Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-877/17 (N. M.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratni zločin
  • Retroaktivna primjena zakona
  • Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
  • In dubio pro reo
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-877/17

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 877/17, rješavajući apelaciju Nikole Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Marića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 015124 16 Krž 14 od 4. novembra 2016. godine i S1 1 K 015124 14 Kri od 15. aprila 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Marić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anja Loga, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 015124 16 Krž 14 od 4. novembra 2016. godine i S1 1 K 015124 14 Kri od 15. aprila 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH donio je Presudu broj S1 1 K 015124 14 Kri od 15. aprila 2016. kojom je apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s djelima iz istog stava navedenog člana, i to tač. a), d), e), f), i) i k), a sve u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. KZ-a, pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

6. U veoma opširnoj prvostepenoj presudi Sud BiH je naveo da je slobodnom ocjenom dokaza, u skladu sa članom 15. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i članom 281. ZKP-a (tač. 38-46) ocijenio dokaze provedene u dokaznom postupku. Sud BiH je naveo zakonska obilježja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, utvrdio postojanje širokog i sistematičnog napada na području općine Prozor vojnih snaga HVO-a i HV koji je bio usmjeren protiv bošnjačkog civilnog stanovništva, te da je apelant bio svjestan napada i svjesno preduzimao radnje kao dio tog napada. Od tačke 143. presude Sud BiH je razmotrio pojedinačne inkriminacije u osnovi zločina protiv čovječnosti, što je detaljno obrazložio. Tako je u odnosu na ubistva određenih lica, za koja je apelant proglašen krivim (tač. 4, 21, 21.1 i 20. dispozitiva presude) Sud BiH naveo da je vještačenje ekshumiranih lica proveo vještak Vedo Tuce kojem je sud poklonio vjeru, a što je navedeno u tač. 173, 174, 176, 192, 232, 290, 831, 833. i 835. presude. Nadalje, Sud BiH je od tačke 199. prvostepene presude naveo da je Tužilaštvo apelantu stavilo na teret da je 19. jula 1993. godine ili približno tog datuma izvršio ubistva tri lica, a zaključak o apelantovoj krivici je zasnivalo na iskazima svjedoka, između ostalog svjedoka S-1, kojem je Sud BiH u potpunosti poklonio vjeru, a čiji je iskaz detaljno naveden u presudi, a kojeg su ispitali i optužba i odbrana. U istom dijelu presude Sud BiH se pozvao i na iskaz svjedokinje Z. S. koji je pročitan (tačka 227. – dokaz T-1). U tački 405. prvostepene presude Sud BiH je također naveo da je apelantu stavljeno na teret teško oduzimanje slobode licima H. B. i M. B., a zaključak o apelantovoj krivici sud je izveo na osnovu iskaza oštećenih i svjedoka A. B., što je detaljno objašnjeno do tačke 413. presude. Od tačke 414. Sud BiH je obrazložio svoj stav u vezi s tačkom 7. izreke presude kojom je apelant proglašen krivim za nezakonito zatvaranje određenih lica, a na osnovu iskaza jednog od oštećenih kojem je sud poklonio vjeru. Od tačke 758. presude Sud BiH je objasnio kako je izveo zaključak o apelantovoj krivici, odnosno da je nečovječno postupao prema H. B. „neutvrđenog datuma u aprilu 1993. godine“, te kako je cijenio iskaz svjedoka odbrane (tačka 765). Na samom početku presude Sud BiH je također naveo da je odlučio o primjeni materijalnog zakona KZ, što je obrazložio u tač. 29-37 prvostepene presude.

7. Prije nego što je prvostepena presuda objavljena, 14. juna 2016. godine Sud BiH je primio apelantov podnesak u kojem je istakao da dotadašnja braniteljica ne uživa njegovo povjerenje jer je određene odluke donosila samoinicijativno. Sud BiH je 21. juna 2016. godine donio rješenje kojim je dotadašnja braniteljica razriješena i za branioca po službenoj dužnosti postavljena je Anja Loga.

8. Nova braniteljica – advokat Anja Loga obratila se Sudu BiH s molbom (4. jula 2016. godine) da joj sud dostavi fotokopiju cjelokupnog spisa kako bi se pripremila za žalbeni postupak, kao i, opreza radi, da joj se nakon dostave fotokopije spisa presuda ne dostavlja 30 dana u skladu sa članom 248. stav 3. ZKP-a.

9. Sud BiH (ili apelaciono vijeće u daljnjem tekstu) donio je Presudu broj S1 1 K 015124 16 Krž 14 od 4. novembra 2016. kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, iznio sljedeće:

10. Odbrana je u žalbi isticala da je dokaz T-11 (nalaz i mišljenje vještaka Vede Tuce s prilogom) nevaljan dokaz jer u pet zapisnika o saslušanju vještaka dr. Ilijaza Dobrače nedostaje svaka druga strana, a na ovom dokazu se zasniva odluka vijeća u četiri tačke, te je vijeće zaključak o apelantovoj krivici donijelo na osnovu ovog dokaza. Dakle, odbrana je ukazivala da se radi o dokazu na kojem se po odredbama ZKP-a odluka ne može zasnovati. Nadalje, odbrana je navela i da je dokaz T-1, koji se sastoji od dvije kopije zapisnika o saslušanju svjedoka i izvoda iz matične knjige umrlih, također nezakonit dokaz jer se u jednoj kopiji zapisnika na mjestu gdje se svjedok trebao potpisati nalazi otisak prsta, te nema potpisa sudije i zapisničara, dok se u drugom zapisniku nalazi potpis svjedoka i potpis sudije, a radi se o dokazu na kojem sud zasniva svoju odluku u tački 22.1 presude. Prema mišljenju odbrane, ovakve manjkavosti čine zapisnik nezakonitim jer nije sastavljen u skladu sa članom 154. ZKP-a. U žalbi je također navedeno da (ranija) braniteljica, koja je apelantu postavljena po službenoj dužnosti, nije bila djelotvorna i efikasna, te je istaknuto da je u toku prvostepenog postupka pojedine odluke donosila samoinicijativno i bez konsultacija s apelantom. Nadalje, odbrana je tvrdila da je većina dokaza uloženih u toku prvostepenog postupka uložena u kopijama iako je odbrana imala pristup ovjerenim kopijama. U žalbi je također istaknuto da je vještak odbrane Milan Gorjan po instrukciji odbrane upućen na internetsku stranicu odakle je skidao dokumente, a da ne zna porijeklo tih dokumenata, te je takav nalaz vijeće cijenilo kao neobjektivan, neistinit i nepotpun. U smislu neefikasnosti apelantove odbrane, u žalbi je navedeno da (ranija) braniteljica nije tražila od vijeća da joj dostavi ranije izjave svjedoka S1 koji je svjedočio pred MKSJ kako bi mogla provjeriti njegovo svjedočenje, niti je prigovorila dokazima T-11 i T-1. Isto tako, prema navodima odbrane, pravo na odbranu je prekršeno zato što prvostepeno vijeće nije dozvolilo novoj braniteljici više vremena za uvid u spis prije dostavljanja prvostepene presude. Na kraju, naglašeno je da je ranija odbrana više puta kao dokaze ulagala iste dokumente, ali pod različitim brojevima. Odbrana je ukazala i na povredu člana 297. stav 2. ZKP-a s obzirom na to da pojedini dokazi nisu obrazlagani.

11. Cijeneći navedene prigovore (između ostalih), apelaciono vijeće ih je našlo neosnovanim. Suprotno navodima odbrane, iako žalba (kako je istakao Sud BiH) osnovano ukazuje na manjkavosti dokaza T-11 u smislu da pojedinim prilozima vještačenja nedostaju pojedine stranice, apelaciono vijeće je istaklo da dokaz Tužilaštva (T-11) nije jedini dokaz na osnovu kojeg je vijeće donijelo zaključak o apelantovoj krivici u četiri tačke presude, tj. činjenica smrti lica čiji su posmrtni ostaci vještačeni nije dokazivana isključivo dokazom T-11, već postoje i drugi posredni i neposredni dokazi koji su izvođeni na ovu okolnost, dok je navedeno vještačenje samo potkrijepilo ove dokaze u smislu da je smrt kod ovih lica nastupila nasilno. Apelaciono vijeće je navelo da se stoga ne može reći da je zaključak o krivici zasnovan isključivo na ovom dokazu jer i bez njega postoji dovoljno dokaza koji su, kada se posmatraju pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, dovoljni da se izvede takav zaključak. Apelaciono vijeće je naglasilo da se presuda u spornim tačkama, gdje se poziva na navedeni dokaz, prvenstveno bazirala na iskazima svjedoka koji su imali posredna i neposredna saznanja o ubistvima lica, dok se navedeno vještačenje može više smatrati indirektnim dokazom koji je samo konstatirao ono što je već od ranije bilo poznato, te je na stručan način pojašnjeno pitanje karaktera smrti ubijenih lica. Apelaciono vijeće je istaklo i da ulaganje takvog manjkavog dokaza, čije porijeklo i autentičnost nisu sporni, ne mora utjecati na pravilnost postupka, posebno ako se ima u vidu da je vještak saslušan pred sudom gdje su ga strane u postupku imale mogućnost direktno i unakrsno ispitati, te ukazati na određene propuste koji su se pojavili u toku vještačenja, a što u toku postupka nije učinjeno. Imajući u vidu navedeno, kako je naveo Sud BiH, za donošenje konačne odluke relevantni su svi aspekti koji mogu da isprave ili ublaže eventualnu manjkavost dokaza, kao i činjenica da je apelaciono vijeće pažljivo razmotrilo ovo pitanje, te utvrdilo da postoje i drugi dokazi o okolnosti smrti za čije ubistvo se apelant tereti, uslijed čega manjkavost ovog dokaza nije od odlučujućeg značaja za pravilno utvrđenje suda.

12. Sud BiH je istakao da odbrana neosnovano ukazuje i na nezakonitost dokaza T-1 s obzirom na to da se navedeni dokaz sastoji od originalnog zapisnika o saslušanju svjedokinje Z. S. s uredno popunjenim unaprijed odštampanim obrascem zapisnika, a koji su uredno potpisali istražni sudija i svjedokinja, te kopije na kojoj je samo prenesen sadržaj iskaza svjedokinje, ali ne i ostali elementi zapisnika. Stoga se navedeni originalni zapisnik može smatrati zakonitim i autentičnim kako u formalnom tako i u sadržinskom smislu dok, s druge strane, priložena kopija sadrži samo identičan sadržaj iskaza svjedoka u odnosu na originalni zapisnik, te kao takva nije ni neophodna za uzimanje u razmatranje. Kao dokaz u krivičnom postupku dovoljan je originalni zapisnik koji je sačinjen u skladu s tada važećim odredbama ZKP-a, s istaknutim upozorenjima, a koji je uredno potpisala svjedokinja na svakoj strani zapisnika, te sudija na kraju zapisnika. Kopija zapisnika jedino u dijelu iskaza svjedokinje sadržinski odgovara originalnom zapisniku, te je očito uložena kako bi se ukazalo na sadržinsku identičnost izjave, ali je u konkretnom slučaju ona bila suvišna. Sud BiH je također naveo da zapisnik o saslušanju ove svjedokinje nije bio jedini dokaz na osnovu kojeg je sud donio zaključak o apelantovoj krivici za tačku 22.1 izreke prvostepene presude, uslijed čega i njegova eventualna nezakonitost ne bi mogla dovesti do drugačije odluke suda. Dokaz T-1 proveden je u toku prvostepenog postupka gdje ga je odbrana imala mogućnost osporavati, ali to nije učinjeno. Dakle, ne radi se o dokazima pribavljenim primjenom sile, prinudom, povredom ljudskih prava i sloboda međunarodnim ugovorima koje je BiH ratificirala, niti o dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama zakona, a što bi za sobom povlačilo njihovu nezakonitost i nemogućnost zasnivanje presude, već se radi o dokazima koji su izvedeni u prilog potvrdi dokazne vrijednosti drugih dokaza koji, i u slučaju određene manjkavosti, ne dovode i ne umanjuju činjenična utvrđenja prvostepene presude, niti dovode u pitanje pravičnost postupka u cjelini.

13. Sud BiH nije uvažio navode o neefikasnoj odbrani zbog postupanja (ranije) braniteljice po službenoj dužnosti, te da nisu izvedeni dokazi odbrane koji su, prema mišljenju apelantove trenutne braniteljice, trebali biti izvedeni, smatrajući da su oni u cijelosti neosnovani i sasvim paušalno izneseni. Ovo je obrazloženo činjenicom da apelant u toku prvostepenog postupka nije, u smislu člana 49. stav 4. ZKP-a, tražio razrješenje branioca (već to čini tek po izricanju prvostepene presude) zato što je neodgovorno vršio svoju dužnost, niti je ponašanje istog pred sudom upućivalo na to. Osim toga, apelanta, zbog činjenice da je imao branioca po službenoj dužnosti, ni na koji način, ni sud, niti (raniji) branilac nisu spriječili da sam iznosi činjenice i predlaže dokaze koji mu idu u korist, da postavlja pitanja svjedocima ili pak da dâ obrazloženje u vezi s njihovim iskazima, već upravo suprotno proizlazi iz transkripata održanih ročišta – apelantova aktivna uloga u ispitivanju kako vlastitih svjedoka tako i svjedoka optužbe, i to tokom cijelog glavnog pretresa, što je dodatno potkrijepilo ovakav stav apelacionog vijeća, odnosno ukazalo na zaključak da se u konkretnom slučaju ne može raditi o bilo kakvoj lišenosti apelanta prava na adekvatnu odbranu. Apelantova odluka da i pored upozorenja (ranijeg) branioca po službenoj dužnosti iskoristi svoje pravo da svjedoči na glavnom pretresu također ukazuje na apelantovu aktivnu ulogu u krivičnom postupka, a iz čega proizlazi da je on bio upoznat s procesnim pravima koja mu pripadaju.

14. Sud BiH je naglasio da je vođenje odbrane pitanje koje se rješava između advokata i optuženog. Prilikom razmatranja adekvatnosti postupanja branioca, sud će uzeti u obzir postupak u cjelini, a sama činjenica da je branilac djelovao u suprotnosti s onim što optuženi smatra da je u njegovom najboljem interesu ne znači nužno da je zastupanje bilo ispod neophodnog standarda, odnosno potrebno je da postoji očigledno veliki propust branioca da bi se ustanovila povreda prava na odbranu, a što je u konkretnom slučaju izostalo. To što nisu uloženi pojedini dokazi, zatim forma uloženih dokaza, te neisticanje prigovora na pojedine dokaze, kako je navelo apelaciono vijeće, spada u domen strategije odbrane, u što se sud ne može i ne smije miješati jer bi se na taj način mogla dovesti u pitanje nezavisnost odbrane kao pretpostavke pravičnog postupka.

15. Sud BiH je naveo da „ne stoje ni navodi odbrane“ o nedovoljnom vremenu za pripremanje odbrane jer odbrana, osim podnesenog zahtjeva za produženje roka za izjavljivanje žalbe (što je odlukom prvostepenog vijeća i odobreno), nije tražila od suda dodatno vrijeme za pripremanje odbrane, već se to svelo na zahtijevanje da se presuda ne dostavlja u roku od 30 dana od primanja spisa, a što ZKP ne poznaje kao mogućnost postupanja suda, ukazujući i na obavezu suda za efikasno vođenje postupka, i to posebno u predmetima gdje se optuženi nalazi u pritvoru.

16. U vezi s navodima žalbe o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, odnosno navodom da dokazi nisu obrazlagani, a što je suprotno odredbi člana 281. stav 2. ZKP-a, Sud BiH je naveo da je postojeće obrazloženje prvostepene odluke logična posljedica načela ocjene dokaza po slobodnom sudijskom uvjerenju, po kojem se logička i psihološka ocjena dokaza vrši nevezano za zakonska pravila o vrijednosti pojedinih dokaza, uz obavezu sudije da u obrazloženju navede razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke, a što u konkretnom slučaju nije izostalo. Sud BiH je istakao da se ne može se reći da su određeni dokazi izostavljeni ili zanemareni, već njihova dokazna snaga nije bila takva u smislu da su oni bitni za utvrđivanje odlučnih činjenica, pri čemu to, u situaciji kada je, kao u konkretnom slučaju, dato detaljno obrazloženje odlučnih činjenica koje je sud utvrdio van razumne sumnje, ne može ugroziti pravičnost postupka na štetu odbrane. Apelaciono vijeće je stoga zaključilo da ne stoje prigovori odbrane o učinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog zakona, a posebno bitne povrede iz člana 297. stav 1. tačka k) u vezi sa članom 290. stav 7, na kojoj povredi je odbrana najviše insistirala u žalbi.

17. Od tačke 40. drugostepene presude Sud BiH je odgovorio na navode odbrane da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ, a ne KZBiH. Sud BiH je ukazao zašto je ovaj navod neosnovan (kao i pozivanje na druge predmete), uz pozivanje ne praksu Evropskog suda, te relevantne odredbe KZ i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

18. Sud BiH je također ispitao navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a koje je odbrana, kako je navedeno, usko vezala za povredu prava na odbranu. Tako, između ostalog, u tački 72. Sud BiH navodi da je odbrana nastojala osporiti postojanje širokog i sistematičnog napada protiv bošnjačkog stanovništva općine Prozor interpretacijom izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te dostavljanjem ovjerenih kopija dokaza uz žalbu. Sud BiH je naveo da naknadna ovjera ovih dokaza ne zadovoljava standard novog dokaza. Dalje u tački 75. (i dalje) Sud BiH odgovara na prigovore odbrane o postojanju širokog i sistematičnog napada, te zaključuje da je napad postojao (tačka 78). Od tačke 82. drugostepene presude Sud BiH navodi da je odbrana osnovano ukazala da je apelant bio ranjen u aprilu 1993. godine, ali to ni na koji način nije dovelo u pitanje pravilnost utvrđenja u odnosu na tač. 6.1 i 7. izreke presude, odnosno nečovječno postupanje prema svjedocima H. B. i nezakonito zatvaranje N. N. i A. K. jer su se navedeni događaji mogli desiti i prije i poslije ranjavanja apelanta. Okolnost apelantovog ranjavanja, prema mišljenju Suda BiH, nije podobna da bi se mogao izvesti zaključak da se inkriminirani događaji prema spomenutim oštećenim nisu mogli desiti u aprilu s obzirom na to da april ima 30 dana i da odbrana nije izvela bilo kakve druge, snažnije dokaze koji bi mogli eventualno uvjeriti vijeće o apelantovom alibiju. Pri tome, kako je naveo Sud BiH, sud je svoje saznanje o postupanju prema oštećenim licima stekao ocjenom iskaza oštećenih (koji su detaljno opisali slijed događaja i način postupanja apelanta, a koga su poznavali odranije, a čijim izjavama je prvostepeni sud poklonio vjeru), a dokazi na koje se odbrana poziva nisu takvi da bi doveli u pitanje pravilnost utvrđenja prvostepenog suda koja se odnose na ove tačke.

19. U odnosu na navod iz žalbe da su navedene tačke, kao i većina drugih tačaka zasnovane na iskazu samo jednog svjedoka, apelaciono vijeće je naglasilo da se presuda u najvećem dijelu bazirala na iskazima svjedoka – oštećenih, ali i na iskazima drugih svjedoka koje je također na sličan način fizički i psihički maltretirao apelant. Sud BiH je ukazao da prilikom ocjene dokaza, u skladu sa članom 15. ZKP-a, sud nije vezan formalnim zakonskim pravilima, tj. sud prilikom donošenja odluke nije vezan unaprijed određenim formalnim pravilima, već svoju odluku donosi u skladu s jednim od osnovnih načela krivičnog postupka, a to je načelo slobodne ocjene dokaza. Prvostepeno vijeće je pravilno konstatiralo da ne postoji nijedno dokazno pravilo koje ide u pravcu zaključka da se presuda ne može zasnovati na jednom dokazu. Dužnost je suda da takav dokaz pažljivo analizira kako sadržajno tako i u vezi s ostalim dokazima. U konkretnom slučaju, kako je naveo Sud BiH, prvostepeno vijeće je analizirajući sadržaj iskaza svjedoka oštećenih utvrdilo da bez obzira što se u pojedinima tačkama radilo o samo jednom svjedoku na određene okolnosti, to ne znači da se na njima ne može zasnovati presuda, posebno ako se ima u vidu da se radi vrlo detaljnim i preciznim iskazima svjedoka koji su odranije poznavali apelanta, što dalje detaljno obrazlaže, navodeći primjere sudske prakse. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je sasvim opravdano to što je osuđujuća presuda zasnovana pretežno na iskazima oštećenih, a pouzdanost svjedoka prvostepeno vijeće je ocijenilo u svjetlu koherentnosti njihovih iskaza i podudarnosti s iskazima drugih svjedoka i provedenih dokaza. Sud BiH je ukazao na činjenicu da su se pojedine apelantove radnje odvijale u veoma malom krugu ljudi, a s obzirom na traumatičnost samog događaja koji su oštećeni preživjeli, jedino su ti svjedoci u mogućnosti da identificiraju počinioca i svjedoče o okolnostima vezanim za te događaje. Sud BiH je također ukazao da je ove svjedoke ispitivalo kako Tužilaštvo tako i odbrana, tako da je prvostepeno vijeće moglo da oformi vlastito mišljenje o kredibilitetu tih svjedoka, kao i da posmatra ponašanje svjedoka na glavnom pretresu, kojom prilikom su odgovarali na pitanja tužioca i odbrane. Zatim je ove izjave dovelo u vezu s izjavama drugih svjedoka, te im poklonilo vjeru, i za to dalo razumno i logično objašnjenje, uslijed čega se navodi odbrane da se presuda ne može zasnovati na izjavi samo jednog svjedoka smatraju neosnovanim. Sud BiH je u tački 88. presude odgovorio i na navode žalbe o nedostatku medicinske dokumentacije o povredama oštećenih za tačku 6.1 izreke presude, ukazujući da činjenica da nije uložena medicinska dokumentacija ne znači da posljedice ne postoje. Sud BiH se opet pozvao na član 15. ZKP-a ukazujući da nepostojanje medicinske dokumentacije o posljedicama fizičkog maltretiranja ne umanjuje snagu drugih dokaza koji upućuje na posljedice postupanja prema oštećenim. Sud BiH je ukazao da su se navedene inkriminacije desile u ratu, gdje oštećena lica nisu imala pruženu medicinsku pomoć, uslijed čega je teško očekivati da imaju dokumentaciju o patnjama koje su preživjeli.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. U apelaciji se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da nije imao efikasnu odbranu, te u dijelu efikasnosti advokata koji mu je postavljen po službenoj dužnosti ukazuje na određene „propuste“. Tako apelant navodi da advokat nije prigovorio na određene dokaze (nalaz vještaka nepotpun – dokaz T-11, kao i dokaz T-1 – zapisnici o saslušanju svjedoka s potpisom i bez potpisa svjedoka i sudije, kao i svjedočenje svjedoka S1 – očevica krivičnog djela ubistva, koji je svjedočio i pred Haškim tribunalom i čije ranije izjave odbrana nije tražila, materijalni dokazi koje je pribavila odbrana – smrtni listovi suprotni dokazima Tužilaštva), da su u spis uložene neovjerene kopije dokumenata, koje je odbrana mogla ovjeriti, te ida njih sud nije ocijenio, da je vještak odbrane upućen da dokumentaciju preuzima s određene stranice, zbog čega je sud nalaz cijenio kao neobjektivan, nepotpun i drugo. Sve navedeno ukazuje da je apelant imao neefikasnu odbranu. Apelant, također, problematizira i da mu sud nije dozvolio dovoljno vremena za pripremanje žalbe. Apelant navodi da je neefikasnost odbrane dovela i do povrede prava na jednakost strana u postupku, kao i da činjenica da je povrijeđeno pravo na odbranu (zbog svih propusta) utječe na utvrđeno činjenično stanje u predmetu. Apelant, također, ukazuje na način na koji je sud izvršio ocjenu dokaza, odnosno nije je izvršio, čime je postupao suprotno stavu 281. stav 2. ZKP-a. Apelant izjavljuje da da je sud cijenio materijalne dokaze, kao i iskaze svjedoka odbrane, utvrdio bi odlučne činjenice od kojih je zavisila primjena krivičnog zakona (diskriminatorna namjera, stanje na terenu, dešavanja u Prozoru). Apelant ukazuje i na povredu načela in dubio pro reo, što dovodi u vezu s dokazima iz kojih je vidljivo da se apelant javljao na ljekarske preglede, a što dovodi u vezu s postupanjem prema oštećenom H. B., kao i sa svjedočenjem svjedoka B. D., a bez konkretnih medicinskih dokaza za oštećenog. Isto se, prema apelantovim navodima, odnosi na tačku 7. izreke presude, bez precizne vremenske odrednice i zasnovane na iskazu samo jednog svjedoka. Apelant želi da ukaže da mu krivica nije dokazana van svake razumne sumnje. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije u vezi s primjenom KZBiH, što obrazlaže iznoseći svoj stav za to, odnosno ukazuje da primjena odredbi KZ-a nije bila opravdana.

II.Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da ostaje pri svim navodima, razlozima, stavovima i zaključcima iznesenim u drugostepenoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena.

22. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju ukazalo da sud nije počinio povredu niti jednog prava koje je navedeno u apelaciji, da je postupak u cijelosti bio pravičan, te da su navodi iz apelacije identični navodima iz žalbe o kojima je sud dao detaljno obrazloženje. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi ZKP-a sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 49. stav 4.

Razrješenje postavljenog branitelja Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće može, na traženje osumnjičenog, odnosno optuženog ili uz njegovu saglasnost razriješiti postavljenog branitelja koji neodgovorno vrši svoju dužnost. Umjesto razriješenog branitelja postavit će se drugi branitelj. O razrješenju branitelja odmah će se obavijestiti advokatska komora čiji je član.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedene presude Suda BiH, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

31. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u povredi prava na odbranu, te u vezi s navedenim pravom (odnosno povredom prava na odbranu) problematizira način na koji je sud utvrdio činjenice, te ukazuje da je došlo do povrede jednakosti strana u postupku i načela in dubio pro reo i problematizira način na koji je sud ocijenio dokaze.

33. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je došlo do proizvoljnosti u postupanju suda prilikom donošenja presude.

35. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

36. Međutim, imajući u vidu činjenicu da apelant ukazuje na povredu prava na odbranu, odnosno da se apelant žali da branilac koji mu je postavljen pred prvostepenim sudom nije bio efikasan i djelotvoran, kao i da sud novom braniocu nije ostavio dovoljno vremena za odbranu, Ustavni sud će najprije razmotriti ovaj navod.

37. Imajući u vidu apelantove navode, odnosno imajući u vidu njihovu suštinu, Ustavni sud će navedeno ispitati u okviru garancija iz člana 6. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da iz sadržaja navedenog člana proizlazi obaveza da, u slučajevima koje predviđa nacionalno pravo, osumnjičeni/optuženi mora biti u stanju da sam izabere advokata, a u slučaju nemogućnosti da plati mora mu biti dodijeljen advokat. U konkretnom slučaju apelantu jeste dodijeljen branilac, ali apelant ukazuje da je branilac koji mu je dodijeljen po službenoj dužnosti pred prvostepenim sudom načinio određene propuste koji su utjecali na postupak, odnosno da nije bio „efikasan“ i „djelotvoran“. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da se garancije ovog člana i odnose na „pomoć“, a ne na „imenovanje“ advokata jer samo imenovanje (postavljanje advokata) ne osigurava pomoć, koja nekada, i pored postojanja advokata, može biti bezvrijedna ukoliko advokat ne djeluje ili ne ispunjava svoje obaveze. Ukoliko su upoznate s takvom situacijom vlasti moraju reagirati, odnosno natjerati advokata da radi svoj posao ili ga zamijeniti. Tako je u mnogim predmetima Evropski sud zaključio da se država ne može smatrati odgovornom za svaki problem na strani branioca postavljenog u svrhu pružanja pomoći, ali vlasti trebaju da preduzmu mjere kako bi lice kojem je pomoć advokata potrebna moglo uspješno da uživa to pravo.

38. Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao u apelaciji, a u vezi s efikasnom odbranom, apelant iznosio i u postupku po žalbi, te je o njima odlučio Sud BiH. Ustavni sud, kako bi izbjegao ponavljanje činjenica na koje je ukazao Sud BiH, samo podsjeća da je apelant podneskom od 14. juna 2016. godine, dan uoči objavljivanja prvostepene presude tražio promjenu (dotadašnjeg) branioca po službenoj dužnosti iako se u toku postupka (kako je naveo Sud BiH, a apelant to ne spori) nije žalio na postupanje branioca, niti je tražio njegovo razrješenje, na šta je imao mogućnost u skladu s domaćim pravom (član 49. stav 4. ZKP-a). U vezi s tim, Sud BiH je jasno naveo da stanje spisa upućuje da je apelant aktivno učestvovao u postupku. Vođenje odbrane je pitanje između advokata i optuženog, a Sud BiH je ukazao (odgovarajući na iste primjedbe koje je apelant istakao i u apelaciji u vezi s dokazima T-1 i T-11, ovjerene kopije i ostalo) da navedeno spada u domen strategije odbrane, u što se sud ne može i ne smije miješati. Sud BiH je također jasno naveo zašto su neosnovani navodi (sadašnji branilac) o nedovoljnom vremenu za pripremanje odbrane, odnosno da je odbrana, osim zahtjeva za produženje roka za izjavljivanje žalbe, a što je odobreno, tražila i da se presuda ne dostavlja u roku od 30 dana od dana primanja spisa, a što ZKP ne poznaje.

39. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao jasne odgovore u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na efikasnu odbranu, koje je cijenio neosnovanim, a što se ne čini proizvoljnim već jasnim, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP-a. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda (na koju je apelanta uputio i Sud BiH) da je način na koji će se voditi odbrana u osnovi stvar dogovora optuženog ili osumnjičenog lica i njegovog advokata, ali ako su mjerodavna tijela upozorena na advokatov „očiti nedostatak”, ta tijela trebaju intervenirati (što u konkretnom predmetu u toku cijelog prvostepenog postupka očigledno nije bio slučaj). Također, prema praksi Evropskog suda, ta se obaveza javlja samo kada je nepružanje djelotvornog zastupanja „očito ili na jasan način dato [državi] na znanje”, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Samo nedostaci koji se mogu pripisati državnim tijelima mogu prouzrokovati povrede člana 6. stav 3. tačka c), naprimjer do odgovornosti države može doći kada je država upoznata s činjenicom da je advokat propustio zastupati optuženog. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud nalazi da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na efikasnu odbranu, te nalazi da su ovi navodi neosnovani.

40. Ustavni sud, također, nalazi, imajući u vidu ono što je navedeno u drugostepenoj presudi, kao i dokumente koje je prezentirao apelant, da ne može zaključiti da je apelantu povrijeđeno pravo na pripremanje odbrane (po članu 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije) jer je (kako je drugostepeni sud naveo, a apelant ne spori) odbrani produžen rok za izjavljivanje žalbe, a činjenica da sud nije udovoljio zahtjevu da se nakon dostavljanja spisa braniocu ne uručuje drugostepena presuda u roku od 30 dana je irelevantna za ovaj navod.

41. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne nalazi ništa što bi uputilo da je apelantu povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. stav 3. tač. b) i c) Evropske konvencije.

42. Dakle, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iznijet u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s apelantovim pravom na efikasnu odbranu, kao i ranije iznijete stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, te činjenicu da je ostale navode kojima pokreće pitanja garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije apelant doveo u vezu s pravom na efikasnu odbranu (za koje je utvrđeno da nije povrijeđeno) Ustavni sud nalazi da su (i) svi ostali navodi, a koji se mogu podvesti pod navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, navodi o ocjeni dokaza, jednakosti strana i povredi načela in dubio pro reo neosnovani. Naime, Ustavni sud primjećuje da je navode koje je apelant istakao u apelaciji apelant isticao i pred redovnim sudovima, koji su dali jasna i određena obrazloženja pozivajući se na relevantne zakonske propise, ali i sudsku praksu. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKP-a). Pri tome, prema članu 15. ZKP-a pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi, koja je potvrđena drugostepenom presudom, opisao proces ocjene (relevantnih) dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto su prihvatili određene dokaze, čak i kada se radi o iskazu jednog svjedoka – oštećenog ili kako je ocijenjen iskaz svjedoka odbrane (svjedok B. D.), odnosno zašto određeni dokazi koje je provela odbrana (npr. dokazi o ranjavanju apelanta) nisu mogli utjecati na drugačiji zaključak suda (tač. 6.1 i 7. izreke presude), tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu, niti povredu načela in dubio pro reo.

43. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili u pogrešnoj primjeni materijalnog ili procesnog prava, te ocjeni dokaza, te su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su, postupajući na navedeni način, redovni sudovi poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom. Ustavni sud je imao u vidu apelantovo pozivanje na brojnu praksu, ali ona nije relevantna, odnosno nije bila od utjecaja na donošenje drugačije odluke.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i c) Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

45. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

46. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

47. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne smije smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili nečinjenjem koje, u vrijeme kada je počinjeno, nije predstavljalo krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne smije se izreći stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno.

2. Ovaj član ne utječe na ishod suđenja i kažnjavanje bilo koje osobe za činjenje ili nečinjenje koje se u vrijeme počinjenja smatralo krivičnim djelom prema općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi.

48. Iz navoda apelacije proizlazi apelantova tvrdnja da je u konkretnom krivičnom postupku, koji je protiv njega vođen, trebalo primijeniti odredbe KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te je apelant (kako je naveo), bez obzira na kreiranu sudsku praksu, izrazio svoj stav u vezi s navedenim.

49. U vezi s apelacionim prigovorima u odnosu na primjenu KZ-a u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, Ustavni sud ukazuje na to da je identična pravna pitanja već razmatrao u više svojih odluka počevši od Odluke broj AP 519/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ne postoji povreda člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana predviđa izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizirani narodi, a apelantov slučaj upravo predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije. Identičan stav Ustavni sud je kontinuirano slijedio u svojoj praksi (vidi, npr. odluke br. AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine, AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, AP 1659/17 od 31. januara 2016. godine, AP 3781/15 od 10. aprila 2018. godine itd., dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je dodatno naglasio da predmetni stav korespondira i stavu Evropskog suda iskazanom u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine), koji je također razmatrao pitanje primjene KZ-a iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZ-a, koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona u kontekstu aplikantovih navoda o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije.

50. Ustavni sud, umjesto posebnog daljnjeg obrazloženja, upućuje na razloge date u svojim ranijim odlukama (navedene u prethodnoj tački), te nalazi da i u konkretnom slučaju nema razloga da odstupi od svoje već utvrđene prakse.

51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja člana 7. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

52. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. b) i c) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvornu odbranu u situaciji kada je imao branioca, čije zastupanje nije dovodio u pitanje pred prvostepenim sudom (do završetka istog), te kada argumenti koje je apelant dao u vezi s načinom vođenja odbrane nisu takvi da ukazuju da je do povrede ovog prava zaista i došlo, te kada je Ustavni sud utvrdio da ni ostali navodi koje je apelant istakao u vezi s garancijama pravičnog suđenja (a koji su prevashodno dovedeni u vezu s pravom na odbranu) nisu povrijeđeni, odnosno kada je Ustavni sud zaključio da u konkretnom predmetu nije proizvoljno primijenjeno ni procesno ni materijalno pravo, kada je sud dao jasne i konkretne razloge o ocjeni dokaza iz kojih je utvrdio činjenice na kojima je zasnovao svoju odluku, te nije povrijeđeno ni pravo na jednakost strana niti načelo in dubio pro reo.

53. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja člana 7. Evropske konvencije kada je primijenjen KZ kojim je zločin protiv čovječnosti propisan kao krivično djelo i propisana kazna za njegovo izvršenje iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme izvršenja predmetnog djela jer stav 2. člana 7. Evropske konvencije, odnosno član 4.a KZ-a dopušta izuzetke u retroaktivnoj primjeni materijalnog zakona kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje su prihvatili civilizirani narodi, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-877/17 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio