Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-422/18 (Ž. B.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-422/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-422/18, rješavajući apelaciju Željka Bursaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Bursaća podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011 0 Su 17 000 101-1 od 18. aprila 2017. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Bursać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan D. Petković, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 Su 17 000 101-1 od 18. aprila 2017. godine.

2. Prije podnošenja konkretne apelacije apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju, zavedenu pod brojem AP-2298/17, protiv Rješenja Okružnog suda broj 011 0 Su 17 000 101-1 od 18. aprila 2017. godine. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP-2175/17 od 15. novembra 2017. godine, kojom je apelaciju odbacio kao preuranjenu, jer je apelant protiv navedenog rješenja Okružnog suda podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118 0 K 001494 17 Kvlz od 17. novembra 2017. godine odbačen kao nedozvoljen apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti izjavljen protiv osporenog rješenja Okružnog suda, Ustavni sud konstatuje da je zahtjev za zaštitu zakonitosti u ovom slučaju bio neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedeno rješenje Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj K-13/94 od 19. avgusta 1994. godine, koja je preinačena Presudom Višeg suda u Banjaluci broj KŽ-142/95 od 30. januara 1996. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo Ubistvo iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.

4. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj Iks-27/96 od 21. decembra 2016. godine odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za obustavu izvršenja kazne zatvora, jer nije nastupila apsolutna zastarjelost izvršenja krivične sankcije.

5. Osporenim rješenjem Okružnog suda od 18. aprila 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da apelant svoj zahtjev temelji na pravu da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te da je to bio KZ SFRJ, kojim je u članu 99. propisano da zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne, koja počinje teći od dana kada je presuda postala pravosnažna. Nadalje, da iz spisa proizlazi da je apelant uhapšen i sproveden u KPZ Banjaluka 9. septembra 2015. godine, jer se prethodno nalazio u bjekstvu, nakon čega je započelo izdržavanje kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da se princip primjene blažeg zakona može primijeniti samo do pravosnažnosti presude, a da je u konkretnom slučaju u toku postupak izvršenja krivične sankcije, u kojem se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u momentu otpočinjanja izvršenja kazne zatvora, odnosno Krivični zakon Republike Srpske, te da je odredbom člana 115. stav 5. istog zakona propisano da zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne, ali ona ne može nastupiti ako je izvršenje kazne u toku. Okružni sud je zaključio da je apelantov zahtjev neosnovan, jer je izdržavanje predmetne kazne počelo prije nastupanja zastarjelosti, odnosno prije 30. januara 2016. godine, dok ostali žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant, između ostaloga, navodi da je odluku po njegovom zahtjevu moglo donijeti jedino vanraspravno vijeće iz čl. 23. i 24. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, a nikako sudija pojedinac, kao i da je povrijeđeno njegovo pravo na primjenu blažeg zakona na konkretan slučaj.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na to da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član 6. stav 1. Evropske konvencije propisuje da [...] prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...]. Dakle, član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantuje pravičan postupak prilikom "utvrđivanja osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv nekog lica. Naime, samo takvo lice se može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, apelant je izjavio apelaciju protiv odluke Okružnog suda, kojom nije utvrđivana „osnovanost bilo kakve krivične optužbe“ protiv njega, već je samo utvrđivano da li su ispunjeni zakonski uslovi za obustavu izvršenja kazne zatvora utvrđene presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj K-13/94 od 19. avgusta 1994. godine, koja je preinačena presudom Višeg suda u Banjaluci broj KŽ-142/95 od 30. januara 1996. godine. Dakle, ovi apelantovi navodi se ne odnose na utvrđivanje osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, u kom slučaju bi ispitivanje navodnih povreda prava na koje se apelant poziva spadalo u djelokrug člana 6. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite. Slijedi, da su ovi apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-932/09 od 13. maja 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. U vezi sa apelantovim navodom o povredi člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je smisao člana 7. Evropske konvencije da obezbijedi "neophodnu zaštitu protiv proizvoljnog procesuiranja, osuđivanja i kažnjavanja". Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda, pojam "krivičnog dijela" u članu 7. Evropske konvencije blisko je povezan sa značenjem pojma "krivična optužba" iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, odluka u predmetu Dogan i drugi protiv Turske aplikacija broj 8803-8811/02 od 29. juna 2004 godine). Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelanta o povredi člana 7. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5801/10 od 9. oktobra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-422/18 (Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio