzijskog staža, u drugom stepenu rješava direktor Fonda.

Član 130.

Protiv rješenja Fonda donesenog po žalbi i rješenja donesenog u vršenju revizije može se pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

14. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relavan¸tnom djelu glasi:

Član 16. st. 1. i 2.

Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

Kada sud u toku postupka, do pravosnažnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ, oglasit će se nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbacit će tužbu.

Član 17.

Sud do pravosnažnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Apelant prije svega smatra da mu je osporenom odlukom, kojom je odbačena njegova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno na pristup sudu, kao i pravo na nezavisan sud. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno je "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Okružnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, potvrđeno kao pravilno prvostepeno rješenje kojim se prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio apelantovu tužbu. S tim u vezi Ustavni sud prije svega podsjeća na odredbu člana 116. stav (1) Zakona o PIO, koja propisuje da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju u postupku predviđenom propisima koji regulišu opšti upravni postupak, ako tim zakonom nije drugačije uređeno. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz presude Okružnog suda slijedi da određena prava proizašla iz građansko pranih odnosa subjekata prava, uživaju isključivu zaštitu pred organima uprave po pravilnima upravnog postupka, a apelant je pred Okružnim sudom vodio upravni spor, koji je okončan poništenjem rješenja tuženog kojim je obustavljena isplata penzije, te da apelant treba da podnese zahtjev za isplatu, pa zavisno od odgovora tuženog da u upravnom sporu ishodi zaštitu svojih prava na povrat neisplaćenih penzija, ukoliko za to postoji osnov. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede prava na pristup sudu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je diskriminisan u odnosu na druga lica u sličnoj poziciju, jer je Okružni sud u sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji odlučio drugačije. Ustavni sud zapaža da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. U odnosu na ove navode apelanta, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

20. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu Okružnog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminisan u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je Okružni sud u analognoj situaciji donio drugačije odluke, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su i navodi u odnosu na pravo na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5292/17 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio