Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1547/19 (E. M. i Z. M.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1547/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1547/19, rješavajući apelaciju Ejuba Miskića i Zijada Miskića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ejub Miskić i Zijad Miskić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 027216 18 Gž 2 od 16. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 027216 17 P 2 od 30. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ejub Miskić i Zijad Miskić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Ferid Mujagić advokat iz Bihaća, podnijeli su 4. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 027216 18 Gž 2 od 16. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tesktu: Općinski sud) broj 20 0 P 027216 17 P 2 od 30. maja 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da bračnu stečevinu tužiteljice (S.M.) i drugoapelanta čini porodična kuća i zemljište pod tom kućom, kao i zemljište koje služi za redovnu upotrebu te kuće, utvrđeno je da tužiteljičin udio u stjecanju navedene zajedničke imovine iznosi ½ dijela nekretnine i određeno da se na osnovu pravosnažne presude izvrši evidencija u katastarskom operatu, na način da se izvršiti prenos prava posjeda na istim nekretninama sa drugoapelanta u korist tužiteljice sa dijelom od ½, te su obavezani apelanti da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata da je predmetnom tužbom morala biti obuhvaćena i i Š.M. (supruga prvoapelanta), s obzirom da se njime ne ukazuje na činjenicu da je predmetna kuća građena u zajednici, te da prvoapelant nije istakao protivtužbeni zahtjev kako bi se utvrdilo da predmetna kuća predstavlja njegovu bračnu stečevinu. Nadalje je naveo da ne prihvata iskaze apelanata i svjedoka Š.M, J.H. i M.M. u dijelu u kojem osporavaju da je tužiteljica, zajedno sa drugoapelantom, doprinijela u izgradnji predmetne kuće, s obzirom da je utvrđeno da je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa drugoapelantom, kao i da navedeno proizilazi i iz iskaza svjedoka N.N, kojem se drugoapelant povjeravao u vezi sa izgradnjom predmetne kuće, i S.H. koja je kao tužiteljičina majka bila upoznata sa svim planovima i radovima koju su tužiteljica i drugoapelant preduzimali u vezi sa gradnjom predmetne kuće.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je brak između tužiteljice i drugoapelanta razveden 2014. godine, te da su živjeli u porodičnoj kući zajedno sa roditeljima drugoapelanta u odvojenim domaćinstvima. Nadalje je utvrđeno da je izgradnja predmetne kuće započeta 2004. godine i da su u njenoj izgradnji učestvovali tužiteljica, drugotuženi i njihova rodbina. Kantonalni sud je naveo da je prvoapelant u toku postupka tvrdio da je predmetna kuća njegovo vlasništvo i da je građena za njegove potrebe i potrebe njegove supruge, te da se prema podacima iz katastra nekretnina predmetno zemljište vodilo kao njegov posjed. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu iskaza tužiteljice i svjedoka, pravilno zaključio da su bivši bračni partneri postigli dogovor za vrijeme trajanja braka da za sebe naprave kuću u kojoj bi živjeli, te da su to i realizirali izgradnjom kuće na zemljištu koje im je dao prvoapelant. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o bračnoj stečevini koja je nastala radom oba bračna partnera, te da su, shodno odredbama Porodičnog zakona, njihovi udjeli jednaki. Pri tom je naglasio da činjenica da je prvoapelant za vrijeme trajanja brakorazvodne parnice ugovorom o poklonu prenio posjed predmetne zemlje i kuće na drugoapelanta, nije od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, te zaključio da se na taj način očigledno pokušalo izbjeći sticanje tužiteljice u bračnoj tekovini. Kantonalni sud je takođe naglasio da nije od uticaja na drugačije odlučenje ni činjenica da je drugoapelant, nakon razvoda braka vršio ulaganja u predmetnu kuću u koju su se uselili njegovi roditelji i on, te istakao da bi drugoapelant svoje eventualne zahtjeve u odnosu na navedena ulaganja mogao ostvariti putem obiigacionopravnog zahtjev prema tužiteljici. Suprotno žalbenim navodima, istakao je Kantonalni sud, prvostepeni sud je na strani 10. i strani 11. prvostepene presude dao detaljne razloge o tome zašto je poklonio vjeru nekim svjedocima, a nekim ne, što je kao pravilno prihvatio i taj sud, te ukazao da je cijenio i ostale navode žalbe i zaključio da nisu bili od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je povrijeđen princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti, u suštini, smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje u segmentu obrazloženja sudske odluke, iz razloga što prvostepeni sud nije izvršio ocjenu dokaza svjedoka, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, niti je dao jasne razloge zbog kojih nije prihvatio iskaze svjedoka predloženih od strane apelanata, te iz razloga što drugostepeni sud nije razmotrio i obrazložio sve žalbene navode apelanata, a naročito zbog čega predmetna tužba nije odbačena zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer smatra da je tužbom morala biti obuhvaćena i Š.M, s obzirom da se radi o nužnim suparničarima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi vršili ocjenu dokaza i obrazložili svoje odluke. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Takođe, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, inter alia, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 352/04 od 23. marta 2005. godine i AP-1039/06 od 16. jula 2007. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, aplikacija broj 18390/91, tačka 29 i Higgins i dr. protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, aplikacija broj 20124/92, tačka 42). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, tačka 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasna i precizna obrazloženja o svim spornim pitanjima koje su apelanti istakli tokom postupka i koje su ponovili u predmetnoj apelaciji. Prvostepeni sud je dao detaljne razloge zbog kojih je odbio prigovor apelanata da je predmetnom tužbom trebala biti obuhvaćena i Š.M. kao supruga prvoapelanta, te zbog kojih nije prihvatio iskaze svjedoka predloženih od strane apelanata, koje razloge je kao pravilne prihvatio i Kantonalni sud, a u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05), te da se se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević