Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1307/17 (M. N.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1307/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1307/17, rješavajući apelaciju Mirze Nišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirze Nišića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 007147 13 Kžk od 13.
januara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirza Nišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Đurđevika – općina Živinice, kojeg zastupa Šeho Šehić, advokat iz Živinica, podnio je 5. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 007147 13 Kžk od 13. januara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 17. maja 2017. godine i 12. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 19. maja 2017. godine do 15. marta 2019. godine. Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Policijska uprava Živinice je 5. oktobra 2010. godine dostavila Kantonalnom tužilaštvu izvještaj o počinjenju krivičnog djela, shodno čemu je postupajući tužilac 6. oktobra 2010. godine donio naredbu o provođenju istrage protiv deset lica, uključujući i apelanta, zbog krivičnog djela spolnog odnošaja s nemoćnim licem (mldb A. I. sa posebnim potrebama) iz člana 204. stav 4. u vezi sa stavom 1. i dr. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
6. Optužnicom Kantonalnog tužilaštva broj T03 0 Kt 0007267 10 od 2. marta 2011. godine, koja je potvrđena 3. marta 2011. godine, apelant je zajedno sa devet lica optužen da je kao saizvršilac počinio krivično djelo spolnog odnošaja s nemoćnim licem iz člana 204. stav 4. u vezi sa stavom 2. KZFBiH.
7. Na ročištu za izjašnjenje o krivnji od 22. marta 2011. godine apelant se izjasnio da nije kriv za predmetno krivično djelo.
8. Protiv navedene optužnice apelantov branilac je podnio prethodni prigovor, koji je Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 006094 11 Kps od 29. marta 2011. godine odbačen kao nedopušten.
9. Kantonalni sud je, nakon izjašnjenja svih ostalih optuženih, donio Rješenje broj 03 0 K 006094 11 K od 11. maja 2011. godine kojim je razdvojio postupak u odnosu na apelanta.
10. Kantonalni sud je glavni pretres zakazao za 6. juni 2011. godine, koji je odložen za 10. oktobar 2011. godine.
11. Apelantov branilac je podneskom dostavljenim sudu 29. septembra 2011. godine obavijestio Kantonalni sud da nije u mogućnosti pristupiti na zakazani glavni pretres zbog ranije preuzetih obaveza u Općinskom sudu u Živinicama, pa je glavni pretres zakazan za 10. novembar 2011. godine.
12. Kantonalni sud je održao glavni pretres 10. novembra 2011. godine.
13. Nastavci glavnog pretresa su održani 1. decembra 2011. godine, 23. decembra 2011. godine, 23. januara 2012. godine, 7. februara 2012. godine, 20. februara 2012. godine i 28. februara 2012. godine.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 007147 11 K od 28. februara 2012. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, na mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo iz člana 204. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Presudom je također apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala u određenom novčanom iznosu, dok je oštećena mldb. A. I. upućena da svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.
15. Apelant i njegov branilac su podnijeli žalbe protiv prvostepene presude.
16. Naredbom Kantonalnog suda od 9. maja 2012. godine predmet je dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje po žalbama.
17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 007147 12 Kž od 5. decembra 2012. godine uvažena je žalba apelantove odbrane i prvostepena presuda ukinuta, te određeno održavanje pretresa pred tim sudom.
18. Vrhovni sud je zakazao i održao prvi pretres 10. juna 2014. godine na kojem je prihvaćen prijedlog odbrane za saslušanje oštećene mldb A. I. te odredio da se provedu odgovarajuća vještačenja kako bi se utvrdilo je li ona sposobna svjedočiti. Vještačenje je povjereno dr. Abdulahu Kučukaliću koji je obavio vještačenje i našao da svjedok-oštećena, uz određena ograničenja, u predmetom krivičnom postupku može svjedočiti. Svoj pismeni nalaz je navedeni vještak dostavio Vrhovnom sudu 1. novembra 2014. godine.
19. Vrhovni sud je održao nastavke pretresa 18. novembra 2014. godine, 22. novembra 2017. godine (na kojem je, između ostalog, Federalno tužilaštvo izmijenilo prvobitnu optužnicu od 2. marta 2011. godine) i 10. januara 2017. godine (s kojeg je bila isključena javnost).
20. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 007147 13 Kžk od 13. januara 2017. godine apelant je oslobođen od optužbe primjenom načela in dubio pro reo iz člana 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine i člana 299. tačka c) navedenog zakona. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog krivičnog postupka došlo do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant ističe da je predmetni postupak vođen oko sedam godina, tj. od 6. decembra 2010. godine kada je prvi put saslušan pred Kantonalnim tužilaštvom pa do konačnog presuđenja (presuda Vrhovnog suda od 13. januara 2017. godine), te da se na kraju pokazalo da je postupak vođen bez osnova jer je bilo „jasno da u optužnici nisu ponuđeni nikakvi dokazi koji bi mogli dovesti do osude“. Shodno navedenom, apelant predlaže Ustavnom sudu da obaveže Tuzlanski kanton ili nadležnu instituciju da mu isplati naknadu nematerijalne štete zbog kršenja navedenog prava, a „u novčanoj visini po ocjeni tog suda“.
II.Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je, između ostalog, prvenstveno opisao hronološki tok postupka pred tim sudom na način kako je to navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da je prihvatio prijedlog odbrane da se sasluša oštećena-mldb A. I, te da se radi o licu koje je prema podacima iz spisa predmeta u kritičnom događaju bilo izloženo dugotrajnoj traumi (višednevno silovanje od više lica), kao i da je njeno ponovno ispitivanje u svojstvu svjedoka tražilo provođenje odgovarajućih vještačenja da bi se utvrdilo da li ona može svjedočiti a da u postupku ne bude izložena novoj traumatizaciji i podsjećanju na ono što joj se desilo. Nadalje je Vrhovni sud naveo da se radilo o tzv. referentskom spisu gdje je u njemu nakon Kž-faze otvorena Kžk-faza sa istim sudijom izvjestiocem. Ovo je, prema ocjeni Vrhovnog suda, važno napomenuti zato što je sudija izvjestilac u periodu nakon otvaranja Kžk-faze i otpočinjanja pretresa pred tim sudom u dva navrata, uz kraće periode, bio na bolovanju (od 11. novembra 2014. godine do 26. juna 2015. godine, te od 11. marta 2016. godine do 22. juna 2016. godine). Navedeno je, kako to Vrhovni sud smatra, značajno sa aspekta vremenskog okvira u kojem se predmetni postupak realno mogao završiti u prihvatljivom roku. Također je Vrhovni sud istakao da su na dužinu trajanja postupka dijelom utjecali i prijedlozi odbrane kao što je uporno insistiranje apelantovog branioca da se na pretres pozove i sasluša u svojstvu svjedoka oštećena mldb A. I. i svjedok Jasmin Fejzić. Ovi prijedlozi su ponovljeni više puta bez obzira na činjenicu što se i sam branilac na pretresu od 18. novembra 2014. godine neposredno uvjerio da oštećena nije sposobna svjedočiti, odnosno što je prema podacima iz PU Tuzla jasno proizlazilo da je svjedok Jasmin Fejzić napustio Bosnu i Hercegovinu i da se nalazi na nepoznatoj adresi u Francuskoj. U tom smislu je Vrhovni sud naveo da je određeni dio vremena izgubljen u pokušaju da se nađe oštećena koja je nakon kritičnog događaja smještena u sigurnu kuću i više nije boravila na adresi na kojoj se nalazila do vremena kada se djelo desilo. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je apelantova odbrana, nakon izmjene činjeničnog osnova optužnog akta, nepotrebno tražila dodatno vrijeme za izjašnjenje o toj izmjeni (pretres od 22. novembra 2016. godine), te da apelant nakon što je ranije navedeno ročište odloženo zbog pripreme odbrane na naredni pretres nije došao i svoj izostanak nije opravdao na odgovarajući način. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je postupak prema apelantu bio do kraja korektan, te da nije bilo njegovog nepotrebnog odugovlačenja, slijedom čega nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
23. Kantonalni sud je, prije svega, opisao hronološki tok postupka pred tim sudom na način pobliže opisan u činjeničnom dijelu ove odluke, slijedom čega je istakao da je prvostepeni krivični postupak protiv apelanta proveo u skladu s odredbama ZKPFBiH, uz poštovanje apelantovih prava koja su zajamčena odredbama Evropske konvencije. Shodno navedenom je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
24. Federalno pravobranilaštvo je opisalo hronološki tok postupka, te predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana jer nije došlo do povrede prava na koje apelant ukazuje. V.Relevantni propisi
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi: Član 14.
Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja krivičnog postupka, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 007147 13 Kžk od 13. januara 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu konačnu odluku apelant je primio 16. marta 2017. godine, a njegov branilac 20. marta 2017. godine, dok je apelacija podnesena 5. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja krivičnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. U konkretnom slučaju apelant smatra da je nerazumno dugo trajao postupak u kojem se odlučivalo o njegovoj odgovornosti za počinjenje predmetnog krivičnog djela. Budući da se u konkretnom slučaju radilo o utvrđivanju „osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanta, Ustavni sud konstatira da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je u predmetnom postupku koji je okončan Odlukom Vrhovnog suda broj 03 0 K 007147 13 Kžk od 13. januara 2017. godine povrijeđen stav 1. navedenog člana Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao aspektu prava na pravično suđenje.
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
35. Naime, Ustavni sud podsjeća da period koji se uzima u obzir kod utvrđivanja dužine krivičnog postupka počinje danom kada je lice „optuženo“ u smislu autonomnog i suštinskog značenja navedenog pojma (vidi Assunção Santos protiv Portugala, broj predstavke 6015/09, presuda od 26. juna 2012. godine, stav 39. i Grigoryan protiv Armenije, broj predstavke 3627/06, presuda od 10. jula 2012. godine, stav 126). „Optužba“ je definirana kao „zvanično obavještenje upućeno pojedincu od strane predstavnika javne vlasti o navodima da je počinio krivično djelo“ (npr. Eckle protiv Njemačke, broj predstavke 8130/78, presuda od 15. jula 1982. godine, stav 73). Pojedinac je obično „optužen“ danom njegovog hapšenja, zatim danom kada je zvanično obaviješten da će protiv njega biti podignuta optužnica ili kada je otvorena istraga (vidi Grigoryev protiv Rusije, broj predstavke 22663/06, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 90). Evropski sud, također, smatra da period koji se mora uzeti kod razmatranja počinje danom kada je aplikant ispitan kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (npr. Dimitar Vasilev protiv Bugarske, broj predstavke 10302/05, presuda od 10. aprila 2012. godine, stav 25).
36. Dovodeći u vezu navedena načela s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da, i pored postojanja nespornih prethodnih policijskih predistražnih radnji koje su rezultirale donošenjem naredbe (od 6. oktobra 2010. godine) o provođenju istrage protiv apelanta i ostalih optuženih, početak dužine trajanja predmetnog postupka u konkretnom slučaju treba računati od 6. decembra 2010. godine kada je, kako to sam apelant navodi i smatra početkom računanja dužine predmetnog postupka, saslušan pred Kantonalnim tužilaštvom, dakle kada je apelant zvanično ispitan u vezi s predmetnim krivičnim događajem, što je za posljedicu imalo da je njegova „situacija bila značajno pogođena“ u kontekstu svjesnosti postojanja „optužbe“ protiv njega (vidi Deewer protiv Belgije, broj predstavke 6903/75, presuda od 27. februara 190. godine, stav 46). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je predmetni krivični postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 13. januara 2017. godine, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od oko šest godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
37. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku koji se može smatrati složenim, s obzirom na prirodu krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, te da je prvobitno krivični postupak bio pokrenut protiv deset lica, kao i činjenicu da je oštećena u konkretnom slučaju bila mldb. lice sa posebnim potrebama uslijed čega joj je bila potrebna tuđa njega, pomoć i podrška, što je u pojedinim fazama krivičnog postupka otežavalo njen dolazak na pretrese. U prilog osjetljivosti pojedinih pitanja u predmetnom postupku, između ostalog, govori i činjenica da je u pojedinim fazama postupak isključivao javnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je, s obzirom na zdravstveno stanje oštećene, tokom postupka neophodno bilo i angažiranje više vještaka psihijatara i psihologa kako bi se utvrdila njena sposobnost da bude saslušavana i da prati tok suđenja, te u kojoj mjeri bi njeno pozivanje utjecalo na njeno zdravstveno stanje. Također, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u predmetnom postupku saslušano više svjedoka. Dakle, pored činjenice da je (glavni) pretres održavan na dvije sudske instance, upravo je osjetljivost otvorenih pitanja u vezi sa oštećenom u najvećoj mjeri doprinijela kompleksnosti predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je u ovoj krivičnopravnoj stvari tokom trajanja postupka po žalbi izmijenjena optužnica. S druge strane, cijeneći apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne može iz stanja spisa predmeta zaključiti da je on u suštinskom smislu doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, iako je jedno ročište za glavni pretres tokom prvostepenog postupka odloženo na prijedlog apelantove odbrane, dok se u drugom slučaju apelant nije pojavio niti opravdao svoj izostanak na ročištu za pretres u žalbenom postupku. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da je postupajući sudija u žalbenom postupku bio na bolovanju u ukupnom trajanju od oko godinu dana, te je Vrhovni sud imao poteškoća kod osiguravanja kako prisustva oštećene pretresu zbog promjene njenog boravišta (smještanja u sigurnu kuću nakon kritičnog događaja) tako i prisustva svjedoka apelantove odbrane Jasmina Fejzića za kojeg je naknadnom provjerom utvrđeno da se nalazi na nepoznatoj adresi u Francuskoj. Također, Ustavni sud konstatira da je u postupku pred Vrhovnim sudom vještaku medicinske struke bilo potrebno oko pet mjeseci da sačini nalaz i mišljenje i dostavi ga Vrhovnom sudu u vezi sa sposobnošću oštećene da prisustvuje pretresu. Sve navedeno je, prema ocjeni Ustavnog suda, nesporno utjecalo na dužinu trajanja postupka.
38. Cijeneći ponašanje nadležnih organa javne vlasti u relevantnom periodu, Ustavni sud zapaža da su oni nesumnjivo kontinuirano preduzimali procesne radnje, te donosili odluke u ovoj pravnoj stvari. Naime, Kantonalno tužilaštvo je u relativno kratkom roku (nakon apelantovog saslušanja od 6. decembra 2010. godine) podiglo optužnicu protiv apelanta (2. marta 2011. godine) koju je sud promptno potvrdio naredni dan (3. marta 2011. godine). Nakon potvrđivanja optužnice Kantonalni sud je tokom prvostepenog postupka održao sedam ročišta za glavni pretres i donio prvostepenu odluku 28. februara 2012. godine. Dakle, prvostepeni sud je u roku kraćem od godinu dana od dana potvrđivanja optužnice donio odluku. Nadalje, kada je u pitanju ponašanje Vrhovnog suda, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je taj sud odluku po žalbi donio u relativno kratkom roku od šest mjeseci od dana kada je prvostepeni sud dostavio Vrhovnom sudu apelantovu žalbu na postupanje. Nakon ukidanja prvostepene odluke (rješenjem od 5. decembra 2012. godine) i određivanja održavanja pretresa, Vrhovni sud je održao četiri ročišta za pretres i odluku donio 13. januara 2017. godine. Dakle, evidentno je da je postupak najduže vođen pred Vrhovnim sudom. Međutim, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su nadležni organi javne vlasti, što se posebno odnosi na Vrhovni sud, namjerno odugovlačili postupak u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, nema ni elemenata koji ukazuju da su nadležni redovni sudovi zloupotrijebili svoja ovlaštenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontroliranja) postupka na apelantovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina trajanja predmetnog postupka, sagledanog u cjelini (u relevantnom periodu), u trajanju od oko šest godina prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
40. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade nematerijalne štete.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada dužina trajanja predmetnog krivičnog postupka u relevantnom periodu sagledanom u cjelini nije prešla granice „razumnog roka“ iz navedenog člana zbog postojanja kako objektivnih okolnosti tako i kontinuirane aktivnosti nadležnih organa javne vlasti u postupku koji se po svojoj naravi može smatrati složenim.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević