Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4053/17 (D. J.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4053/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4053/17, rješavajući apelaciju Dinke Jelin, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Dinke Jelin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 023573 17 Rev od 27. srpnja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023573 14 Gž 2 od 18.
studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 023573 13 P 2 od 13. svibnja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dinka Jelin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 26. rujna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 023573 17 Rev od 27. srpnja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023573 14 Gž 2 od 18. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 023573 13 P 2 od 13. svibnja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Marice Glibić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u periodu od 31. listopada do 6. studenog 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 21. studenog 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 6. travnja 2007. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene. Tužena je podneskom od 26. listopada 2010. godine podnijela protutužbu protiv apelantice. Međutim, kako nije pristupila na zakazano ročište, Općinski sud je donio rješenje od 14. prosinca 2010. godine kojim se utvrđuje da je protutužba povučena.
6. Presudom Općinskog suda od 20. svibnja 2011. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev. Međutim, odlučujući o apelantičinoj žalbi, Kantonalni sud je rješenjem od 2. listopada 2013. godine ukinuo presudu Općinskog suda i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
7. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 023573 13 P 2 od 13. svibnja 2014. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obveže tužena da joj na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene stana u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je obvezana apelantica da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u tijeku postupka utvrđeno da su apelantica, kao prodavac, i tužena, kao kupac, zaključile dva predugovora o kupovini predmetnog stana, od kojih je jednim predugovorom, koji je ovjeren pred sudom, navedena cijena stana od 86.000,00 KM (u daljnjem tekstu: ovjereni predugovor), dok je u drugom neovjerenom predugovoru navedena cijena stana od 106.000,00 KM (u daljnjem tekstu: neovjereni predugovor). Dalje je naveo da je tužena isplatila apelantici na ime kupoprodajne cijene stana iznos od 80.000,00 KM. Općinski sud je istaknuo da apelantica pravnu osnovu tužbenog zahtjeva temelji na neovjerenom predugovoru. Međutim, po mišljenju Općinskog suda, pošto se radi o prometu nekretnina, takav predugovor ne proizvodi pravno djejstvo jer potpisi ugovornih stranaka nisu ovjereni pred nadležnim sudom. S tim u svezi, obrazložio je da je u vrijeme zaključenja ovog pravnog posla bio na snazi izmijenjeni članak 9. Zakona o prometu nekretnina prema kojem ugovor na temelju koga se prenosi pravo vlasništva, što su njegove osnovne pretpostavke, mora biti sačinjen u pisanom obliku i potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Bosne i Hercegovine sa posebnim naglašavanjem da ugovor koji nije zaključen u ovom obliku ne proizvodi pravno djejstvo. Općinski sud je istaknuo da je člankom 45. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) utvrđeno da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uvjet punovažnosti ugovora. Stoga, po ocjeni Općinskog suda, okolnost da su osnovne ugovorne obveze, u znatnom obimu isplata cijene i predaja predmetnog stana u posjed, izvršene ne dovodi do konvalidacije takvog pravnog posla čak i ako se poprimi da je po svom sadržaju ugovor, a ne samo predugovor.
9. Općinski sud je istaknuo da navedeno posebno proizlazi iz prijelazne odredbe članka 46. Zakona o prometu nepokretnosti po kojoj se mogu ispunjavanjem ugovornih obveza konvalidirati samo ugovori o prometu nekretnina zaključeni u pisanom obliku do dana stupanja na snagu ovih promjena, znači do 15. srpnja 1994. godine, odnosno da ovakav način konvalidacije nije prihvatljiv u pogledu ugovora zaključenih nakon stupanja na snagu navedenih izmjena. Općinski sud je istaknuo da je apelantica kao dokaz ponudila i ovjereni predugovor, koji je proveden kao dokaz u postupku, te kao takav ima sve elemente predviđene u navedenim odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i mogao bi biti pravovaljana osnova dijelu tužbenog zahtjeva u visini razlike u predugovorom utvrđene cijene i iznosa koji je uplatila tužena. Međutim, pošto apelantica na ovjerenom predugovoru nije zasnivala svoje traženje, Općinski sud ga nije mogao prihvatiti kao osnovu dijela apelantičinog zahtjeva, pa je primjenom odredaba čl. 9. i 46. Zakona o prometu nepokretnosti u svezi sa člankom 45. stavak 2, člankom 51. stavak 2, člankom 52. i člankom 103. stavak 1. ZOO odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 023573 14 Gž 2 od 18. studenog 2016. godine djelomično je uvažena apelantičina žalba i prvostupanjska presuda djelomično preinačena na način što je tužena obvezana apelantici isplatiti na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene predmetnog stana iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te nadoknaditi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu apelantičina žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 9. i 46. Zakona o prometu nepokretnosti. Pošto apelantica pravnu osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu zasniva na neovjerenom predugovoru, a pošto se radi o prometu nekretnina, tj. predmetnog stana, i po mišljenju Kantonalnog suda, takav ugovor ne proizvodi pravno djejstvo. Međutim, kada se ima u vidu da je ovjereni predugovor pravno valjan, Kantonalni sud je ocijenio da je apelantičin tužbeni zahtjev utemeljen u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za iznos od 6.000,00 KM. Budući da je nesporno da je tužena isplatila apelantici iznos od 80.000,00 KM, po ocjeni Kantonalnog suda, tužena je ostala obvezna isplatiti apelantici preostali dio kupoprodajne cijene.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 023573 17 Rev od 27. srpnja 2017. godine odbijena je apelantičina revizija, te odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka.
13. U obrazloženju presude, u pogledu revizionih tvrdnji da je ugovorena kupoprodajna cijena stana iznosila 106.000,00 KM, Vrhovni sud je naveo da se stvarna voljna ugovornih strana, kao subjektivni element pravnog posla - ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, mogla ispitati samo saslušanjem parničnih stranaka kao ugovarača. Međutim, istaknuo je da apelantica nije došla na glavnu raspravu zbog čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je, u smislu odredbe članka
8. Zakona o parničnom postupku, iskaz tužene ocijenio sukladno ostalim izvedenim dokazima. Vrhovni sud je dalje obrazložio da nema stvarne osnove ni za zaključak da je ovjereni predugovor u konkretnom slučaju bio prividan pravni posao, a uslijed toga bi se radilo o apsolutno ništavom pravnom poslu. S tim u svezi, obrazložio je da prividan pravni posao - apsolutna simulacija postoji u slučaju kada stranke samo prividno sklapaju pravni posao, a faktički ne žele sklopiti uopće nikakav posao. Dalje je obrazložio da takav prividan pravni posao je apsolutno ništav, jer kod njega postoji obostran svjesni nesklad između volje i očitovanja. Po mišljenju Vrhovnog suda, obzirom na činjenice konkretnog predmeta (obje stranke su izrazile volju da zaključe kupoprodajni ugovor) nema osnove za zaključak da je kod ugovornih strana obostrano postojao svjesni nesklad između volje i očitovanja. Pošto je na apelantici ,,ležao“ teret dokazivanja činjenične tvrdnje da je stvarna kupoprodajna cijena stana iznosila 106.000,00 KM, što nije dokazala, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je udovoljio apelantičinom zahtjevu u određenom novčanom iznosu, kao nespornom dijelu neplaćene kupoprodajne cijene, a višak apelantičinog zahtjeva odbio.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Povredu navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer se sudovi pozivaju na odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, dok se predmet ne sagledava sa aspekta obligacijskih odnosa koji se odnose na ugovorne odnose, a posebno na volju ugovornih strana. Smatra nejasnim stajalište Vrhovnog suda da apelantica nije dokazala svoje tvrdnje i stavljanje na teret nedavanja iskaza u okviru postupka. Tvrdi da u konkretnom slučaju pravnu snagu ima stvarno ugovoreni iznos cijene, a ne simulirani pismeno označeni manji iznos cijene, te bi se u konkretnoj stvari, također, mogle primijeniti odredbe o prividnosti ovjerenog ugovora, koji prikriva ugovor sa valjano označenim bitnim elementima. Ističe da je u ovom pravcu Vrhovni sud donio niz ujednačenih stajališta, koja su se morala slijediti i u ovom pravcu. Apelantica tvrdi da je ovjereni predugovor ovjeren samo kako bi se izašlo u susret tuženoj radi plaćanja niže cijene poreznih obveza. Apelantica smatra da je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, jer ne mogu postojati objektivni ni opravdani razlozi da parnica traje deset godina. Također, tvrdi da je u drugostupanjskom i u revizionom postupku povrijeđeno njezino pravo na podnošenje efektivnog pravnog lijeka, jer su njezini navodi preispitani samo djelomično, a paušalno pozivanje na osnovanost utvrđenja nižestupanjskih sudova ne predstavlja pravičnu odluku po detaljno obrazloženim razlozima pravnog lijeka.
II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud navodi da u potpunosti ostaje kod razloga danih u revizionoj presudi, te da nije povrijeđeno apelantično pravo na pravično suđenje.
16. Kantonalni sud navodi da je odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, te da nije povrijeđeno apelantično pravo na pravično suđenje.
17. Općinski sud navodi da je dao jasno obrazloženje za donesenu odluku i da u potpunosti ostaje kod razloga danih u presudi. Smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje.
18. Tužena smatra apelaciju neutemeljenom i predlaže da se odbije/odbaci.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) glasi: Član 45. stav 2.
Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.
21. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i „Službene novine RBiH“ br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94, za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst):
Član 9.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.
Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Član 46.
Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.
Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ove uredbe, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ove uredbe ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda Republike Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove uredbe.
Odredba stava 1. i 2. ovog člana primjenjivaće se i u zatečenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostepena odluka, odnosno ako prvostepena odluka bude ukinuta.
VI.Dopustivost
22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 023573 17 Rev od 27. srpnja 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičina zastupnica je primila 28. kolovoza 2017. godine a apelacija je podnesena 26. rujna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili katnene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu dijela kupoprodajne cijene, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
30. U konkretnom slučaju apelantica, u suštini, smatra da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te da je postupak dugo trajao. U svezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
31. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, tvrdi da su sudovi pogrešno primijenili Zakon o prometu nepokretnosti i da su predmetni odnos trebali sagledavati sukladno odredbama ZOO, te da u konkretnom slučaju pravnu snagu ima stvarno ugovoreni iznos cijene, a ne simulirani pismeno označeni manji iznos cijene. U kontekstu ovih apelantičinih navoda Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi detaljno i jasno obrazložili primjenu relevantnih odredaba ZOO i Zakona o prometu nepokretnosti na konkretan pravni odnos i zašto ovjereni predugovor u konkretnom slučaju nije prividan pravni posao. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u svojim presudama odgovorili na svaki apelantičin navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge, sukladno zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantičinu štetu.
32. U svezi sa apelantičinim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantica 6. travnja 2007. godine podnijela tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 27. srpnja 2017. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste deset godina i tri mjeseca. Ustavni sud uočava da su u tom razdoblju redoviti sudovi donijeli četiri presude i jedno rješenje (kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovni postupak). Ustavni sud dalje uočava da je tužena u tijeku prvostupanjskog postupka podnijela protutužbu za koju je Općinski sud kasnije utvrdio da je povučena, što je svakako utjecalo na duljinu trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali da se radilo o naročito složenom predmetu. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostupanjski postupak nakon podnošenje tužbe pred Općinskim sudom trajao oko četiri godine. Nakon što je Općinski sud donio prvostupanjsku presudu, prvi žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko dvije godine i pet mjeseci, poslije čega je predmet vraćen na ponovni postupak. Ponovni prvostupanjski postupak je trajao oko sedam mjeseci. Drugi postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom je ukupno trajao oko dvije i pol godine, dok je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom trajao oko osam mjeseci. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na temelju navedenog primjetno da je prvi prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom nešto dulje trajao, Ustavni sud zapaža da je u ponovnom postupku Općinski sud donio prvostupanjsku presudu u roku od sedam mjeseci. Stoga, sagledajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redoviti sudovi donijeli pet odluka (četiri presude i jedno rješenje), te okolnost da je apelantica do konačne odluke u svom predmetu došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na učinkovit pravni lijek
34. Apelantica, također, smatra da joj je u tijeku postupka povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada su redoviti sudovi zaključili da predugovor o prometu nekretnina u kojem nisu ovjereni potpisi ugovornih stranaka pred nadležnim sudom ne proizvodi pravno djejstvo u smislu članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti, te kada su u svojim presudama odgovorili na svaki apelantičin navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje. Pri tome Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u postupku u kojem su redoviti sudovi, u okviru relevantnog razdoblja od deset godina i tri mjeseca, donijeli pet odluka, što se u ocjeni duljine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević