Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6974/18 ("Aris Electronic" d.o.o. Doboj)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6974/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-6974/18, rješavajući apelaciju "Aris Electronic" d.o.o. Doboj, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Aris Electronic" d.o.o. Doboj protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 020400 17 Rev od 15. kolovoza 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Aris Electronic" d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rajko Stokić odvjetnik iz Doboja, podnio je 27. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 020400 17 Rev od 15. kolovoza 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan i nedokazan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obveže tuženog („Jahorina Osiguranje“ a.d.) da mu na ime naknade štete od posljedica poplave i krađe, nastale na objektima i opremi, isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Okružni privredni sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) je naveo, između ostalog, da je ugovor o osiguranju zaključen kad ugovarači potpišu policu osiguranja u smislu članka 901. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da je za punovažnost ugovora potrebno da su u polici navedeni svi elementi propisani člankom 902. stavak 1. ZOO (osigurana stvar, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja, premija itd.). Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da je, prema odredbi članka 902. stavak 3. ZOO, osiguravač dužan upozoriti ugovarača da su Opći i Posebni uvijeti osiguranja sastavni dio Ugovora i predati mu njihov tekst, ako ti uvijeti nisu tiskani na samoj polici. Osim toga, Okružni privredni sud je ukazao da je osigurani slučaj događaj koji se unaprijed predviđa Ugovorom, čijim nastupanjem se relaizira rizik, a time nastaje obveza za osiguravača da isplati naknadu iz osigurane sume.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižih sudova zasnovane na zakonu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je šteta nastala uslijed djelovanja oluje, izlijevanja vode iz instalacija i provalne krađe, koji predstavljaju osigurane rizike po Posebnim uvijetima tuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanta da je oluja kao jedan od osiguranih rizika prouzročila štetu na objektima i pokretnim stvarima apelanta, imajući u vidu da su poplave u Gradu Doboju nastale usljed dugotrajnih padavina koje su rezultirale izlijevanjem rijeke Bosne i njenih pritoka. Naime, Vrhovni sud je naveo da bi šteta nastala kao posljedica osiguranog rizika-oluje, prema odredbi članka 7. stavak 2. Posebnih uvijeta, potrebno je da je nastala usljed neposrednog djelovanja oluje, a u konkretnoj situaciji apelant nije ni tvrdio, ni dokazivao da je šteta nastala djelovanjem oluje. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelantova tvrdnja da su same poplave nastale uslijed oluje ne mogu se smatrati neposrednim djelovanjem oluje zbog kojih je nastala šteta (udari vjetra i sl.)- nego eventualno posrednim djelovanjem uslijed kog je nastala poplava kao definitivan uzrok štete, što se ne može smatrati osiguranim rizikom u smislu Posebnih uvijeta. Nadalje, u pogledu prigovora apelanta da je šteta nastala usljed izlijevanja vode iz instalacija koje je uzrokovano poplavom, Vrhovni sud je naveo da se prema odredbi članka 9. Posebnih uvijeta kao izlijevanje vode iz instalacija smatra neočekivano izlijevanje vode iz vodovodnih, odvodnih i toplovodnih instalacija; iz uređaja i aparata za grijanje toplom vodom i drugih uređaja priključenih na vodovodne, odvodne i toplovodne instalacije a koje nastane usljed njihovog oštećenja (loma i prskanja) ili otkazivanja uređaja za upravljanje i sigurnost. Vrhovni sud je ukazao da čak i ako je bilo izlijevanja vode iz kanalizacije, takvo izlijevanje se može smatrati samo posljedicom opće poplave kao eksternog faktora, a ne i izlijevanjem vode usljed oštećenja kanalizacije u smislu odredbe članka 9. stavak 1. Posebnih uvijeta u kojoj varijanti bi se to izlijevanje smatralo osiguranim rizikom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da apelant nije dokazao da je šteta na apelantovoj robi nastala kao posljedica provalne krađe u smislu odredbe članka 2. stavak 3. točka b) Posebnih uvijeta, pri tome ukazujući da su oštećenja od vode omogućila nesmetan ulaz neovlaštenim osobama i izvršenje kaznenog djela obične krađe koja nije obuhvaćena policama osiguranja.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelant smatra da su sudovi trebali zastati sa donošenjem odluke u predmetnom postupku do donošenja odluke po prethodnom pitanju, odnosno do došenja odluke po podnesenoj kaznenoj prijavi za počinjenje kaznenog djela provalne krađe. Osim toga apelant je naveo da redovni sudovi pogrešno primjenili odredbe članaka100. (koji regulira tumačenje nejasnih odredbi u posebnim slučajevima), 901. (koji regulira kad je ugovor zaključen), 902. (koji regulira policu i listu pokrića) i 925. točka 6) (koji regulira svrhu osiguranja imovine) ZOO, u vezi tumačenja sadržaja police osiguranja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i povredi prava na imovinu, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević