Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1971/18 („Centrotrans DC“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Priznavanje strane sudske odluke
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 28
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1971/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1971/18, rješavajući apelaciju „Centrotransa DC“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Centrotransa DC“ d.d.
Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 341398 15 Pž od 23. januara 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ip 341398 13 Ip od 13. marta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Centrotrans DC“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, koga zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ip 341398 15 Pž od 23. januara 2018. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 Ip 341398 13 Ip od 13. marta 2015. godine i 65 0 Ip 34139813 Ip od 5. jula 2013. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se prekinulo daljnje prinudno provođenje izvršnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda po Rješenju o izvršenju broj 65 0 Ip 341398 13 Ip od 5. jula 2013. godine, te odložilo prinudno provođenje Rješenja broj 65 9 Ip 341398 13 Ip od 15. maja 2017. godine o dosudi nekretnina kupcu upisom u zemljišne knjige i predajom u posjed. Podneskom od 19. marta 2019. godine apelant je ponovio zahtjev za donošenje privremene mjere dostavljajući nove dokumente na uvid u prilogu zahtjeva.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika firme iz Republike Hrvatske Matan & Jaranen d.o.o. Split (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) zatraženo je 22. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju 2. odnosno 3. aprila 2019. godine. Punomoćnik tražitelja izvršenja u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene (parnični postupak u Republici Hrvatskoj)
6. Iz raspoloživih dokumenata, i to Presude Općinskog suda u Splitu broj IP 1562/06 od 5. juna 2009. godine, između ostalog, proizlazi da je firma iz R Hrvatske (tražitelj izvršenja) 7. januara 1997. godine podnijela tužbu radi isplate duga protiv firme iz Sarajeva „Centrotrans zbirni transport d.d. (Ulica Bačići bb. Stup) sa kojom je tužitelj bio u poslovnom odnosu.
7. Općinski sud u Splitu je 4. decembra 2000. godine postupajući po tužbi donio presudu zbog propuštanja kojom je navedena firma iz Sarajeva obavezana na isplatu.
8. Postupajući po žalbi „tuženika“, koju je sud razmatrao kao prijedlog za povrat u prijašnje stanje, Općinski sud u Splitu je rješenjem dopustio povrat u prijašnje stanje zato što je prvobitno tuženi brisan iz registra, a njegov pravni sljednik „Centrotrans-ts“ d.o.o. Sarajevo „nikada nije dobio tužbu i nema podataka o njenim elementima“.
9. U ponovnom postupku tražitelj izvršenja je kao tužitelj u preciziranoj tužbi kao tužene označio sljednike prvobitno tuženog, i to: „Centrotrans-ts“ Sarajevo (prvotuženi, Ulica Bačići bb. Stup), apelanta kao drugotuženog (Ulica Velikih drveta broj 6) i „Centrotrans International“ d.o.o. Sarajevo (trećetuženi, Ulica Džemala Bijedića 153).
10. Općinski sud u Splitu je nakon održane glavne i javne rasprave u prisustvu zakonskog zastupnika tužitelja, a u odsustvu tuženih, donio Presudu broj IP 1562/06 od 10. juna 2009. godine (presuda je objavljena 5. juna 2009. godine tako da se u obrazloženjima koristi taj datum kao datum donošenja presude) kojom su apelant kao drugotuženi i „Centrotrans International“ d.o.o. Sarajevo (trećetuženi) obavezani da tužitelju solidarno isplate novčani iznos preciziran u eurima zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
11. Iz navedene presude Općinskog suda u Splitu proizlazi da apelant nije prisustvovao glavnoj raspravi, te da je tokom postupka kao jedini dokaz tužene strane proveden dopis trećetuženog („Centrotrans International“ d.o.o. Sarajevo) od 28. marta 2005. godine, ali sadržaj dopisa iz presude nije vidljiv.
12. Iz relevantnog dijela navedene presude proizlazi: „Naime, tuženicima je dana mogućnost raspravljanja pred sudom i isti su osporavajući svoju pasivnu legitimaciju odnosno svako pojedinačno upirući na onog drugog kao sukcesora, bili dužni iznijeti činjenice na kojima temelje svoje tvrdnje i priložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. S druge strane, tužitelj je pokazao procesnu aktivnost, te pored dokaza vezanih za osnov i visinu tužbenog zahtjeva, potrudio se i dostavio dokaze vezane za statusne promjene prvotno označenog tuženika. Kako iz dopisa Kantonalnog suda (u Sarajevu) od 18. 8. 2008. god. proizlazi da je pravni slijednik prvotno označenog tuženika ꞌCentrotrans-tsꞌ d.o.o., koje se dijelio na dva dijela, i to ꞌCentrotrans-dcꞌ d.o.o. Sarajevo, tuženik ad 2 i ꞌCentrotrans-mt Internationalꞌ d.o.o. tuženik ad 3, to ovaj sud smatra da su tuženici ad 2 i 3 pravni sljednici prvotno označenog tuženika te da temeljem odredbe čl. 148. ZOO-a odgovaraju za njegove obveze“.
Postupak izvršenja Presude Općinskog suda u Splitu broj IP 1562/06 u Bosni i Hercegovini
13. Tražitelj izvršenja je posredstvom punomoćnika 11. marta 2013. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje Presude Općinskog suda u Splitu broj IP-1562/06 na apelantovim nekretninama koje se nalaze u Sarajevu. Kao izvršenici označeni su apelant i trećetuženi „Centrotrans International“ d.o.o. Sarajevo.
14. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da tražitelj izvršenja nije prethodno pokrenuo postupak za priznavanje strane sudske odluke pred nadležnim sudom u Bosni i Hercegovini.
15. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 Ip 341398 13 Ip od 5. jula 2013. godine određeno je izvršenje prodajom nekretnina, kako je tražitelj izvršenja predložio.
16. Odlučujući o prigovorima izvršenika (apelanta i trećetuženog), Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Ip 341398 13 Ip od 13. marta 2015. godine kojim je apelantov prigovor odbijen, a prigovor trećetuženog odbačen, te je postupak koji je određen osporenim rješenjem o izvršenju u odnosu na trećetuženog obustavljen.
17. Apelant je u prigovoru istakao da su i presuda čije se izvršenje traži, kao i prijedlog za izvršenje takve presude nezakoniti akti jer ne ispunjavaju niti jedan uslov iz Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), budući da apelant nije bio ni u kakvom poslovnom odnosu sa tražiteljem izvršenja, niti je učestvovao u bilo kojem sporu u R Hrvatskoj, ali ni u Bosni i Hercegovini. Zatim je istakao da ne postoje dokazi da je apelantu ikada uručena izvršna isprava, zatim ukazuje da je rješenje o izvršenju nezakonito jer prethodno nije proveden postupak priznavanja strane sudske presude, da presuda suda u Splitu ne ispunjava uslove da bude priznata jer apelant nije učestvovao u tom postupku, pri čemu se pozvao na odredbe čl. 17-21. Sporazuma između Vlade BiH, Vlade FBiH i Vlade RH o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima od 26. februara 1996. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum).
18. U odnosu na apelantove ključne prigovore koji su se odnosili na izvršnu ispravu za koju apelant tvrdi da nije podobna za izvršenje, između ostalog, i zbog toga što prethodno pred nadležnim sudom u Bosni i Hercegovini nije vođen vanparnični postupak za priznavanje strane sudske presude, da apelant nije učestvovao u postupku u kojem je donesena presuda čije se izvršenje traži, Općinski sud je te, kao i sve ostale, prigovore odbio, cijeneći da izneseni prigovori ne predstavljaju razloge koje propisuje odredba člana 47. ZIP-a koji bi spriječili izvršenje. U vezi s prigovorom da prije izvršnog postupka nije vođen postupak za priznavanje strane sudske presude, prvostepeni sud je istakao da je taj sud ovlašten da kao prethodno pitanje cijeni da li Presuda Općinskog suda u Splitu broj Ip-1562/06 ispunjava uslove za priznavanje. Općinski sud je, imajući u vidu odredbe čl. od 86. do 96. i odredbe člana 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim oblastima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba zakona), te čl. 20. i 21. Sporazuma ocijenio da su ispunjeni svi uslovi za priznanje presude Općinskog suda u Splitu, u smislu člana 21. stav 1. tačke od 1. do 6. navedenog sporazuma.
19. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je izvršni postupak po rješenju o izvršenju nastavljen, u skladu sa relevantnim odredbama ZIP-a, prodajom apelantovih nekretnina, tako da je tokom 2017. godine Općinski sud donio više odluka, između ostalih, zaključak o prodaji nekretnina najboljem ponuđaču, kao i rješenje o dosudi nekretnina kupcu.
20. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja iz tačke 16. ove odluke, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Ip 341398 15 Pž od 23. januara 2018. godine odbio žalbu. Kantonalni sud je sve apelantove prigovore ocijenio neutemeljenim, prihvativši u cijelosti stav prvostepenog suda. U vezi s apelantovim prigovorima da u postupku pred Općinskim sudom u Splitu nije učestvovao, da nije primao pozive, tužbu ili rješenje kojim je započet postupak, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud putem Ministarstva pravde BiH dobio izjašnjenja Općinskog suda u Splitu koji je u dopisu naveo da je pred tim sudom u predmetu koji je pokrenuo tražitelj izvršenja protiv tuženih donesena presuda 5. juna 2009. godine, koja je postala pravosnažna 3. oktobra 2012. godine, te da tuženi nisu podnijeli vanredni pravni lijek protiv Presude broj Ip-1562/06 od 5. juna 2009. godine. Kantonalni sud je također prihvatio da je Općinski sud bio ovlašten da ispita presudu Općinskog suda u Splitu u svjetlu relevantnih propisa kako bi utvrdio da li ispunjava uslove za priznanje, te je prigovore koje je apelant u tom pravcu iznio odbio kao neutemeljene. Kantonalni sud je također prihvatio da je Općinski sud dozvolio predloženo izvršenje, a da prethodno nije razmotrio pitanje valjanosti strane sudske presude, ali da je taj propust po prigovoru razmotrio kao prethodno pitanje. Još je navedeno da iz same presude proizlazi da su „tuženici“ učestvovali u postupku.
21. Iz Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-SU-19-000127 od 11. marta 2019. godine proizlazi da je taj sud provjerom u CMS bazi podataka utvrdio da tražitelj izvršenja (pravno lice Matan & Jaranen d.o.o. iz Splita) nije podnio prijedlog za priznanje strane sudske odluke – Presude Općinskog suda u Splitu broj IP 1562/06 od 10. juna „20006“ godine (očita greška u pisanju) zaključno sa danom 11. mart 2019. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Apelant u iscrpnim navodima apelacije, između ostalog, ukazuje da je bio prisiljen da uputi više bezuspješnih urgencija Kantonalnom sudu da odluči o njegovoj žalbi, što je bio razlog da podnese apelaciju broj AP 662/18 zbog dužine trajanja izvršnog postupka, pa je Kantonalni sud tek nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 662/18 od 10. aprila 2018. godine, kojom je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku, ekspresno odlučio o žalbi donoseći nezakonito i neustavno rješenje. Međutim, apelant ukazuje da je u izvršnom postupku koristio sve efektivne pravne lijekove, odnosno ističe da je uložio žalbe Kantonalnom sudu, ali te žalbe (u vrijeme podnošenja apelacije) još uvijek nisu dostavljene Kantonalnom sudu (protiv rješenja o dosudi od 15. maja 2017. godine).
23. Apelant posebno ukazuje da Presuda Općinskog suda u Splitu broj IP:1562/06 od 5. juna 2009. godine, čije se izvršenje traži, nema pravnu snagu valjane izvršne isprave, u smislu člana 23. u vezi sa članom 19. ZIP-a. Navedeno stoga što tražitelj izvršenja prije izvršnog postupka nije pokrenuo postupak za priznavanje strane sudske odluke u skladu sa članom 28. stav (3) tačka 3) Zakona o sudovima FBiH i relevantnim odredbama Sporazuma. Apelant smatra da je Općinski sud, pozivajući se na rješavanje prethodnog pitanja, apsolutno nezakonito preuzeo stvarnu nadležnost Kantonalnog suda da cijeni ispunjenost uslova za priznanje sporne presude suda iz RH. Apelant iscrpno iznosi prigovore u vezi sa spornom presudom, problematizira nadležnost suda u RH, tvrdi da u tom postupku nije učestvovao i sl. Apelant smatra da su obrazloženja redovnih sudova proizvoljna, te da su osporena rješenja apsolutno nezakonita, što u navodima apelacije detaljno obrazlaže.
24. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant traži da se izvršni postupak prekine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji. S obzirom na protek vremena te na štetne posljedice koje mogu nastati, ukoliko dođe do izvršenja presude zbog kojih je apelacija podnesena, apelant moli da se prijedlog za privremenu mjeru hitno riješi. U tom pravcu apelant ističe da je izvršni sud odobrio izvršenje presude Općinskog suda u Splitu, koja je donesena u apelantovom odsustvu i bez provođenja posebnog postupka „priznanje strane presude“. Na taj način apelantu je onemogućen pristup sudu, jer da je taj postupak proveden, apelant bi dokazao da sud u Splitu nije omogućio apelantu da učestvuje u postupku, a što je vidljivo iz same presude u kojoj stoji da je donesena u apelantovom odsustvu, pa iz tog razloga takva odluka ne bi mogla biti priznata.
25. Potom, apelant ističe da je izvršni postupak u toku i da bi mu predloženom prodajom nekretnina na način kako je to traženo u dosadašnjem toku izvršnog postupka bila nanesena nenadoknadiva šteta jer se radi o nekretninama koje omogućavaju rad i egzistenciju velikom broju zaposlenika. Ukoliko se imovina proda radi duga koji je utvrđen u nezakonitom postupku, zaposlenici će ostati bez egzistencije, a time će i opstanak samog apelanta biti doveden u pitanje. Apelant je dostavio na uvid rješenje Kantonalnog suda od 11. marta 2019. godine koje je ishodio u postupku pristupa informacijama.
b)Odgovor na apelaciju
26. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su svi izneseni prigovori neosnovani iz razloga koje je taj sud dao u obrazloženju rješenja, a koje je potvrdio Kantonalni sud. Apelant je mogao, ukoliko je smatrao da je izvršna isprava na osnovu koje je određeno izvršenje nezakonita, izjaviti vanredni pravni lijek pred nadležnim sudom u R Hrvatskoj, što očito nije učinio. Apelant tokom postupka nije dostavio dokaz da je izvršna isprava ukinuta, preinačena ili stavljena van snage, a niti je klauzula pravosnažnosti stavljena van snage. Općinski sud je odgovor potkrijepio dokumentima, između ostalog, dopisom Općinskog suda u Splitu broj 40-SU-5506/14 od 9. jula 2014. godine iz koga proizlazi: „U svezi Vaše zamolnice od dana 3. prosinca 2013. godine tj. konkretnih pitanja vezanih za sudjelovanje ovršenika (izvršenika) kao tuženika u postupku pred ovim sudom pod poslovnim brojem IP-1562/06, te da li su se isti upustili u raspravljanje o glavnoj stvari te primili poziv, tužbu ili rješenje kojim je započeo predmetni parnični postupak, izvješćujemo Vas da je u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem IP-1562/06 u predmetu tužitelja Matan & Jaranene d.o.o. Split, Hrvojeva 12, protiv tuženika pod 1/ Centrotrans-ts d.o.o. Sarajevo Stup Bačići bb, BiH, pod 2/ Centrotrans-dc d.o.o. Sarajevo, Ulica Velikih drveta broj 6, Sarajevo, BiH i pod 3/ Centrotrans-international d.o.o. Sarajevo, Džemala Bijedića 153, Sarajevo, donesena presuda dana 5. lipnja 2009. g. te je ista postala pravomoćna 3. listopada 2012. g., koju Vam u prilogu dostavljamo. Isto tako napominjemo da navedeni tuženici do današnjeg dana nisu podnijeli izvanredni pravni lijek protiv pravomoćne presude br. IP-1562/06 od 5. lipnja 2009. godine.“
27. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neutemeljenim jer osporenim rješenjima nisu prekršena apelantova prava na koja se pozvao.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82) koji je preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički propisi („Službeni list RBiH“ broj 2/92) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovaj zakon sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske odnosno druge materijalnopravne odnose s međunarodnim elementom.
Ovaj zakon sadrži i pravila u nadležnosti sudova i drugih organa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije za raspravljanje odnosa iz stava 1. ovog član, pravila postupka i pravila za priznanje i izvršenje stranih sudskih i arbitražnih odluka.
Član 3.
Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na odnose iz člana 1. ovog zakona ako su oni regulirani drugim saveznim zakonom ili međunarodnim ugovorom.
Član 101.
Za priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka i stranih arbitražnih odluka mjesno je nadležan sud na čijem području treba sprovesti postupak priznanja odnosno izvršenja.
Sud će se ograničiti na to da ispita da li postoje uslovi iz čl. 86. do 100.
ovog Zakona, a ako smatra za potrebno, može tražiti objašnjenje kako od suda koji je donio odluku tako i od stranaka.
Protiv rješenja o priznanju odnosno izvršenju odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.
O žalbi protiv rješenja iz stava 3. ovog člana odlučuje drugostepeni sud.
Ako o priznanju strane odluke nije doneseno posebno rješenje, svaki sud može o priznanju te odluke rješavati u postupku kao o prethodnom pitanju, ali samo sa dejstvom za taj postupak.
Priznanje odluke stranog suda u stvarima koje se odnose na lično stanje (status) ovlašten je da traži svako ko za to ima pravni interes.
29. U Sporazumu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine – Međunarodni ugovori“ broj 11/05 i „Službeni list RBiH – Međunarodni ugovori“ broj 1/96) relevantne odredbe glase:
Način saobraćanja Član 4.
1) Nadležni organi država ugovornica saobraćaju, postupajući po ovom Sporazumu, sa strane Bosne i Hercegovine putem Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine, a sa strane Republike Hrvatske putem Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske.
Priznanje i izvršenje sudskih odluka Član 20.
Države ugovornice, pod uslovima iz ovog sporazuma na svom teritoriju priznaju i izvršavaju sudske odluke u građanskim stvarima, te sudske nagodbe u takvim predmetima donesene i sklopljene pred sudom druge države ugovornice.
Član 21.
1) Odluke iz člana 20. ovog sporazuma priznaju se i izvrgavaju:
1. ako je odluka pravomoćna i izvršna po zakonu države ugovornice na čijem je teritoriju donesena, 2. ako za stvar u kojoj je odluka donesena nije isključivo nadležan sud države ugovornice na čijem teritoriju se zahtijeva priznanje odnosno izvršenje odluke, 3. ako je u slučaju odluke donesene u odsutnosti, stranka koja se nije pojavila i nije sudjelovala u postupku, a protiv koje je donesena odluka, u skladu sa zakonom države ugovornice na čijem je teritoriju postupak proveden, pravilno i pravovremeno obaviještena o postupku, a u slučaju njene procesne nesposobnosti, ako je bila pravilno zastupana, 4. ako u istoj pravnoj stvari, među istim strankama, nije bila donesena pravomoćna odluka pred sudom države ugovornice na čijem teritoriju se zahtijeva priznanje ili izvršenje odluke, 5. ako pred sudom zamoljene države nije u toku već prije započeta parnica u istoj pravnoj stvari i među istim strankama, 6. ako priznanje i izvršenje odluke nije u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom zamoljene države.
2) Odluku o priznanju i izvršenju odluke države moliteljice donosi nadležni sud zamoljene države.
Član 22.
1) Onaj koji moli za priznanje i izvršenje odluke, može molbu za priznanje i izvršenje podnijeti kod suda države ugovornice, koji odlučuje o priznanju i izvršenju ili kod suda države ugovornice koji je odluku donio. Upućivanje molbe sudu koji je nadležan za odlučivanje o priznanju i izvršenju, izvršit će se u skladu sa odredbom člana 4. ovog sporazuma.
2) Molbi za priznanje i izvršenje odluke treba priložiti:
1. pravomoćnu odluku ili njen ovjereni prijepis s potvrdom o pravomoćnosti i izvršnosti, 2. potvrdu da je stranka koja nije sudjelovala u postupku, a protiv koje je bila donesena odluka, u skladu sa zakonom države koja je odluku donijela, pravilno i pravovremeno pozvana na raspravu, a u slučaju da je stranka procesno nesposobna još i potvrdu da je bila pravilno zastupana.
Član 23.
1) Postupak za priznanje i izvršenje odluke provodi se po propisima države, koja odlučuje o priznanju i izvršenju.
2) Molbu za priznanje i izvršenje može podnijeti svako ko ima pravni interes za takvo priznanje i izvršenje.
30. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 – ispravka, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Član 28. stav (3) tačka e) Stvarna nadležnost kantonalnih sudova Kantonalni sud je nadležan:
3) Ostalo:
e) da rješava o priznavanju odluka stranih sudova, stranih trgovačkih sudova i stranih arbitraža;
31. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – OUS, 35/12 i 46/16) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 19.
Izvršenje odluke stranog suda Izvršenje odluke stranog suda može se odrediti i provesti ako odluka ispunjava zakonom propisane uslove za priznanje.
Član 23.
Izvršni dokument (1) Izvršni dokumenti su:
1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;
2) izvršna odluka donešena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno;
3) izvršni pisarski dokument;
4) drugi dokumenti koji su zakonom određeni kao izvršni dokumenti.
(2) Pod izvršnim dokumentom iz stava 1. ovog člana smatra se svaki takav dokument donesen u Bosni i Hercegovini.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 65 0 Ip 341398 15 Pž od 23. januara 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
39. U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencija na konkretan slučaj, Ustavni sud se poziva na sopstvenu praksu zauzetu u predmetu broj AP 3724/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3724/10 od 13. jula 2012. godine, tačka 56, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
42. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant iznosi brojne prigovore u vezi s izvršnom ispravom na osnovu koje je dozvoljeno sporno izvršenje. Apelant, između ostalog, tvrdi da redovni sudovi nisu mogli priznati izvršnu ispravu, presudu Općinskog suda u Splitu, budući da ona ne ispunjava uslove propisane Sporazumom. Apelant, između ostalog, tvrdi da u postupku koji je vođen u R Hrvatskoj nije učestvovao, što je vidljivo iz raspoloživih dokumenata, pa je upravo to ključni razlog zbog kojeg redovni sudovi nisu mogli priznati presudu. Nadalje, kao problem navodi da se pitanje priznavanja strane sudske presude nije moglo raspraviti kao prethodno pitanje u okviru izvršnog suda jer odredbe Sporazuma to ne omogućavaju.
43. Ispitujući opravdanost spornih pitanja, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tačno da je za postupak priznavanja strane sudske presude, u smislu Zakona o sudovima FBiH, stvarno nadležan Kantonalni sud i da tražitelj izvršenja prije pokretanja izvršnog postupka nije, u smislu člana 28. stav (3) tačka e) navedenog zakona, pokrenuo vanparnični postupak pred stvarno nadležnim sudom. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da odredba člana 21. stav (2) Sporazuma propisuje da odluku o priznanju i izvršenju odluke države moliteljice donosi nadležni sud zamoljene države. Ustavni sud isto tako primjećuje da odredbe člana 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona, koju su redovni sudovi imali u vidu, omogućuje svakom sudu da priznavanje strane sudske odluke riješi u postupku kao o prethodnom pitanju, ali samo sa dejstvom za taj postupak. Međutim, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 3. Zakona o rješavanju sukoba zakona izričito propisuje da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na odnose iz člana 1. ovog zakona ako su oni regulirani drugim saveznim zakonom ili međunarodnim ugovorom (vidjeti relevantne propise). Navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, upućuje na zaključak da je u okolnostima konkretnog slučaja samo Sporazum bio relevantan propis za ocjenu spornog pitanja. Isto tako, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi tim pitanjem (primjena relevantnog prava) uopće nisu bavili, već su ispunjenost uslova za priznavanje strane sudske odluke ispitali primjenom i Zakona o rješavanu sukoba zakona, ali i Sporazuma. Prema ocjeni Ustavnog suda, ta nepreciznost redovnih sudova vezano za primjenu prava, u svjetlu člana 3. Zakona o rješavanju sukoba nadležnosti, te izostanak obrazloženja u vezi s nadležnošću suda da kao prethodno pitanje odlučuje o uslovima za priznavanje strane sudske odluke, u suštini, nije mogla dovesti do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
44. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kao izvršni sud rješenjem kojim je odlučivao o apelantovom prigovoru utvrdio da presuda Općinskog suda u Splitu ispunjava sve uslove za njeno priznanje, imajući u vidu dopis Općinskog suda u Splitu (vidjeti tačku 25. ove odluke), pri čemu se taj sud pozvao na relevantne odredbe Sporazuma, ali i Zakona o rješavanju sukoba zakona koje propisuju uslove za priznanje strane sudske odluke. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud podržao u cijelosti stav prvostepenog suda. Ustavni sud zapaža i da je Kantonalni sud kao dodatni argument uzeo u obzir obrazloženje iz presude Općinskog suda u Splitu iz kojeg je proizašlo da je „tuženicima“ bilo omogućeno da učestvuju u postupku (vidjeti tačke 11. i 12. ove odluke).
45. Ustavni sud podsjeća da se apelantov ključni prigovor odnosio na to da nisu postojali uslovi za priznanje strane sudske odluke zato što apelant nije učestvovao u postupku pred Općinskim sudom u Splitu. Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe Sporazuma (čl. 20-23 – vidi relevantne propise) propisuju uslove za priznanje strane sudske odluke. Tako tačka 3. člana 21. Sporazuma propisuje da će se strana odluka priznati „ako je u slučaju odluke donesene u odsutnosti, stranka koja se nije pojavila i nije sudjelovala u postupku, a protiv koje je donesena odluka, u skladu sa zakonom države ugovornice na čijem je teritoriju postupak proveden, pravilno i pravovremeno obaviještena o postupku, a u slučaju njene procesne nesposobnosti, ako je bila pravilno zastupana“.
46. Prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su navedenu odredbu Sporazuma, ali i odredbe Zakona o rješavanju sukobu zakona, imali u vidu prilikom odlučenja koje su doveli u vezu sa raspoloživim dokumentima, i to presudom Općinskog suda u Splitu (vidjeti tačke 11. i 12. ove odluke), ali i dopisom tog suda (vidjeti tačku 25. ove odluke) na osnovu čega su utvrdili da presuda Općinskog suda u Splitu ispunjava sve uslove koji su potrebni da se ona prizna. Ustavni sud posebno naglašava da se Kantonalni sud u svom rješenju posebno bavio apelantovim prigovorima koje u apelaciji ponavlja utvrdivši da su oni neosnovani. U takvim okolnostima, s obzirom na svoju nadležnost, u situaciji kada su redovni sudovi saglasno utvrdili da presuda Općinskog suda u Splitu ispunjava sve uslove koje propisuju Sporazum i Zakon o rješavanju sukoba zakona i za svoje utvrđenje dali obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim, Ustavnom sudu ne ostaje prostora za suprotan zaključak, odnosno da svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije.
Pravo na imovinu i nediskriminacija
48. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje apelant ničim ne obrazlaže osim što pozivanje na navedena prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom prava, što je Ustavni sud prethodno ispitao u okviru prava na pravično suđenje i ocijenio neutemeljenim, Ustavni sud, shodno tome, iz istih razloga pozivanje na kršenje prava na imovinu i nediskriminaciju smatra neosnovanim.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
49. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u izvršnom postupku (prigovor i žalbu). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u okviru izvršnog postupka kao prethodno pitanje utvrdili da presuda Općinskog suda u Splitu ispunjava sve uslove za njeno priznanje shodno Sporazumu i Zakonu o rješavanju sukoba zakona, te su svoj stav o tome utemeljili na relevantnim dokumentima koje su tokom postupka pribavili, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava.
51. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju niti prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a takve prigovore je Ustavni sud odbio ispitujući ih vezano za navode o kršenju prava na pravično suđenje.
52. Konačno, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio sve zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom pred redovnim sudovima per se ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević