Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-975/17 (S. R.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Mjera obezbjeđenja
- Javni interes
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
- Oduzimanje imovine
- Propisano zakonom
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom · čl. 11
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-975/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 975/17, rješavajući apelaciju Seje Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Seje Ramića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 019389 16 Kž3 od 18. januara 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 019389 16 Kps 4 od 2. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sejo Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Selman Zijadić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 019389 16 Kž 3 od 18. januara 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 019389 16 Kps 4 od 2. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 8. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. januara 2019. godine, Kantonalni sud 15. januara 2019. godine, a Tužiteljstvo 14. januara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Tužiteljstvo je 26. februara 2016. godine Kantonalnom sudu podnijelo optužnicu protiv više lica, između ostalih i apelanta, zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa stavom 1. istog člana i krivičnog djela sklapanje štetnog ugovora iz člana 252. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog člana KZFBiH, a sve u vezi sa čl. 31. i 54. istog zakona, s prijedlogom da sud na osnovu člana 17. stav 2. tač. a) i e) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, u odnosu na apelanta odredi privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
6. Povodom prijedloga za određivanje privremene mjere Kantonalni sud je 4. marta 2016. godine donio Rješenje broj 09 0 K 019389 16 Kps kojim je djelomično usvojen prijedlog Tužiteljstva, pa je u odnosu na apelanta određena privremena mjera osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabrana otuđenja ili opterećenja nekretnina ili stvarnih prava upisanih na nekretninama, bliže označenima u tom rješenju, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama. Istim rješenjem odbijen je prijedlog Tužiteljstva za određivanje privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u odnosu na nekretnine, njivu u Rakovici u apelantovom vlasništvu i stan u Sarajevu u vlasništvu apelantove supruge.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 019389 16 Kž od 11. aprila 2016. godine apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja je odbijena kao neutemeljena, dok je žalba Tužiteljstva usvojena, pa je rješenje Kantonalnog suda od 4. marta 2016. godine u odnosu na apelanta ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
8. U ponovnom postupku Kantonalni sud je, postupajući po uputama Vrhovnog suda, donio Rješenje broj 09 0 K 019389 16 Kps 3 od 18. aprila 2016. godine kojim je, uvažavajući prijedlog Tužiteljstva u cijelosti, u odnosu na apelanta odredio privremenu mjeru osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabrana otuđenja ili opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretninama, uključujući i njivu u Rakovici i stan u Sarajevu u vlasništvu apelantove supruge, bliže označeni u navedenom rješenju.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 9 0 K 019389 16 Kž 2 od 18. maja 2016. godine djelomično usvojio apelantovu žalbu i ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 18. aprila 2016. godine u odnosu na apelanta, pa je predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja, u odgovoru na apelantove žalbene navode da je imovinu za koju je predložena privremena mjera stekao prije vremena izvršenja krivičnog djela koje se navodi u optužnici, istakao da se u konkretnom slučaju radi o postupku oduzimanja imovinske koristi koji se provodi u skladu sa odredbama Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine. Prema odredbi člana 16. stav 1. tog zakona, za njegovu primjenu nije neophodno utvrđenje suda da je imovina koja je predmet tih mjera neposredno pribavljena krivičnim djelom, nego je potrebno da se radi o imovini iz koje se može osigurati potraživanje Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno da bez primjene privremene mjere osiguranja to potraživanje neće moći biti ostvareno, ili da će njegovo ostvarenje biti otežano ako ta privremena mjera ne bude izrečena. Također, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 17. stav 1. tog zakona propisano da je, radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi, potrebno da sud utvrdi postojanje sumnje da je krivičnim djelom pribavljena imovinska korist. Prema tome, pogrešan je stav iz žalbe prema kojemu je u ovom postupku potrebno utvrđivati da li se radi o zakonito stečenoj imovini ili ne, jer se to pitanje rješava odlukom o glavnoj stvari, tj. odlukom o eventualnoj krivici optuženog koja se donosi u odgovarajućoj fazi krivičnog postupka.
10. Dalje, Vrhovni sud je istakao da, iako apelant nije istakao prigovor o tome da osporeno prvostepeno rješenje ne sadrži razloge o tome na koji način se apelantova supruga smatra povezanim licem u vezi sa stanom u Sarajevu, čiji je ona vlasnik, te na koji je način sud utvrdio da su na nju prenesene stvari ili prava koja predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, takav prigovor je istakao jedan od saoptuženih u ovom predmetu, pa je Vrhovni sud, u smislu člana 324. ZKPFBiH, postupio po službenoj dužnosti i prihvatio da se ti razlozi odnose i na apelanta, te je u tom dijelu ukinuo prvostepeno rješenje i vratio predmet na ponovni postupak sa nalogom da prvostepeni sud otkloni navedene nepravilnosti.
Rješenja osporena apelacijom
11. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio osporeno Rješenje broj 09 0 K 019389 16 Kps 4 od 2. juna 2016. godine kojim su određene privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabrana otuđenja ili opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama i to u odnosu na apelanta, na njivi u Rakovici, te je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da izvrši upis privremene mjere u zemljišne knjige u odnosu na nekretnine koje su obuhvaćene zabranom i određeno da će te mjere ostati na snazi jednu godinu od dana donošenja navedenog rješenja, do naredne odluke suda. Istim rješenjem odbijen je prijedlog Tužiteljstva za određivanje privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom na stanu u Sarajevu, koji je vlasništvo apelantove supruge.
12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je protiv apelanta 9. marta 2016. godine potvrđena optužnica kojom su mu stavljena na teret krivična djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine, tako da se radi o krivičnom djelu na koje se, prema odredbi člana 3. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, mogu primijeniti odredbe tog zakona. Dalje, navedeno je da je sud utvrdio da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, te da je tim krivičnim djelima pribavljena imovinska korist u smislu člana 17. stav 1. spomenutog zakona, proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu. Naime, iz činjeničnog opisa krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret proizlazi da se tereti da je (zajedno s drugim saoptuženim) protivpravnim radnjama opisanim u optužnici pričinio štetu za Federaciju Bosne i Hercegovine u iznosu od 4.529.785,34 KM, te da je krivičnim djelom pribavljena imovinska korist u navedenom iznosu. Postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret posebno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, izvještaja Ureda za reviziju institucija u Federaciji BiH, izjava svjedoka, ovlaštenih službenih lica FMUP-a koji su pod nadzorom tužitelja provodili radnje dokazivanja, svjedoka zaposlenih u JP ŽFBiH, koji imaju neposredna saznanja o okolnostima pod kojim su počinjena krivična djela, kao i drugih svjedoka, obimne finansijske dokumentacije i materijalnih dokaza pribavljenih od UniCredit Bank i drugih banaka, dokaza pribavljenih putem međunarodne pravne pomoći, od JP Željeznica FBiH, Agencije za javne nabavke BiH, Općinskog suda u Sarajevu i drugih institucija, te ostalih dokaza koji objektivno potvrđuju da su krivična djela počinjena.
13. Kantonalni sud je naveo da, kako se shodno članu 16. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine u postupku osiguranja privremenom mjerom pretpostavlja postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvareno, ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena, sud je u ponovnom postupku, uvažavajući prijedlog Tužiteljstva, odlučio kao u izreci i prije nego što je optuženima ili povezanim licima omogućeno da se izjasne o prijedlogu Tužiteljstva za određivanje mjera osiguranja zbog toga što postoji opasnost da bi se osiguranje privremenom mjerom moglo osujetiti.
14. Pored toga, shodno uputama iz rješenja Vrhovnog suda od 11. aprila 2016. godine, odnosno iz rješenja od 18. maja 2016. godine, Kantonalni sud je odredio privremene mjere osiguranja u odnosu na apelanta iako iz dokaza dostavljenih uz optužnicu ne proizlazi da su navedene nekretnine pribavljene krivičnim djelom. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o postupku osiguranja oduzimanja imovinske koristi koji se provodi u skladu sa odredbama Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, te za njegovu primjenu nije neophodno utvrđenje suda da je imovina koja je predmet tih mjera pribavljena krivičnim djelom, nego je potrebno da se radi o imovini iz koje se može osigurati potraživanje Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, jer bez primjene privremene mjere osiguranja neće moći biti ostvareno, ili da će njihovo ostvarenje biti otežano. Stoga je sud donio odluku o određivanju privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u odnosu na apelanta zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama na nekretninama čiji je on vlasnik, i to na njivi u Rakovici. Dakle, iako iz priloženih izvoda iz zemljišnih knjiga, te druge dokumentacije za nekretnine na kojima je predložena privremena mjera osiguranja proizlazi da je apelant navedenu imovinu stekao prije vremena počinjenja krivičnog djela za koje se tereti, s obzirom na smisao odredbe člana 16. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, navedeno nije od utjecaja na predmetno odlučivanje u konkretnoj krivičnoj situaciji. Kantonalni sud je istakao da se radi samo o procesnoj odluci, određivanju privremene mjere, pa zbog toga nije od značaja kada i na koji način je apelant stekao imovinu za koju su predložene privremene mjere osiguranja. S obzirom na navedeno, te osnovanu sumnju o visini pričinjene štete, odnosno pribavljene imovinske koristi krivičnim djelom, radi osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, Kantonalni sud je iznio stav da je u navedenom dijelu utemeljen prijedlog Tužiteljstva za određivanje privremene mjere radi postizanja svrhe osiguranja.
15. Nasuprot tome, Kantonalni sud je odbio prijedlog Tužiteljstva za određivanje privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u odnosu na stan u Sarajevu, koji je vlasništvo apelantove supruge. Kantonalni sud je utvrdio da iz zk. izvoda za navedenu nekretninu proizlazi da je stečena na osnovu kupoprodajnog ugovora od 31. maja 2007. godine, odnosno prije vremena koje se navodi kao vrijeme izvršenja krivičnog djela, a Tužiteljstvo nije dokazalo da se apelantova supruga ima smatrati povezanim licem u smislu člana 4. stav 1. tačka d) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom. Navedeno zbog toga što iz prijedloga Tužiteljstva, te priloženih dokaza ne proizlazi da je apelantova supruga podstrekač ili pomagač u krivičnom djelu, apelantov pravni sljedbenik ili saučesnik u krivičnom djelu, odnosno da su na nju prenesene stvari ili prava koja predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, te da to prenošenje nije bilo u dobroj vjeri, pa se ne može smatrati povezanim licem, zbog čega je u tom dijelu prijedlog Tužiteljstva za određivanje privremene mjere osiguranja odbijen.
16. Osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 K 019389 16 KŽ 3 od 18. januara 2017. godine žalbe Tužiteljstva i apelanta podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 019389 16 Kps 4 od 2. juna 2016. godine su odbijene kao neosnovane.
17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je protiv prvostepenog rješenja Tužiteljstvo podnijelo žalbu u dijelu u kome je u odnosu na nekretnine u vlasništvu apelantove supruge odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja. Apelant je žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
18. U odgovoru na apelantove žalbene navode o određivanju privremene mjere osiguranja u vezi sa nekretninom - njivom u Rakovici, Vrhovni sud je istakao da iz rješenja prvostepenog suda od 18. aprila 2016. godine proizlazi da je sud u odnosu na tu nekretninu donio odluku potpuno identičnu odluci u Rješenju broj 09 0 K 019389 16 Kps 4 od 2. juna 2016. godine, koja je već bila predmet preispitivanja po apelantovoj žalbi, pa je u tom dijelu apelantova žalba bila odbijena kao neosnovana. S obzirom na to da se radi o identičnim činjenicama i okolnostima o kojima se Vrhovni sud već jednom izjasnio, apelantovu žalba je, s obzirom da se odnosi na dio rješenja koji je već postao pravosnažan, odbijena kao neosnovana.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Apelant smatra da nije pravilan zaključak Vrhovnog suda da za određivanje mjere osiguranja nije neophodno da se utvrdi da je predmet osiguranja imovina pribavljena krivičnim djelom i da je dovoljno postojanje osnovane sumnje da je krivičnim djelom pribavljena imovinska korist. Apelant smatra da takvo tumačenje Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom predstavlja proizvoljno shvaćanje tog zakona. Ističe da je odredbom člana 16. stav
1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom propisano da mjera osiguranja iz te zakonske odredbe zahtijeva postojanje opasnosti da se potraživanje Federacije BiH u pogledu imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći ostvariti, ili će to ostvarenje biti otežano, ako privremena mjera ne bude određena. Smatra da tu zakonsku odredbu pravilnim tumačenjem treba shvatiti da opasnost koja se spominje u tom propisu treba da je konkretna, a ne apstraktna. To znači da treba da egzistiraju činjenice ili okolnosti da bi optuženi mogao spriječiti ili otežati ostvarenje potraživanja time što bi mogao otuđiti, umanjiti, opteretiti ili na neki drugi način njome raspolagati, odnosno da preduzima konkretne radnje kojima se dovodi u pitanje namirenje potraživanja na drugi način. S obzirom na to da tokom postupka ništa od navedenoga nije utvrđivano, apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje. Osim toga, naveo je da se određena mjera osiguranja odnosi na nekretninu koja ne može biti predmet osiguranja, jer je pribavljena pravnim poslom, budući da je nekretnina - njiva u Rakovici stečena na zakonit način, po pravilima Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH, pa je određivanjem privremene mjere u odnosu na tu imovinu povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.
II.Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu utemeljeni navodi iz apelacije. Istaknuto je da je u odredbi člana 16. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom izričito naznačeno da se u postupku osiguranja privremenom mjerom po predmetnom zakonu pretpostavlja postojanje opasnosti da potraživanje Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći ostvariti, ili da će to ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Iz ovako koncipirane zakonske odredbe jasno se vidi opredjeljenje zakonodavca da spornu opasnost pretpostavlja zbog čega organi koji određuju privremenu mjeru postojanje te opasnosti ne treba posebno da obrazlažu, a lica prema kojima je privremena mjera osiguranja određena navedenu pretpostavku mogu osporavati. Osim toga, Vrhovni sud smatra da nije prihvatljiv apelantov stav da se novčano potraživanje u korist Federacije Bosne i Hercegovine privremenom mjerom može osigurati samo na imovini koja je nezakonito stečena krivičnim djelom. Kada bi se takav apelantov stav prihvatio, mjere osiguranja se ne bi ni mogle donijeti, jer bi njegova primjena u praksi značila da se prije određivanja privremene mjere mora pravomoćnom sudskom odlukom utvrditi da je određeno krivično djelo počinjeno i da je tim djelom pribavljena precizno određena imovinska korist. Vrhovni sud smatra da nema nikakve smetnje da se imovinom osumnjičenog ili optuženog lica, bez obzira na to što se radi o imovini koja se ne može dovesti u vezu sa počinjenim krivičnim djelom, može osigurati imovinska korist za koju postoji sumnja da je pribavljena krivičnim djelom.
22. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je apelacija neutemeljena zbog toga što je rješenje kojim je određena privremena mjera procesna odluka kojom se osigurava mjera proširenog oduzimanja imovinske koristi stečene apelantovim kriminalnim aktivnostima. Ne radi se o osiguranju oduzimanja imovine neposredno stečene krivičnim djelom, nego o osiguranju oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, a u konkretnom se radi o proširenom oduzimanju imovinske koristi koja se upravo osigurava predloženim mjerama osiguranja. Smisao odredaba Zakona je da se u ovoj fazi postupka, kada postoji sumnja da je krivičnim djelom pribavljena imovinska korist, osigura imovina kako ne bi bila predmet raspolaganja tokom vođenja postupka protiv apelanta i time osujećeno ih otežano oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Pri tome istaknuto je da postupak osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom nema karakter postupka odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv optuženog u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nego se optuženom samo privremeno zabranjuje raspolaganje i otuđenje imovine u njegovom vlasništvu i nije neophodna apsolutna dokazanost činjenica kada je u pitanju vrijednost navedenih nekretnina i pokretnih stvari na kojima su određene mjere zabrane. Dalje, navedeno je da se rješenje o privremenim mjerama osiguranja, shodno odredbi člana 16. stav 2. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, može donijeti i prije nego što je optuženom omogućeno da se izjasni o prijedlogu za određivanje mjere osiguranja. Odredba člana 16. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom propisuje da se u postupku osiguranja privremenom mjerom pretpostavlja postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvareno, ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Dakle, ta opasnost se pretpostavlja i ne traži se utvrđivanje postojanja te opasnosti. Ali, to ne znači da optuženi nema pravo da osporava tu zakonsku pretpostavku, što apelant nije učinio u žalbenom postupku.
23. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da se u postupku osiguranja može privremeno oduzeti i zakonito stečena imovina, jer je privremene mjere osiguranja moguće odrediti na svim stvarima i pravima koja mogu biti predmet izvršenja a koje su u vlasništvu, posjedu ili pod kontrolom osumnjičenog i povezanog lica, nezavisno od načina na koji su i kada su te stvari i prava stečeni, a ne samo na onim stvarima, odnosno pravima koja predstavljaju imovinsku korist ostvarenu krivičnim djelom. Ovakav stav preuzet je i u Rješenju Vrhovnog suda Federacije BiH, koje se apelacijom pobija. Svrha mjera osiguranja je da se potraživanja Federacije BiH u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom blagovremeno, efikasno i bez značajnog utjecaja na prava protivnika osiguranja osiguraju kako bi se, nakon pravosnažnog okončanja krivičnog postupka u kojem bi se donijela odluka o oduzimanju imovinske koristi, efikasno proveo izvršni postupak i vlasništvo na predmetnoj imovini prenijelo na Federaciju Bosne i Hercegovine. Istaknuto je da Tužiteljstvo u svom prijedlogu nije tražilo privremeno oduzimanje predmetnih nekretnina za šta je bilo ovlašteno u skladu sa odredbom člana 17. stav 2. tačka a) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, nego samo upis zabrane otuđenja ili opterećenja u zk. uredima, čime je vodilo računa o interesima trenutnih vlasnika i korisnika te imovine. Predložene mjere su procesnog karaktera, nužno su sredstvo u ovoj vrsti postupaka i bez njihovog određivanja se gubi smisao vođenja postupaka za krivična djela kojim je pribavljena imovinska korist, jer se mjerama osiguranja sprečava neispunjenje procesnih obaveza iz člana 11. stav 1. tačka c) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom. V.Relevantni propisi
24. Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 71/14) u relevantnom dijelu glasi:
D. Osiguranje oduzimanja imovinske koristi Član 16.
(1) U postupku osiguranja privremenom mjerom prema ovom zakonu pretpostavlja se postojanje opasnosti da potraživanja Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvarena, ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.
(2) Osiguranje iz stava 1. ovoga člana može se odrediti i prije nego što je osumnjičenom, optuženom ili povezanoj osobi omogućeno da se očituje o prijedlogu tužitelja za određivanje mjera osiguranja.
Član 17.
(1) U cilju osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, tužitelj može tokom ili nakon okončanja krivičnog postupka, ili kada nisu ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka zbog okolnosti iz člana 5. stav 1. ovoga zakona, predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se najdjelotvornije može postići svrha osiguranja.
(2) Osiguranje imovinske koristi iz stava 1. ovoga člana može se odrediti:
a) zabranom otuđenja i opterećenjem nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, oduzimanjem nekretnine i njezinim povjeravanjem na čuvanje i upravljanje Agenciji,
b) zabranom osumnjičenom, optuženom ili povezanoj osobi da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže pokretnom imovinom, oduzimanjem i povjeravanjem tih stvari na čuvanje Agenciji,
c) oduzimanjem gotovog novca i vrijednosnih papira, te njihovom predajom Agenciji,
d) zabranom dužniku osumnjičenog, optuženog ili povezane osobe da im dobrovoljno ispuni svoju obavezu, te zabranom osumnjičenom, optuženom ili povezanoj osobi da primi ispunjenje te obaveze, odnosno da raspolažu svojim potraživanjima,
e) nalogom banci ili drugoj pravnoj osobi da osumnjičenom, optuženom ili povezanoj osobi uskrati da na osnovu njihovog naloga izvrši isplatu novčanih sredstava s njihova računa, u vrijednosti za koju je određena privremena mjera,
f) zabranom otuđenja ili opterećenja dionica, vrijednosnih papira, udjela u fondovima, udjela ili poslovnog udjela uz zabilježbu zabrane kod Registra vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine, Registru privrednih društava, zabranom korištenja ili raspolaganja pravima na osnovu takvih dionica, vrijednosnih papira, udjela u fondovima, udjela ili poslovnih udjela, njihovim povjeravanjem na upravljanje Agenciji ili postavljanjem privremene uprave u društvu,
g) zabranom dužniku osumnjičenog, optuženog ili povezane osobe da im preda stvari, prenese pravo, ili obavi drugu novčanu transakciju, (3) O prijedlogu tužitelja za određivanje privremenih mjera iz stava 1. ovoga člana rješenjem odlučuje sud koji bi bio mjerodavan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist koja je predmet osiguranja. Ovo rješenje mora sadržati i tačno vrijeme na koje je privremena mjera određena, nakon čega sud ovisno o ishodu krivičnog postupka ili posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi donosi rješenje o produženju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere.
(4) Rješenje kojim se određuju mjere osiguranja do podizanja optužnice donosi sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice do njezina potvrđivanja sudija za prethodno saslušanje, a nakon potvrđivanja optužnice, sudija pojedinac ili vijeće krivičnog odjeljenja suda u skladu sa ZKPFBiH, najkasnije u roku sedam radnih dana od dana podnošenja prijedloga tužitelja iz stava 1. ovoga člana.
(5) Ako se radi o prijedlogu za osiguranje oduzimanja imovinske koristi koji se podnosi u okviru posebnog postupka iz člana 5. ovoga zakona, o njemu odlučuje sud koji bi bio mjerodavan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist.
(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovoga člana može se izjaviti žalba direktno višem sudu u roku tri dana od dana njegove dostave. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(7) Izvršenje rješenja iz stava 3. ovoga člana provodi sud, Agencija ili drugo tijelo određeno Zakonom.
(8) Rješenje iz stava 3. ovoga člana dostavlja se sudu, Agenciji ili drugom tijelu mjerodavnom za njegovo izvršenje odmah, a najkasnije prvog narednog radnog dana nakon dana donošenja rješenja.
(9) Postupak izvršenja rješenja iz stava 3. ovoga člana smatra se hitnim.
25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom razdoblju (do izmjena iz 2017. godine) glasi:
XII - GLAVA DVANAESTA
ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM I PRAVNE
POSLJEDICE OSUDE
Član 114.
Osnov oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
(2) Korist iz stava 1. ovoga člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo počinjeno, pod uvjetima propisanima ovim Zakonom.
Član 115.
Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Počiniocu će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, počinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa razmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti osobi na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
(2) Kada je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
(3) Prihod ili drugi plodovi imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, ili imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, mogu biti predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje
28. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
29. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja Kantonalnog i Vrhovnog suda donesena u krivičnom postupku protiv apelanta, po prijedlogu Tužiteljstva za određivanje privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u kojoj je rješavao slična pitanja (vidi odluke br. AP 20/12 i AP 2753/13 od 30. septembra 2015. godine, dostupne na www.ustavnisuud.ba) u kojoj je zaključio, pozivajući se na praksu Evropskog suda, da je u odnosu na ovaj navod apelacija ratione materiae neosnovana. Naime, Ustavni sud je ukazao na praksu u Odluci o dopustivosti u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi Odluku Evropskog suda Dogmoch protiv Njemačke, predstavka broj 26315/03 od 18. septembra 2006. godine) u kojem je Evropski sud zaključio da je „naredba za pljenidbu bila privremena mjera koja je bila preduzeta u kontekstu krivične istrage i njezin primarni cilj je bio zaštita potraživanja u vezi s kojima su kasnije zahtjeve mogle podnijeti oštećene treće strane. Kada ne bi postojala takva potraživanja, naredba bi dalje mogla štititi kasniji postupak oduzimanja imovine. Međutim, oduzimanje imovine bi moralo biti potvrđeno u odvojenom postupku nakon presude o postojanju krivične odgovornosti“. Dakle, Evropski sud je u navedenoj odluci zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav utjecaj na krivični dosje podnosioca zahtjeva, da se osporavane odluke stoga ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju krivične optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna sa odredbama Evropske konvencije. Isti zaključak je donesen u kontekstu „građanskog prava“, jer se radi o privremenoj mjeri, dakle, kojom se samo privremeno odlučuje. Naime, iz osporenih rješenja nesporno proizlazi da je imovina koja je obuhvaćena osporenim rješenjima još uvijek vlasništvo apelanata, samo se apelantima zabranjuje da raspolažu njome, te će se konačna odluka o imovini donijeti eventualno nakon presude u krivičnom postupku protiv apelanata. Stoga, u smislu stava iz navedene odluke Evropskog suda, slijedi da zabrana otuđenja i raspolaganja i blokade imovine apelanata utvrđena osporenim rješenjima ima privremeni karakter (kako je i naznačeno u izreci rješenja) i njome se ni na koji način ne prejudicira bilo kakva konačna odluka koja će biti donesena tokom glavnog postupka. Ustavni sud, također, primjećuje da se na navedenu privremenu mjeru, a kako bi bila u opsegu člana 6. Evropske konvencije, odnosno dopustiva, ne mogu primijeniti standardi, odnosno pravila iz testa Micallef (vidi presudu Evropskog suda Micallef protiv Malte, aplikacija broj 17056/06) od kojih je prvo da „pravo o kojem je riječ i u glavnom postupku i u postupku određivanja sudske zabrane mora biti 'građansko' u autonomnom značenju tog pojma u smislu člana 6. Evropske konvencije“.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti ovog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u odnosu na apelantove navode o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
b) Dopustivost u odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 30. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant osporava rješenja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
37. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
38. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može dogoditi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 301-A, stav 51).
39. Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje da li ta imovina predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da iz zemljišnoknjižnih izvoda za nekretnine za koje je određena privremena mjera osiguranja proizlazi da je apelant njihov vlasnik ili suvlasnik, odnosno da se nesporno radi o njegovoj imovini, pa Ustavni sud smatra da je navedeni član primjenjiv u ovoj situaciji.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
41. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu s obzirom na to da je osporenim odlukama određena privremena mjera osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabranom otuđenja ili opterećenja imovine. Potom, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina apelantu nije oduzeta, ali je određena privremena mjera zabrane otuđenja imovine. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke, u svojoj suštini, potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1, „koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima“ (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. od 32. do 37, te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).
42. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su u pogledu poštivanja uvjeta iz drugog stava člana
1. Protokola broj 1 osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama KZ i Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporene odluke donio u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredaba čl. 4, 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, kao i u skladu s odredbama čl. 144. i 115. KZ. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporeno rješenje donio u skladu s relevantnim odredbama navedenih zakona tako što je određena privremena mjera osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, kako je to eksplicitno navedeno, na način da je sud, osim utvrđivanja postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, utvrđivao i postojanje sumnje da li nekretnine za koje su predložene mjere zabrane predstavljaju povećanje imovine koja potječe od krivičnog djela, te je rukovođen vremenom stjecanja imovine i izvršenja krivičnog djela donio osporeno rješenje.
43. Odlučujući o žalbi, Vrhovni sud je naveo da apelant žalbom neosnovano ukazuje da se radi o zakonito stečenoj imovini. Polazeći od svrhe osiguranja privremenom mjerom – iz čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, Vrhovni sud je naveo da će pitanje da li se radi o zakonitoj imovini ili ne biti riješeno odlukom o glavnoj stvari, odnosno odlukom o eventualnoj apelantovoj krivici koja se donosi u odgovarajućoj fazi postupka, te da u ovoj fazi ne može ispitivati da li je imovina zakonito stečena, već je potrebno da se radi o imovini iz koje se može osigurati izvršenje mjera pozivajući se na odredbe čl. 16. i 17. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo na apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da je samim tim i u javnom interesu koji se nalazi u dosljednom poštivanju i primjeni važećih zakona.
44. Odgovarajući dalje na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju temelj miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju, te da stoga na apelanta nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što suštinski ne zadiru u samu imovinu (imovina nije oduzeta apelantu), ali je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, bilo neophodno donijeti privremenu mjeru osiguranja, te privremeno zabraniti i onemogućiti apelanta da imovinu otuđi ili eventualno prenese na treća lica. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom koja se odnosi isključivo na zabranu otuđenja ili opterećenja predmetne imovine na apelanta ne stavlja pretjerani pojedinačni teret u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (održavanje javnog reda i sprečavanje organiziranog kriminaliteta poštujući načelo da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu određivanjem privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret.
47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević