Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4237/17 (S.M.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokaz
- Bračna stečevina
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4237/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4237/17, rješavajući apelaciju S.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 044652 17 Gž od 17.
augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 044652 12 P od 4. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Osman Hadžić advokat iz Bihaća, podnio je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 044652 17 Gž od 17. augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 044652 12 P od 4. maja 2017. godine.
2. Apelant je 9. novembra 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv N.Č. (u daljnjem tekstu: tužena-protivtužiteljica), radi utvrđenja bračne stečevine.
3. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 044652 12 P od 4. maja 2017. godine „djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev“ tako što je utvrđeno da bračnu stečevinu apelanta i J.M. čine nekretnine (zemljište i dva stana) koje su bliže opisne u izreci presude te da je udio apelanta u sticanju te bračne stečevine 1/2, pa je tužena-protivtužiteljica (kao zakonski nasljednik J.M.) dužna trpjeti da se apelant u javnim knjigama upiše kao suvlasnik i suposjednik navedenih nekretnina sa dijelom od 1/2.
4. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da bračnu stečevinu čine i novčana sredstva u određenom iznosu, da je njegov udio u sticanju tih sredstava 1/2, te da su on i J.M. izvršili sporazumnu diobu bračne stečevine na način da su apelantu u isključivo vlasništvo pripale predmetne nekretnine, a da je J.M. na ime njenog udjela u sticanju bračne stečevine pripao određeni novčani iznos, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se kao isključivi vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina upiše sa dijelom 1/1 u javne registre nekretnina.
5. Osim toga, istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene-protivtužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da bračnu stečevinu apelanta i njene majke J.M. čini i stan koji se nalazi u Bihaću, te da je apelant dužan trpjeti da se tužena-protivtužiteljica u javnim knjigama upiše kao suvlasnik i suposjednik navedene nekretnine sa dijelom od 1/2.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku dokaznog postupka izvršen uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke, da su saslušane parnične stranke, kao i pet svjedoka, te da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju (ugovori o kupoprodaji nekretnina, „bračni sporazum“ koji su potpisali apelant i J.M., rješenje o nasljeđivanju i sl.). Općinski sud je istakao da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je brak između apelanta i J.M. razveden 2009. godine u Saveznoj Republici Njemačkoj, a da je J.M. 2012. godine umrla, nakon čega je proveden ostavinski postupak u kojem je rješenjem o nasljeđivanju zakonskim nasljednikom proglašena tužena-protivtužiteljica sa dijelom 1/1. Osim toga, Općinski sud je istakao da je apelant 2008. godine vlastoručno sačinio dokument pod nazivom „bračni sporazum“ u kome je navedeno da on i J.M. ne mogu više zajedno živjeti, te da će J.M. zadržati stan gdje su do tada zajedno živjeli i da će dobiti određeni novčani iznos, ali da kada dođe do razvoda između njih ona nema pravo tražiti ništa od imovine u Bihaću (tj. kuća i 3 stana) jer je ta imovina kupljena od njegovog novca koji je donio po dolasku iz Bosne i Hercegovine u Njemačku. Međutim, Općinski sud je ukazao da navedeni dokument nije ovjeren od strane nadležne osobe ili organa pa ga nije prihvatio kao istinit, osobito jer je apelant imao dovoljno vremena da tako važan dokument sačini kod za to ovlaštene osobe i na taj način isključi svaku sumnju u njegovu istinitost, budući da je od datuma navedenog na pomenutom dokumentu pa do smrti J.M. prošlo više od četiri godine, pri čemu su neprihvatljivi apelantovi navodi da J.M. nije željela da ide kod notara radi zaključenja bračnog sporazuma.
7. Nadalje, Općinski sud je istakao da je iz svih izvedenih dokaza proizilazi da su apelant i J.M. tokom trajanja braka stekli sve sporne nekretnine, jer su kupoprodajni ugovori u vezi sa kupovinom ovih nekretnina zaključeni u periodu trajanja njihovog braka. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 251. st. 1. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) i odredbe čl. 252 st. 1. istog zakona, te je istakao da su u skladu sa navedenim odredbama u konkretnom slučaju apelant i J.M. postali suvlasnici imovine sa jednakim dijelovima po samom zakonu sa po ½ dijela jer je njihova imovine nesporno kupljena za vrijeme trajanja braka. Općinski sud je naglasio da shodno odredbi člana 258. Porodičnog zakona bračnim ugovorom mogu urediti imovinsko-pravni odnosi bračnih partnera, ali da je za punovažnost ugovora nužno da ta isprava bude notarski obrađena, što nije u konkrentom slučaju, pa proizilazi da se isprava naziva „bračni sporazum“ ne može se smatrati punovažnim bračnim ugovorom. Nadalje, Općinski sud je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva apelanta da i novčana sredstva predstavljaju bračnu stečevinu i da je njegov udio u sticanju tih sredstava ½, zaključio da su ovakvi navodi kontradiktorni apelantovoj tvrdnji da taj novac predstavlja isključivo njegovu ličnu imovinu koju je stekao prije dolaska u Njemačku i prije zaključenja braka sa J.M., jer jedno isključuje drugo, a apelant izvedenim dokazima nije dokazao da su on J.M. osim nekretnina tokom trajanja braka zajednički stekli novčana sredstva u vidu ušteđevine i u kom iznosu.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 044652 17 Gž od 17. augusta 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude (u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, te u usvajajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva) i prvostepena presuda je u pobijanom dijelu potvrđena.
9. Kantonalni sud je obrazloženju presude naveo da je apelant u žalbi, između ostalog, istakao da je Općinski sud učinio povrede postupka jer nije savjesno i brižljivo cijenio dokaze, tj. da nije adekvatno cijenio bračni sporazum jer nije prihvatio istiniti njegov sadržaj, niti je dao objektivne razloge za svoj stav, kao i da je pogrešno primjenjeno materijalno pravo. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da, nasuprot apelantovim tvrdnjama, pravilan je zaključak prvostepenog suda da su apelant i J.M. stekli sve predmetne nekretnine tokom trajanja braka u kojem su oboje stjecali prihode od zarade i vlastitom željom novac investirali u kupovinu predmetnih nekretnina, pa proizilazi da je prvostepeni sud pravilno prepoznao bračnu stečevinu u smislu odredbi čl. 251. st. 1. i čl. 252. st. l. Porodičnog zakona. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje novčanog iznosa kao bračne stečevine jer je pravilno ocijenio kao dokaz ispravu nazvanu „bračni sporazum“ zaključujući da ta isprava ne ispunjava zakonske uvjete da bi se smatrala bračnim ugovorom, niti je njen sadržaj istinit, a i za takav svoj stav prvostepeni sud je dao valjane razloge. Prema stavu Kantonalnog suda, neosnovan je i apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije savjesno i brižljivo cijenio dokaze, budući da iz spisa proizilazi da je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, te apelant svojim žalbenim navodima i vlastitom ocjenom dokaza nije sa uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostepenog suda.
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje jer su proizvoljno cijenili dokaze u njegovom predmetu, osobito bračni sporazum „kojem nisu dali nikakav značaj“. Pored toga, apelant smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su sudovi isključivo primjenjujući Porodični zakon, zanemarili to da suvlasnici sporazumno mogu određivati način diobe imovine. Osim navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.
Relevantni propisi
11. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05, 41/05 i 31/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst. Član 251. stav 1.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Član 252. stav 1.
(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.
Član 258.
(1) Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinskopravni odnosi bračnih partnera prilikom sklapanja braka, kao i tokom trajanja bračne zajednice.
(2) Za punovažnost ugovora nužno je da isprava bude notarski obrađena.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose prije svega na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, odnosno ocijenili dokaze, Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su, primjenjujući relevantne odredbe Porodičnog zakona, zaključili da, budući da su apelant i J.M. predmetne nekretnine stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice, postali su suvlasnici predmetnih nekretnina po samom zakonu sa po ½ dijela. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje kada nisu prihvatili da su apelant i J.M. ugovorili drugačije svoje imovinsko pravne odnose, budući da su utvrdili da bračni sporazum, na koji se apelant pozivao, nije notarski ovjeren, niti je njegov sadržaj istinit.
16. Nadalje, vezano za apelantove navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak, koji po svojoj naravi nije hitne prirode i u kojem su sudovi odlučivali o apelantovoj tužbi (u kojoj su istaknuta dva tužbena zahtjeva), te o protivtužbi tužene-protivtužiteljice, pred redovnim sudovima (na dvije instance) trajao ukupno četiri godine i devet mjeseci, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević