Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1576/19 (D.O.O. "I-Crni" Cazin)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1576/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1576/19, rješavajući apelaciju D.O.O. "I-Crni" Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D.O.O.

"I-Crni" Cazin protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 013401 18 Uvp od 1. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 013401 18 U od 16. avgusta 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D.O.O.

"I-Crni" Cazin protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 013401 18 Uvp od 1. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 013401 18 U od 16. avgusta 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.O.O. "I-Crni" Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Nijaz Hadžalić advokat iz Cazina, podnio je 8. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 013401 18 Uvp od 1. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 013401 18 U od 16. avgusta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelantu je kao poreskom obvezniku razrezan porez na promet nekretnina u određenom novčanom iznosu, a po osnovu rješenja o dosudi i rješenja o namirenju Općinskog suda u Cazinu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je prvostepeni organ donio rješenje o porezu na promet nekretnina kojim je obvezniku poreza na promet izvršeniku „Kasap“ d.o.o. Cazin i apelantu kao tražiocu izvršenja-kupcu, utvrdio osnovicu za razrez poreza na promet nepokretnosti i porez na promet nekretnina u određenom novčanom iznosu, te odredio da apelant kao kupac nekretnina jamči solidarno za naplatu poreza. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 5. stav 1. Zakona o porezu na promet nekretnina propisano da je obveznik poreza na promet nekretnina prodavalac nekretnina, odnosno fizičko ili pravno lice koje vrši prijenos vlasništva na nekretnini, te da je odredbom člana 18. navedenog zakona propisano da kupac nekretnina solidarno jamči za naplatu poreza. U vezi apelantovih navoda da u predmetnom nije ispravno cijenjena apelantova izjava da se protivi obavezi plaćanja poreza na promet nekretnina, jer se u konkretnom slučaju radi o prvom prijenosu vlasništva nad novosagrađenim nekretninama, za koji prenos se shodno odredbi člana 25. stav 1. tačka 2) Zakona o PDV-u utvrđuje i obračunava PDV a ne porez na promet nekretnina, Kantonalni sud je istakao da su isti neosnovani iz razloga što je upravni organ pravilno cijenio činjenicu da je shodno odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina apelant dužan platiti utvrđeni porez. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 10. stav 3. Zakon o porezu na promet nekretnina propisano da ako se prijenos vlasništva vrši na osnovu odluke suda, porezna obaveza nastaje danom pravosnažnosti te odluke, te da je odredbom člana 6. stav 5. navedenog zakona propisano da ako se vrši prinudna prodaja nekretnina da osnovicu za razrez poreza čini prodajna cijena postignuta u postupku javne prodaje. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je u konkretnom slučaju, shodno odredbi člana 6. stav 4. Zakona o porezu na promet nekretnina, utvrdio obavezu plaćanja poreza na promet nekretnina. U konačnici, Kantonalni sud je ukazao da su za rješavanje predmetne upravne stvari relevantne odredbe materijalnog prava Zakona o porezu na promet nekretnina, a ne Zakona o PDV-u, te da iz PDV prijave koju je apelat dostavio ne proizilazi da je ta obaveza i plaćena.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da mu je u predmetnom postupku samo formalno omogućen pristup sudu i da su u potpunosti zanemareni njegovi dokazi, te da mu je povrijeđeno pravo na „jednakost u postupanju“, jer je sud u cijelosti odbacio apelantove navode a da za to nije dao logične, jasne, niti potpune razloge. Ističe da se razrezivanjem predmetne poreske obaveze država mješa u njegovo pravo na mirno uživanje imovine, a koje mješanje nije propisano zakonom, nema legitiman cilj i nije proporcionalno, s obzirom da je apelant već platio PDV na predmetne nepokretnosti koji je sadržan u njihovoj kupoprodajnoj cijeni, te da bi plaćanjem poreza na promet nepokretnosti došlo do apelantovog dvostrukog oporezivanja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tač. h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnose na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz indirektnih poreza. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da je apelant, kao kupac predmetnih nepokretnosti u izvršnom postupku, dužan da plati porez na promet nepokretnosti, te da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba Zakona o PDV-u, pa se ne može zaključiti da je primjena odredaba Zakona o porezu na promet nekretnina u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1576/19 (D.O.O. "I-Crni" Cazin) | Sudska praksa | Aktio