Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7489/18 (M. P. i M. M.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7489/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8.svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-7489/18, rješavajući apelaciju Miroslava Pavlovića i Mirsada Mujića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Miroslav Pavlović i Mirsad Mujić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 050820 16 Rsž od 13. travnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 Rs 050820 13 Rs od 29. siječnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Pavlović i Mirsad Mujić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Banovića, koje zastupa Zlatan Dž. Bektić odvjetnik iz Živinica, podnijeli su 18. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 050820 18 Rev od 6. studenog 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 050820 16 Rsž od 13. travnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 Rs 050820 13 Rs od 29. siječnja 2016. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3514/18 od 11. rujna 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 127 0 Rs 050820 16 Rsž od 13. travnja 2018. godine i Presude Općinskog suda broj 127 0 Rs 050820 13 Rs od 29. siječnja 2016. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelantata odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev drugoapelanta i obvezana tužena (Općina Banovići) da mu, na ime neobračunate i neisplaćene naknade plaće – dodatak na plaću po osnovu posebnih uvijeta za rad, isplati određeni novčani iznos, te da uplati doprinose u nadležni MIO/PIO u određenom novčanom iznosu (stavak I. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev prvoapelanta da mu tužena, na ime neobračunate i neisplaćene naknade plaće – dodatak na plaću po osnovu posebnih uvijeta rada, isplati određeni novčani iznos, te da uplati doprinose u nadležni MIO/PIO u određenom novčanom iznosu (stavak II. izreke). Obvezana je tužena da drugoapelantu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati određeni novčani iznos.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud navod prvoapelanta da je trebala biti primjenjena odredba članka 114. stavak 1. Zakona o zaštiti od požara i vatrogatsvu (u daljnjem tekstu: Zakona o zaštiti od požara) kojom je propisano uvećanje plaće za 30%, pravilno doveo u vezu sa poslovima koji su propisani člankom 68. Zakona o zaštiti od požara. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz Rješenja tužene od 17. svibnja 2010. godine proizilazi da je prvoapelant raspoređen na poslove „Viši referent-serviser PP aparata", dakle prvoapelant nije raspoređen na poslove koji su navedeni u odredbi članka 114. stavak 1., u svezi sa člankom 68. Zakona o zaštiti od požara, te mu ne pripada uvećanje plaće za 30%. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se na temelju provedenih dokaza nije moglo utvrditi koji postotak uvećanja plaće do 20% pripada prvoapelantu, jer ovo uvećanje može biti i manje od 20%. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da žalbeni prigovori prvoapelanta da položeni stručni stručni ispit predstavlja razlog za uvećanje plaće, te da bi provođenja dokaza „uvida u Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji općinskog organa državne službe Općine Banovići“ dokazalo da prvoapelant obavlja poslove vatrogasca, ne dovode u sumnju navedeni valjani zaključak prvostupanjskog suda. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi drugoapelanta u vezi s odlukom o naknadi troškova, jer je na temelju članka 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku i Odvjetničke tarife prvostupanjski sud odredio naknadu troškova s obzirom na označenu vrijednost spora, odnosno točno je naveo od čega se sastoje troškovi i koje su radnje provedene, pa je od tako utvrđenih ukupnih troškova s obzirom na uspjeh u parnici od 43,38% (dosuđeno 2.169,57 KM, a označena vrijednost spora 5.005,00 KM), odredio troškove u dosuđenom iznosu.
Apelacioni navodi
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i povredu zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se pozvali apelanti u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević