Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5726/18 (M. V.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5726/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019.godine, u predmetu broj AP-5726/18, rješavajući apelaciju Milenka Vrhovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Vrhovac protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 057968 17 Gž od 13. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 12. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 057968 17 Gž od 13. oktobra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Okružnog suda žalba tužene („NLB Razvojna banka“) je uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove i strah sa zakonskim zateznim kamatama, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant 9. marta 2009. godine podnio tužbu protiv tužene sa zahtjevom da mu tužena isplati naknadu za pretrpljene duševne bolove i strah zbog psihičkog zlostavljanja i ponižavanja, ugrožavanja psihičkog i poslovnog ugleda, te časti i ljudskog dostojanstva kojem je bi bio izložen od 28. februara do oktobra 2003. godine. Dalje je Okružni sud naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tužene na radnom mjestu direktor ekspoziture, da je apelantu 15. oktobra 2003. godine izrečena disciplinska mjera (pismena opomena) zbog lakše povrede radnih obaveza, da je tužena 12. novembra 2003. godine odbila apelantov prigovor, te da su presudom Okružnog suda od 12. marta 2008. godine poništene odluke tužene o izricanju disciplinske mjere. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tužena osnovano prigovorila da tužbeni zahtjev treba odbiti zbog proteka rokova zastarjelosti potraživanja za naknadu štete, kako subjektivnog roka zastarjelosti od 3 godine tako i objektivnog od 5 godina, te ukazao da se prema članu 106. Zakona o radu na pitanja naknade štete pričinjene na radu ili u vezi s radom koja nisu posebno uređena tim zakonom primjenjuju propisi o obligacionim odnosima. Naime, Okružni sud je naveo da je apelantov radni odnos kod tužene prestao 31. oktobra 2003. godine, a da je 1. decembra 2003. godine zasnovao novi radni odnos, te da su time prestale radnje tužene koje apelant navodi kao radnje prouzrokovanja štete. Pri tome, Okružni sud je naveo da su danom prestanka apelantovog radnog odnosa apelantu morale biti poznate sve posljedice radnji koje je u tužbi označio kao radnje prouzrokovanja štete, te buduće trajanje tih posljedica, s obzirom da u toku prvostepenog postupka medicinskom dokumentacijom nije utvrđeno postojanje naknadnih oboljenja apelanta ili znatnijeg pogoršanja njegovog psihičkog zdravlja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Naime, apelant navodi da je Okružni sud proizvoljno zaključio da je zastarjelo sporno potraživanje, te da nije naveo odredbe materijalnog propisa na kojoj zasniva presudu. Apelant navodi da je sudija N.M. (član drugostepenog vijeća) morala biti „izuzeta ili isključena od postupanja u drugom stepenu“, budući da je u istom predmetu dostavila tužbu na obavezni odgovor i učestvovala (kao član vijeća) u donošenju drugostepene odluke od 11. marta 2015. godine kojom je ukinuto prvostepeno rješenje kojim je apelantova tužba odbačena kao neblagovremena, te tako „faktički odlučila da tužba nije neblagovremeno podnesena, a što je suprotno osporenoj odluci“.

5. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) čije relevantne odredbe glase:

Član 357.

(1)Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

[...] 5)ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i [...]

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na navodno kršenje principa nepristrasnosti suda, te na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U vezi s apelantovim navodima o povredi principa "nepristrasnosti suda", Ustavni sud primjećuje da apelant povredu ovog principa vidi u činjenici da je član vijeća Okružnog suda koje je donijelo osporenu odluku (sudija N.M.) u istom predmetu dostavila tužbu na obavezni odgovor i učestvovala (kao član vijeća) u donošenju drugostepene odluke od 11. marta 2015. godine kojom je ukinuto prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupka (koja je, dakle, bila u apelantovu korist). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi sudija N.M. nije učestvovala u postupku donošenja odluke koja je pobijana žalbom, pa se ne može smatrati da se radi o objektivnoj pristrasnosti u smislu člana 357. stav (1) tačka 5) Zakona o parničnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je sudija N.M. morala biti "izuzeta ili isključena od postupanja u drugom stepenu", ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu obrazloženje osporene odluke, iz kojeg jasno proizlazi da je Okružni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja u smislu odredaba člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (jasno ukazao na sadržaj navedene zakonske odredbe, iako nije naveo član zakona), Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5726/18 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio