Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2635/17 (R. J.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Proporcionalnost
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Miješanje u imovinu
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Šta se smatra imovinom
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2635/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2635/17, rješavajući apelaciju Radivoja Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radivoja Jankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004778 15 Uvp od 27. aprila 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004778 14 U od 12. novembra 2014. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske broj 06.05/II-450- 494/12 od 21. avgusta 2014. godine i Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Poreske uprave - Područnog centra Zvornik broj 06/1.06/0702-457/2.1-395-1/09 od 13. decembra 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Radivoja Jankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004778 15 Uvp od 27. aprila 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 004778 14 U od 12. novembra 2014. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske broj 06.05/II-450-494/12 od 21. avgusta 2014. godine i Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Poreske uprave - Područnog centra Zvornik broj 06/1.06/0702-457/2.1-395-1/09 od 13. decembra 2010. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radivoje Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 24. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 004778 15 Uvp od 27. aprila 2017. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 004778 14 U od 12. novembra 2014. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06.05/II-450-494/12 od 21. avgusta 2014. godine i Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske - Poreske uprave - Područnog centra Zvornik (u daljnjem tekstu: Područni centar) broj 06/1.06/0702-457/2.1-395-1/09 od 13. decembra 2010. godine. Apelant je 26. jula 2017. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva i Područnog centra zatraženo je 28. novembra 2018. godine, a od Okružnog suda 20. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Ministarstvo i područna jedinica su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. decembra 2018. godine do 9. januara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Područnog centra broj 06/1.06/0702-457/2.1-395-1/09 od 13. decembra 2010. godine naloženo je apelantu, kao solidarnom dužniku – osnivaču, da plati obaveze poreskog obveznika – dužnika DOO „Javor“ iz Vlasenice (u daljnjem tekstu: DOO „Javor“ ili poreski obveznik), čiji je vlasnik i osnivač, neizmirene po rješenjima Područnog centra precizirani br. od 7. aprila 2004. godine i 23. jula 2009. godine, u ukupnom iznosu od 854.065,26 KM (i to na ime glavnog duga i posebne takse od 10% na glavni dug, sa kamatama od dana dospijeća do dana donošenja rješenja, te troškova prinudne naplate), zajedno sa kamatama 0,06% dnevno na glavni dug i posebnom taksom od 14. decembra 2010. godine do isplate obaveza, uplatom na precizirani račun u preciziranom roku, sa upozorenjem da će se pristupiti postupku prinudne naplate ukoliko naložene obaveze ne budu plaćene u tom roku.

6. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je radi naplate poreskih obaveza po preciziranim rješenjima Područnog centra i Poreske uprave - Komisije za prekršaje, Poreska uprava donijela rješenja, preciznije označena u obrazloženju, kojima je pokrenula postupak prinudne naplate kod poreskog obveznika. Ukazano je da je kao prva mjera prinudne naplate preduzeto izvršenje na novčanim sredstvima na žiro-računu poreskog obveznika. Međutim, konstatovano je da poreski obveznik duže vrijeme nije imao priliva na žiro-računima i da je do dana donošenja predmetnog rješenja od njega naplaćen samo iznos od 43,05 KM, odnosno da preostali iznos duga, zajedno sa kamatama i troškovima prinudne naplate, iznosi 854.065,26 KM. Takođe, konstatovano je da, prema podacima prikupljenim u postupku prinudne naplate, poreski obveznik nema druge pokretne i nepokretne imovine iz koje bi se mogla naplatiti obaveza. Konstatujući da je članom 55. Zakona o Poreskoj upravi – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/07, 22/08 i 34/09, u daljnjem tekstu: Zakon o Poreskoj upravi) predviđena odgovornost povezanih lica za obaveze poreskog obveznika, a da je apelant, u smislu člana 14. istog zakona, kao vlasnik i osnivač, lice koje kontroliše preduzeće, Područni centar je zaključio da se on smatra povezanim licem i da je odgovoran za obaveze preduzeća, pa je, shodno tome, u smislu člana 62. Zakona o Poreskoj upravi, donio odluku kao u dispozitivu.

7. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Područnog centra. Odlučujući o žalbi Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 06.05/II-450-494/12 od 21. avgusta 2014. godine kojim je (stav I izreke drugostepenog rješenja) prvostepeno rješenje poništilo u dijelu u kojem je apelantu naloženo plaćanje novčane kazne u iznosu od 11.135,00 KM i zatezne kamate u iznosu od 14.791,74 KM, odnosno ukupno 25.926,74 KM, zajedno sa pripadajućim dijelom troškova postupka prinudne naplate i posebne takse. U ostalom dijelu (stav II izreke drugostepenog rješenja) je određeno da prvostepeno rješenje ostaje nepromijenjeno.

8. U obrazloženju rješenja je ukazano da je uvidom u spis predmetne upravne stvari utvrđeno da je poreskom obvezniku rješenjem za plaćanje precizirani broj od 31. oktobra 2003. godine, a koje je postalo konačno 15. marta 2003. godine, i rješenjem precizirani broj od 22. juna 2004. godine naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju, izvrši uplatu utvrđenih poreskih obaveza u određenom roku. Međutim, konstatovano je da poreski obveznik utvrđenu obavezu nije platio u ostavljenom roku zbog čega je „okrivljenom pravnom licu“ rješenjem Komisije za prekršaje Područnog centra, precizirani broj od 30. juna 2004. godine, izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 11.135,00 KM, koju, takođe, nije izmirio u ostavljenom roku. Konstatovano je da je, shodno tome, rješenjima precizirani broj od 6. aprila 2004. godine i 23. jula 2009. godine „pokrenut (je) postupak naplate od poreskog dužnika“ izvršenjem na novčanim sredstvima na žiro-računu poreskog obveznika, ali da, i pored toga, obaveze naložene navedenim rješenjima nisu izmirene.

9. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ pravilno, saglasno odredbama čl. 14. i 54. Zakona o Poreskoj upravi, apelanta kao povezanog lica sa poreskim dužnikom obavezao na plaćanje poreskih obaveza naloženih za uplatu DOO „Javor“. Naime, ukazujući da je na osnovu podataka iz sudskog registra kod tadašnjeg Osnovnog suda Istočno Sarajevo nesporno utvrđeno da je apelant osnivač i vlasnik poreskog obveznika na osnovu ugovora o prodaji državnog kapitala, precizirani broj od 24. februara 2003. godine, a što nije sporno ni u navodima žalbe, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepenim rješenjem pravilno primjenom odredbe člana 14. Zakona o Poreskoj upravi utvrđen status povezanog lica s obzirom na to da apelant u svojstvu vlasnika kontroliše tog poreskog obveznika putem direktnog vlasništva. Dalje, ukazalo je da u tom svojstvu, a na osnovu odredbe člana 55. istog zakona, apelant odgovara za obaveze tog lica zbog čega su mu, kao povezanom licu, pravilno naložene za plaćanje predmetne poreske obaveze poreskog obveznika. Ministarstvo je konstatovalo da, u smislu odredbe člana 3. stav 2. Zakona o Poreskoj upravi, nesporno u postupku naplate poreza nema mjesta za primjenu odredaba člana 327. stav 1. Zakona o preduzećima, ili za primjenu odredaba Statuta poreskog obveznika, a na koje ukazuje apelant. Dalje, ocijenilo je da žalbeni navod kojim apelant ukazuje da je Poreska uprava imala mogućnost naplate od poreskog obveznika prije prodaje državnog kapitala ne može imati uticaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer su izbor i način mjera prinudne naplate u nadležnosti Poreske uprave, sve radi brže i efikasnije naplate poreza. Takođe, ukazalo je da žalbeni navod kojim apelant osporava činjenično stanje utvrđeno u izvršnim rješenjima kojima su DOO „Javor“ naložene za plaćanje poreske obaveze ne mogu imati uticaja na drugačije odlučivanje s obzirom na to da se radi o već konačno i pravosnažno utvrđenim obavezama koje se ne mogu osporavati u postupku prinudne naplate. Pored toga, ukazalo je da je na isti način neosnovan prigovor koji se odnosi na obračun kamata i posebne takse s obzirom na to da su oni obračunati u svemu saglasno odredbama čl. 66. i 88. Zakona o Poreskoj upravi.

10. Kada je u pitanju prigovor zastare, Ministarstvo je ocijenilo da je on osnovan u dijelu kojim se nalaže plaćanje izrečene novčane kazne u iznosu od 11.135,00 KM sa obračunatom kamatom, u ukupnom iznosu od 25.926,74 KM, dok je u odnosu na pitanje naplate poreskih obaveza neosnovan u smislu odredbe člana 94. Zakona o Poreskoj upravi. Naime, Ministarstvo je ukazalo da je apelantu kao povezanom licu sa poreskim dužnikom naloženo plaćanje poreskih obaveza utvrđenih rješenjem od 31. oktobra 2003. godine, a koje su obuhvatile obaveze iz perioda od 2. aprila 2002. godine do 30. juna 2003. godine, i rješenjem od 22. juna 2004. godine, odnosno rješenjem za plaćanje prijavljenih obaveza po osnovu poreza na imovinu za 2004. godine, a da je Poreska uprava postupak pokrenula rješenjima od 6. juna 2004. godine i 23. jula 2009. godine, pa zastara naplate u smislu navedene zakonske odredbe nesumnjivo nije nastupila. Pored toga, Ministarstvo je ukazalo da, suprotno žalbenim tvrdnjama, načelo učešća stranke u konkretnom postupku nije povrijeđeno s obzirom na to da u tom postupku nije utvrđivana poreska obaveza, već je na osnovu konačnih rješenja obavezan da kao povezano lice poreskog obveznika izmiri poreske obaveze, a status povezanog lica je utvrđen na osnovu podataka iz javnih knjiga.

11. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 12 0 U 004778 14 U od 12. novembra 2014. godine.

12. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da iz značenja odredaba člana 14. stav 1. tačka 2. i stav 3, te člana 55. Zakona o Poreskoj upravi proizlazi odgovornost apelanta kao povezanog lica za obaveze preduzeća čiji je vlasnik, a koje je u ovom slučaju glavni poreski dužnik. U vezi sa prigovorom tužbe kojim je osporena zakonitost konkretnog rješenja organa uprave u smislu da se sporne poreske obaveze nisu stvorile u periodu od kada je apelant vlasnik, već znatno ranije, u vrijeme dok je preduzeće bilo u državnom vlasništvu, Okružni sud je ocijenio da je taj prigovor neosnovan u smislu odredbe člana 54. Zakona o Poreskoj upravi. Pri tome ukazao je da je apelant u konkretnom slučaju sticanjem vlasništva nad DOO „Javor" preuzeo svu imovinu, sva prava, a i obaveze koje je sa sobom nosilo to preduzeće u okviru transformacije i reorganizacije iz državnog preduzeća u DOO. U vezi sa prigovorom zastarjelosti naplate poreskih obaveza, koji je apelant ponovo istakao u tužbi, Okružni sud je kao drugostepeni organ pravilno odbio taj prigovor, a što je pravilno i obrazložio u osporenom rješenju. Pored toga, zaključio je da je neosnovan apelantov prigovor da nije saslušan kao stranka o čemu je, po mišljenju Okružnog suda, drugostepeni organ dao pravilno obrazloženje.

13. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 12 0 U 004778 15 Uvp od 27. aprila 2017. godine.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je u upravnom postupku utvrđeno da je apelant osnivač i vlasnik DOO „Javor“ i da se, shodno odredbi člana 55. u vezi sa članom 14. stav 3. i stav 1. tačka 2. Zakona o Poreskoj upravi, nalazi u svojstvu povezanog lica. Dakle, budući da je utvrđeno da apelant ima kontrolu nad radom i upravljanjem poreskog obveznika, Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da on ne spada u povezana lica i da, shodno tome, nije odgovoran za obaveze koje su utvrđene poreskom obvezniku. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da apelantovo pozivanje na odredbe člana 327. stav 1. Zakona o preduzećima (odnosno da vlasnik društva sa ograničenom odgovornošću ne odgovara za obaveze društva) i na Statut DOO„ Javor“ nije osnovano, budući da je u pogledu poreskih pitanja Zakon o Poreskoj upravi, a shodno odredbi člana 3. tog zakona, lex specialis u odnosu na druge zakone. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je osporenom presudom pravilno odbijen prigovor zastarjelosti poreske obaveze o čemu su, po mišljenju Vrhovnog suda, organi uprave i Okružni sud dali dovoljne i uvjerljive razloge koje je prihvatio i taj sud. Pored toga, Vrhovni sud je konstatovao da je pravilno obračunat i iznos zatezne kamate, jer je odredbom člana 86. Zakona o Poreskoj upravi propisano da, kad obaveza nije izmirena u roku, obveznik je obavezan platiti kamatu po stopi i obračunati na način utvrđen članom 89. ovog zakona za period od dana dospijeća do dana izmirenja, a da je odredbom člana 89. stav 1. istog zakona propisano da na iznos obaveze koja nije plaćena u zakonom propisanom roku plaća se kamata po stopi od 0,06% dnevno.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant u apelaciji tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, apelant, između ostalog, navodi da je onemogućen da kao stranka bude saslušan u prvostepenom upravnom postupku prilikom donošenja rješenja od 7. aprila 2004. godine i 23. jula 2009. godine kojima su utvrđeni osnov i visina poreske obaveze poreskog obveznika za čije poreske obaveze je apelant proglašen solidarnim dužnikom, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Zatim, ističe da je poreska obaveza nastala kada je poreski obveznik bio državno preduzeće sa 100% državnog kapitala. Navodi da je kupio preduzeće u procesu privatizacije i da je isplatio kupoprodajnu cijenu, odnosno da je Republika Srpska naplatila od apelanta kupoprodajnu cijenu svog kapitala u tom preduzeću, a onda je poreski dug koji je napravilo to preduzeće dok je bilo u državnom vlasništvu „prevalila“ na apelanta. Nadalje, apelant navodi da osnivač, vlasnik, član društva s ograničenom odgovornošću ne odgovara za obaveze društva s ograničenom odgovornošću, a da se pogotovo ne mogu proglašavati solidarno odgovornim ona „povezana lica“ koja to nisu bila u vrijeme nastanka poreske obaveze, te da sudovi nisu pravilno ocijenili ni apelantov prigovor zastare.

16. U dopuni apelacije apelant se poziva na povredu istih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koja se pozvao u apelaciji. Pri tome, između ostalog, tvrdi da za poreski dug „državnog preduzeća“ nije znao, jer zapisnik o kontroli Poreske uprave kojim je poreski dug utvrđen nije postojao u vrijeme kad je apelant kupio državni kapital u tom preduzeću. Ukazuje da su dokaz za navedene činjenice registarsko rješenje Osnovnog suda u „Srpskom Sarajevu“ od 10. avgusta 2003. godine i zapisnik Poreske uprave od 29. oktobra 2003. godine.

II.Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru Vrhovni sud navodi da je apelant aktivno učestvovao u konkretnom upravnom postupku i upravnom sporu. Takođe, navodi da je o apelantovim prigovorima koji se tiču statusa povezanog lica dao detaljne razloge u obrazloženju osporene odluke, a kod kojih ostaje i dalje. Tvrdi da je apelant obavezan na plaćanje poreske obaveze u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o Poreskoj upravi i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji.

18. Okružni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju sasvim nesporno utvrđeno da je apelant osnivač i vlasnik DOO „Javor“ i da, u skladu sa odredbama člana 55. u vezi sa odredbama člana 14. stav 3. i stav 1. tačka 2. Zakona o Poreskoj upravi, ima svojstvo povezanog lica, jer je imao kontrolu nad radom i upravljanjem navedenog preduzeća. Ukazuje da je ovaj apelantov status bio zakonski osnov za utvrđivanje poreskih obaveza u konkretnom slučaju, a da je njegovo pozivanje na Statut preduzeća, Zakon o preduzećima i Zakon o privrednim društvima neosnovano, jer je Zakon o Poreskoj upravi lex specialis u odnosu na ove zakonske propise i ima prioritet primjene u odnosu na ove zakone što se tiče poreskih pitanja. Shodno tome, smatra da je apelacija neosnovana.

19. Ministarstvo smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije, pozivajući se pri tome na razloge koje je dalo u obrazloženju osporenog rješenja.

20. Područni centar, između ostalog, ukazuje da apelant, u skladu sa odredbama Zakona o Poreskoj upravi, snosi odgovornost za obaveze društva, jer se smatra povezanim licem sa poreskim dužnikom s obzirom na to da ima potpunu kontrolu nad društvom, a da, shodno odredbi člana 3. Zakona o Poreskoj upravi, taj zakon ima prioritet nad odredbama drugih zakona koje se tiču poreskih pitanja. Dalje, ukazuje da je 14. aprila 2004. godine apelantu lično uručeno obavještenje, precizirani broj od 7. aprila 2004. godine, kojim je obaviješten da je kao lice odgovorno za trošenje sredstava društva, u skladu sa čl. 48. i 121. Zakona o Poreskoj upravi, dužan da sredstva društva ne smije trošiti u druge svrhe osim za plaćanje poreskih obaveza, a o koje obavještenje se apelant u potpunosti oglušio. U prilog toj tvrdnji Područni centar je dostavio kopiju navedenog obavještenja i dostavnice o njegovom uručenju apelantu. Takođe, ukazuje da je, s tim u vezi, nakon svih iscrpljenih zakonskih sredstava, odlučeno da se u skladu sa Zakonom donese rješenje za plaćanje apelantu kao povezanom licu.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o Poreskoj upravi Republike Srpske –prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ br. 112/07, 22/08 i 34/09) u relevantnom dijelu glasi:

Sukob zakona Član 3.

[…] (2) U mjeri u kojoj su definicije ili odredbe ovog zakona u sukobu sa drugim zakonima Republike Srpske, definicije ili odredbe iz ovog zakona će imati prioritet nad drugim definicijama ili odredbama u stvarima koje se tiču poreskih pitanja, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom.

Povezana lica Član 14.

(1) Ako nije drugačije propisano poreskim zakonima, povezanim licima smatraju se:

[…] 2. lice koje kontroliše obveznika, lice koje kontroliše obveznik ili lice koje je pod zajedničkom kontrolom sa obveznikom.

[…] (3) Kontrola znači vlasništvo, direktno ili putem jednog ili više pravnih lica, od najmanje pedeset odsto vrijednosti imovine ili najmanje pedeset odsto glasova akcionara pravnog lica koje je u pitanju. Prilikom kontrole smatra se da lice posjeduje sve akcije koje direktno ili indirektno posjeduju članovi njegove porodice.

Poreska obaveza reorganizovanog pravnog lica ili organizacije Član 54.

U slučaju reorganizacije pravnog lica ili organizacije (spajanje, pripajanje, dijeljenje, odvajanje, itd.), obaveze reorganizovanog pravnog lica ili organizacije izmiruju pravni sljedbenici.

Odgovornost povezanih lica Član 55.

Lice koje je u odnosu na drugo lice povezano u smislu člana 14. Zakona odgovara za obaveze tog lica.

Rješenje za plaćanje Član 62.

(1) Rješenje za plaćanje utvrđene obaveze je pismeni akt kojim PU nalaže obvezniku da plati obavezu.

[…] Pravne posljedice u vezi sa početkom perioda prinudne naplate Član 66.

Pokretanje prinudne naplate povlači za sobom sljedeće posledice:

1. Obaveza se uvećava za 10% posebne takse. Posebna taksa se obračunava u visini od 10% od obaveze. Taksu obračunava nadležni poreski organ i o tome obavještava obveznika. Posebna taksa se refundira ako se obaveza poništi.

2. Kamata na posebnu taksu se obračunava u skladu sa odredbama ovog zakona.

3. Naplata iz cjelokupne imovine obveznika može početi bez drugih obavještenja ako obaveza nije plaćena u roku i na način predviđen ovim zakonom.

Kamata za neizmirene poreske obaveze u roku Član 86.

Kad obaveza nije izmirena u roku, obveznik je obavezan platiti kamatu po stopi i obračunati na način utvrđen članom 89. ovog zakona za period od dana dospijeća do dana izmirenja.

Kamatna stopa Član 89.

(1) Na iznos obaveze koja nije plaćena u zakonom propisanom roku plaća se kamata po stopi od 0,06% dnevno.

[…] Naplata obaveza Član 94.

(1) Ako je obaveza utvrđena u roku, takva obaveza može se naplatiti uz primjenjivanje mjera prinudne naplate ili sudskim putem, ali samo ako su mjere prinudne naplate ili sudski postupak počeli:

1. u roku od deset godina od dana utvrđivanja obaveze ili 2. prije isteka bilo kojeg dodatnog roka za naplatu dogovorenog pismeno između poreskog organa i obveznika, poreskog posrednika ili zakonski obaveznog lica.

[…] VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

23. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; […]

24. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelantu, kao solidarnom dužniku – osnivaču, naloženo da plati poreske obaveze poreskog obveznika (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3247/09 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 U 004778 15 Uvp od 27. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedene odluke organa Uprave i redovnih sudova, tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli nadležni organi uprave, koje su ispitali i redovni sudovi, naloženo apelantu, kao solidarnom dužniku – osnivaču, da plati neizmirene poreske obaveze poreskog obveznika. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korištenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).

32. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. avgusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68).

33. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, koje se sastoji u lišavanju njegove imovine – novčanog iznosa, koji treba da plati na ime neizmirenih poreskih obaveza poreskog obveznika (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1847/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je lišavanje apelanta prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.

35. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, Serija A, broj 6, stav 5).

36. Dovodeći u kontekst navedeno s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju osporene odluke (a kojima je naloženo apelantu, kao solidarnom dužniku – osnivaču, da plati neizmirene poreske obaveze poreskog obveznika DOO „Javor“) utemeljene na odredbama čl. 14. i 55. Zakona o Poreskoj upravi, prema kojima je lice koje kontroliše obveznika povezano lice sa obveznikom i takvo odgovara za obaveze tog lica. Pri tome, po mišljenju Ustavnog suda, u obrazloženjima osporenih odluka su dati jasni i argumentovani razlozi za zaključak da je apelant, u smislu navedenih zakonskih odredaba, povezano lice sa poreskim obveznikom DOO „Javor“. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama, a vezano za apelantove tvrdnje da su se u predmetnom slučaju trebale primijeniti odredbe Zakona o preduzećima i Statuta DOO„ Javor“ (u odnosu na pitanje njegove odgovornosti kao vlasnika poreskog obveznika za obaveze tog pravnog lica), kakve slične tvrdnje apelant ponavlja i u apelaciji, dati jasni i argumentovani razlozi za zaključak da odredbe Zakona o Poreskoj upravi, a shodno odredbi člana 3. tog zakona, predstavljaju lex specialis u konkretnom slučaju. Zatim, Ustavni sud zapaža da su u vezi sa apelantovom tvrdnjom (kakvu, zapravo, ponavlja i u apelaciji) da predmetne poreske obaveze nisu nastale u periodu od kada je apelant vlasnik DOO „Javor“, već u vrijeme dok je to preduzeće bilo u državnom vlasništvu, u obrazloženju osporene odluke Okružnog suda dati dovoljni i jasni razlozi zašto taj navod u smislu člana 54. Zakona o Poreskoj upravi ne može dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao da je apelant sticanjem vlasništva na DOO „Javor" preuzeo svu imovinu, sva prava, a i obaveze koje je sa sobom nosilo to preduzeće u okviru transformacije i reorganizacije iz državnog preduzeća u DOO. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot apelantovom mišljenju, dati jasni i logični razlozi i za zaključak da je u konkretnom slučaju neosnovan apelantov prigovor zastarjelosti naplate poreskih obaveza u smislu odredaba člana 94. Zakona o Poreskoj upravi. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih odluka sa odredbama Zakona o Poreskoj upravi na koje su se organi uprave i redovni sudovi pozvali u obrazloženjima osporenih odluka donesenih u predmetnom postupku, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba tog propisa od organa uprave i redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka. Iz navedenog proizlazi pravni osnov za donošenje osporenih odluka, propisan u relevantnim odredbama Zakona o Poreskoj upravi, a koji ispunjava uslove u pogledu dostupnosti (objavljen je u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe Zakona o Poreskoj upravi dovoljno jasno formulisane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

37. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u konkretnom slučaju (obavezivanjem apelanta da plati neizmirene poreske obaveze poreskog obveznika DOO „Javor“) bilo u javnom interesu i u skladu sa načelom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i zahtjeva za zaštitu opšteg javnog interesa, Ustavni sud, prije svega, napominje da je Zakonom o Poreskoj upravi regulisan osnov za sprovođenje i izvršavanje zakona iz oblasti poreza Republike Srpske i na zakonu zasnovanih podzakonskih propisa. Dalje, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati da su porezi osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države, te da je naplata poreza legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, Serija A broj 296-A, stav 39. i dalje). Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, a što apelant ne osporava apelacionim navodima, proizlazi da je do obavezivanja apelanta, kao osnivača i vlasnika DOO „Javor“, da plati neizmirene poreske obaveze tog poreskog obveznika došlo tek nakon što je prethodno pokušano da se te obaveze naplate od samog poreskog obveznika, ali bezuspješno. Ovo s obzirom na to da poreski obveznik, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka (a što apelant ne osporava u apelaciji), duži vremenski period nije imao priliva na žiro-računima, odnosno da je do dana donošenja osporenog prvostepenog rješenja od njega naplaćen samo iznos od 43,05 KM, niti je imao druge pokretne i nepokretne imovine iz koje bi se one mogle naplatiti. Pri tome Ustavni sud naglašava da iz odgovora na apelaciju koji je dostavio Područni centar i dokumentacije koja je dostavljena uz taj odgovor proizlazi da je taj prvostepeni organ uprave nekoliko godina prije donošenja osporenih odluka i lično obavijestio apelanta (obavještenjem od 7. aprila 2004. godine) o iznosu poreza koji je dugovao poreski obveznik i ukazao mu da će se, ukoliko se sredstva poreskog obveznika budu trošila u druge svrhe, osim za plaćanje poreskih obaveza, izložiti riziku solidarne odgovornosti sa poreskim obveznikom. Dakle, iz navedenog proizlazi da je apelant kao osnivač i vlasnik poreskog obveznika još 2004. godine sasvim sigurno saznao za postojanje poreskih obaveza i da je upozoren na posljedice otuđenja sredstava poreskog obveznika, a da je, i pored toga, naplata neizmirenih poreskih obaveza od poreskog obveznika bila bezuspješna, zbog čega su i donesene osporene odluke kojima je apelant obavezan da plati te neizmirene poreske obaveze. U odnosu na apelacione navode da apelant nije znao za poreski dug „državnog preduzeća“, jer zapisnik o kontroli Poreske uprave, a kojim je poreski dug utvrđen, nije postojao u vrijeme kad je apelant kupio državni kapital u tom preduzeću, Ustavni sud smatra da je apelant za postojanje konkretnih poreskih obaveza u svakom slučaju mogao saznati i na drugi način (pregledom poslovnih knjiga).

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama, koje su u ovom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o Poreskoj upravi preteže nad apelantovim interesom da ne plati poreske obaveze poreskog obveznika, jer je upravo apelant, kao osnivač i vlasnik poreskog obveznika, odnosno povezano lice, propustio da svoje ponašanje prilagodi uputama nadležnog organa i relevantnim odredbama materijalnog prava i da izvrši plaćanje poreza za koji je nadležni organ u postupku kontrole kod apelanta utvrdio da ga nije platio poreski obveznik.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je u osporenim odlukama kojima je apelant kao povezano lice čl. 14. i 55. Zakona o Poreskoj upravi obavezan da plati neizmirene poreske obaveze poreskog obveznika miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu i proporcionalno cilju kojem se težilo s obzirom na to da je upravo apelant, kao osnivač i vlasnik poreskog obveznika, odnosno povezano lice, propustio da svoje ponašanje prilagodi uputama nadležnog organa i relevantnim odredbama materijalnog prava i da izvrši plaćanje poreza za koji je nadležni organ u postupku kontrole kod apelanta utvrdio da ga nije platio poreski obveznik.

40. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2635/17 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio