Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5414/17 (S. M.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 164
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 75
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 75
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-5414/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5414/17, rješavajući apelaciju Samira Mustafića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Samira Mustafića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020895 15 Rev od 28. rujna 2017. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Samiru Mustafiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Samiru Mustafiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Samira Mustafića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020895 15 Rev od 28. rujna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020895 13 Rsž od 16.
travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020895 10 Rs od 24. siječnja 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samir Mustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 21. prosinca 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020895 15 Rev od 28. rujna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020895 13 Rsž od 16. travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020895 10 Rs od 24. siječnja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobraniteljstva Općine Živinice, kao zakonskog zastupnika tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 27. ožujka 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. travnja 2019. godine, Kantonalni sud 5. travnja 2019. godine, a Općinski sud 24. travnja 2019. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 2. lipnja 2010. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud je u predmetnom postupku pripremno ročište održao 31. svibnja 2012. godine, a glavna rasprava je zaključena 23. siječnja 2013. godine.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020895 10 Rs od 24. siječnja 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obveže tuženu da mu isplati određene novčane iznose na ime manje obračunate i isplaćene plaće za određeni vremenski period, da naloži tuženoj da kod Federalnog zavoda MIO Mostar - Kantonalna administrativna služba Tuzla u apelantovu korist izvrši uplatu na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO (za određeni vremenski period), na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu, te na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za određeni vremenski period.
7. Općinski sud je tijekom postupka ocijenio da je među strankama nesporno da je apelant bio uposlenik kod tužene, a da je sporna osnova obračuna i isplate razlike plaća, doprinosa za MIO, toplog obroka i regresa za utuženi period.
8. Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom, između ostalih i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke kojim su prikazane različite varijante obračuna plaće za utuženi period, i to prema rješenjima o apelantovom koeficijentu i Zaključku Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine, prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora, prema Općem kolektivnom ugovoru iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine) i prema Pravilniku o plaćama i drugim osobnim primanjima službenika i namještenika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), kao i obračun razlike toplog obroka i regresa.
9. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora zbog toga što se on mogao primijeniti samo do stupanja na snagu OKU iz 2005. godine, jer Tuzlanski kanton nije dao suglasnost na usuglašeni tekst Granskog kolektivnog ugovora, niti mu je naknadno pristupio sukladno članku 73. stavak 2. tog kolektivnog ugovora, a što je ukazano i u Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 1315/06. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe OKU iz 2005. godine kojim se propisuje minimum prava uposlenika. Nadalje je naveo da je vještačenjem po odredbama OKU iz 2005. godine (koji u čl. 8. i 9. propisuje najnižu plaću) utvrđeno da je apelantu na ime plaće i naknade plaće isplaćeno više 4.274,18 KM (u osnovnom nalazu bez uvećanja plaće do 5 % po osnovi rezultata rada), a u dopunskom nalazu (gdje je vještak uračunala to uvećanje) utvrđeno je da je apelantu više isplaćeno 3.259,64 KM.
10. Općinski sud je naveo da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužena apelantu isplatila regres za 2009. godinu u iznosu od 396,00 KM, tj. u visini od 50 % prosječne plaće u FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku sukladno odluci o isplati naknade za regres. Također, Općinski sud je naveo da je iz nalaza vještaka ekonomske struke utvrdio da je tužena u 2008. godini imala deficit u proračunu, te sukladno članku 19. OKU iz 2005. godine i nije bila u obvezi vršiti isplatu regresa uposlenicima u 2009. godini.
11. Općinski sud je naveo da je provedenim vještačenjem (po odredbama OKU iz 2005. godine) utvrđeno da je, sukladno članku 17. OKU iz 2005. godine, utvrđeno da je na ime naknade za ishranu-topli obrok tužena apelantu isplatila više nego što apelantu pripada po odredbama OKU iz 2005. godine.
12. Općinski sud je naveo da je tijekom postupka utvrdio da je tužena apelantu, prema odredbama OKU iz 2005. godine, kao i prema Pravilniku o plaćama (na čiju primjenu je dala suglasnost i sindikalna organizacija tužene sporazumom od 19. prosinca 2002. godine) isplatila više na ime plaće, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim traži razliku plaće kao neutemeljen. Također je naveo da je tužena apelantu na ime naknade za ishranu isplatila više nego što je to propisano OKU iz 2005. godine.
13. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni Zaključak Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine, jer je člankom 3. OKU iz 2005. godine propisano da je poslodavac dužan sve normativne akte uskladiti sa odredbama OKU iz 2005. godine i da se tim aktima ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su utvrđena OKU iz 2005. godine. Općinski sud je naveo da je provedenim vještačenjem utvrđeno da tužena svojim aktima nije propisala visinu plaće manju od propisane OKU iz 2005. godine.
14. Protiv navedene prvostupanjske presude apelant je 30. siječnja 2013. godine podnio priziv i predmet je dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u prizivnom postupku.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020895 13 Rsž od 16. travnja 2015. godine djelomično je uvažen apelantov priziv i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužena obvezana apelantu isplatiti određene novčane iznose na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu, te na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu – topli obrok za utuženi period. U odnosu na preostali dio potraživane razlike plaće i uplate neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO, apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
16. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao isplatu razlike regresa na ime korištenja godišnjeg odmora za 2009. godinu i isplatu toplog obroka u utuženom periodu. Naime, Kantonalni sud je naveo da su se u ovom dijelu tužbenog zahtjeva trebale primijeniti odredbe čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama, jer su tim odredbama navedena prava apelanta utvrđena na način da predstavljaju povoljnije pravo u odnosu na uređenje ovih prava odredbama čl. 17. i 19. OKU iz 2005. godine. Nadalje je naveo da Pravilnik o plaćama, iako je donesen prije stupanja na snagu OKU iz 2005. godine, nije u suprotnosti sa Ugovorom, a ni važećim zakonima iz predmetne oblasti, zbog toga se, u smislu članka 3. stavak 3. OKU iz 2005. godine, u odnosu na apelantova potraživanja vezana za razliku isplate regresa i toplog obroka za utuženi period primjenjuju odredbe Pravilnika o plaćama, a ne odredbe OKU iz 2005. godine.
17. Protiv navedene presude Kantonalnog suda parnične stranke su izjavile reviziju (apelant je reviziju izjavio 4. lipnja 2015. godine) i predmet je dostavljen Vrhovnom sudu radi postupanja u revizionom postupku.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020895 15 Rev od 28. rujna 2017. godine apelantova revizija je odbijena, a usvojena je revizija tužene i drugostupanjska presuda preinačena na način da se apelantov priziv odbija i prvostupanjska presuda potvrđuje.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Pravilnik o plaćama provedbeni propis i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. Nadalje je naveo da je tužena Pravilnik o plaćama donijela sukladno odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (iz 1998. godine) koji je prestao važiti donošenjem Zakona o državnoj službi u FBiH (koji je stupio na snagu u lipnju 2003.godine), te da nije ni bilo mjesta za njegovu primjenu. Vrhovni sud je naveo da Pravilnik o plaćama nije donesen sukladno Zakonu o namještenicima u organima državne službe u FBiH koji člankom 75. propisuje dužnost donošenja Pravilnika o plaćama i naknadama namještenika sukladno odredbama tog zakona i kolektivnog ugovora. S tim u svezi, naveo je da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da apelantu pripada naknada razlike toplog obroka i regresa prema Pravilniku o plaćama koji je donesen na temelju članka 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH.
20. Vrhovni sud je naveo da je na sjednici Građanskog odjela održanoj 24. travnja 2016. godine zauzet pravni stav da je neprimjenljiv pravilnik koji je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije.
22. Apelant je istakao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u svezi, apelant ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari, zauzeo stav da je Pravilnik o plaćama u utuženom periodu obvezivao tuženu. Nadalje, apelant je istakao da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je uskraćen za novčanu naknadu na ime razlike plaće, toplog obroka i regresa. Navode o diskriminaciji apelant argumentira time što je Vrhovni sud postupao na različite načine u predmetima s istom činjeničnom i pravnom osnovom bez ikakvih razloga.
23. U svezi s apelacionim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istakao da je od 2. lipnja 2010. godine, kada je podnio tužbu, pa do donošenja konačne odluke, presude Vrhovnog suda od 28. rujna 2017. godine, proteklo više od sedam godina, pa je, sukladno tome, istakao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM, te naknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 900,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga danih u osporenoj presudi, te je istakao da u revizijskom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.
25. Kantonalni sud je naveo da je drugostupanjska presuda donesena u razumnom roku obzirom na veliki broj neriješenih predmeta u tom sudu koji se rješavaju sukladno odlukama VSTVBiH, te da Kantonalni sud nije povrijedio apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, niti bilo koje drugo pravo zagarantirano Ustavom BiH i Europskom konvencijom. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda danih u osporenoj presudi, jer je presuda donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom BiH.
26. Općinski sud je naveo tijek predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da je postupajuća sutkinja, u planu rješavanja starih predmeta, zadužena velikim brojem predmeta koji su hitne prirode, a što je utjecalo na duljinu trajanja postupka. V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) sačinjen u Ustavnom sudu, koje glase:
Član ak10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pozornost na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
28. Pravilnik o plaćama i drugim osobnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. prosinca 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
Plaća službenika i namještenika ( u daljem tekstu: službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovi radnog odnosa u ovisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stupnjevima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.
Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članku 17. što čini osnovnu plaću.
Osnova za plaću iz stavka 2. ovog članka je 70% prosječne ostvarene plaće u FBiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uvjetom da priliv sredstava u proračunu bude planirani, a ukoliko priliv u proračunu bude manja osnova za plaću, bit će 70% od utvrđenog iznosa.
Članak 35.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.
Članak 36.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
29. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
PRAVA I OBVEZE UGOVORNIH STRANAKA
Članak 3. stavak 3.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za uposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju članka 8. stavak 3. ovog kolektivnog ugovora.
Osnovna plaća Članak 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti uposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto-plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje uposlenik obavlja.
Najniža plaća Članak 8.
Najniža bruto-plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.
Izunimno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće uposlenika.
Pravo na ishranu u tijeku radnog vremena (topli obrok) Članak 17.
Poslodavac je obvezan uposleniku osigurati ishranu u tijeku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne osifurava ishranu, uposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Regres za godišnji odmor Članak 19.
Uposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih uposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.
30. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine F BiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 163.
Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutarnjoj organizaciji federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stupnju školske spreme, godinama radnog staža i drugim uvjetima, sukladno ovom zakonu.
Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obvezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, sukladno odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stavka 1. ovog članka, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stavka 2. članka 164. ovog zakona.
31. Zakon o državnoj službi u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06- Odluka Ustavnog suda BiH, 45/10 završne odredbe, 4/12, 99/15 i 9/17- Odluka US BiH) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 75. stavak 5.
Do uspostavljanja Agencije, Odbora za prizive i donošenje podzakonskih akata na temelju ovog zakona, primjenjuje se Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98), i podzakonski akti kojima su određeni radnopravni statusi državnih službenika u roku od najviše 18 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, osim ako nisu u suprotnosti sa odredbama ovog zakona.
Članak 76. stavak 1.
Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98), prestaje važiti sukladno odredbi stavka 5., članka 75. ovog zakona.
32. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 75.
Vlada Federacije i federalni ministar pravde, kao i vlade kantona donijet će propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Član 76.
Rukovodioci organa državne službe dužni su uskladiti pravilnike o unutarnjoj organizaciji sukladno odredbama ovog zakona u roku od tri mjeseca nakon donošenja propisa iz članka 75. ovog Zakona.
Članak 80.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 13/98).
VI.Dopustivost
33. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 28. rujna 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 10. studenog 2017. godine, a apelacija je podnesena 21. prosinca 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
39. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenljiv.
a) U odnosu na osporene odluke
41. Ustavni sud zapaža da apelant smatra, u suštini, da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da se na njegova potraživanja trebao primijeniti Pravilnik o plaćama. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaće, uplate doprinosa za MIO, regresa i toplog obroka, te da se prilikom raspravljanja osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva pred redovitim sudovima od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantova potraživanja. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da Pravilnik o plaćama nije moguće primijeniti obzirom na to da je donesen na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH (iz 1998. godine) koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o državnoj službi u FBiH (koji je stupio na snagu u lipnju 2003. godine), te da je Pravilnik o plaćama provedbeni propis i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.
43. Obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovitim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika o plaćama i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. veljače 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući o identičnim navodima kao u predmetnoj apelaciji, istakao da ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Zatim, u pogledu navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela održanoj 24. travnja 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obvezujuće za redovite sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari.
44. Obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Stav o neutemeljenosti navedenih apelacionih navoda u pogledu primjene Pravilnika o plaćama Ustavni sud je potvrdio, također, naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. studenog 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. siječnja 2018. godine.
45. Dovodeći u svezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantova potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir
47. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 2. lipnja 2010. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda od 28. rujna 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine trajanja predmetnog postupka jeste sedam godina i tri mjeseca.
Analiza duljine trajanja postupka
48. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, sukladno odredbi članka 420. Zakona o parničnom postupku FBiH, žurne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redoviti sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je provedeno vještačenje vještaka ekonomske struke i da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica, već koji materijalnopravni propis se ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
49. Analizirajući ponašanje apelanta i redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom (od podnošenja tužbe do donošenja prvostupanjske presude) trajao dvije godine i sedam mjeseci. Ustavni sud posebno uočava pasivnost Općinskog suda na početku postupka, kada su mu bile potrebne približno dvije godine od podnošenja tužbe (2. lipnja 2010. godine) da održi pripremno ročište (31. svibnja 2012. godine), a u odgovoru na apelaciju sud je ukazao na veliki broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom, što se ne može prihvatiti kao opravdanje za dulji period neaktivnosti u predmetu koji je po zakonu žurne prirode. Također, Ustavni sud zapaža da je prizivni postupak trajao dvije godine i tri mjeseca (računajući od dana podnošenja priziva, tj. od 30. siječnja 2013. godine). Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na prevelik broj predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom i da predmete rješava prema Planu rješavanja, a što se, kao što je prethodno navedeno, ne može prihvatiti kao opravdanje za dulji period neaktivnosti u konkretnom predmetu koji je po zakonu žurne prirode. S tim u svezi, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sustav na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine). Ustavni sud dalje zapaža da je revizioni postupak trajao dvije godine i tri mjeseca (računajući od izjavljivanja revizije protiv navedene drugostupanjske presude, tj. od 4. lipnja 2015. godine), a za čiju duljinu Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje.
50. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost redovitih sudova, a naročito Općinskog suda koji procesne radnje nije poduzimao pravodobno, tj. pripremno ročište je održao približno dvije godine nakon podnošenja tužbe, odnosno bio mu je potreban vremenski period od dvije godine i sedam mjeseci da donese prvostupanjsku presudu, a za navedeno nisu ponuđeni objektivno prihvatljivi razlozi.
51. Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
52. Apelant je, zbog duljine trajanja predmetnog postupka, zatražio naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
53. Obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.050,00 KM.
54. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
55. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u svezi sa primjenom prava, te obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
Zabrana diskriminacije
56. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke u svezi s pravom na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zabrana zloupotrebe prava
57. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u postupku koji je po zakonu žurne prirode i koji je trajao sedam godina i tri mjeseca, a kada je duljini trajanja postupka doprinijela pasivnost redovitih sudova, a naročito Općinskog suda koji procesne radnje nije poduzimao pravodobno, tj. pripremno ročište je održao približno dvije godine nakon podnošenja tužbe, odnosno bio mu je potreban vremenski period od dvije godine i sedam mjeseci da donese prvostupanjsku presudu, a za navedeno nisu ponuđeni objektivno prihvatljivi razlozi.
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se na apelantova potraživanja ne može primijeniti Pravilnik o plaćama (kao provedbeni propis) obzirom na to da je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.
60. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim tvrdnjama koje su istaknute u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.
61. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
62. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević