Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-202/18 (A. H.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-202/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-202/18, rješavajući apelaciju Abdulaha Hairlahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abdulah Hairlahović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 20 0 I 018105 18 Gž od 17. maja 2018. godine, Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 I 018105 11 I od 20. decembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 I 018105 11 I od 30.

novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Abdulah Hairlahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Koprivne, podnio je 11. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 I 018105 11 I od 20. decembra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda broj 20 0 I 018105 11 I od 30. novembra 2017. godine. Apelant je 12. juna 2018. godine dopunio predmetnu apelaciju na način da je osporio i Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 I 018105 18 Gž od 17. maja 2018. godine.

2. Osporenim rješenjem Općinskog suda od 30. novembra 2017. godine određena apelantova nekretnina je dosuđena tražiocu izvršenja-ponuđaču (Komercijalno-investiciona banka d.d. Velika Kladuša), određena je predaja u posjed predmetne nekretnine tražiocu izvršenja kao kupcu, te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da predmetnu nekretninu upiše kao vlasništvo tražioca izvršenja i izvrši brisanje založnih prava na njoj. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je predmetna nekretnina na trećem ročištu za prodaju prodana tražiocu izvršenja. S tim u vezi je naveo da je odredbom člana 93. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da sud rješenjem dosuđuje nepokretnosti kupcu nakon polaganja cijene (stav 1.), određuje da se nepokretnost preda kupcu, te nalaže zemljišnoknjižnom uredu da izvrši upis promjene prava vlasništva i brisanje prava trećih lica za koje je to rješenjem određeno (stav 2.)

3. Osporenim rješenjem Općinskog suda od 20. decembra 2017. godine određeno je da se iz novčanog iznosa prodajne cijene, koju je tražilac izvršenja, kao kupac, ponudio za predmetnu nekretninu, djelimično namiruje tražilac izvršenja i da se u preostalom dijelu potraživanja smatra nenamirenim, te je odbijen kao neosnovan prijedlog Porezne uprave Federacije BiH da joj se prizna pravo prvenstvenog namirenja u odnosu na tražioca izvršenja, a na osnovu potraživanja javnih prihoda za apelanta u predmetnom postupku. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je rješenjem o izvršenju od 30. novembra 2017. godine određeno izvršenje na prijedlog tražioca izvršenja protiv apelanta radi naplate novčanih potraživanja, izvršenjem na apelantovim nepokretnostima, a sve na osnovu vjerodostojne isprave-vlastite mjenice izdane prilikom zaključenja ugovora o nenamjenskom hipotekarnom kreditu. Nadalje je naveo da se iz ponuđene cijene tražioca izvršenja, shodno odredbi člana 98 ZIP, imaju namiriti prvo troškovi izvršnog postupka, zatim zakonska zatezna kamata, dok se u preostalom dijelu potraživanja na ime glavnog duga u preostalom iznosu tražilac izvršenja smatra nenamirenim.

4. Osporenim Rješenjem Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 30. novembra 2017. godine, dok je apelantova žalba protiv rješenja Općinskog suda od 20. decembra 2017. godine djelimično uvažena i pobijano rješenje preinačeno na način da se tražilac izvršenja smatra namirenim u cjelosti.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelantovi navodi o porodičnim i zdravstvenim problemima i finansijskom stanju nisu od utjecaja na tok izvršnog postupka, te da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 93. stav l. ZIP kada je nakon izvršene prodaje donio rješenje o dosudi nekretnine kupcu. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 98. stav 1. ZIP kada je smatrao da se tražilac izvršenja nije potpuno namirio iz prodajne cijene, iako je kupio predmetnu nekretninu. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 139. stav l. Zakona o stvarnim pravima propisano da založno pravo daje ovlaštenje svom nosiocu da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća namiri iz vrijednosti te stvari a ne iz prodajne cijene. Kada se povjerilac odlučio na prodaju založene nekretnine i postao vlasnik predmetne nekretnine, koja je više puta veće vrijednosti od potraživanja prema dužniku, Kantonalni sud je zaključio da se povjerilac namirio u cjelosti, u smislu odredbe člana 68. i člana 98. stav l. ZIP. S tim u vezi je istakao da bi u situaciji da je treće lice kupilo založenu nekretninu, potraživanje tražioca izvršenja bilo namireno iz iznosa za koji je treće lice kupilo nekretninu, te se pri tome pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine, AP 1154/14 od 11. januara 2017.godine i U 3/16 od 1. decembra 2016.godine. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (prava na slobodu izražavanja, prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na slobodu misli, savjesti i vjere), ali te navode nije posebno obrazlagao.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na slobodu izražavanja, prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na slobodu misli, savjesti i vjere ne mogu dovesti u vezi sa činjenicama konkretnog predmeta, te stoga smatra da su i ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-202/18 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio